Ljudožderi | Tomislav Zajec

TONKA: „ČITAVO JE VRIJEME SLUŠAM KAKO PJEVA.“

Nešto me izvuklo iz sna. Neočekivano i potpuno naglo pa sam na jedan trenutak ostala bez zraka, potpuno zaboravila disati, a zatim sjedim na krevetu i pokušavam se smiriti. Razmišljam: možda je najbolje (ako ipak na kraju odlučim nekako otići u kupaonicu) da se uopće ne pogledam u ogledalo. Sigurna sam da imam tamne podočnjake, lice mi je potpuno plavo kao da sam se igrala kistom i poroznim vodenim bojama, ostavljajući nepravilne tragove na obrazima. Sjećam se, jučer navečer, prije nego što sam utonula u san, osluškivala sam kako Marko u susjednoj sobi uporno okreće stranice u svojim debelim knjigama iz medicine, ispred mene mali je televizor bio uključen i jedna je žena u nekoj reprizi potpuno bešumno radila kolače, a kad sam malo pojačala ton, čula sam je kako govori da je do sad napravila tisuću tristo pedeset i dvije košnice. Marko je odložio knjigu, promijenila sam položaj u krevetu i žena na ekranu odjednom mi se široko nasmijala; Bože, pomislila sam, ona je ispekla tisuću tristo pedeset dva čokoladna kolača, a što sam ja do sad napravila u svom životu?

Moguće je da sam sklopila oči, nisam sigurna, obrisala sam obraze cijelim dlanovima, a sad sjedim u krevetu i trenutak nakon što postanem svjesna činjenice da sam budna, gotovo instinktivno spuštam ruke na malu izbočinu svoga trbuha, tvrdu lopticu koja pliva u nekoj od tekućina moje unutrašnjosti i čudim se kako nikad nisam mogla ni pretpostaviti da će biti toliko stvarno. Vibracije koje čak i kroz spavaćicu osjećam na jagodicama svojih prstiju, moje dijete koje mi sasvim tiho svake noći pjeva kroz kožu.

A onda napokon shvaćam da je ono što me tako naglo podignulo u zrak zapravo svaka odsutnost zvuka u ovoj sobi i prije no što se napokon probijem kroz gusti mrak, shvaćam da Marko ne leži pokraj mene, obrisi knjiga i dalje su na njegovom radnom stolu i već ih sve znam napamet po imenu (on je trenutačno negdje na sredini Kliničke onkologije, velike, nepregledne grupe autora). Sasvim tiho izgovorim njegovo ime, gotovo kao heroine iz crno-bijelih filmova odjednom ostavljene, prepuštene same sebi prije konačnog nesretnog kraja, pa odlučim ustati, bosim nogama pokušavajući pogoditi papuče, a kad sam napokon u njima, osjetim neku čudnu tronutost koja me natjera da još na trenutak ostanem sjediti na samom rubu kreveta i pokušam ustaliti disanje. Samo na trenutak. Onda izlazim. Dnevni boravak iscrtan je tragovima ulične rasvjete, tamne mrlje ostale su na trosjedu i fotelji i gotovo me natjeraju da ih dotaknem kako bih se uvjerila da su samo sjene. Na stolu nekoliko praznih šalica, vaza s tulipanima koje sam možda još jučer trebala baciti jer su u ovih nekoliko sati svojim žutim glavama gotovo dotakli stolnjak, a onda ugledam nešto što sam morala vidjeti i prije, laptop za koji nisam znala da ga Marko uopće ima stoji uključen na samom rubu stola i bijela žica vodi iz njegove tanke pozadine točno u telefonsku utičnicu. Na ekranu plivaju fluorescentni morski konjići intenzivnih boja i pokušavam pogoditi iz kojeg će se kuta pojaviti onaj koji je upravo nestao, međutim, ni jednom ne uspijem, a zatim spazim Markov obris na balkonu i rasvijetljeni grad u daljini ispred njega izgleda kao čudna iluminacija koja zapravo izlazi iz njegovih rukava i širi se po vlažnom željezu ograde.

Što bih ga mogla pitati? Možda, što se zapravo dogodilo, što se događa, želim li uopće znati? Trebala bih ga jednostavno uzeti za ruke i staviti mu ih na svoj trbuh. Trebala bih mu reći: „Čitavo je vrijeme slušam kako pjeva.“ U daljini iza njega žuti obrisi sablasno praznog autoputa i dok izlazim, sasvim tiha poput duha kojem zapravo ni po čemu nije mjesto pokraj ovog čovjeka, jednostavno se naslanjam na njegova široka leđa i ruke mu provlačim oko trbuha. Moji prsti, dvije puzavice koje su se spojile negdje ispod njegovog pupka. Ako je uopće i primijetio moju prisutnost, ničime ju nije dao naslutiti.

Nekoliko sekundi naslonila sam desni obraz uz njegovu meku, crnu košulju, a zatim i lijevi. Rekao je da ga crna boja sužuje, da mora smršavjeti, da nije siguran što će napraviti s ocem koji pije sve više, da sumnja kako njegov mlađi brat uzima steroide, da bih zapravo trebala spavati. Sve je to rekao ali ne odjednom i ne večeras.

Ovog trenutka on samo nastavlja promatrati svjetla u daljini i kad mi se učini da ih ne može fiksirati više ni trenutka dulje, on ih promatra još, sve do neke duge, nepoznate beskonačnosti u kojoj više nema ni najmanjih mojih tragova i tako me ponovno iznenadi.

Sanjam, i ovoga puta mi smo zaista na putu koji vodi do mora. Baka je na glavu stavila veliki šešir i treba ga oprezno pridržavati objema rukama, kako ne bi odletio. Pokraj prozora nižu se polja posuta začinskim biljem i svjetloplavom travom. Baka se polagano naginje prema meni kao da nešto osluškuje na lijevoj strani moga vrata, a onda kaže: „Al mare mi piace fare i bagni.“ Kaže: „Torni presto! Torni…“ Kaže: „Come potrò ricambiare tanta gentilezza?“ Kaže: „Grazie.“

Tragovi njezinih riječi na mojoj koži spavaju kao putokazi, topli i šuškavi. Invalidska kolica ostavili smo negdje uz cestu po putu, rastavili ih tako da je na jednom zavoju ostala opruga ili možda dvije, na drugome kotač, sjedalica od tvrdoga skaja na trećem. I tako, sve dok među našim kovčezima nije ostala samo kočnica koju smo iz nekog smiješnog razloga sačuvali za uspomenu. Krešo je ponio velika kliješta obučena u zelenu plastiku i na svakom novom kilometru izbacio po jedan nezgrapan metalni dio, kao da pokušava obilježiti put kojim će nam u posjetu stići sve male životinje kojima smo usput mahnuli, prije nego što su pobjegle s ceste, sakrile se u samo srce kamenjara. Kao u onoj bajci, samo što smo mi obilježavali put lutalicama, onima koji poput nas pokušavaju pobjeći bez ikakve namjere da pronađu put kući.

Na benzinskoj pumpi kupila sam nekoliko paketa obične vode, baka je u onoj s limunom umila lice, putem smo sakupljali snježnobijele benkice koje su rasle na okolnom drveću potpuno uspravnih grana. Baka je čitavim putem pridržavala svoj šešir i on je sa svakim zavojem postajao sve veći, Krešo me je počeo zvati Florence i glasno se smijao kad bi izgovorio moje novo ime, a na njegovim bi se obrazima pojavile male rupice koje do tad uopće nisam primijetila.

Sanjam da sam rodila. Ali ne mogu točno reći kad. Osjetila sam samo da je pokraj mene još neka uspavana prisutnost kojoj nisam mogla odabrati ime. Dok putujemo, čudim se samo jednome; kako se brzo mijenja vrijeme, tek jedan trenutak pada kiša da bi se odmah zatim sve okrenulo, postalo drugačije i mi na oči stavljamo čudne tamne štitnike kako bi se pokušali zaštititi od sunca.

