Ljudožderi | Tomislav Zajec

KAJA: „ZAŠTO ME NE PUSTIŠ DA SE NE SJEĆAM.“

 

Jednom me pitao kako izgleda kad čovjek izgubi svijest. Kako to izgleda meni. Ne sjećam se više što sam mu odgovorio. Možda da je vrlo slično napuštanju sobe u kojoj si proveo gotovo čitav život. Odjednom prođeš kroz vrata i, čudeći se samome sebi, bez odgađanja ih zatvoriš za sobom. Kao kad se spremaš na put i sve one stvari koje si planirao ponijeti odjednom ti izgledaju kao nepotreban teret pa ih ostavljaš pažljivo spremljene jer će možda poslužiti nekom drugom. Ili, na kraju, kao da se nalaziš u samom središtu trgovačkog centra, onako kako smo mi to znali, velikom pulsirajućem srcu unutar tisuću različitih bar-kodova i to je vjerojatno ono što sam mu mogao reći; kad bolje razmislim, uroniti u ništa izgleda baš tako. Zidovi koji se uzdižu u beskonačnost, velike lampe bacaju snažno industrijsko svjetlo na precizno pogođen raspored stvari, u katalogu neće biti ni jedne nepotrebne sjene. A ljudi koji prolaze pokraj izloženog namještaja zapravo su duhovi koji obitavaju u mojoj sobi, posvuda u ovom stanu, i kad na kraju svakoga dana tata i ja napokon umuknemo, počinju nas posjećivati željni društva, i bez neke zle namjere podsjećati na ono što je bilo, vrijeme koje je prošlo, uspomene koje smo izgubili.

Sve je to zapravo potpuno slično stanju u kojem se nalazim ako slučajno ne popijem tabletu, ili ona iz nekog razloga kojeg još uvijek nisam uspio otkriti odjednom odluči prestati djelovati. I dok u tom trenutku izgleda kao da moje tijelo puca po nekim nevidljivim linijama kojima je stvarno nespretno slijepljeno, nešto unutar mene odvodi me tamo gdje mi ni jedan trenutak iz prošlosti više ne može učiniti ništa. Evo, možda baš iz tog razloga te večeri nisam želio razgovarati o tome, jednostavno se nisam želio prisjetiti. Možda baš zbog toga.

 

„Znaš čega sam se sjetio?“ kaže Blaško gledajući kroz prozor na gotovo sablasno praznu Ilicu, kojom je još prije desetak minuta (ili možda više) prošao posljednji večernji tramvaj, a sad se dugo ne događa ništa. Baš sve je potpuno obrnuto od mojih očekivanja; ako bi se kojim slučajem odjednom i potpuno bez ikakve najave atomska bomba srušila na Zagreb, mogao bih se okladiti da bi samo ovaj stan ostao očuvan. Onda bismo obojica dugo zurili kroz prozor na kratere koje su na vrućem pločniku ostavili valovi kipućeg vodika i rupe bi sezale do duboko ispod zemlje, otkrivajući cijevi od instalacija uredno polegnute ispod površine kojom svakoga dana prolazimo. Možda se u jednom trenutku tek blago zaljuljao luster, velika bijela kugla od papira, ali to ionako nitko nije primijetio. Nekoliko trenutaka sve je mirno, a zatim mukli zvuk automobila. A onda Blaško nastavlja priču koju smo zajedno toliko puta proživjeli da gotovo mogu pogoditi slijed njegovih rečenica, mogu mu iz usta oteti krhotine prije nego što se materijaliziraju između nas dvojice u sobi koja je još samo večeras moja. A možda baš zbog toga on govori o jednom od bezbrojnih poslijepodneva koje smo proveli u nekom od velikih robnih centara u predgrađu, kradući kolica od starih, kratkovidnih gospođa u trenutku kad su birale prašak, a onda i praveći se da nam je namješteni dnevni boravak na rasprodaji zapravo novi dom, naša potpuno jednodimenzionalna stvarnost.

Nekoliko omota knjiga koje u svojoj unutrašnjosti imaju stiropor umjesto stranica i kuhinja s električnim elementima koji nisu uključeni u struju, ili dvostrukom sudoperu bez ijedne mrlje na emajlu koji ni u jednom trenutku nije doista bio priključen na vodu. Svijet koji smo svakog tjedna tako lagano iznova ni iz čega stvarali, kao dvojica neobičnih reklamnih agenata koji na sebe navlače nevidljive košulje iz praznih ormara i novim servisom tanjura postavljaju stol u blagovaonici koja se zove Maja, a na dnu svakoga tanjura naljepnica je s cijenom. Unutra ćemo uliti juhu. Nož, vilica i žlica slijepljeni su ljepljivom trakom. Pribor ćemo koristiti baš tako. Istovremeno mjereći vrijeme do dolaska osiguranja i ovo će možda biti novi rekord koji ćemo postaviti bez ikakvog napora, sasvim lagano.

„Sjećaš se?“ osmjehne se Blaško istovremeno mi dobacujući vestu koju sam pokazao prstom. Nakon što je pažljivo složim, ona dolazi na vrh kutije sa zimskim stvarima. Zelenim flomasterom na jednu od stranica napisao sam: zimske stvari. A onda napokon moram klimnuti glavom, iako nisam siguran kamo sve ovo zapravo vodi.

„Sjećam se.“

Na samom kraju ljeta ti veliki dućani rade stvarno dugo. A kasnije, usred noći, na parkiralištu do autoputa okupljaju se klinci i pod slabom rasvjetom ispred bankomata motaju travu i sjede na pločniku dok im crvena svjetla velikih slova postavljena iznad njih obasjavaju lica. I tek trenutak prije prvih kupaca, sasvim polagano odlaze kući. To je Blaškov mali monolog: možda ga je baš za ovu priliku dugo učio napamet i sad ga izgovara onako kako su ga naučili producenti kviza čiji je pilot upravo završio na otpadu promašenih televizijskih projekata; odjednom bih volio da ode. Ali umjesto da išta kažem, promatram ga u odrazu prozorskog stakla dok mi žute svjetiljke javne rasvjete zamagljuju pogled, njegovu malu, tamnu figuru koja se razilazi na svojim krajevima kao da zapravo nije stvaran i tamnu kosu koja s mjesta na kojem stojim izgleda kao čudna, vunena kapa. A onda se iznenada okreće prema meni i pita me je li to sve. Soba u kojoj više neću provesti ni jednu noć puna je kutija u koje smo do prije nekoliko trenutaka pakirali ono što je preostalo.

„Hvala ti na pomoći“, kažem jer mislim da bih trebao, bez obzira što je sam insistirao na tome da me dođe spakirati, a on samo slegne ramenima. A onda, kao da je odjednom došao do zaključka koji mu se nikako nije svidio, Blaško tiho kaže kako još uvijek ne može vjerovati da se selim i ja odjednom shvaćam da smo napokon sasvim blizu pravom razlogu njegova dolaska. Ali večeras više nećemo razgovarati o tome, meni zvoni mobitel, vrijeme je da krenem. U dnevnom boravku, dva zida dalje prema jugu, tata počinje vježbati Schillera i odjednom preko zidova, instalacija, tapeta, namještaja Maximilian von Moor počinje očajavati za sinom kojeg je izgubio, dok njegova sestra za stolom u blagovaonici sređuje račune svoje privatne klinike za kućne ljubimce. Izgleda da je datum tatine premijere puno bliže nego što sam to pretpostavljao, očeve riječi muklo dopiru do nas i u jedanaest navečer izgledaju potpuno nestvarno.

Blaško me pogleda otpuhujući dim, nesvjesno rukom tražeći mjesto na kojem može otresti pepeo. I napokon ga nalazi. Mali keramički tanjur s loše naslikanim Rimom, moj najbolji prijatelj pronalazi put kroz labirint kutija i napokon mu prilazi. A zatim me pogleda i jedan trenutak imam osjećaj da mi nešto želi reći, nešto zaista važno, jer na njegovom licu mogu pročitati da o nečemu intenzivno razmišlja, a onda mi napokon kaže: „Za tebe se možda sve ovo svodi na nekoliko dana prošlog ljeta, ali za mene čitavo ovo sranje traje više od deset godina.“

Ne odgovaram ništa prateći njegovu tamnu sjenu koja me promatra toliko intenzivno da jednostavno moram spustiti glavu, a Blaško napokon ugasi svoj Marlboro u samom središtu tisućljetnog Rima i sasvim mi tiho kaže, gotovo šapne: „Volio bih se napokon probuditi.“

 

Čitav sam dan proveo pakirajući. Iz jedne od velikih kartonskih kutija izvadio sam jednostruku posteljinu shvativši da mi kod Ane neće trebati i odjednom sam imao više mjesta. Liniju sam spremio u originalnu kutiju koju sam pronašao na tavanu, a onda je red došao i na kompjutor. Sve svoje CD-ove oblijepio sam širokom, smeđom trakom shvativši da to vjerojatno i nije najbolja ideja. Tvrdo ljepilo sigurno će ostati na plastičnim omotima i ja ću ga mjesecima skidati krpicama natopljenim alkoholom. Ana je napokon izabrala prostor. Nazvala me i rekla baš to. Trebao bih otići do te umjetničke galerije i pogledati mjesto na kojem će biti izloženi radovi moje mame. Još jedna Anina ideja. Znam da te smeđe mrlje više nikad neće nestati s mojih omota. Ana me pitala još nešto, zaboravio sam što. Ono što sam htio: napokon nešto osjetiti, bilo što, uopće nije važno, a zatim taj trenutak pohraniti negdje među svoje stvari kao neoborivu činjenicu. Hlače sam isprva mislio nositi na drvenim vješalicama, a zatim sam se predomislio, složio ih na široke kvadrate i jednostavno ugurao u jednu od kutija. Teta mi je oprala preostali bijeli veš, i dok je tata spavao prije večernje probe u kazalištu, pažljivo ispeglala sve moje majice, iako sam joj rekao da to stvarno nije potrebno. Ona je odgovorila da joj uopće ne smeta i u prolazu me poljubila u obraz. Jedan od njezinih stalnih pacijenata, mali maltezer Pipo, dobio je zapetljaj crijeva i uginuo na putu do Veterinarskog fakulteta, a prevlačenje vrućeg željeza preko pamuka djeluje stvarno umirujuće. Skinuo sam postere i umjesto njih su na zidovima ostali prašnjavi okviri, kao podsjetnik na ono što se tu nalazilo prije, kao dobra prilika za pogađanje. Blaško je došao oko devet navečer i pomogao mi kutije prenijeti do auta. Zatim smo još jedno vrijeme proveli u mojoj sobi, sve dok se tata nije vratio s probe i pitao hoću li sa sobom ponijeti i jedno od majčinih platna, on je siguran da bih trebao, ali odluku prepušta meni. Svi moji duhovi odlučili su uskočiti u posljednji vagon vlaka i provozati se sa mnom do novog odredišta. Ana me nazvala po treći put tog dana i rekla da je stigla kući, da me čeka. Blaškovo lice poprimilo je nevjerojatno bolan izraz, dječak je pojeo previše čokolade i sad će ga do kraja života boljeti želudac, mama bi mi znala ispričati tu priču, pa kad bi bol napokon stala, pitao sam se postojim li još uvijek, ili me zapravo više nema. Tata je i dalje stajao na ulazu u moju sobu promatrajući me u iščekivanju, kao da je moj odgovor nešto što će mu bez ikakvog odgađanja odjednom potpuno promijeniti život. Nekoliko trenutaka pokušavao sam se sjetiti kako je to izgledalo kad smo se uselili u ovaj stan, on i mama i Marko i ja. A sve što sam uspio dozvati bilo je neko potpuno neodređeno sjećanje, blagi, prozirni osjećaj koji je sezao negdje daleko izvan ovog stana i možda uopće nije bio točan. Možda nije ni bio moj. Ležao sam u njezinom krilu, grčio se na njezinim koljenima, borio se za život dok mi je bijela pjena poput delikatne paučine satima izlazila na usta. Znam da sam se prevario već u samom početku, sve je vjerojatno trajalo puno kraće, ali ne iz moje perspektive.