Negdje, na posljednjoj trećini puta do plaže, bakin šešir napokon je prerastao automobil pa sam od njega na jednom od neuređenih odmorišta uz cestu sašila tri haljine. Bakina je nevjerojatno raskošna i pomalo sliči na krinolinu. Svoju ne mogu vidjeti jer sam je sašila uz samu kožu. Za Krešinu je preostalo premalo materijala tako da mu se vide koljena. Još nekoliko dana, sati, godišnjih doba (kako da uopće obuhvatim ovo vrijeme?) i mi ćemo biti na pijesku, dok će more ulaziti u onaj duboki škakljivi prostor između naših prstiju. Još malo i sunce će se ponovno dobrodušno i naglo utopiti u valovima.

Bože, sanjam da sam rodila, a rodila sam cvijet.

Nešto iza sedam ujutro stan je potpuno prazan i moji se koraci odbijaju od zidova. Odjednom bih voljela promjenu. Voljela bih osjetiti kako prostor oko mene postaje sve gušći, gruša se do te mjere da ga zamalo moram rezati oštrim nožem kako bih prošla iz prostorije u prostoriju. A možda jednostavno trebam hodati bosa, po prstima, tako da ne uznemirim ni jedno zrnce prašine kao da uopće nisam prisutna, kao da me nema. Markova polovica kreveta prazna je već neko vrijeme, za sobom je ostavio dvije svijetle dlake u umivaoniku i blagi miris dezodoransa. Ne znam. Možda sam očekivala da ću ga zateći kako i dalje stoji na balkonu s rukama koje su se svojom uznemirujućom stalnošću urezale u željezo, možda sam jednostavno razočarana. Njegovog laptopa više nema na stolu u blagovaonici i ne moram preskakati telefonsku žicu kojom se povezao s internetom samo zato da bih došla do kuhinje. Skuhala kavu. Upalila radio. Vratila se u dnevni boravak. Uključila televiziju. Zurila u Željku Fattorini.

Bijela žica je nestala, sve je iznova isto kao i svakog drugog jutra, pa kad sam ponovno u fotelji, dugo u stopala utrljavam balzam s mirisom metvice i agruma, a onda na telefonskoj sekretarici u uredu Miri ostavljam poruku kako se ne osjećam dobro te vjerojatno neću doći na posao. Zamišljam kako crvena lampica na nevelikoj mašini počinje brzo treptati, a onda i kako se moj glas odbija od velikih stolova za projektiranje, opranih šalica koje se okrenute naopako suše na sudoperu, prozora zaklonjenih venecijanerima.

Puno je prerano za bilo što drugo i moj će glas više od dva sata kao neki razigrani dječak skakati od zida do zida, pokušavajući pobjeći kroz ključanicu u trenutku kad će Mira napokon otključati ured, a ja ne razmišljam više o tome ili bilo čemu drugome, možda tek o činjenici da bih kao trudnica trebala potpuno prestati s kavom, to će biti moja jedina čvrsta odluka ovog kasnog proljeća pa dok se umivam, osluškujem kako kroz vodovodne cijevi prolaze litre i litre ispranih površinskih stanica kože, a zatim se, prije no što uđem u kadu, gola promatram u ogledalu i moja sasvim mala loptica negdje u dnu trbuha postaje toliko meka i podatna da ju mogu oblikovati prstima i ovog ranog jutra ja sam se odlučila za srce.

A onda sam preletjela nekoliko sati i sad sjedim u ginekološkoj ordinaciji, promatrajući biljku koja je uspjela preživjeti u prilično mračnoj čekaonici pod umjetnim svjetlom koje se odbija od linoleuma boje cigle i ja joj ne znam ime. U rukama mi je neki strani časopis o unutrašnjem uređenju i ono što čvrsto predlažu odmah bih trebala napraviti; iz Markovog i svog stana izbaciti sav postojeći namještaj i zamijeniti ga onim s drškama od bambusa i presvlakama od tvrde, neobojane jute. Nastavljam okretati stranice i nakon što više nisam sama u čekaonici, mlada žena sjedi preko puta mene i osmjehuje se dok me netko na velikoj reklami pokušava nagovoriti da kupim toster nove generacije i savršenog eklektičnog dizajna, a ja, umjesto da zapamtim ime prodavaonice, na Markovom voice mailu ostavljam poruku da ne zaboravi na naš večerašnji dogovor i da ga volim.

Ako sam ovo posljednje rekla samo zbog žene koja se ne prestaje osmjehivati i nastavlja zuriti u mene tolikim intenzitetom da joj jednostavno moram uzvratiti osmjeh, onda ovog trenutka želim jednostavno nestati. Uvijek sam se smatrala potpuno nepovodljivom. Ovo je treći put ovog tjedna da sam svom suprugu izjavila ljubav. Nekoliko trenutaka potpuno sam izgubljena između potrebe da ne budem glupa ovisnica o nečijim emocijama i želje da to činim što češće.

„A možda se jednostavno radi o hormonima, jer moji hormoni luduju“, kaže žena koju nastavljam promatrati i zapravo mi nije jasno je li ovo završetak neke njezine priče, ili sam sve ovo do sad zapravo izgovorila naglas.

Do ovog trenutka osmjeh joj se potpuno razvukao po licu i ja to više ne mogu izdržati ni trenutka pa odjednom i naglo ustajem, iste sekunde u kojoj sestra izlazi iz ordinacije i proziva moje ime, kao da je to znak koji sam toliko dugo čekala pa odjednom moram pobjeći što dalje i dok slušam dubok glas medicinske sestre i ona viče za mnom da sam ostavila knjižicu, sve mi odjednom počinje nalikovati na san, jer odjednom postajem svjesna da je po dolasku nisam ni predala.

Vani, na jasnom proljetnom zraku pokušavam povratiti dah, javljam se na mobitel i govorim Miri da mi je osim glupe mučnine koja se pretvorila u moju vjernu pratiteljicu zapravo sasvim dobro, a onda odlazim do automobila i kad napokon sjednem ispred volana, na suvozačkom mjestu pronalazim malu oprugu uguranu duboko u sjedalo i napokon počinjem plakati.

Sat vremena nakon toga (a možda i duže, jer kad se pogledam u izlog pokraj kojeg prolazim, ponovno izgledam kao da se ništa nije dogodilo) odlazim u dućan s dječjom opremom i odbijajući pomoć mlade prodavačice, sama pokušavam odabrati između dvije snježnobijele benkice, pa kad ih podignem prema sunčevom svjetlu koje ulazi kroz dva velika izloga, tkanina u mojim rukama odjednom počinje gorjeti i jednostavno me prisili da je vratim na malu vješalicu i kad je već uspijem ugurati između dvije identične, u taj posljednji trenutak uspijevam se predomisliti, pa nošena strahom da bih se možda ponovno mogla predomisliti, s benkicom u rukama gotovo trčim do blagajne i predajem je u ruke prodavačice. Još malo i elektronički aparat preći će preko zaštitnog koda, još samo malo, više neće biti povratka.

Negdje na sredini dućana mladi bračni par isprobava nekoliko tipova dječjih kolica, a ja odjednom odlučujem večeras izgledati bolje nego ikad i dok supružnici u šarenim kolicima između polica voze svoje još nerođeno dijete, a prodavačica spretno presavija rukave na maloj košuljici za bebe koju sam upravo kupila ovo je ono što vidim: kod kuće ću ponovno napuniti kadu vodom gotovo do samog ruba i pustiti da dio vode koja je od pjene i mirisnih soli postala ljubičasta iscuri po pločicama i nestane u odvodu. Po novom rasporedu stvari na Markovom radnom stolu u našoj spavaćoj sobi, znat ću da je bio kod kuće. Samo po tome. Nekoliko knjiga s vrha bit će zamijenjeno drugima i dok će voda u kadi postajati sve hladnija, dugo ću se boriti s porivom da uzmem vlažnu krpu, svu literaturu spremim uz kutove stola, pažljivo obrišem prašinu, složim dva pulovera koja je ostavio visjeti preko naslona stolice. Onda ću u kupaonici pažljivo nanositi rumenilo na obraze dosljedno zaboravljajući sve ono što bi mi večeras moglo zasmetati, odlučna pokazati da mogu biti savršeno pristojna, plaha i normalna, da bez ikakvog ustručavanja znam razgovarati o tisuću jednostavnih stvari i o svakoj reći rečenicu koja će imati svoj suvisli početak i kraj. Sasvim malo tekućeg pudera, sjajilo za usne, ništa teškog, čudnog ili morbidnog ne krije se u ovoj majci u nastajanju.

Zatim sam ponovno u dućanu s dječjom opremom i mladi se par odlučio za kolica koja bi bila i moj prvi izbor, a onda sjedim u restoranu za stolom kojeg sam rezervirala za Marka i sebe, i dok konobar svojim tankim prstima pripaljuje svijeću, po treći me put pita želim li nešto popiti i ovoga puta ja se napokon odlučujem za čašu mineralne vode.

Proći će još dvadesetak minuta prije nego što napokon stigne Markova poruka, jer on će zakasniti kući zbog hitnog slučaja ili produljenog dežurstva ili iznenadne zamjene, uopće nije važno. Poželim ga nazvati i reći mu da je danas naša prva godišnjica braka. Poželim mu reći da sam baš sve za večeras organizirala sama. Poželim knjigu koju sam mu kupila u Algoritmu i kravatu jednostavnog, sitnog uzorka odnijeti u ženski zahod i nabiti u školjku. Sama je ubaciti u smrdljivi kotao kamiona za sakupljanje smeća. Mekan i moderno izgužvani tirkizni papir zapaliti iznad svijeće za mojim stolom i pretvoriti u središte razarajućeg požara. Umjesto toga završavam svoju čašu mineralne vode, vraćam se kući, skidam šminku, ruke mažem hranjivom kremom i stvarno rano odlazim na spavanje, ostavljajući mu poklon na jastuku tako da ga može pronaći i u potpunom mraku, kad se negdje pred jutro napokon vrati kući.

Kad sam bila mala, za šesti ili sedmi rođendan, dobila sam zlatne ribice u četvrtastoj posudi od debelog stakla s oblim bridovima, koji su činili da njihova ljeskava tijela povremeno izgledaju čudno. Ponekad sam mislila da su jednostavno narasle preko noći, a već idućeg trenutka, kad bi promijenile položaj, ponovno su bile sasvim male. Hranila sam ih suhim listićima čudnog mirisa, pitajući se postoji li ta hrana i negdje duboko u moru. Zidovi moje sobe bili su obojani u ljubičasto pa je takva bila i voda u kojoj su plivale. Promatrala sam ih iz velike blizine, na staklenim stijenkama ostavljala svoje otiske. Svakog dana mijenjala sam im vodu i ona bi svaki put iznova bila obojana. Jednog poslijepodneva kad sam se vratila iz škole, jedna od ribica nepomično je ležala na parketu. Nekoliko trenutaka htjela sam napraviti tisuću stvari odjednom, a onda sam ipak ostala nepomično stajati, jer sam shvatila kako je ovo malo stvorenje nakon svog veličanstvenog skoka napokon uspjelo zaspati, odlučivši se za potpunu samoću. Ne mogu reći koliko sam je dugo tako gledala, ali znam da su me nakon nekog vremena počele jako boljeti noge, a onda i ramena. Nastavila sam je fiksirati kao da sam nekako očekivala da udahne još jednom, dijete upravo izašlo iz ljubičaste utrobe mora, i tiho zatraži da ju vratim među druga živa stvorenja i tako joj spasim život. Na samom rubu širom otvorenog oka zapelo joj je zrno prašine, kao da se posljednja suza pretvorila u kristal i ostala zauvijek uz nju, opominjući je do beskonačnosti, jer se možda samo na jedan trenutak usudila poželjeti neostvarivo.

Prvo što osjetim nakon što uđem u starački dom snažan je miris antiseptika pomiješan s vlažnim ostacima hrane koju bi vjerojatno također uspjela detektirati da sam ovdje dovoljno dugo, ali nisam. Neodređeni miris brašna koji se pržio na ulju uvukao se u zavjese postavljene ispred velikih prozora i to je sve. Jedan trenutak tek izgubljeno stojim pokraj ulaznih vrata, kao da sam prvi put ovdje, možda je baš ovo dan u kojem sam mogla postupiti pametnije, predvidjeti stvari, povesti se za instinktom, samo da sam unaprijed znala. Nekoliko starica u kožnim foteljama pokraj recepcije sažalno me promatra i tek sad ponovno shvaćam da sam zapravo potpuno mokra, iz rukava moje jakne na tek oprani pod padaju velike kapi proljetne kiše i gotovo mogu vidjeti kako se rasprskavaju u doticaju s glatkom površinom. Osjećam se kao veliki oblak koji se na prijevaru tiho uvukao u polukružnu prostoriju, pronašavši sasvim mali prolaz. Možda sam se baš tako uvukla kroz ključanicu.

A možda sam iz pristojnosti danas jednostavno trebala ostati vani, moja mokra prisutnost razbila je uobičajeni oklop ovog poslijepodneva pa brzo odlazim prema pomoćnim stepenicama ostavljajući iza sebe čudno bešumni prostor između dviju trajni (jedna je crna, a druga ljubičastoplave boje) i kao da više ne mogu odgađati ono za što sam pretpostavljala da se ionako jedan od skorih dana treba dogoditi, brzo se uspinjem do bakine sobe. Odjednom sve izgleda jednostavnije. Zeleni tapison lakše upija tekućinu i nevelike stope nestaju brzo nakon što prođem, brišući svaki trag moje prisutnosti. A onda se sjetim dana kad sam se prvi put našla na ovom mjestu, impulsa koji me je pogurnuo tako snažno da sam gotovo pritrčala željeznim vratima bez daha se naslanjajući na njih, svjesna da napokon radim nešto važno, dobru stvar za nekog drugoga koja zapravo ne uključuje mene, koja sa mnom nema nikakve veze i za jedno lijeno poslijepodne to mi je bilo sasvim dovoljno.

Hodnici su dugački i ispunjeni akvarelima s cvijećem koje nikada neću uspjeti prepoznati i gotovo bih se mogla okladiti u to da se svakog tjedna tajanstveno mijenja njihov raspored, kao kad spretne ruke preslože buket cvijeća u velikoj staklenoj vazi, samo su okviri uvijek isti, drveni, obrađeni vrlo grubo, sa zaostalim špranjama odmah uz rubove. Nekome se stvarno žurilo privesti posao kraju. Još jedan kat, a onda napokon ispred bakine sobe brišem lice papirnatom maramicom i nekoliko pamučnih pahuljica ostaje mi zalijepljeno na obrazima.

U bakinom apartmanu sve se preko noći promijenilo, ali to ne mogu vidjeti jer su vrata zatvorena i zaključana i u prvi trenutak pomislim da je negdje vani, možda na terapiji za koju nisam znala, a zatim ugledam dvije crne vreće nedaleko od vrata i nakon što se približim prvoj ne moram ni zaviriti unutra da vidim kako su sve bakine ploče pažljivo posložene jedna na drugu, kao da je baš danas u domu organizirana rasprodaja. Negdje duboko unutra, naslonjen na zid i sakriven vrećama odložen je stari gramofon, a iza njega crvena kantica koju je baka koristila za zalijevanje cvijeća na svom balkonu. Samo na trenutak pitam se je li puna, možda sam na rubu uskog lijevka ugledala kapljicu vode. Na vrhu druge vreće dva su ukrasna jastuka s bakine fotelje, odložena sasvim pažljivo i umotana u plastiku, kao dvije nestašne životinjice koje bi mogle iskoristiti trenutak nepažnje i naglo iskočiti. A ja uzimam gramofon i odnosim ga do utičnice koja se nalazi sasvim blizu, na dnu hodnika i nakon što ga uključim u struju, uzimam prvu ploču odmah na samom vrhu pospremljenih stvari i stavljam je na tek pokrenuti mehanizam. Lagano se spuštam na koljena i iz ove perspektive uokvireno cvijeće izgleda puno veće nego što sam to do sad mislila, a onda praznim hodnikom odjeknu violine, čembalo i trube.

Ne znam koliko sam dugo sjedila uz uključeni gramofon, nekoliko je ljudi sasvim sigurno prošlo pokraj mene, ali nisam podizala pogled, osjetila sam kako mi se u torbici dva puta počinje tresti mobitel, ali samo sam ga snažno uhvatila u ruku kao nestašno dijete kojemu je potrebno naglo smirivanje da trčeći za prijateljima ne ostane bez daha. Ne sjećam se ni stvari o kojima sam razmišljala, probijala sam se kroz stavke glazbe koju nisam prepoznala, iako sam omot ploče čitavo vrijeme držala u rukama i tek odlučila da ću je okrenuti kad jednom stane ili pustiti ispočetka.