A onda je tata ponovio pitanje i ja sam mu rekao da neću.

 

Ono što je ostalo nakon što sam otišao. Soba s kosturom namještaja i zavjese čvrsto navučene na prozore, kao da se sramim svog odlaska jer moj bijeg odjednom čak i potpuno nevinom promatraču izgleda čudno, previše očito. Možda bih ovo mogao promatrati kao nekakav pokus marginalnog, poludjelog znanstvenika o čijem rezultatu zapravo ne ovisi ništa. S noćnog ormarića pokupio sam nekoliko fotografija i nakon toga više nije ostalo ništa. Najnoviju sam stavio sasvim na vrh i sad mi se polegnuta na veste i još jedne traperice koje sam skoro zaboravio, iz okvira osmjehivala Ana, snimljena ovog proljeća, u parku pokraj njezinog stana. Negdje ispod, Marko i ja kao totalni klinci na zimovanju u Gorskom kotaru i on me gađa grudom, dok ja zabrinuto tražim majčin pogled. Marko se smije, moj deset godina stariji brat, a mama ne gleda ni njega ni mene, već s obje ruke čvrsto pridržava dugački šal oko vrata kao da se bezuspješno pokušava izboriti s iznenadnim naletom vjetra. U nekom drugom trenutku njezine su oči potpuno prozirne i tanki prsti sad taj isti šal stežu toliko jako da joj napokon popuštaju sve žile na vratu, ali ne mogu čuti oštri zvuk pucanja, kao kad u šumi krcne grana, i onda se potpuno bešumno prevali na netaknut snijeg. Izašao sam iz sobe i za sobom sasvim tiho zatvorio vrata. Vani, na ulici, noćni je tramvaj prošao rasklimanom prugom, a odmah nakon njega još jedan. Odavno je prošla ponoć, mala lampa u sobi moga oca bila je ugašena, u stanu je bio potpuni mrak pa ni u hodniku nisam upalio svjetlo.

 

Nakon što smo se na kraju prošlog ljeta vratili s mora, Blaško je ispunio svoju prijavnicu, prošao nekoliko krugova psihološkog testiranja i na samom početku jeseni kao jedan od kandidata ušao u Big Brother kuću. Iako mi se u ono vrijeme čitava epizoda činila poput dobro režiranog filma, do sad su ostali samo potpuno nepouzdani detalji. Blaškova izjava za medije prije ulaska, konfete umjesto vatrometa, nekoliko pljuskova za vrijeme prvog javljanja uživo u program, njegovi prijatelji koji su ga bodrili iz studija, a koje ja nikad prije nisam vidio, beskrajni članci u novinama, ankete među slučajnim prolaznicima i prvi fan klubovi, Blaškovo lice na televizijskom ekranu, oči sasvim lagano izvan fokusa kamere i gotovo uvijek savršena frizura, gel ili pjena, interne prognoze i tisuću komentara na internetskim forumima, natjecanje u izradama fan-stranica, nepregledni blogovi i život koji se odjednom premješta na ekrane kompjutora, live streaming, danonoćno dostupan telefonski broj s kojega se čuje sve što se događa unutar plavo obojanih zidova s velikim logom emisije.

Nakon što je izašao, kao pretposljednji stanar nepostojećeg kućanstva, Blaško je nastupio u desetak emisija, bio počasni gost nekoliko velikih partija po gradu, dao intervjue za sve važnije tjedne i dnevne novine, izbacio singl koji je prošao odlično, a zatim još jedan koji se uopće nije prodavao, dogovorio snimanje albuma, a onda samo mjesec dana nakon toga shvatio da od svega neće biti ništa, dobio ulogu voditelja u jednom kvizu za mlade, ali nakon prikazanog pilota čitav je projekt stavljen na čekanje, dobio svoju DJ radijsku emisiju koja je naglo ugašena poslije samo mjesec dana emitiranja zbog slabog odaziva sponzora, a onda je, samo pet mjeseci kasnije, gotovo preko noći sve stalo, producentski tim Big Brothera započeo je s audicijama za drugu sezonu, novi klinci počeli su ispunjavati nove prijave sanjajući o velikim karijerama i tu je za Blaška bio kraj. Ostali su izresci iz novina, više stotina neprodanih kopija drugog singla Potpuno gol, besmisleni postovi na internetu potpuno iščašeni iz vremena, kao raspadnute olupine brodova sakrivene duboko ispod mora, i nekoliko nerealiziranih planova o uspješnoj karijeri, nečemu, bilo čemu. Veliki poster koji je Blaškova mama dala uokviriti nakon što je uspio preživjeti svoje prve nominacije i nekoliko najupornijih obožavateljica kojima se sviđala njegova nevjerojatna urednost, kao i čudna činjenica da za vrijeme prijenosa uživo ni jednom nije opsovao. Sva svoja lica uokvirena tankim plavim okvirima Blaško je odnio u podrum i umotao u ispuhani madrac za plažu. To ga je sjetilo na more, na posljednje ljeto koje smo proveli zajedno, prije nego što je s jedanaest neznanaca prošao kroz buku transparenata i leđa prislonio uz teška, tek zatvorena vrata. Na topli zrak, pijesak i potpuno usporene valove u porama tamnog kamenja uz obalu.

A ja sam se odlučio za nešto sasvim drugačije. Nakon što smo se na kraju prošlog ljeta vratili s mora, ja sam krenuo na prva predavanja na novinarstvo i samo nekoliko dana kasnije u jednoj skučenoj galeriji na Gornjem gradu, na izložbi nekog suvremenog majstora kojemu nisam zapamtio ime, upoznao Anu.

 

Kad otvorim oči, ljepljivo jutro još je uvijek iznad mene, zavučeno u savršeno čiste kutove Anine spavaće sobe. Sve kutije ostale su na lijevoj strani hodnika, stvari koje sam godinama skupljao sad su promijenile mjesto i kao da ih je ta iznenadna promjena iz nekog razloga nevjerojatno razdražila; moje košulje, mali sprudovi naplavina bijelih algi, leže nemarno odbačene posvuda po stolicama ili rukohvatima velike fotelje, po podu. Ana sjedi ispred ogledala (koje do sad uopće nisam opazio, pa se na trenutak pitam vidim li ga zaista po prvi put ili je ovo još jedna stvar koju sam prespavao) i kad primijeti da sam budan, njezin mi se odraz u ogledalu lagano osmjehne. Možda mi želi reći; znam o čemu razmišljaš, ali to stvarno nije važno. A možda mi želi reći i ovo; ne brini, čitav sam ormarić s ogledalom kupila jučer u nekoj stvarno zgodnoj antikvarnici, znaš kakva sam, dopremila sam ga odmah istog dana, nisam željela da više ni jedan trenutak provede pod mutnim svjetlom, sa stolicama umotanim u paučinu, među ostalom nezgrapnom starudijom.

Ali umjesto toga, Ana ustaje i rukama prelazi preko lica, uvlači ih u kosu, i kaže nešto poput ovoga: Danas je jedan od onih dana kad mi se čini da imam više od tisuću godina. Ovim sam stanom bešumno hodala poput glupog, usamljenog duha još dok je tebi učitelj u prvom razredu vadio rasklimani mliječni zub. I skoro da te mogu vidjeti, tvrdoglavo si odbijao zaplakati. Samo si zurio u njegovo lice, mislio da ga tako možeš pobijediti i vjerojatno si imao pravo. Uštipnuo si se za potkoljenicu kako ni jedan zvuk ne bi izašao iz tebe.

Nisam siguran kad sam joj opisao ovaj događaj, ali čak ga ni ja ne mogu prizvati u sjećanje s toliko neobičnih detalja, pa ponovno pomislim koliko je zapravo Ana pametnija od mene. A onda je odjednom potpuno prekasno da ponovno sklopim oči, čudno bubnjanje u glavi brani mi da se pomaknem, pokušavam se sjetiti koliko je prošlo od zadnjeg napadaja i tko je tada bio uz mene, a zatim napokon kažem: „Nisi.“

„Što nisam?“

Njezine oči sasvim mirno počivaju na mom licu. Dok me tako promatra, s četkom zastalom između kože na tjemenu i vrhova kose, imam osjećaj da već danima (možda od trenutka kad smo se upoznali?) bezuspješno pokušava u meni pronaći samo jednu crtu, možda tek nagovještaj onoga što ju je toliko oduševilo kod moje majke. I odjednom pomišljam kako je moguće da je to zapravo jedini konkretni, u svakom slučaju dovoljno stvarni razlog zbog kojeg sam zapravo ovdje. Na testiranju. Čudnom pokusu. Pa ponovno stavljam ruke na sljepoočnice i kažem: „Nisi glupi usamljeni duh.“

„Ne vjerujem ti.“

Mislim da se trebala osmjehnuti, ali ona, ponovno bez osmjeha na licu, istu stvar ponovi još jednom.

A onda nakon kratke pauze, i dalje okrenuta leđima, Ana kaže: „Htjela bih da vodimo ljubav.“ Lice uokvireno starim, drvenim stjenkama ogledala. Radoznalost je potpuno nestala iz njezinih očiju i izvanredni studijski rad povjesničarke umjetnosti odjednom je završen. Pitam se još samo koliko ovo zapravo može trajati. Naš zajednički bijeg. Samo onoliko koliko se oboje možemo ne sjećati. Ana sasvim polagano prilazi krevetu, pa i da želim otići ne bih imao kamo, i odjednom, potpuno protiv moje volje, mi smo na prvom zajedničkom ručku u Okrugljaku prošle jeseni, bilo joj je potpuno neobično da tamo nikad nisam bio, a onda je veljača i oboje smo usred najveće povorke koja pod maskama prolazi Samoborom. Ana je Gertrude Stein, a ja gusar sa sabljom kojoj su korice pukle čim sam prvi put u njih pokušao zadjenuti svoju sablju i ona mi govori da gusarske sablje ionako nemaju korice a meni nije jasno odakle bi to netko tko se zove Gertrude Stein zapravo trebao znati, ali kako nemam pojma tko je uopće to, ne kažem ništa, i na kraju, ponovno smo u ovoj sobi, nakon što prvi put spavamo zajedno i Ana svaki put iznova govori iste rečenice, kao da danima neprekidno gledam DVD istog filma, ali sam previše nekoncentriran da odjednom zapamtim sve detalje, pa ga puštam iznova i iznova i iznova.

Ponovno zatvaram oči pokušavajući smiriti glavobolju, nisam zaboravio popiti lijekove tako da ovo zapravo nije moguće, jednostavno sam iscrpljen selidbom i čudnim rečenicama koje je Ana vjerojatno ponovno posudila iz kataloga jednog od suvremenih umjetnika za koji je sama napisala predgovor.