A onda sam odjednom ponovno u hodniku i sad polagano hodam dok me Krešo odvodi prema sobi za osoblje i govori kako je baka noćas doživjela težak moždani udar i sad leži u stacionaru priključena na respirator, potpuno nesvjesna toga gdje se nalazi. Osjećam njegovu čvrstu ruku kako mi grije lakat dok me navodi po hodnicima i sad sam samo igračka na baterije, ništa drugo. Negdje iza mene ostaje svršetak ponovljenog prvog stavka, u veličanstvenoj kodi koja se uvukla u porozne zidove. Poželim nazvati Marka i reći mu da vjerojatno nikad neće shvatiti koliko ga zapravo volim, a već idućeg trenutka Krešo mi ručnikom pažljivo briše kosu a zatim i lice, njegove velike smeđe oči nalaze se ispred mene i to tako blizu da mogu s lakoćom primijetiti granicu na kojoj završavaju šarenice, savršen krug koji je istisnuo kapljicu vode koju ću mu obrisati svojim kažiprstom. Krešo tiho govori da me poželio nazvati i sasvim se lagano nasmiješi dok mu govorim kako nije važno, jer ionako ne bih mogla učiniti apsolutno ništa. I tek u tom trenutku potpuno postajem svjesna koliko je to zapravo istina.

Negdje u daljini glazba koju sam pustila na gramofonu naglo prestaje; s time je i službeno završena ova mala, neugodna epizoda koja će se danima prepričavati na svim grupama, kreativnim radionicama ili terapijama. Soba u kojoj se nalazimo malena je i bijela. Na policama u ormarima bez vrata odloženi su svježe oprani ručnici i zidovi mirišu na omekšivač i na štirku. Na malom stolu pokraj umivaonika aparat je za kavu, staklena posuda do pola je ispunjena tamnom tekućinom, pet ili šest različitih šalica okrenuto je naopako na kariranoj kuhinjskoj krpi, vrlo sličnoj onima koje i ja imam kod kuće. Krešo se odmiče od mene, pažljivo me promotri i tiho pita osjećam li se malo bolje. Poslušno i bez riječi klimnem glavom. A onda u samom kutu prostorije pokraj ormara ugledam gitaru, zarobljenu u žutoj futroli koja gotovo svijetli u polumraku, tako da sam sigurna kako bih sve ručnike s ovih polica mogla obojiti u žuto samo da se odlučim prebrisati je; boja bi se cijedila po pločicama, a mi bismo svojim dlanovima ostavljali otiske po golom zidu nasuprot umivaoniku.

Iako bih voljela stajati još malo (ovako bez riječi zatvorena u usku prostoriju bez prozora), znam da se moram popeti na peti kat i u jednoj od stacionarnih soba sjesti pokraj bake uključene na monitor i respirator, a zatim slušam Krešu koji prati moj pogled pa ga ponovno vraća na moje lice. A onda sasvim blizu mene, on se osmjehne, šapne: „Hoćeš da ti nešto odsviram?“ i riječi mu zapravo mogu čitati s usana. I ja sasvim lagano, potpuno bešumno klimnem glavom.

Ponovno je noć i ja razmišljam o tome kako je zapravo sve započelo. Možda u onom trenutku kad je Marko dobio specijalizaciju, a ja intenzivno počela planirati pohađanje tečaja nekog stranog jezika, bilo kojeg, potpuno nebitno. Zamišljala sam kako mjesecima putujemo, polagano i temeljito obilazimo Europu i iz svakog glavnog grada svima, baš svima šaljemo po razglednicu. Vidjela sam se na razvedenom kamenu Fontane di Trevi ili kako hranim golubove negdje u podnožju Španjolskih stuba okružena nabujalom poplavom raznobojnog cvijeća dok Marko moli malog crnog dječaka da nas fotografira za uspomenu.

Umjesto toga, Marko mi je jedne noći u kojoj oboje nismo mogli zaspati rekao da moramo znati svoje prioritete. Nisam mu odgovorila, odjednom sam bila nijema. Novi i još neraspakirani komplet kovčega jednostavno ću vratiti u dućan. Koja glupa zabuna. Odlučila sam da mu ne kažem baš ništa, svjesna da bi to izazvalo nove rasprave. Ipak, nisam se mogla ne pitati, biti glupo znatiželjna. Možda sam sama kriva jer sam željela da odmah sazna sve o meni. Tko mi je prodao taj savjet, morala sam ga čuti u nekoj emisiji, više se ne mogu sjetiti, stvarno sam jadna i sve preuzimam samo na sebe. Što je mogao značiti podatak da sam prestala piti kavu i jesti čokoladu samo zbog toga jer sam saznala da se za proizvodnju tih stvari na drugom kraju svijeta koriste djeca, osim da vjerojatno nisam potpuno uravnotežena. Ali bez obzira na to, nešto me tjeralo da mu priznam gotovo sve. A možda su se stvari okrenule u onom trenutku kad sam zatrudnjela, osjetila sam kako mi nezaustavljivo počinje izmicati i više stvarno nisam trebala zamišljati kako to izgleda bolovati od neizlječive bolesti. Odjednom sam se osjećala upravo tako.

Promatram supruga koji spava pokraj mene, potpuno nepomičan kao da je zaboravio disati. Na noćni ormarić odložila sam čestitku koju mi je kupio, s nekoliko riječi isprike i ne želim se pitati kako će stvari izgledati sutra. Ne želim to ovoga trena pitati Marka, jer ako nam se pogledi i susretnu samo na trenutak, on će odmah iduće sekunde sklopiti oči. Ili bih mu možda, bez ikakve najave, odjednom i naglo mogla postaviti sasvim jednostavno pitanje.

Tko je Kasandra?

Nisam mogla ne baciti pogled na njegov laptop ostavljen u dnevnom boravku, ali odjednom shvaćam da jednostavno nemam snage s njim razgovarati u tome. Nemam snage plakati, vikati, vrištati, napraviti scenu za scenom i tako dočekati jutro. I zbog toga samo nijemo promatram svoje prste pažljivo omotane oko malog još uvijek tako krhkog klupka skrivenog sasvim duboko u mojoj unutrašnjosti i kad ni nakon nadljudskog naprezanja ne uspijem čuti kako negdje u meni kuca maleno srce, odlučujem ustati i uhvatiti malo svježeg zraka pokraj prozora. Popiti čašu vode. Odmrmljati neku melodiju koju sam znala tako davno, da više nisam sigurna ni kako točno ide ni kome zapravo pripada.

Ujutro sam ponovno sama i dok prije odlaska na posao pijem čaj od metvice, odlučujem izbrojiti stare fotografske negative, kako bih se prisjetila gdje sam sve bila. Samih putovanja sjećam se potpuno nejasno i u magli, kao da sam zapravo tek osluškivala nečije tuđe priče i onda ih sebično prisvojila, kako bih mogla u nekom drugom društvu barem na trenutak biti interesantnija. Iz moje šalice izlaze čudni oblaci zelenkaste pare, a kad dodam smeđi šećer, sve se odjednom smiruje. Sjećam se različitih mjesta, sjećam se gradova i glavnih trgova, ali ne i kako sam se tamo zatekla. Zaboravila sam kako to izgleda slagati stvari u kovčege, jesam li se vozila vlakom ili autom, kako sam se osjećala u trenutku u kojem sam se napokon zatekla na odredištu. I baš zbog toga razvlačim stare negative i usmjeravam ih prema jutarnjem svjetlu, na svakom malom kvadratu jedva se nalazim i gotovo da nisam sigurna u to što vidim. Unutar sitnih folija toliko sam crna da nakon nekoliko trenutaka postajem nevidljiva. A onda, na poslu promatram prašinu koja se uhvatila na mom stolu i dok iz torbice vadim vlažnu maramicu slušam Miru kako sa svog stola govori da se napokon odlučila na jezivu operaciju vena, na to da joj u žile puste neku kemikaliju koja će razbiti, potpuno pojesti sav kolesterol, ali medicinska sestra joj je javila da zbog nekog obiteljskog slučaja doktorica jedno vrijeme uopće neće raditi i iako je stvarno pokušavala, nije saznala baš ništa više. Da bih sve oko sebe očistila kako spada moram pomaknuti nacrte, a prljave šalice napokon oprati pod mlazom tople vode i deterdženta. Da bih oprala šalice, moram ustati. I to ću napraviti baš ovog trena.

„Tonka, ti si dobro?“ kaže Mira i ja se osmjehnem, kažem da sam samo malo umorna. A ponekad bih voljela da sam druga osoba. Ponekad ne znam što radim. Ponekad nisam sigurna ni kako se zove ovo što raste u mom trbuhu. Ali ne govorim baš ništa od toga. U čašu do vrha punu vode ubacujem vitaminsku šumeću tabletu i promatram kako mjehurići izlaze preko ruba, kao vatromet. Marko me zove i govori da moramo ozbiljno porazgovarati. Došlo je vrijeme. Na ulaznim vratima dugačak i uzak poster Coloseuma. A negdje ispred ogromnog spomenika od kamena odjednom ugledam neku drugu sebe kako mi maše dok sjedim za velikim stolom uz otopljene vitamine u čaši i od uzbuđenja što sam ponovno na putu govorim previše brzo, pa je baka odjednom pokraj mene i sad smo obje utopljene između nekoliko grupa turista i svi su iz Japana, ali ona će me upozoriti, morat ću obuzdati svoj adrenalin, baka će mi oprezno reći: „Tonka…Lei parla troppo presto“.

S drugog kraja stola Mira mi upućuje kratak osmjeh i ja joj ga uzvraćam. Na posteru točno ispred mene, ona druga ja u ovih se nekoliko minuta izgubila u gužvi između Japanaca koji su sa svojim kamerama odlučili oglodati Coloseum. Više mi se ne vidi ni kosa, još samo trenutak i potpuno ću se izgubiti.

Nešto prije dva gotovo sam potpuno mokra i dok mi hladan znoj putuje niz kožu pokušavam zaustaviti snažne grčeve koje osjećam duboko u trbuhu. Nalazim se u malom, sasvim malom zahodu, okružena plavim pločicama i na svakoj trećoj je kružnica u tri narančaste nijanse. Možda bih se trebala jednostavno koncentrirati na taj potpuno pravilan uzorak, ali umjesto toga zurim u svoje lice koje je odjednom toliko prozirno da kroz svoj desni obraz mogu vidjeti novu rolu papira odloženu na bijelom ormariću iza mojih leđa. A onda se sasvim polagano spuštam na pod, Miri kroz zatvorena vrata govorim da sam sasvim dobro i da ću sigurno izaći za nekoliko minuta, pa rukama obuhvativši koljena, počinjem duboko disati, gotovo fizičkom snagom tjerajući krv da se napokon pokrene i ponovno me preobrazi.

Iz ureda odlazim nešto iza tri i Mira mi govori da bih možda trebala nekoliko dana ostati kod kuće, malo je razmišljala i sve što trebam napraviti zapravo mogu u miru svog dnevnog boravka, a ona je više nego spremna izaći mi u susret. Nisam sigurna zbog čega, ali grlim ju kod izlaznih vrata i odmah osjetim da je malo zatečena tom mojoj reakcijom, ali mi na kraju ipak uzvraća zagrljaj i još jednom kaže da mi je sad najpotrebniji odmor. Poželim se nasmijati, jer njezin glas odjednom poprima ton najbolje prijateljice iz onih nedjeljnih obiteljskih filmova, koja je svoju dragu neuravnoteženu suradnicu došla pozdraviti prije nego što ju zaključaju u ludnicu. Međutim, ja je samo zagrlim još snažnije i u uho joj šapnem: „Hvala“.

Nakon što zatvorim vrata, jedan trenutak nesigurno stojim u hodniku, a zatim odlučujem pješice sići do prizemlja. Putem udišem težak miris prašine i vlage koja izlazi iz lončanica poredanih uz prozore, osluškujući kako mi koraci odjekuju po praznim, mračnim hodnicima. Sva ulazna vrata stanova pokraj kojih prolazim imaju identične, nevjerojatno velike špijunke pa razmišljam o tome kako se iza svake nalazi podjednako veliko oko koje strpljivo, ali bez odgađanja čeka na svaki moj idući potez. A onda, negdje na posljednjem odmorištu prije izlaza, opazim Kaju kako sjedi na jednoj od stuba i čvrsto se rukama drži za ogradu kao da ga je netko zarobio pa sad snagom svojih ruku pokušava osigurati bijeg. Promatram ga s leđa i njegova poluduga, raščupana kosa i široka, mršava ramena podsjete me na to kako je Marko izgledao kad sam ga upoznala i odjednom sam ponovno zatečena činjenicom koliko su i nakon pomnijeg promatranja zapravo slični.

Ako je i primijetio da mu prilazim, Kaja to ničime nije pokazao pa jednostavno i bez riječi sjedam pokraj njega i samo na trenutak pomišljam da je njegova ukočenost rezultat iznenadnog epileptičnog napada (od kud bih uopće mogla znati kako to zapravo izgleda), ali kad napokon okrene glavu, znam da sam pogriješila. Zapravo, nisam bila sigurna da je uopće izašao iz bolnice i sad, ovako nestvaran i nijem pokraj mene, izgleda kao još jedna neobična prispodoba, tek novi hologram poslan kako bi me iskušao, pa ga moram uzeti za ruku tek kako bi se zaista uvjerila da postoji. I to je trenutak u kojem me on napokon pogleda u oči i sasvim mirno kaže: „Što bi ti učinila da potpuno iznevjeriš nekoga koga nikako nisi smjela?“

„Zamolila bih ga da mi oprosti“, kažem.

„A ako je to nemoguće?“

Nisam sigurna da uopće mogu odgovoriti na ovo pitanje, ni što ono uistinu znači. Kaja se malo pomakne na hladnom betonu stube i sad mi je još bliže. Stariji muškarac u uniformi i s poštarskom torbom na leđima prolazi pokraj nas, njegove smo korake čuli prije no što je svojim prisustvom uznemirio prašinu sakupljenu u kutovima stubišta. Kajini prsti toliko su čvrsto omotani oko moga dlana da bih svakog trenutka mogli prekinuti cirkulaciju. Moje jagodice potpuno su beskrvne i bijele. A onda Kaja ponovi svoje pitanje, samo nešto tiše, kao da se boji da bi nas nakon svega netko mogao i čuti, a kad ponovno pogledam njegovo lice i plavu kosu koja u polumraku izgleda gotovo bijela, nešto me natjera da mu kažem da slobodno možemo šutjeti, šutjeti idućih tjedan dana, šutjeti do beskonačnosti, pa on gotovo s olakšanjem istog trenutka umorno sklapa oči, i to je zapravo sve što je potrebno.

Još istog dana čitavu ću epizodu proživjeti ponovno, samo ovoga puta s dečkom tek nešto starijim od Markovog brata, s civilnim ročnikom koji mi je prije nekoliko dana u minijaturnoj prostoriji svirao na svojoj novoj gitari, a onda me pokušao poljubiti i usnama dotaknuo tek moje prste koje sam stavila preko lica kako bih ga zaustavila. Možda sam trebala biti pametnija i odmah prepoznati način na koji razmišlja o meni i tako stati u trenutku u kojem je sve bila obična bezbolna igra. Ali neobičan intenzitet kojim me je promatrao jednostavno me tjerao naprijed, podsjetio na vrijeme u kojem sam se osjećala drugačije, u kojem još nisam bila ovako izgubljena, u kojem sam se mogla sjetiti svega što sam radila prije, dok sam još vjerovala da mogu biti sretna.

Ne sjećam se više što mi je svirao, iako se sve dogodilo toliko nedavno da još uvijek mogu osjetiti miris parfema koji sam mu osjetila na vratu, mislim da je to bila neka njegova stvar, promatrala sam spretne prste i kratak pokret koji je radio sa zglobom, bila je to melodija koju do tad još nisam čula.