Težina na krevetu odjednom se promijenila i ona je samo trenutak iznad mene, tek toliko da osjetim njezinu kosu na svojim obrazima i dah koji joj miriše na pepermint dok me pita što devetnaestogodišnjak zapravo radi s deset godina starijom ženom. A onda, ne pričekavši moj odgovor, kao da ga zapravo ni ne želi čuti jer ju je odjednom strah da bih joj mogao i odgovoriti, Ana podjednako naglo ustaje i izlazi na balkon, odakle me samo trenutak kasnije pozove. Iznenadno veselje u njezinom glasu ostavlja dojam naglo promijenjenog programa.

„Kaja, vidi, mislim da ti ovo nikad nisam pokazala“, ponovi ništa manjim intenzitetom dok napokon ustajem, oprezno joj prilazim skidajući majicu i svojim joj rukama lagano dotičem bokove. Ana se sasvim lagano naslanja na moj trbuh i svojim prstom razreže neobičnu večernju sparinu sasvim blizu mojih očiju, usput tjerajući mušice, a onda šapne uzbuđeno ispuštajući previše zraka iz pluća, pa odjednom imam osjećaj da bi se mogla ugušiti: „Ako staneš na prste, s ovog se mjesta sasvim dobro mogu vidjeti tornjevi Katedrale.“

 

Nakon što se otuširam, Ana je već otišla. Sa svih prozora odjednom su nestale zavjese i stan izgleda potpuno drugačije, dvostruko veće i hladno, i jedan trenutak ostajem potpuno ukočen kao da sam prvi put u ovom nepoznatom stanu pa moram dobro razmisliti ukoliko želim pogoditi prava vrata. Gornje plohe kutija s mojim stvarima preko noći su postale dobrodošlo stanište sasvim tankom, jedva primjetnom tragu prašine. Na širokom kuhinjskom stolu Ana mi je pažljivo ostavila tri tablete na plavom tanjuriću za kavu (Phemiton, Maysolin, Tegretol) i čašu punu vode. Dvije kocke leda do sad su se pretvorile u potpuno plosnate splavi na kojima bi nekakvi kukci, male bube sigurno mogle preživjeti havariju prekooceanskog broda i dok pijem tablete, pažljivo i sustavno, jednu za drugom onim redom kako mi ih je ostavila, ostatke leda odlučno drobim kutnjacima.

Zatim u neredu svih mojih stvari pokušavam pronaći nešto što bih mogao obući. Traperice. Majicu s okruglim izrezom bez rukava. Kariranu košulju. A onda Ana javlja da je katalog upravo došao iz tiskare, naslovnica u četiri boje, masni papir na kojem će reprodukcije najbolje doći do izražaja, predgovor na hrvatskom i engleskom, a ona je napisala oba. Kad se navečer vratim kući, sva će moja odjeća biti uredno složena na nekoliko polica u ormarima, sve košulje na vješalicama, sortirane po debljini, od tankih s kratkim rukavima do onih predviđenih za zimu. Anin telefon odjednom ponovno zazvoni i ovoga puta mu ne prilazim. Umjesto toga, promatram kako se na balkonu sa zelenih rešetki gotovo neprimjetno počinje ljuštiti boja. Avion prolazi daleko na horizontu i bijeli, tanki trag koji ostavlja za sobom besprijekorno čisto staklo prelama na pola. Nepoznati muški glas govori automatskoj sekretarici da je jedna od slika iz najvažnijeg ciklusa moje majke nakon više od mjesec dana natezanja s vlasnikom ipak dostupna za izložbu. Ana je sve moje male fotografije izvadila iz okvira i stavila u nove, tamnožute, identične onima u kojima se nalaze njezine fotografije, pa više nisam siguran koje su uspomene moje, a koje njezine.

Vraćam se na sliku. Dva splavara. Ne sjećam se mame iz tog vremena, Marko i ja viđali smo ju jako malo, redala je jednu izložbu za drugom, u njezinom ateljeu nastajala su platna tolikom brzinom, kao da je kasno navečer jednostavno materijalizirala ljude koje bi zamislila u glavi i onda ih u preostalom dijelu noći na praznom platnu jednostavno raspoređivala u kompoziciju. I baš zato ne mogu odmah povjerovati svom osjećaju da sam baš ta dva mračna čovjeka, gotovo sjene, ugledao u trenutku kad su nastali.

A onda prestajem razmišljati, odjeću uzimam iz jedne od kutija u hodniku i vraćam se u kupaonicu, gdje jedan trenutak nepomično promatram tek donekle poznatu osobu koja mi sasvim mirno uzvraća pogled, nakon što napokon izroni iz kondenzirane pare nastale tuširanjem. Potpuno plav, mršav dečko kojeg se nejasno sjećam s kućnih video vrpci koje smo uvijek svi zajedno gledali za Božić. Nisam siguran čija je to zapravo bila ideja i kako se pretvorila u obiteljsku tradiciju. „Evo to su moji dečki“, rekla bi mama i sjela još nešto bliže platnu, gotovo ga dotakla nosom promatrajući kako u nekom potpuno drugom godišnjem dobu moj brat i ja trčimo po rivi u jednom od onih mjesta gdje smo provodili ljetne mjesece. „Kaja, pazi kud ideš! Nemoj pasti. Ajde, obriši prstiće od sladoleda i malo se odmori. Marko, budi dobar i daj mu ruku.“

Lice mi na trenutak kao otkinuto ostaje visjeti u oblaku poluprozirne pare i samo mi vrhovi svijetle kose izlaze iz tog neobičnog okvira, a zatim, sasvim polagano, zaostala kapljica vode prsima mi se spušta sve do pupka i odlazi tamo gdje je više ne mogu vidjeti. Rukama prolazim kroz kosu podižući ju još više s čela i dvije okrugle i nevelike grude na rukama pomiču mi se gotovo do ramena, a onda posežem za majicom, dječak u ogledalu odjednom je nestao i to sam ponovno ja, ali ovoga puta samom sebi nekako drugačiji, nepoznatiji, čudniji, pa gotovo posramljeno skrećem pogled i ne gledam više.

 

Prvo što vidim kad ponovno otvorim oči. Nepregledni oblaci prašine i sunce. Cesta koju nikad neće prekriti užareni trag asfalta i kojom se zapravo ne može stići nikamo. Jednostavno tako, bez kraja. Gume na kotačima prekrivene skorenim slojem blata i polja previše ravna, rascjepkana, previše blijeda da bi ikada mogla biti od neke koristi. U daljini: stari akvadukti, dugačke kamene zmije koje su godine jakih vjetrova napokon iščašile, nagnule u jednu stranu i oduzele im ikakvu vrijednost. Osim one koju imaju činjenicom da su jednostavno stari. Ako pogledam prema nebu, zaboljet će me glava, čudna bol koja kreće iz želuca sve dok se ne učahuri negdje ispod čela i natjera me da na kraju izgubim svijest. A kad ustreba, ruke se lagano mogu pretvoriti u dalekozor. Sve što je potrebno jest prste oblikovati u dva valjka i prisloniti ih na lice. I cesta će odjednom, kroz izmaglicu sunčanog poslijepodneva, sama progovoriti, prošaptati da zapravo nema kraja. Njezini rubovi od kamenja slučajno zastalog uz krajeve pretvorit će se u usta koja me lagano mogu progutati, progutati u jednom kratkom trenu, samo ako im se, neoprezan, previše približim.

 

A jedne vlažne večeri prije nešto više od mjesec dana, Blaško i ja smo u McDonald´su, i nakon što nekoliko trenutaka sjedimo u tišini, osluškujući zvukove oko nas (jedna mlada majka pokušava nagovoriti svog sina da dovrši salatu koju je započeo, dva klinca lijevo od našeg stola prepričavaju događanja sa zadnjeg sata i to je bila matematika, starija žena iza Blaška mrmlja neku melodiju koja može biti slična onome što izlazi iz zvučnika, a možda uopće nije), a on odjednom kaže: „Sjetiš se ponekad prošlog ljeta?“

Izdržavam njegov pogled i polagano odmahnem glavom, a izraz na njegovom licu ostane potpuno nepromijenjen, isti. Kao da mi uopće ne vjeruje ili me nije čuo ili razumio ili svejedno. I tek me to natjera da ipak progovorim, pa kažem: „Zašto me ne pustiš da se ne sjećam?“; jesam li stvarno ovo upravo izgovorio, mislim da sam baš to rekao, sasvim tiho, kao da se predajem u trenutku kad to više uopće nije važno, slušajući ga kako mi odmah sasvim mirno odgovara kako nikad u životu nisam rekao baš ništa besmislenije. Osvojio sam prvu nagradu. Jedna od žena za pultom ima dlakave podlaktice. Tip koji izlazi ostavio je pladanj na stolu a to se ne smije. A što ako se samo nasmijem. Pred blagajnama su četiri reda i onaj krajnje desni definitivno je najduži, a ja odjednom počinjem pričati, kao da me moj nevidljivi vlasnik iznenada izvukao iz kutije, stavio na stol i naredio mi da plešem, ja bez prestanka govorim o kockama. Ma znaš, te crvene, betonske kocke na tvojoj terasi, jednostavno me s tvog prozora svaki put kad ih vidim podsjećaju na igračke koje je neki strpljivi dječak danima slagao i sjećam se da sam ih jedno poslijepodne, ne pitaj me gdje si ti bio za to vrijeme, pokušao prebrojiti.

Tri djevojke ulaze u restoran, šum proljetnog pljuska odjednom postaje intenzivniji, a zatim ga ponovno prekrije neka neutralna glazba koja dopire iz zvučnika. A Blašku su producenti kviza za mlade čiju će pilot emisiju snimiti sutra rekli da mora paziti što jede. Stvari ne treba uzimati toliko tragično, sasvim je jasno da je vlastitu investiciju potrebno osigurati, dok za velikim staklenim stolom čita pitanja ili postavlja duhovite zadatke raspoloženim srednjoškolcima, on mora izgledati najbolje što može. I zbog toga nema nikakvog zla u kontroliranom uzimanju steroida. Ili informativnom razgovoru s nutricionistom. Hamburger ima 253 kalorija i 7,7 grama masti. Velika porcija krumpirića 446 kalorija. 22,3 grama masti. Cola 172 kalorije. Blaško sunčane naočale gura jače na nos i govori kako je tom simpatičnom čovjeku objasnio da stvari uvijek mogu biti puno gore: mogao se, recimo, roditi u Kini, gdje svaka četiristota osoba pije vlastitu pišalinu.

Rekao sam mu: „Kineza ima milijardu dvjesto šezdeset i pet milijuna pa ti izračunaj koliko je to ljudi, stari moj.“

Počinjem se smijati, ali sve zvuči previše čudno, gotovo kao da smo se upravo upoznali pa moramo pristojno reagirati na sve međusobno izgovorene šale iako ih zapravo ne razumijemo, vani je kiša još pojačala, alarm na mobitelu podsjeća me da je vrijeme za tablete i Blaško me bez riječi promatra dok ih jednu za drugom pijem s vodom koju sam donio u ruksaku, a onda me odjednom pita koliko je zapravo ozbiljno to s Anom. Volio bih da napokon dođem do rečenice koja će nešto značiti, biti od neke jebene važnosti, učiniti me barem na jedan trenutak potpuno uvjerljivim.