A sad, oboje sjedimo u maloj kapelici staračkog doma, nakon što sam sat vremena provela pokraj bake promatrajući njezine spuštene kapke, iza kojih su potpuno zaključane i odvojene od svijeta ostale njezine oči i sve ono što je sama odlučila sakriti iza njih. I dok sjedimo u potpunoj tišini, dvije debele svijeće zapaljene su sa svake strane jednostavnog, drvenog križa pa kad na trenutak sklopim oči riječi neke kratke molitve odjednom mi prođu kroz glavu, kao da se negdje u mom malom mozgu nalazi vrijedna vjeroučiteljica koja se odjednom probudila i sad želi da zajedno ponovimo ono što sam jednom davno i sama znala.

Dvije starice tiho ulaze u kapelicu i spuštaju se u klupu nekoliko redova ispred nas, pa kad otvorim oči, zurim im ravno u leđa. U tom trenutku ponovno mogu čuti Krešu i on sad govori kako su učinili baš sve što je bilo moguće, sad treba samo čekati, čekati u beskraj, više jednostavno ništa nije preostalo. Vjeroučiteljica u mom unutarnjem uhu nastavlja tiho mantrati, pa i nakon što se okrenem prema ovom dragom dječaku i uz sasvim ga blagi osmjeh uhvatim za ruku.

„Uvijek moli za one koje ne poznaješ.“

Krešo me jedan trenutak samo promatra, kao da je to jedini odgovor koji od mene nikako nije očekivao, a onda podjednako tiho kaže: „Zašto?“

„Zato, jer se tako možda dogodi da netko negdje moli i za tebe.“

Krešin se pogled ponovno spušta na klupu točno iznad njegovih koljena, jedna od starica na trenutak se okreće i pogleda nas, plamenovi svijeća na oltaru naglo se zanjišu, kao da je iznenada netko napravio propuh, hladnoća pristiglog zraka sve će nas ostaviti bez daha. A ja se odjednom sjećam one večeri kad sam ga na trenutak ugledala iz auta, negdje sasvim blizu centra. S podjednako iznenađenim pogledom stajao je nasred pješačkog prijelaza obasjan farovima i dok je Marko uzrujano rekao da ljudi gradom hodaju s glavom zabijenom duboko u vlastite guzice, mene je jednostavno podsjetio na neku poljsku životinjicu koju iznenadno svjetlo naglo ostavlja potpuno nepokretnom i o čistom slučaju ili samilosti ovisi hoće li na kraju uopće preživjeti. Nisam sigurna da me je uopće prepoznao, pratila sam njegov pogled u trenutku kad je stupio na zebru i on je gledao negdje u pravcu grada, iznad velikog kontejnera za smeće. A onda je sve iznenada gotovo. Krešo je ponovno oslobođen i okreće se prema meni dok mu dva pramena tamne kose padaju na čelo i sasvim mi tiho šapne nešto što u prvi trenutak nisam čula, a onda negdje duboko u želucu sasvim polagano počinjem oblikovati smisao, riječ po riječ.

„Gospođa Julija, ona zapravo nije tvoja baka.“

To su riječi koje je izgovorio. Bez znaka pitanja, jednostavno tako, kao svima poznatu činjenicu. Probuđena vjeroučiteljica smještena negdje u izmišljenoj paraleli između moja dva uha odjednom je potpuno zašutjela i sad sam ponovno prepuštena samoj sebi. Sklopila sam oči ne bih li je prizvala, a Krešo nastavlja priču koju ni sama zapravo nisam znala. Sve Julijine uspomene bile su potpuno izmišljene, njezina obitelj odavno ju je prestala posjećivati pa nitko u domu nije vidio nikakvu stvarnu štetu u tome da joj barem netko izvana pravi društvo. Pa makar to bila i njezina nepostojeća unuka. A ona je čitavo vrijeme bila nevjerojatno sretna. Bili smo na obali, svi troje, zatim sam odjednom to i sanjala pa više ni sama nisam potpuno sigurna što je tek glupi privid, a što se zaista dogodilo. A Krešo u moju ruku stavlja prsten. Jednostavno tako, kao da je ovo ritual koji zapravo ponavljamo svakoga dana, a raspored pokreta precizno je uvježban i svaki put isti.

„Mislim da bi ona htjela da ga imaš“, kaže.

Nekoliko trenutaka samo promatram prsten na sredini svoga dlana i odjednom mi izgleda kao davno izgubljena uspomena koja je čitavo vrijeme pripadala samo meni pa ga oprezno stavljam na kažiprst pridržavajući ga prstima druge ruke.

Negdje duboko unutra, vjeroučiteljica koja je u meni pronašla svoj stan sad se preselila sasvim blizu moje leđne moždine i od tamo ovaj posljednji put započela molitvu koju nisam čula baš nikada prije.

Ruke sam stavila sasvim iznad površine vode pa izgleda kao da lebde iznad velikog, nepreglednog mora, u koje onda spuštam bijelu košuljicu za bebe i odjednom se dogodi neizmjerna havarija. Sjedim u potpuno napunjenoj kadi i voda je do prije nekoliko trenutaka bila mlaka, sad više nije. A onda pustim da mi koljena probiju površinu kao dva odjednom iznikla otoka i to su stvari koje više ne mogu kontrolirati. Iz jednog od mokrih pramenova moje kose oprezno se odvojila kap vode i dok potpuno usporeno pada prema površini, ja je odlučujem zaustaviti na svom dlanu. Ne mogu reći da sam tužna, ne mogu reći da to nisam slutila. Jednostavno sam izabrala ostati gluha i to je samo moja pogreška. Sasvim polagano kažiprst spuštam na košuljicu koja nastavlja tužno plutati na nepomičnoj površini i sad ću je provozati. I odjednom se nježna tkanina počinje puniti živim mesom, malene ruke probijaju čipkasti okovratnik, noge izrastaju iz donjega šava pa promatram moje nerođeno dijete kako pliva okrenuto na trbuh, bez potrebe da i na trenutak podigne glavu, udahne zrak. Sad se i ja spuštam ispod površine, toliko naglo da gotovo ni malo ne uznemirim ravninu tamne vode i ovako na skliskom dnu nađem se oči u oči s tek rođenim dječakom i dok promatram to malo, još uvijek nedefinirano lice, ono mi se osmjehne i prateći dva mala mjehurića, koja mu jedan za drugim izlaze iz desne nosnice, nisam sigurna mogu li ga prepoznati. A onda, taj dječak sasvim iznenada otvara mala, okrugla usta i već kad pomislim da će me pozdraviti, on mi pokaže šiljate i potpuno deformirane zube i ja sam ponovno potpuno poražena. Pritisnuta sasvim uz bijeli emajl, po prvi sam put susrela svog sina, koji me je istog trenutka odlučio pojesti.

Ne znam koliko je dugo kucao na vrata kupaonice, ali kad sam se napokon ponovno obukla i izašla, sve njegove stvari bile su izvađene iz ormara, a on ih je pažljivo spremao u svoje kovčege, jednu po jednu, oprezno ih presavijajući kako bi mu u šuplju, četvrtastu unutrašnjost odjednom stalo baš sve što posjeduje. Kompjutor je već bio isključen iz zida, tipkovnica umotana u pripadajuću srebrnu futrolu. Po prvi sam put vidjela njegove knjige pažljivo složene na podu pokraj pisaćeg stola, jedna na drugu, kao da je odjednom odlučio izgraditi nekakvu čudesnu kulu i po njoj se popeti do stropa, sve dok mu ruke ne dotaknu čistu hrapavost zida. Nikad mi nije dao pospremati njegove stvari i često sam znala satima zuriti u posvuda rasute bilješke ili knjige otvorene na poglavljima koja su mu bila osobito važna. A sad je široka ploha stola bila potpuno čista, tek s nježnim tragovima prašine koja je padala oko tvrdih korica njegove literature, poput prvog, sasvim finog snijega. Njegove su ruke bile brze kao i uvijek, otišao je u kupaonicu i gotovo jednim potezom dlana sve svoje stvari iz ormarića premjestio u malu oblu torbu, a onda na vrh smjestio budilicu s noćnog ormarića, na svojoj strani kreveta. I sve se zapravo dogodilo kao veliko, ali potpuno bešumno finale onoga kako je izgledala naša šestogodišnja veza.