Umjesto toga kažem da me Ana potpuno razumije. Da potpuno podržava moje studiranje i tjera me na gotovo svako predavanje. Da imam neki čudan, neodrediv osjećaj kako me zapravo poznavala puno prije nego što sam je prvi put ugledao. Jer mi se osmjehnula kao da smo stari prijatelji koji se jednostavno nisu vidjeli nekoliko godina, ali sad je tome kraj. (Ana uvijek ima drvenu daščicu u blizini, Ana mi kaže: Odmori se, spavaj, ne otvaraj oči. Ana mi kaže: Ništa nije vrijedno uzrujavanja.) Blaško me promatra kao da sam sve do sad rekao na jeziku koji mu je toliko nepoznat da se jednostavno ne može načuditi načinu na koji mi se usne pomiču dok ga izgovaram. A onda me pita što sve to zapravo znači. Baš to. Samo to.

„Što sve to zapravo znači?“

Istog trenutka neka crvenokosa djevojčica oprezno prilazi našem stolu, kao da nije do kraja sigurna što bi zapravo htjela, ali sad više ne može odustati, jer ju naprijed nemilosrdno gura neka sila kojoj se ne može oduprijeti i uz tihu ispriku pred Blaška stavlja salvetu s McDonald´sovim logom, zamoli ga za autogram. Blaško skida naočale po prvi put od kad smo ušli i jedan je trenutak promatra kao da ne razumije što bi ona uopće htjela, a crvenokosa djevojčica kaže: „Od početka sam navijala za tebe“, i sad su Blaškovi prsti napokon iznad papira, on se sasvim polagano osmjehne, kaže: „Hvala ti“, a onda se ponovno okrene prema meni s toliko iskrenim izrazom isprike na licu da moram pružiti ruku i uhvatiti ga za njegovu koja još uvijek drži tanki flomaster, a on me pogleda sasvim ozbiljno, lagano izvuče ruku iz moje i tiho kaže mahnuvši prema vratima: „Gle, ušao je klaun.“

Klinka s neobično debelim pletenicama i ja gotovo se istog trenutka okrenemo prema ulaznim vratima. Potpuno mokar McDonald’sov klaun stoji na ulazu dok se niz crvenu periku na pločice ispod njega cijedi prohladna kiša, a kad shvati da ga netremice promatramo, nevjerojatno umorno podigne ruku u bijeloj rukavici i odmahne nam mokrim letcima, ostavljajući vlažne tragove na zidu i otiske na podu koji nakon samo nekoliko trenutaka utonu u tanke fuge i tako izgube svoj prvotni oblik.

 

Prošlog ljeta, vozimo se u rasklimanom autu s otvorenim krovom i crveno-bijelom ceradom dok nam vjetar snažno udara u oči, tjerajući nas da ga se pokušamo riješiti kao dosadnih, sitnih kukaca, koji se ne obaziru na upozorenje i uvlače se u kosu. Uglavnom ne govorimo ništa, promatrajući kako se pred nama izmjenjuju perspektive, kako se rano jutro s oštrim, mramornim mirisom mora pretvara u lijeno poslijepodne ispod jedne od smokava, s knjigom na koljenima i crnim sunčanim naočalama nabijenim na oči.

On misli da trebam više čitati i ja čitam. Prvo Hemingway potpuno oštećenih korica kojem je uz to netko otkinuo i sredinu (a morao sam te uvjeriti da to stvarno, najstvarnije nisam bio ja) pa Korekcije, i ne razumijem tu knjigu iako se silno trudim, dvoje staraca na krstarenju kao onaj neobičan, zbunjeni par postarijih Austrijanaca kojem smo pokušali objasniti gdje se u samu zoru može kupiti dobra riba, jer su već nekoliko puta potpuno promašili.

Onda smo ispred jednog od kafića na rivi, čitamo novine i dok ja gledam djevojke koje prolaze i pokušavam se sjetiti koju sam vidio dan ranije, on me informira o stanju u prometu, broju gostiju na našoj obali koji raste ili pada, novim lokacijama na kojima su izbili požari, a svakog ih je jutra sve više, čitava obala odjednom gori.

Nešto kasnije, istog dana ili onog prije, podne je i mi smo odlučili sendviče pojesti na jednoj od terasa stare tvrđave, odakle u samo za nas pripremljenom hladu između dvije agave promatramo zaljev, kamenu utvrdu starog kazališta za koje smo saznali da je nekad davno bilo skladište oružja s prolazom za brodove. Negdje ispod nas, jedrilice polagano ulaze u luku i po nekom se nepisanom pravilu redaju jedna pokraj druge, međusobno ispreplevši konope do točke nemogućnosti naknadnog raspetljavanja i uskoro se rivom počinje širiti topli miris smokovače, prezrelih rajčica i češnjaka.

Prošlog ljeta slušamo samo Norah Jones na mom malom CD playeru koji sam ponio sa sobom, samo nju iz nekog razloga koji mi više ne pada na pamet, i to isključivo posljednji album. Blaško govori da ga podsjeća na nešto čega se tog trenutka ne može sjetiti. Ja se odlučujem za pjesmu o vrtuljku i pokušavam se sjetiti koliko ju puta vraćam na sam početak, prateći samo zarazni ritam okretanja kotača s potpuno praznim kabinama koje su iz nekog razloga ipak osvijetljene. Nije kasno navečer i pijani ležimo na plaži jednog od hotela zapadno od grada. U svakom slučaju, Blaško će odabrati jednu pjesmu baš s tog albuma, odlučiti da će je otpjevati u svaku pojedinu kameru nakon što se za dva mjeseca napokon nađe u Big Brother kući, objaviti je kao singl nakon što sve jednom bude gotovo. Kroz smijeh mu govorim da je glupan. Neka. On će to ipak učiniti, otići će među kamere potpuno mirno i bez uzbuđenja, pa što bi drugo uopće mogao raditi, ionako nije upao na psihologiju, ni na germanistiku, ni na etnologiju, a možda i bolje, jer kad razmisli, zapravo mu se uopće ne studira, i to je to. Desetak minuta na televiziji svakome može promijeniti život, samo treba biti spreman na sve one dobre stvari koje se mogu dogoditi. A on je spreman.

Vrijeme se potpuno promijenilo i jednog poslijepodneva jednostavno su nestale one strašne sparine, pobjegle iz grada pred prvim ozbiljnijim nagovještajem kiše. Baš onog dana kad smo sjedili na skliskom kamenu jedne od ulica u unutrašnjosti grada i uporno ispijali caipirinhe, kao da se radi o obaranju svjetskog rekorda, ulasku u nedostižnu Guinessovu knjigu.

Čemu sve to uzbuđenje, ionako nikad ne bi uspjeli sakupiti dovoljno love za prijavu, dolazak komisije, njihovu nepodijeljenu koncentraciju kojom prate našu malu avanturu s cachacom, smeđim šećerom i ugrubo narezanim limetama.

Prošlog ljeta, ne želimo otkrivati neke nove plaže od onih koje smo obišli odmah u prvih nekoliko dana, dugo se čudimo kako svako novo prijepodne iznova pruža sve tamnije sjene na ulice dok ležimo na mekom šljunku koji su za vrijeme bure izbacili valovi, puštamo da nas more udara po nogama i kao dosadno, neumorno dijete željno igre lukavo nam se penje sve do trbuha.

Navečer, ja želim na dum-dum tekilu i Blaško me fotografira dok konobar čašom udara u stari izgrebeni šljem koji mi je navukao na glavu, pa na rivi ugledamo neke ljude iz Zagreba i smijemo se bježeći im u posljednji trenutak, a onda ih ostatak večeri pratimo, vučemo se njihovim tragom kao dva psa lutalice i tako potpuno iscrpljeni dočekamo jutro.

Vikend nakon Velike Gospe Blaško je skočio sa stijene tražeći idealni val i prilično ogrebao prsa, nekoliko dana kasnije ja sam petu zarezao na odbačeno zeleno staklo razbijene pivske boce, negdje na jednoj od plaža, pa obojica u apoteci kupujemo dva paketa zavoja i flastere otporne na vodu.

Iduću večer odlučujemo jesti prstace u restoranu na samom ulazu u grad i usput se družimo s dvije Njemice koje se odmaraju u Hrvatskoj, a zapravo su predstavnice njemačke gimnastičke momčadi pa ne bi smjele jesti ništa osim banana i proteinskih pripravaka, jer su pred njima naporne kvalifikacije za olimpijadu u Grčkoj. Mislim da lažu. Mislim da su previsoke. Sasvim mali pas utrčava u restoran i drhteći se skriva ispod našeg stola dok ga dva konobara pokušavaju uhvatiti i onaj spretniji napokon uspijeva, palcem i kažiprstom drži ga za šiju. Njemice govore da smo mu možda trebali pomoći, Blaško klima glavom kao da su odjednom rekle nešto nevjerojatno pametno. A onda svi četvero bježimo iz restorana ostavivši račun na stolu i još dugo slušamo nedefiniranu buku koja nas sustiže, ispreplićući se s makijom uz mračnu cestu.

Prošlog ljeta, na samom kraju kolovoza, još jednom ponovno ista melodija. Visoko u zrak, pa ponovno do same zemlje, okreće se taj veliki, prazni kotač na putu za nigdje. Reci kakav je osjećaj s velike visine gledati dolje. Osjećaš li se usamljeno?

Napokon, u hotelskoj sobi, Blaško odmotava zavoje i pažljivo promatrajući ogrebotine na prsima u velikom ogledalu u kupaonici, kaže da stvar zapravo ne izgleda toliko strašno kako je mislio da će biti. A onda dugo slušamo mukla zvona katedrale i kroz prozor promatramo kako se brod, koji će i nas nekoliko dana kasnije odvesti odavde, sasvim bešumno približava luci, bez sirene koja bi proslavila njegov dolazak i svojim reskim zvukom najavila jutro. I baš smo tog jutra Blaško i ja prvi put spavali zajedno.

 

Debela žena ponovno čašu prinese usnama našminkanim intenzivnom ružičastom bojom, pa otpije još jedan gutljaj bijelog vina, otpuhne dim cigarete i kaže mi, čitavo vrijeme ne ispuštajući moju ruku: „Dušo, tvoja je majka bila neprikosnoveni, briljantni genij.“

Kako nisam siguran što bih joj zapravo trebao odgovoriti, nastavljam zuriti u nju dok se osmjehuje i iz ove neposredne blizine mogu osjetiti kako se oko nje širi intenzivan topli miris vanilije, pa to odjednom postaje stvar na koju se odlučujem koncentrirati. Na miris vanilije, njezine nokte u mom palcu i udaljeni, mukli zvuk usisavača kojem još uvijek nisam otkrio izvor.

Debela se zove Alica. Ova galerija je njezina. Ana misli da je iz nekog razloga savršena za retrospektivnu izložbu moje majke. Ima potrebnu zračnost. (Još jedna riječ koju zapravo ne poznajem.) Sve bi slike trebale biti dopremljene sutra. Osim onih koje su u privatnim kolekcijama. Te će stići naknadno. Najkasnije za četiri dana. Katalog je u tiskari. Sponzori domjenka uredno poredani na koricama. Ova je retrospektiva predodređena za uspjeh. To su činjenice.

Nakon nekoliko trenutaka potpune tišine Ana me napokon nervozno uhvati za ruku, kao umno zaostalog dječaka kojem je upravo poklonjena nevjerojatna igračka čija veličina pred njegovim očima ostaje potpuno skrivena, pa ne skidajući pogled s debele, tek za nijansu previše razdragano kaže: „Kaja, … kako ti se čini?“

Kako mi se čini. Da je ovo onaj Blaškov reality program i da smo nas troje posljednji preživjeli, pitam se tko bi se kladio na nas. Kako bi stajale stvari s postocima i tko bi imao najviše šanse za pobjedu. Okrećem se na drugu stranu, a Ana i Alica istog trena pogledaju iza mojih leđa, kao da sam tamo držao tajanstvenog šaptača koji je iznenada umro i ostavio me bez riječi na otečenom jeziku. Negdje u daljini, gotovo pokraj izloga, nekoliko je slika položeno uza zid, ali okrenute su naopako tako da ne mogu prepoznati radi li se o majčinima, ili ipak ne.

„Nešto zuji.“ Nakon beskrajnog i gustog iščekivanja, mislim da je to sve što sam rekao. „Nešto zuji.“

Debela me nastavlja fiksirati s ponešto drugačijim izrazom lica, i iako su se u međuvremenu njezine podbuhle, ružičaste usne prestale osmjehivati i dalje mi je dovoljno blizu da bez puno naprezanja mogu namirisati cigarete, vino i vaniliju. Oštri vrhovi njezinih noktiju odjednom nestaju iz mog palca i to je konačni završetak ovog veličanstvenog povlačenja. A zatim, kao da se odjednom probudila iz sna koji je bio sladak, ali previše kratak da bi je zadovoljio, Alicina nepodijeljena pažnja odjednom je na Ani koju odvlači u jedan od kutova galerije, objašnjavajući zbog čega je upravo zid nasuprot velikom uličnom izlogu po njezinom mišljenju najbolji za posljednji, Bolnički ciklus radova moje majke. Ono što govore do mene dolazi u nekoj čudnoj odgodi, a one riječi koje uspijem razumjeti zapravo me podsjete na neke stvari o kojima već stvarno dugo nisam razmišljao, na prozore iza kojih je bila majčina soba, šljunka kod prilaza ulaznim vratima bolnice, kiše koja je padala do pola sata prije pogreba.

Odmičem se nekoliko koraka i jedan trenutak promatram Anu kako s velikom pažnjom naizmjence promatra zid pa Alicu, a zatim se okrećem u potpuno suprotnom smjeru, prema izlogu. Dvije se mlade djevojke naviruju kroz savršeno čisto staklo i kad onoj desnoj uzvratim pogled, ona mi se iz nekog razloga nasmiješi. U istom trenu otvaraju se pomoćna vrata i konstantni zvuk usisavača dobiva na dodatnoj snazi. Mladić mojih godina sad je s nama, kao neočekivani dobitak za sve uporne gledatelje, obrat možda nepotreban za priču, ali dobrodošao za tablice o gledanosti i debela mu gotovo istog trenutka uputi pogled pun tamne iritacije.

Pažnja mi je ponovno na izlogu, ali one dvije djevojke više nisu tamo gdje sam ih ostavio. Na malom televizoru u kutu ton je isključen i upravo traje emisija po željama i netko je naručio Blaškov singl, njegovih jedanaest sustanara pjevaju prateće vokale, pitam se kad sam posljednji put ovo vidio, spot je snimljen samo pet dana nakon finala. Tip s usisavačem oprezno zaobilazi Anu i debelu koje su sad kod zida s moje desne strane, a zatim se ipak zaustavlja samo zbog toga da me pita hoću li ja dijeliti kataloge. I nakon što desnom nogom stane na prekidač odjednom smo u vakuumu sazidanom od potpune tišine, sve dok konačno Ana ne progovori, kaže da će Purpurna Bogorodica biti sama na tom zidu jer je tako već prošli put odlučila, a trenutak nakon toga tišina naglo uzmakne jer tip ponovno započinje s usisavanjem i u pokretima Aninih ruku dok ih podiže prema bijeloj plohi, isprekidanoj tek jedva primjetnim čavlićima, ponovno mogu raspoznati mir, samokontrolu, olakšanje.

 

Ležim na krevetu u zamračenoj sobi i čitam knjigu koju sam uzeo s jedne od Aninih polica i iako mi radnja nije sasvim jasna i nekoliko se puta potpuno izgubim, jedna rečenica, „Kakva je to vrsta hotela, da nema drugih gostiju“, čitavo vrijeme stoji na samoj površini, kao da sam ju sam pozvao iz prostora za koje nisam ni pretpostavljao da postoje. Trenutak nakon toga lutam nepreglednim hodnicima i ni u jednoj od soba u koje se odlučim zaviriti nema nikoga, a zatim sklapam oči jer iznenadna bol iza tanke kože na mom čelu odjednom izgleda puno stvarnije od tog klinca sa zamućenim pogledom, pa nekoliko trenutaka moram duboko disati, naizmjence stežući i opuštajući šake, kako bih od sebe nekako odbio ovaj napadaj.

Negdje dolje, na ulici, djeca nastavljaju udarati loptu u nepregledna metalna vrata podzemnih garaža i to je zvuk kojeg se ne mogu sjetiti iz mog djetinjstva u Ilici. Samo škripa tramvaja i jezičac elektriciteta, za vrijeme dugih kiša. Da otvorim oči, zglobovi na mojim rukama koji u pravilnom ritmu mijenjaju boju poput semafora, od crvene do žute, postali bi moja jedina stvarnost. Lagano oznojeno čelo, tek nekoliko slijepljenih pramenova. Ovako, sve što mi ostaje. Pitanje. Kakva je to vrsta hotela? Ili vrata. Veliki broj identičnih vrata iza kojih bi trebalo zaviriti i pronaći raspremljene krevete, stolice izvrnute na ravnoj površini stola, navučene zavjese i paučinu po kutovima.

A zatim sve staje. Ana izlazi iz kupaonice i jedan me trenutak upitno promatra, a zatim uzima knjigu s mojih prsa, oprezno, da me slučajno ne bi dotakla svojim prstima, ali kad ju zaustavim, knjigu spušta gdje je bila i lagano me poljubi u čelo.

„Znaš što mi je palo na pamet?“, kaže odjednom, zapravo čak i previše očito pokušava odglumiti ovu situaciju, tako da sve iz nekog razloga izgleda spontano kao da se zaista toga upravo i dosjetila. Nakon osam mjeseci koliko smo zajedno, Ani je odjednom i sasvim primjetno popustila koncentracija i to je ono što me posebno počinje zanimati na njoj, kao da je odjednom upoznajem sasvim ispočetka, a sve do sad bilo je pogrešno. Međutim, ne želim pokvariti ovu igru, pa se sasvim lagano osmjehnem dok ona nastavlja: „Alica mi je rekla da si stvarno jako zgodan.“

Nakon što odgledamo sve bijele zidove, vizualiziramo čitavu izložbu i odgonetnemo perspektivu, debela se pomalo nespretno ispričava i odlazi na zahod. Iza nje ostaje snažan slatkasti miris, kao da je čitavo prijepodne provela sjedeći na čajniku. Tip s usisavačem jednim snažnim trzajem utikač vadi iz utičnice i pogleda me samo na trenutak, s primjetnom dosadom na licu. Sunce se sve jače probija kroz nevjerojatno čist ulični izlog i sad mi dopire do koljena. Ana ispred najvećeg zida pažljivo promatra Purpurnu Bogorodicu, zamišljajući kako će izgledati kad se za nekoliko sati nađe leđima naslonjena na bijelu žbuku, a ja, ako ne budem zaista jako pažljiv, ja bih se uskoro mogao utopiti u svjetlosti.

„Podsjećaš je na nekog glumca. Gledala je francusku seriju, mislim da mi je tako rekla, životne situacije iz odvjetničke kancelarije ili policijske stanice, ali zapravo se nije mogla do kraja sjetiti.“

Ana legne sasvim blizu mene i govori kako je razmišljala, ovo stvarno ne smijem shvatiti kao napad, ali nju iskreno zanimaju moje ambicije u životu, ono što bi me jednom moglo zadovoljiti, što bi uz njezinu malu, diskretnu pomoć sasvim sigurno mogao postati, samo ako se malo potrudim, dam nešto od sebe, pokažem da sam živ. Njezin je pogled čitavo vrijeme na meni, na knjizi koja mi se s prsa spušta sve niže do bokova, pa je hvatam za obraze i njezina je glava sad na ravnoj površini naslovnice, u zarobljeništvu između kože mog dlana i trbuha.

„Zato si sa mnom?“ pitam je, „Zbog toga što sam zgodan?“

Osjećam kako se negdje ispod mene odjednom ukočila kao da nije sasvim sigurna koja su pravila ove igre i bi li se možda trebala osloboditi, ali ja kao prvu dodatnu uputu tek neznatno pojačam pritisak dlana na njezino lice i ona je ponovno nepomična.

„Nisam sigurna zašto ovo radiš“, kaže muklo i na prstima mogu osjetiti njezin vlažan dah. „Kaja, ovo nema nikakve veze s tobom.“

„Što to?“

„Dobro znaš o čemu govorim.“

„Ne. Ne znam.“

„Tvoja mama … oduvijek sam cijenila rad tvoje mame.“

Još jednom, potpuno iznenada i kao da se odjednom otela svakoj kontroli, lopta udari u metalna vrata. Sasvim jasno vidim Anu i sebe prošle jeseni i mi sad šećemo Maksimirom dok nam se otpalo lišće uvlači između koraka, prvi se put držimo za ruke kao da je to nešto što nitko prije nas nije činio, nešto toliko neobično da jednostavno mora biti loše. Zabranjeno. Ne znam.

I to je slika koju pokušavam zadržati dok slušam kako govori da je još kao klinka, sasvim mala curica, bila na jednoj od prvih izložbi moje mame, koja se tek kasnije pokazala kao prekretnička, onoj u Džamiji. Prelazak prema nečemu što je od njezinih suvremenika do tad bilo potpuno netaknuto. Most moderniteta. Slike na gazama velikih formata omotavale su okrugle zidove zgrade pokušavajući ih izliječiti, boja je na mjestima izbijala kao krv iz dubokih rana. Pa njezin seminar još prije deset godina, na prvoj godini fakulteta, o uporabi boje u potpuno kontroverznom, sakralnom ciklusu moje majke. Dok još nije imala pojma tko sam ja. Dok još nije znala da postojim. Dok je sve bilo potpuno drugačije i dok je njezin dečko bio od nje stariji pune četiri godine, imao dugu kosu, bio apsolvent na kroatistici, obožavao domaću književnost i prvi, prije svih drugih, otkrio Jergovića. Dok je moja mama bila samo hrabra umjetnica, a ne pokojna luđakinja sa zgodnim, mladim sinom kojeg bi svakako trebalo pojebati.

Nisam siguran jesam li to zapravo i izgovorio, ali kako se Ana ne pomakne, vjerojatno nisam. Umjesto toga, jagodicom malog prsta prolazim ispod njezinog desnog oka ispipavajući njegovu neobičnu suhoću, a idućeg trenutka knjiga sklizne do mog boka i Ana uhvati tek toliko slobodnog prostora između mog dlana i trbuha da se napokon uspije osloboditi mog zagrljaja i ustati. I sad stoji iznad mene, naočigled sretna što više nismo priljubljeni i potpuno nesigurna što bi trebala učiniti. I u tom trenutku učini mi se nevjerojatno lijepom, ljepšom nego što je bila ikad prije, kad se doista trudila, kad joj je to bilo toliko važno. A ona samo tiho promrmlja: „Jebi se“, pa izađe iz sobe, za sobom bešumno zatvarajući vrata. Ispod nas, na ulici, još jedan mukli metalni udarac. I onda je gotovo.