Nisam dočekala svađu, histerične suze ili odgovore na pitanja. Umjesto toga, poslušno i potpuno mirno sjela sam na krevet i promatrala kako čovjek kojeg zapravo nikad nisam poznavala neodgodivo provodi svoju veličanstvenu odluku. Prazni ormare, istresa ladice, u novinski papir zamata cipele, jednu po jednu, pa onda pakira knjige, pažljivo slaže skripte kako se putem ne bi izgužvale na krajevima.

Samo noć prije, dok je nijemo ležao na svojoj polovici velikog kreveta pazeći da me ni jednim dijelom svoga tijela ne dotakne, kao da sam gubava, prvo sam pomislila da spava. Onda je uzdahnuo nešto dublje i morala sam svladati poriv da okrenem glavu i pogledam njegov profil koji se snažno isticao u polumraku. A on je prošaptao: „Znaš, mislio sam da će sve biti drugačije.“

I sve je zapravo izgledalo kao da smo napokon i potpuno impulzivno odlučili otputovati na mjesta o kojima sam samo sanjala. Tamo gdje sam se vidjela na praznim zidovima našega stana, u odsjaju izribanog čelika sudopera, u ogledalu. Ili tamo gdje smo mogli kupiti ruže na trgu koji bi nas oboje zadivio svojom ljepotom i tako napokon učinio sretnima. Njegove torbe i kovčezi poprimili su svoj konačan, napuhnuti oblik, pažljivo ih je odlagao u hodniku pokraj ulaznih vrata i na kratkom je tepihu odjednom izrasla nepremostiva utvrda. Umjesto da pokušam shvatiti kako se i dalje može voljeti netko kome zapravo znaš samo ime, bez ijedne riječi promatrala sam način na koji se moj suprug pažljivo i bez ikakvog odgađanja napokon spremao na putovanje na koje ja, nakon svega, uopće nisam ni pozvana. Tek sam u jednom trenutku stavila ruke preko očiju, nenavikla na veliko svjetlo koje je upalio da provjeri ima li sve što mu je potrebno, a već u drugom Marko je jednostavno otišao.

A ja i dalje sjedim na svojoj strani kreveta i iz praznih ormara na mene vrebaju čudni duhovi s kojima ne želim razgovarati. Iz Markovih ladica izlijeću crne ptice s kojima sam nekad noćima pjevala, čekajući da se on vrati s dežurstva ili završi poglavlje u debeloj knjizi iz koje je naučio baš sve o dijagnostičkim postupcima s ciljem rane detekcije bolesti dojke. Jedne sam mu noći rekla kako sam s njim mirna barem što se tog raka tiče, ali njemu to uopće nije bilo duhovito.

Potpuno napuštena stojim ispred velikog ogledala i kad skinem kućnu haljinu, pred sobom ugledam svoje golo tijelo i odjednom se pitam mogu li ga uopće prepoznati. Sasvim polagano, bez neke posebne namjere, jagodicama prstiju prelazim preko svojih uskih ramena, spuštam ih niz grudi i zaustavljam na blago zaobljenom trbuhu. Nekoliko kapi vode klizne mi iz još uvijek mokre kose, spusti se niz moju napetu kožu i uguši negdje ispred mojih golih nogu, negdje u dubini tepiha. I dalje ne pomičući pogled s vlastitih očiju, odjednom pojačavam pritisak na svoj nabrekli trbuh i neka unutarnja membrana koja mi istog trenutka počne ogorčeno pružati otpor tvrda je poput betona. Ali sasvim dobro znam da se ovdje zapravo nitko ne bori za život pa dlanovima pojačam pritisak i sad moram zažmiriti kako bih svu snagu uložila na ovaj potpuno svjesni napor, sve dok odjednom ne popuste ove čudne stvari duboko u meni i ja se jednostavno počinjem ispuhivati, tjerajući dlanove sve dublje prema kralješnici. Sve one stvari koje sam naučila nisu mi nikada bile od pomoći. Svi ljudi koje sam voljela u jednom su trenutku otišli od mene i ako sam ikad do sad imala priliku nešto zaista samostalno odlučiti, to je onda ovaj trenutak u kojem se upravo nalazim i u kojem ću svoje lice izgristi potpuno sama, nimalo se ne plašeći vlastite, guste krvi.

A onda sam pobjegla. Nebo se zamračilo, a zatim se potpuno razvedrilo. Nalazim se usred nevjerojatne gužve u Savskoj i odjednom mi se čini kao da je čitav grad odlučio jednostavno dići ruke od svega, odustati. U retrovizoru promatram dvije časne sestre i ona za volanom nešto živo objašnjava svojoj suputnici, a zatim se obje smiju. Voljela bih da je netko pokraj mene, umjesto toga iskrala sam se iz stana kao da sam provalila ulazna vrata samo da bih nekoliko trenutaka kasnije mogla otići, pretvarajući se da sam nekome pripadala. Pomaknuli smo se za još nekoliko metara i sad sam prva ispred semafora, a svjetlo je crveno. Čovjek u uniformi, žena sa psom, nekoliko mladih djevojaka, to su vjerojatno studentice krenule na ručak u menzu Studentskog centra. Na velikim platnima novi filmski hitovi, naslikana lica izgledaju gotovo kao prava, ali ipak nisu, tako da nikad nisam sigurna jesu li filmovi koji se ovdje prikazuju originali ili ipak samo jeftinije i tek napola spretne imitacije. Na ogradi u pozadini tramvajske stanice dugačka reklama za Diesel, mladić i djevojka uranjaju u more čudne tamnoplave boje, a posvuda oko njih svijetle planktoni.

Novi metar, možda dva, pa još jedan semafor. Stariji muškarac u usporednom traku gleda u nešto daleko od mene, vjerojatno u izlog dućana s keramičkim pločicama, tako da mu ne mogu vidjeti lice, čak ni kad samo pomičući oči provjeri je li se možda u trenutku dok je razmišljao o nečem sasvim drugom napokon promijenilo svjetlo. Veliki pas u prostoru iza stražnjih sjedala odijeljen je žičanom ogradom i u trenutku kad susretne moj pogled, vlažnu njušku naslanja sasvim na staklo, ostavljajući na njemu nepravilne oblike od pare i sline.

A onda ponovno krećemo i nakon što prođem Vjesnikov neboder, stvari postaju nešto lakše, lica ljudi pokraj kojih promičem mijenjaju se dovoljno brzo da ih se idući trenutak više ne mogu sjetiti i ne bih ih uspjela ponovno prepoznati, u to sam potpuno sigurna. Možda je tako i bolje. Odlučila sam izbrisati sve, pa i potpuno nevažne stvari, kako bih lakše uspjela zaboraviti da se nalazim na putu koji uopće nisam odabrala te ga još pokušavam pronaći negdje u svojoj glavi, kao neospornu činjenicu koja bi me možda nekako u posljednji trenutak uspjela izbaviti. Koliko mi je vremena trebalo da krenem, sad se više stvarno ne mogu sjetiti, Marko je zalupio vratima i gotovo istog trenutka ja sam iz ormara počela čupati svoje stvari, kao da smo odlučili zajedno otputovati, ali sam čitav dogovor jednostavno smetnula s uma. I dok se on pakirao s preciznošću čovjeka koji je svaki svoj pokret pomno isplanirao u pauzama između dva dežurstva, prolazeći uspavanim i praznim bolničkim hodnicima, ja sam uzela tako malo stvari da moja putna torba izgleda kao nevelika gruda snijega koja se polagano topi na gruboj, industrijski podstavljenoj tkanini stražnjeg sjedala.

Još nekoliko metara i kad okrenem glavu, iza me više neće dočekati baš ništa. Posljednji put zastajem u gužvi i na trenutak sklapam oči, od sad će sve biti lakše, brže ću se probijati kroz kilometre i možda me stalnost brujanja motora razbudi dovoljno da se nekako uspijem dosjetiti kamo sam se to zapravo zaputila. Sunce se okrenulo oko mene i zraka koja se odbija od retrovizora na autu s moje lijeve strane odjednom me potpuno zaslijepi i možda je ovo moj odgovor, trebala bih jednostavno krenuti oduzetog vida, kao što sam uostalom i živjela posljednjih nekoliko godina.