 

Bilo je vruće lipanjsko poslijepodne kad sam zadnji put vidio mamu. Stajao sam ispred prozora i nestrpljivo gledao kako trojica radnika ispred mog ulaza otkopavaju vodovodnu cijev koja je noć prije probila užareni beton i svom snagom udarila po vremenom nagriženoj fasadi. Marko je došao po mene i do psihijatarske bolnice vozili smo se gotovo u potpunoj tišini. Na radiju nagradna igra, nekoliko je dobitnika, a dijele se karte za najnovije ljetne hitove u Multiplexu. Zurio sam u njegov vjenčani prsten još uvijek zbunjen činjenicom da se nedavno oženio, a zatim u neku staricu koja je na semaforu razgovarala sa svojom pudlicom, smještenom na suvozačkom mjestu.

Ono čega se sjećam od tog posljednjeg posjeta bolnici. Marko je dolazio iz noćnog dežurstva i na nogama iz nekog razloga još uvijek imao bolničke klompe. Kad sam u dvorištu gdje smo parkirali podigao pogled za pticom koja je glasno proletjela nedaleko od mene, prozori na svim sobama bili su širom otvoreni. Prošli smo pokraj radionice za pacijente i za razliku od nekoliko prijašnjih posjeta, ni jedna od maminih novih slika nije visjela na zidu. U hodniku, jedna se starija medicinska sestra blago osmjehnula mom bratu i meni. Mislim da se zvala Martina. (Odjednom, u glavi mi je bio dokumentarni film koji sam nedavno vidio na televiziji. O depresivnim psima s opsesivno-kompulzivnim poremećajem koje su liječili Prozacom za pse. Lijekom koji se zove Clomicalm. I kojeg je u obliku kapi potrebno uzimati dva puta dnevno, a ako pas pruža otpor, pipetu mu na silu treba ugurati u gubicu. Injicirati. Mislim da je to bila prava riječ.) Marko me pitao jesam li dobro i ja sam mu rekao da jesam.

Mama je nepomično ležala na krevetu pokraj još dvije žene i, iako su sa svake strane izvirivali kožni remeni i kopče, nije bila vezana. U petnaest minuta koje smo proveli u sobi ni jedna od tri žene na metalnim krevetima nije rekla ni riječi. Na maminom noćnom ormariću nalazio se buket ruža, koji je dan prije u plastičnoj vazi s nevješto nacrtanim ljubičastim zumbulima ostavio tata. Nervozno skicirano cvijeće, posljednji veliki projekt moje majke. Neprikosnovenog, briljantnog genija. Nekoliko sjajnih packi bez ikakvog stvarnog oblika i tri zelena listića. Mamin pogled čitavo je vrijeme bio čvrsto usmjeren u strop, kao da će iz četvrtaste, oble plafonijere pune krepanih mušica u posljednji trenutak doći nekakav, možda jedva primjetan znak konačnog spasenja. Ruke sasvim mirno položene uz ispijeno tijelo, s nepravilnim purpurnim tragovima na koži, ali ne od boje. Od nekoliko desetaka boca infuzije, nakon što je počela odbijati hranu. Snažno odmahivati glavom, lijevo-desno. Sestra Martina strpljivo mi je šapnula da je to sasvim normalno. Danas, ovo mi se čini kao tek nespretni izbor riječi, ništa više. Sve je to normalno. (Pseća gubica u strahu od pipete.)

A sad, moje posljednje sjećanje, prije nego što smo napokon ušli u bolnicu. Tip mojih godina sjedi na niskom zidiću i odmahuje glavom. Ili, mali kolibrić koji se ispred Mercatonea zalijeće u raznobojnu dršku na metalnim kolicima, uporno misleći da je to neki tvrdoglavi cvijet. Pomilovao sam je po ravnoj, tankoj kosi i na kraju poljubio u čelo. I dok sam plakao, nekoliko trenutaka kasnije, rukama grčevito tražeći oslonac na jednom od skliskih, plastificiranih zidova u hodniku, moj me stariji brat uzeo u zagrljaj i njegovi široki dlanovi na mojim leđima odjednom me podižu sa šljunka na nekoj udaljenoj divljoj plaži, mom bratu ponovno je trinaest godina, ja sam tek navršio četvrtu. A zatim mi je, kako i dolikuje revnom mladom stažistu, sasvim tiho u desno uho šapnuo maminu konačnu dijagnozu.

 

Kad sam odlučio preseliti Ani, pronašao sam tu vazu s posljednjim, samoniklim zumbulima u jednom od svojih ormara, pažljivo umotanu u bijeli papir i oblijepljenu smeđim bolničkim flasterima, onako kako sam je dobio od medicinske sestre samo nekoliko sati nakon što je mama umrla. Ostavio sam je tamo, s još nekim vestama, možda parom starih traperica, i rekao da ću se vratiti. U toj sobi, moj će tata od sad svakodnevno recitirati Schillera, Molièrea, Becketta, svejedno. Rekao sam da moje stvari nisu odjednom stale u kombi koji je odnekud posudio Marko. Rekao sam da ću se sigurno vratiti, po ono što je ostalo.

 

Tata je, bez nekog razumnog objašnjenja, svoj rođendan odlučio proslaviti na Ponikvama i dok sjedimo na kariranom stolnjaku, kao u posljednjoj epizodi neke dugovječne serije (nakon što smo napokon dogurali do sretnog kraja i razriješili sve nedoumice), tata otvara poklone i ukrasne papire razbacuje posvuda oko sebe, a teta je svakih nekoliko trenutaka na nogama i bez riječi izgužvane papire gura u plavu vreću za smeće, usput pažljivo milujući tek operiranu pudlicu koju nije mogla preko vikenda ostaviti u svojoj klinici. Na proljetnoj livadi potpuno smo sami. Sunce se probija kroz grane hrastova koji nas okružuju i u jednom trenutku ovo se subotnje poslijepodne nemilosrdno zatvara oko nas, a već idućeg, kad se sjene pomaknu i otvore, sve izgleda kao da se drveće otklonilo na drugu stranu, pod snažnim motorima naše male svemirske letjelice. I ovaj karirani stolnjak koji smo dobro uhvatili za njegove krajeve, spreman je vratiti nas kući.

Međutim, mi ipak ostajemo čvrsto nasađeni na travu i dok Marko priča kako ga ovo podsjeća na vrijeme kad smo bili mali, a zatim i na film u kojem glavna junakinja i njezina retardirana prijateljica nakon teškog frustrirajućeg dana odu na piknik pa sjednu na mravinjak, tata nastavlja otvarati poklone i nakon što iz zlatnog papira izvadi rokovnik, lagano mi odmahne, a Anu koja je sjela odmah uz njega poljubi u čelo. Promatram brata dok se glasno smije, prije nekoliko dana nasmijao se na gotovo isti način kad sam ga slučajno zatekao samog kod kuće, nad laptopom za kojeg ni nisam znao da ga ima i pitao ga što radi. Rekao je da sprema jedan od ispita na postdiplomskom, bijela žica iz kompjutora je vodila do telefonske utičnice, lijeno se vukla po parketima.

Markova žena Tonka potpuno je blijeda i dok joj teta govori da je s obzirom na situaciju možda trebala ostati kod kuće, novi je poklon u tatinom rukama i ovoga puta to su sabrane Shakespeareove tragedije. Tata se smije i sad je već prilično pijan, govori da trudnoća nije nikakva situacija, nego veliko veselje, i rukama pretvorenim u pištolje ispaljuje nekoliko ubojitih hitaca u Markova prsa, Tonka mu uzvraća osmjeh, ali onog trenutka kad on odmakne pogled, njezino lice ponovno je prevučeno slojem guste, nepropusne plastike.

Neki tip i djevojka vjerojatno privučeni smijehom silaze s glavne ceste i zagledaju se prema nama, ona nosi pletenu košaru, vrlo sličnu našoj, dečko ispod pazuha ima u valjak zamotanu deku a u ruci žuti frizbi i to onaj s rupom u sredini. Knjiga sa sjajnom kičastom naslovnicom sad je u Aninom krilu, teta joj govori da je umjesto toga tati zamalo iz klinike donijela par napuštenih, pohotnih skočimiševa pred parenjem i Ani je to nevjerojatno smiješno, kremasti kolač drži sasvim blizu usta dok se smije, a ja promatram kako joj čokolada polagano klizi niz prste i zaustavlja se tek u središtu njezina dlana. Marko podiže čašu i izgovara riječi zdravice koju tata istim riječima, ali drugačijim, dramatičnim tonom velikog glumca ponavlja odmah iza njega, dok ga teta odmahujući glavom udara po natkoljenici. Međutim, Marko ga ili ne čuje ili ne razumije pa svejedno nastavlja dalje, i nekoliko trenutaka nakon što završi, svi napokon podižemo čaše i nazdravljamo.

Mladi par odjednom je nestao s prilazne ceste i mi smo ponovno potpuno sami, Ana tati objašnjava kako je sve spremno za izložbu, a zatim ga pita bili htio nešto odrecitirati na otvorenju. Marko misli da je to odlična ideja i ne skida pogled s mene dok u svoju čašu ulijevam još mineralne vode, a ja ne mogu vjerovati da mi Ana o svemu tome nije rekla ni jednu jedinu riječ. Sunce se ponovno pomaknulo, toliko naglo da gotovo mogu vidjeti kako se sjene rastežu po našim licima. Operirana pudlica sad je pod punom svjetlosti i odjednom vrlo oprezno počinje lizati guste šavove na trbuhu.

„A kako si ti?“ odjednom me pita teta, kao da sam tek sad došao i smjestio se na travu među njih.

Trenutačna tišina na livadi odjednom me uhvati potpuno nespremnog, kao da sam pred svima drsko ukrao nešto što nikako nisam smio. Tata s odjednom potpuno oštrim pogledom i bez osmjeha na licu. Tonka s dlanovima čvrsto pritisnutim na trbuh. Marko i njegov poklon za tatu, koji mu se kružeći među nama iznenada vratio, pa ga promatra kao nije siguran što zapravo drži u rukama. Tatina sestra s desnom rukom uvučenom duboko u krzno ranjene pudlice. Mali trag od čokolade sasvim u lijevom kutu Aninih usana. I na kraju ja, koji umjesto odgovora počinjem pričati vic, nepotrebno glasno pitam znaju li što epileptičari jedu za ručak.

Jedan trenutak vlada potpuna tišina i svi zure u mene, a kad napokon kažem: „Jezik“, moj tata dramatično razbija tišinu i počinje se toliko glasno smijati, da bi se ako odmah ne prestane, čisto lagano mogao ugušiti i jednostavno klonuti na karirani stolnjak. Marko me netremice promatra sa svoje točke ovoga kruga, Ana izbjegavajući moj pogled kažiprstom istjeruje dosadnu čokoladu i sad je napokon sve u redu. S moje desne strane, teta me, kao neposlušnog gubavca koji je nepažnjom stražara pobjegao iz dobro skrivene i još bolje čuvane kolonije, sažalno potapša po koljenu i kaže: „Dušo, to baš nije smiješno“.

A onda se, s druge strane našeg priručnog i s velikom pažnjom improviziranog dnevnog boravka na livadi iznad grada odjednom javlja Tonka i potpuno ozbiljnog, zaleđenog izraza lica gledajući me ravno u oči kaže: „Meni baš je.“

 

Nakon nekog vremena naučio sam je dočekivati kao svog najboljeg prijatelja. Nekoga tko me ni nakon tisuću godina provedenih čvrsto u mom zagrljaju nikako ne može razočarati, čak ako se ponekad i povuče ili to samo poželi. Sasvim iznenada i bez najave snažna se bol isprva javi negdje duboko u želucu i tamo se strpljivo učahuri na minutu ili dvije, da bi napokon eksplodirala u moje ruke. Da bi se svom silinom zabila u moje noge i pretvorila ih u dva krhka, neupotrebljiva stupa od kože s rijetkim plavim dlačicama, do pucanja ispunjena slatkom želatinom. Naglo se uspela uz kralješnicu, raširila čitavom površinom vrata, počela nestrpljivo pulsirati u žilama, potpuno me zarobila, snažno izbila na usta iz mojih pluća i na kraju napokon pronašla svoj privremeni dom, pripravila si mjesto u mekom, šupljikavom prostoru iza mojih očiju.

Zamišljam dugu, gipku, ljeskavu zmiju kako prolazi kroz ulice iz kojih istiskuje krv i usput se pokušava sjetiti je li ovdje već bila, jer sve odjednom izgleda tako uzbudljivo i novo. Zatim zamišljam ruke koje se zatvaraju oko moje glave dok mi se kosa mokra od znoja potpuno slijepila uz lice, pa mi istovremeno pritišću čelo, a glas koji im možda pripada, ili možda ne, govori da trebam izdržati još samo malo. Zašto bih mu povjerovao?

Visoko na ljuljački zaboravio sam koliko mi je godina, ali uživam u vjetru koji je dok putujem gore-dolje, čitavo vrijeme istog intenziteta, i ni u jednom trenutku ne bude slabiji ili jači. Daleko, ispod mojih nogu spava neznanac kojeg ni u jednom trenutku ne uspijem prepoznati, ali to i nije važno. U ustima mi se nešto odlomilo i sad u malim komadićima klizi niz grlo. Noćni čuvar s kukuljicom preko glave dočekuje me kad se napokon spustim, u ruci mu je fenjer i on je odjednom moj daleki, izgubljeni brat koji čvrsto drži drvenu sjedalicu od ljuljačke i s nevjerojatnom ju lakoćom razlomi na dva pravilna komada, kao kruh. A onda sam u Blaškovom naručju i on mi govori da prestanem brinuti sad kad je on tu i nisam siguran kad se to dogodilo jer se ne mogu sjetiti ni jednog napadaja kojeg sam imao kad smo negdje bili zajedno. Nekome su odjednom smiješne moje šale, ali više nisam siguran kome. Blaško se pretvara u moju prvu djevojku, s početka srednje škole i ona mi pokazuje svoju farmu zečeva i za nas štapićem na čistom pijesku nacrta gotovo pravilan krug i pita me: „Koliki dio kruga ti predstavljam?“ Komadići drveta skliskim jednjakom polagano putuju iz mog želuca i odjednom postaju daščica obložena pamukom, ugurana između mojih čvrsto stisnutih čeljusti.

Sad imam četiri godine i ponovno sam u majčinom zagrljaju i ona govori da će uskoro sve biti gotovo. Kao i uvijek, sve će biti gotovo. Još samo malo. I dok mi šapuće sasvim blizu uha, usne su joj vlažne od mog znoja, a njezin glas potpuno miran. Ali kad joj već idućeg trenutka napokon uhvatim pogled, u njezinim očima vidim samo zapaljeni pustinjski vjetar. Vidim daleke užarene spilje, krvožedne vukove i vulkane.

 

A kad se probudim, jutro je sasvim blizu i na drugoj strani kreveta uskoro će zazvoniti sat. Ana spava pokraj mene s popratnom knjižicom iz CD-a sa snimkom Händelovog Mesije u rukama, otvorenoj na stranici s engleskim tekstom. U sobi su navučene zavjese i još je uvijek polumrak. Na stol su odložene skripte za kolokvije koji bi mi napokon trebali postati važni. (Loše iskopirani papiri dolaze ovim redom: Politička sociologija, Filozofska antropologija i etika, Uvod u novinarstvo.) Nekoliko trenutaka osluškujem Anino disanje i po izostanku njegove dubine siguran sam da je budna, a zatim se okrećem na drugu stranu i ponovno sklapam oči.

 

Ujutro, stan je prazan, a sve stvari pažljivo su odložene na svoje mjesto, kao da se u onih dvadesetak minuta prije mog konačnog buđenja odigrala nevjerojatno brza i godinama uvježbavana evakuacija, a sve što je ostalo sitne su uspomene, stvari potpuno nevažne za golo preživljavanje. Nekoliko fotografija. Nakit na noćnom ormariću, zlatni križ. Knjižica iz Mesije uredno je spremljena u plastični omot i odložena negdje na policu. Dok se tuširam nekoliko puta zazvoni telefon, ali ne čujem ni jednu poruku zabilježenu na automatskoj sekretarici. U kuhinji. Phemiton, Maysolin, Tegretol. Ili Phemiton, Tegretol, Maysolin. Ili Maysolin, Phemiton, Tegretol. Sve ovisi o tome koja mi se tableta prije nađe pri ruci.

A za to vrijeme Blaško zvoni na vrata stana u Ilici, nakon nekoliko trenutaka otvara mu moja teta i dok ruke bijele od brašna briše u pregaču, pomalo ga zbunjeno pušta unutra. Blaško se osmjehuje i pita treba li izuti cipele. Zatim kaže da se dogodila velika glupost, u mojoj sobi ostala mu je knjiga koju mi je davno posudio i nakon što sam mu rekao da je slobodno uzme s jedne od sad već gotovo praznih polica, on me odlučio poslušati. I sad je tu. Pa još jednom pita treba li se izuti.

Ponovno u kupaonici, još uvijek samo omotan ručnikom i potpuno mokrih leđa, pažljivo promatram svoje lice, rijetke svijetle dlačice na bradi i oko usana, vrlo slične onima koje mi okružuju bradavice i pupak, tek na dodir neznatno oštrije. Prljavi veš podižem s poda i bacam u pletenu košaru, češalj provlačim kroz kosu i podižem je s lica. Perem zube.

A za to vrijeme, Blaško se nalazi u polumraku onoga što je do prije nekoliko dana bila moja soba dok do njega dopiru zvukovi iz kuhinje. Udaljena glazba s radija, uskoro će vijesti i reklame su napokon stale, otvaranje i zatvaranje pećnice, koraci koji se gube i ponovno izranjaju na površinu, kao zaboravljena djeca, neprestano prevaljujući isti krug po školskom dvorištu. Otisci iznesenih stvari na mojim zidovima još su potpuno vidljivi, zgusnuti miris i prašina. Tragovi bosih nogu ostali su utisnuti u tepihu, na izlizanim parketima pokraj kreveta. Sat na pećnici počeo je otkucavati svojih četrdeset minuta na srednjoj jačini, teta je pojačala radio i otvorila prozor, Blaško naglo podigne glavu s davno utisnutih stopa koje je pokušao pratiti i susretne svoj pogled u ostakljenom krilu velikog ormara.

Napokon izlazim iz kupaonice i iza sebe gasim svjetlo. Na stolu u blagovaonici odloženo je desetak kataloga, jedna od majčinih slika nalazi se na naslovnici, ali ne sjećam se više kako se zove. Kao što ne mogu biti potpuno siguran da su katalozi stajali na stolu kad sam prije nekoliko minuta odlazio prema kuhinji pa se s odjednom nagomilanom neugodom okrenem očekujući da će netko dobro skriven iskočiti iza zavjese i svom snagom navaliti na mene.

A za to vrijeme Blaško nepomično sjedi na krevetu i osluškuje prigušene zvukove prometa koji dopiru s Ilice. Nekoliko automobila kao srce odavno istrošenog stroja umotanog u vatu. Prolazak tramvaja zatrese prozorska stakla. Zaboravljena knjiga na jednoj od komoda odvoji se od tanke stijenke iverice i klizne na prašinu, žuta lampa javne rasvjete lagano se zanjiše potaknuta iznenadnim naletom vjetra. Blaško ruke stavlja na oči i kažiprstima pritišće jabučice. Koraci u kuhinji potpuno su stali i teta sad sjedi za širokim drvenim stolom i počinje čistiti mahune za sutrašnji ručak, Blaško naglo ustaje, odjednom probuđen i spreman, a zatim uzima stolicu i svom ju snagom baca u ogledalo pričvršćeno za ormar i ono odmah popuca i počne padati po parketima, nestajati u tepihu. I jedina stvar koja mu se učinila neobičnom, ali tog će se sjetiti tek kasnije te večeri, kao na nekoj pokvarenoj videosnimci, zvuk čitave stvari kasnio je nekoliko sekundi (kao da baš ništa ne može napraviti pošteno i do kraja), zvuk je jebeno kasnio, a Blaško nikako nije mogao pogoditi zašto.

Nakon što ga nazovem na kućni broj, njegova mama mi govori da ne zna gdje je, rekao da je će izaći, ali ne dugo, a zatim me nakon kratkog oklijevanja pita znam li što je to Oxandrin, jer ona nikako nije htjela kopati, slučajno je pronašla nekoliko praznih ampula, tri inzulinske igle u Blaškovoj sobi, jednostavno nije znala, a ja ovaj razgovor u svojoj glavi odjednom miješam s onim u kojem mi je Ana rekla kako su stvari u galeriji dovedene do kraja i da mogu doći i u miru razgledati izložbu, ako to želim.

A za to vrijeme, Blaško u polumračnom predvorju stana sasvim polagano oblači tenisice, ritual koji izgleda ne može razumjeti baš nitko drugi, a moja teta bez riječi stoji iznad njega s neočišćenom mahunom u ruci i razmišlja bi li trebala nešto reći ili pitati ili možda ipak pozvati policiju. A Blaško je sad potpuno koncentriran na lijevu tenisicu, spušten u neobičan polučučanj, posvuda u mojoj sobi svjetleće krhotine kao novogodišnje konfete. I kad se napokon uspravi i po posljednji put ljubazno pozdravi moju tetu, ona će u džepu njegove košulje samo na trenutak opaziti okruglo stakalce, a on će zatim nestati u stubišnom hodniku, silazeći sasvim polagano, neće upaliti svjetlo.

Sat vremena kasnije stojim ispred velikog izloga i kroz staklo, koje se s vanjske strane ipak ne čini toliko besprijekorno čistim, promatram kako Ana s punom koncentracijom popravlja Purpurnu Bogorodicu, kao da bi joj ova mogla prigovoriti ako na otvorenju bude grubo prisiljena sa sasvim male kosine promatrati okupljene uzvanike. Dok pažljivo usmjerava okvir, Anine ruke (nasuprot onim naslikanima) izgledaju potpuno delikatno i u jednom trenutku učini mi se da su im se prsti dotaknuli, isprepleli u potpunom razumijevanju. A kad privučena zvukom s ulice Ana skrene pogled s ravne, ljubičaste haljine koja se utapa u prštećem moru podjednake nijanse, ispred izloga ugledat će tek nekoliko usputnih prolaznika i jednog plavog dječaka koji će joj, držeći čvrsto za ruku svoju mamu, radoznalo i s puno nevinog dječjeg povjerenja uzvratiti pogled.