A onda sam napokon izvan grada i u posljednji se trenutak odlučujem za staru, gotovo napuštenu cestu izbjegavajući otvoren prostor autoputa pa umjesto toga prolazim krajevima koje već dugo nisam vidjela i napokon palim cigaretu. Nakon nekoliko minuta sama sam na cesti i sve je odjednom gotovo. (Katastrofa se dogodila i preko mog automobila koji nestaje na zavojima kojima možda i nisam prije prolazila ide dugačka odjavna špica, dok se gubim u mutnom totalu upravo je pisalo: kraj.) Ne skidajući pogled s pune bijele linije, tražim cigarete pa ruku stavljam u torbicu koju sam odložila na praznom sjedalu, ali umjesto četvrtaste kutije za kojom nisam posegnula puna četiri mjeseca, prsti mi se zapletu u nešto šuškavo i mekano, a nokat mi istog trenutka prođe kroz malu, ušivenu rupu i kad izvučem ruku, na koljenima mi leži košuljica za bebe koju sam vjerojatno potpuno nesvjesno ugurala u jedan od pretinaca, ostavljajući za neko drugo vrijeme odluku o tome što da zapravo učinim s njom. Smanjujem brzinu i sad sam iza kamiona, u otvorenim kolima za transport prazni su boksovi u kojima se vjerojatno prevoze životinje, a ja usporavam još malo i puštam ga da nestane iza zavoja pa širom otvaram prozor i košuljicu nakon kratkog odgađanja izbacujem iz auta, prepuštajući je struji zraka koju osjećam na koži i nakon što tihi mehanizam ponovno podigne staklo.

I odjednom, iznova sam ovdje, ali ovo nije film, ovo nije spasonosna splav na kojoj ću napustiti prokleti otok. Ovo sam ista ja. Ispred ogledala. S rukama kojima gnječim ono za što sam vjerovala da je moje dijete i dok mu prstima krckam poroznu glavicu, osjećam kako mi se cereka. Nisam znala da je moguće odslušati taj nevjerojatan zvuk ispuhivanja i ne nasmijati se vlastitom licu u odrazu ogledala. Čitavo vrijeme prazna kao šuplja kanta ostavljena na dvorištu, u svom sam trbuhu uzgajala jednu neobičnu, neostvarivu ideju, baš ništa više. Iako ne mislim da sam glupa, stvarno nisam znala, nisam imala pojma da je to zapravo moguće. I vjerojatno je to trenutak u kojem se gotovo instinktivno odlučujem vratiti i završiti ono od čega sam tako nespretno pokušala pobjeći, misleći da ću odjednom uspjeti zaboraviti sve i u nekom od malih mjesta na putu napisati svoju vlastitu priču, bez pogrešaka i potpuno ispočetka.

Negdje, ne tako daleko iza mene, nalet vjetra podignuo je košuljicu u onom trenutku u kojem je već zamalo dotaknula asfalt pa u retrovizoru promatram kako se ponovno podiže i nestaje izvan mog pogleda, a onda se zaustavljam na ugibalištu uz cestu. Potrebno mi je nekoliko dugih minuta da napokon zaustavim ruke pa promatram udaljene kuće koje odavde izgledaju gotovo napušteno, široke bezbojne plahte koje se suše razapete između dva kolca u prostoru između ograda kao da ne pripadaju nikome, bicikl odložen uz stup javne rasvjete i oblake koji se ogledaju u dalekim prozorima. A onda sam ponovno na cesti kojom sam i došla i nekih pedesetak metara od mjesta na kojem sam se okrenula ponovno zaustavljam auto, ali ovoga puta izlazim van, tražeći ono što me natjeralo da se vratim.

I kad nakon nekoliko minuta paničnog osvrtanja oko sebe i koračanja po niskom golom polju već pomislim da je potpuno izgubljena, bijelu košuljicu ugledam na jednoj od grana drveta pokraj kojeg sam još prije samo nekoliko minuta prošla, vjerujući da se baš nikad neću vratiti. Njezina bijela čipka izgleda kao čudan, deformirani plod iznikao na samom kraju proljeća, ostavljajući i drvo u potpunoj nevjerici. A kad napokon shvatim da se uhvatila za grane koje su toliko visoko da ih je jednostavno nemoguće uhvatiti, rukama prvo dodirujem hrapavu koru misleći da je možda mogu do kraja oguliti, a onda se naslanjam leđima i kliznem do same zemlje, stavljajući dlanove na mladu travu izniklu u podnožju.

Vjetar ponovno zapuše i kad podignem pogled, moje nerođeno dijete počinje mi mahati s drveta, kao da se samo uzveralo koristeći trenutak moje nepažnje i to je dovoljno da se počnem smijati, i sad se oboje smijemo glasno i bez prestanka, i ako još samo trenutak nastavim tako, ispucati će zemlja.

Sve ću ptice iz krošnji, kao potpuno brižna majka, potjerati samo čistom snagom svojih pluća.

Nepropusna tišina uhvatila me svojim nevidljivim rukama i sad mi se polagano penje uz bokove, osjećam kako mi njezini treperavi prsti svakim svladanim centimetrom bolno udubljuju kožu. Pitam se je li i ona osjećala nešto slično dok je nestajala u vlastitoj komi kao u čudnom snu, dovoljno poznatom da pomisli kako ga je već doživjela pa mu se prevarena prepustila točno u onom trenutku kad više nije bilo mogućnosti za povratak.

Dok sjedim u sobi pokraj njezinog kreveta šumovi koji dopiru s ulice mutni su i gotovo neprepoznatljivi. Nekoliko dječaka bori se za loptu, automobili prolaze u neprekinutoj rijeci i sunce će uskoro još jednom zatvoriti svoj krug. Pa onda, kad ponovno otvorim oči, pogledam je li se nešto promijenilo otkad sam započela s mrmljanjem molitve, ali izgleda da sam i to zaboravila, sve što se dogodi jednoličan je zvuk respiratora koji je probio muklu opnu u mom uhu, poput stakla.

Promatram njezino tijelo, koje je u ovih nekoliko dana postalo još manje, i sad zauzima samo polovicu kreveta pa poželim leći pokraj nje i pričati joj o tome gdje sam sve bila, ali onda pogledom potražim starice na preostala dva kreveta i pitam se kako bi njima to izgledalo, priča koju bi prepričavale svim novim sestrama i uskoro bi to postala još jedna bizarnost ovog dvorca od crvene cigle. A ja jednostavno nisam željela ičime ugroziti Julijino dostojanstvo, iako sam imala potrebu šapnuti joj da sam ovdje, ispričati joj se na svemu. Moja prisutnost u ovih nekoliko mjeseci već je i sama za sebe privukla pozornost na ovu krhku staricu, ali ona me od prvoga dana predstavila kao unuku, svojim starim rukama nadopisujući priču koju sam joj nespretno položila u krilo. Kao da smo se čitavo vrijeme igrale nekim čudnim kockama koje sam izradila pa i sama nastavljam igru, stavljajući posljednju kocku na njezino mjesto i sad je to visoki stup koji sam upravo sazidala kao usputno odmorište na koje ću se bez ikakvog odgađanja popeti, vrlo skoro, kad za to dođe vrijeme.

Za sad, još uvijek se ne želim pomaknuti. Krešo je danas u noćnoj smjeni i idućih nekoliko sati baš mi nitko neće smetati. Ostat ću još malo ovdje, to je ono u što sam sigurna, držati je za ruku i promatrati usporeni ritam u kojem joj se polagano i jedva zamjetno podižu i spuštaju prsa. Osluškivat ću kašljanje ostalih stanarki, udaljeno zatvaranje i otvaranje vrata, korake medicinskih sestara po ugodnom jednobojnom tapisonu hodnika.

Došavši gotovo do samog kraja, odlučila sam se osloniti o još samo jednu stvar i njoj ću se napokon prepustiti. Potpuno neprimjetna, dugo ću osluškivati jedva čujnu izmjenu kisika s ugljičnim dioksidom. Možda sasvim kratko, a možda ova gusta tišina potraje satima. A za to ću vrijeme oblikovati jedinu pravu sliku onoga što ću, na kraju svega, bez ikakvog odlaganja i učiniti.