 

I već kad pomislim odustati, Blaškova je ruka odjednom ispred mene. Samo nemoj zastati, mislim da mi to govori, ali ne mogu ga čuti potpuno jasno. Još samo nekoliko stepenica, pa tupo bubnjanje u glavi, glupu bol koju još uvijek ne mogu do kraja predvidjeti svom preostalom snagom guram u duboki mrak, odakle se i pojavila. Ništa mi neće pokvariti ovu večer. Njegovu malu ruku uzimam u svoju i siguran sam da ne možemo imati više od osam godina dok stojimo jedan pokraj drugoga na krovu i promatramo kako se iza staklenih kvadrata pod našim nogama, jedno za drugim polagano pale svjetla. Tamni beton ispod nas gust je i ljepljiv kao da je netko razbio staklenku punu meda i rukama je razmazao po površini, trudeći se da ta njegova igra ostane potpuno neprimijećena i dok s naporom podižemo noge, jedan drugoga branimo od samoga ruba i s ove je visine potpuno nemoguće pogoditi koliko je sati, koje je doba godine i kako se zove grad u kojem se nalazimo. Na visini, toliko odvojeni od svijeta kojem još uvijek ne pripadamo, odjednom obojica shvaćamo da sve ostalo postaje potpuno nevažno i to je možda prva stvar koju smo zajedno naučili.

Tvrde četvrtaste torbe ostavili smo pokraj velikih metalnih vrata. Pokraj njih platnene vrećice s rezervnim tenisicama za tjelesni. Blaško odjednom i bez ikakve najave ispušta moju ruku i jedan trenutak potreban mi je kako bih uspio povratiti ravnotežu i zadržati se na nogama, a zatim promatram zgradu u koju je naciljao svojim prstima govoreći toliko tiho da ga jedva uspijem čuti i iznenadna truba automobila ispod nas glasnija je od njegovog pitanja: „Kaja, koja je ono zgrada?“

I kao da se baš ništa nije promijenilo od vremena u kojem su naše neuredno i na brzinu odložene školske stvari bile jedini ukras ove ravne betonske ploče za koju smo bili uvjereni da pripada samo nama, da jedini u ovome gradu uopće znamo kako postoji, negdje iza ponoći nalazim ga naslonjenog na betonski zidić i nekoliko sekundi nesigurno stojim naslonjen na metalna vrata, gotovo poražen činjenicom da smo odrasli u samo jednom trenutku i da smo baš taj trenutak odlučili provesti spavajući. Polagano mu prilazim i bez riječi sjedam pokraj njega kao da sam potpuno glupo ostao zarobljen u nekom prošlom vremenu i sad se kao klinac nalazim pokraj projekcije svog prijatelja, onako kako će on izgledati dalekih deset godina u budućnosti. Pogleda uprtog u zgradu ispred sebe, u beskonačne prozore iza kojih se odvijaju životi koji s njegovim nemaju baš nikakve veze. S gotovo praznom bocom pokraj lijeve noge i paketićem cigareta iz koje izvlači jednu, a zatim i dalje me ne gledajući, paketić nagne prema meni i tog je trenutka moja iluzija razbijena.

Odmahnem glavom iz nekog je razloga pokušavajući prizvati natrag, pa protiv svoje volje odrastao, podignem ruku i dječaku koji nikad nije sa sigurnošću mogao prepoznati udaljenu zgradu na zapadu horizonta pokušam nešto reći, ali on me odjednom prekida. Stavlja mi ruku preko usta i dalje me ne gledajući. Jednostavno me ušutka.

Znaš što je neobično, to mi kaže. Znaš što je neobično? Čitavo vrijeme dok je ovo trajalo, mislim, sve ovo oko mene, znao sam da ništa od toga nije stvarno. Jednostavno sam zastao, zaledio se i čekao. Pokušao se prisjetiti kako je to izgledalo. Razmišljao o stvarima koje su se dogodile. Nadao se da ti je stalo.

Blaško podiže bocu, a zatim kad shvati da je prazna, nekoliko kapljica koje su preostale iscijedi na betonsku kocku i bocu odgurne do samoga ruba. Staklo proizvede mutan, škripavi zvuk. Ispružim nogu i zeleni valjak sad je zarobljen između betonskog zidića i potplata moje cipele. A onda kažem Blašku da sam čuo kako me je danas poslijepodne pokušao pronaći, ali je zalutao na pogrešnu adresu, malo se družio s mojom tetom. Dok ovako sjedimo jedan pokraj drugoga, koljena nam se dodiruju i cigareta u njegovoj ruci još uvijek je neupaljena, a kad već pomislim da je vjetar progutao gotovo sve moje samoglasnike, Blaško se lagano osmjehne i prvi me put pogleda, kao da se konačno uvjerio da sam to pokraj njega zaista ja.

„Učinilo mi se da sam nešto zaboravio. Kod tebe“, kaže.

Nekoliko trenutaka nastavljamo sjediti u tišini, a zatim se obojica nasmijemo u istom trenutku i ponovno smo dječaci koji nakon četvrtog sata, možda prirode i društva, a možda i ne, zajedno osluškuju tihe otkucaje grada, potpuno nesvjesni da će za manje od dvadeset i četiri sata jedan od njih dvojice biti mrtav, a sve ovo – odjednom potpuno nevažno. Pa čak i ono što sam rekao nakon što je vozilo policije projurilo ulicom (tek je tupi zvuk sirene uzgonom istisnut do nas, previsoko smo za plavo trepćuće svjetlo): „Ako još uvijek razmišljaš o tome, ono je definitivno Inina zgrada.“

Dugačka kralješnica hodnika odjednom zasvijetli kroz visoki, uspavani pravokutnik s naše lijeve strane, kao da je hitnom intervencijom okupljeni liječnički konziliji odjednom zapovjedio posljednji rendgen. Žedan sam i volio bih nešto popiti, uzdužno svjetlo ugasilo se puno prije nego što sam to očekivao, Blaško lijevom rukom obriše lice i ponovno se nasmije.

„Oduvijek sam to znao, blesane.“

Naslanjam glavu na betonski zidić iza sebe, tamo gdje smo sušili njegove knjige i bilježnice nakon što mu se jednog poslijepodneva tetrapak hladnog mlijeka slučajno otvorio u torbi, a sve rečenice pažljivo ispisane kemijskom olovkom izašle iz svojih linija, kao da ih je netko odjednom pustio na toliko dugo očekivanu slobodu. A Blaško se odjednom podiže i bez riječi okreće prema meni, zatim me poljubi toliko lagano da se na trenutak moram pitati događa li se to zaista ili me samo pokušava podsjetiti na nešto što je bilo jednom prije, a onda, nakon što ne odmaknem glavu, njegove su usne snažnije na mojima, dodirujući mi kožu gotovo u bijesu, otimajući mi sav preostali zrak. I to je trenutak u kojem ga napokon odgurnem od sebe, dok osjećam kako on još nekoliko trenutaka nastavlja pružati tvrdoglavi otpor i dalje s dlanovima čvrsto pritisnutim na moj trbuh. Dvojica osmogodišnjaka sad stoje na samome rubu dok ih lagano pokreće vjetar nakon što su jedan drugome obećali da će jednom sasvim sigurno otići do one zgrade u daljini i uvjeriti se što se zapravo nalazi iza njezine staklene konstrukcije.

A onda Blaško odmahne glavom kao da sam ga konačno potpuno razočarao i naglo se okrene od mene, tijelom spašavajući tanki trag plamena upaljača koji zabljesne kroz mrak u njegovim mirnim rukama. I ono što nakon svega preostaje, nastavljamo u tišini sjediti jedan pokraj drugoga, slušajući mukle zvukove rijetkog prometa, koraka koji to možda i nisu, vjetra u platanama. Napokon sam dovoljno hrabar da bih ga mogao pogledati. Dok ispuhuje dim cigarete, pod mutnim noćnim svjetlom lice mu svjetluca od vlage, a prsti kojima povremeno briše obraze na njegovoj koži ostavljaju mokre tragove. Dva dječaka s pogledom prema uzbuđenjima koja su se tako izazovno izdignula pred njima, u svojoj istini možda nevelika, ali opet dovoljno nedokučiva da bi bila uzbudljiva. I kad se prvi put s Blaškom nađem na ovom mjestu visoko iznad grada, čitavu večer ne prestajem drhtati od slatkog uzbuđenja.

A sad, toliko godina kasnije, jednostavno ću ga ostaviti na ovoj betonskoj ploči kao što se ostavljaju igračke kad ih se preraste i nakon što zatvorim teška metalna vrata više nikada neću ni na trenutak zastati, okrenuti se i pogledati iza sebe.

 

Dočekat ću goste, redom, onako kako budu dolazili. Pristojno se pozdraviti sa svima, pružiti ruku ljudima kojih se možda i ne mogu odmah sjetiti, staviti ih u određeno mjesto života moje obitelji i baš svakom ljubazno zahvaliti na čestitkama, reći da se i meni čini kako ni najranije slike nisu izgubile na aktualnosti, složiti se da reprodukcije u katalogu zaista mogu prevariti kad su dimenzije posljednjih radova u pitanju. Velika platna, početak proljeća ili nešto kasnije, kako je sve to zapravo izgledalo. Zatvorena u svom ateljeu, ponekad iza zaključanih vrata, velikim je kistovima, kakve sam prije vidio samo kod ličilaca, grubim potezima otežalim od mnogo boje zadržane na zglobu, uglavnom slikala fluorescentne vijadukte. Nekoliko puta zatekao sam se ispred tih vrata u bivšem Konzumovom dućanu na Jarunu koji je preuredila u atelijer i svaki put iz duboke ostakljene unutrašnjosti osluškivao glasnu muziku ispunjenu violinama. U posljednjih nekoliko mjeseci baš mi nikad nije otvorila vrata.

Onda ću se ispričati na trenutku nepažnje, pa razgovijetno i bez zamuckivanja ili dodatnog razmišljanja odgovoriti na u međuvremenu postavljena pitanja. Sve je baš onako kako smo i očekivali, brat je u sretnom braku s arhitekticom, pred tatom je nova premijera, Schiller ako se ne varam i više uopće ne pije (možda to ipak nisam trebao spominjati), teta je ta koja drži sve konce u svojim rukama, moja nova terapija pogođena je najbolje do sad, a napadaji su postali toliko rijetki da se ponekad moram prisjetiti jesam li uopće bio bolestan. Već će ovo izmamiti blagi osmjeh.

A zatim, još dvije-tri obvezne šale na račun epilepsije, kako je samo hrabar, hrabar, hrabar. Znate li možda što epileptičari jedu za ručak? Anu ću upoznati s onima koji je još ne poznaju i njezina će ruka čitavo vrijeme stajati čvrsto na mojoj podlaktici, dok ću govoriti da sve čestitke zapravo trebaju biti upućene upravo njoj. Ana će se ispričati, lagano osmjehnuti, pružiti ruku, dodati još jedan katalog, pokazati na sliku koja se već nalazi u svim udžbenicima iz povijesti umjetnosti, na stranici sto sedamdeset i osmoj. Desetak minuta prije službenog otvaranja u obraz ću poljubiti Tonku i pitati je osjeća li se dobro jer će, bez obzira na rumenilo, njezina koža biti potpuno beskrvna i hladna. Provest ću Marka kroz sve prostorije i pažljivo ga slušati dok mi bude govorio kako mu se čini da nedostaju neki radovi za koje je bio uvjeren da će biti ovdje, a zatim i dok me u šali bude udario laktom u rebara i rekao da Ana ipak zna najbolje. Nasmijat ću se i reći da ima potpuno pravo, a zatim pozdraviti tetu, koja će, kao jednog od svojih četveronožnih pacijenata, za sobom vući mog oca preplavljenog čudnim, izbezumljujućim strahom. On će u rukama preslagivati nekoliko Matoševih pjesama na potpuno izgužvanim papirima i priznati da ovakvu tremu nije imao od prošlog stoljeća, još od kad se prijavljivao na prijemni za Akademiju. Sućutno ću ga potapšati po ramenima, sve će biti u redu, ti ćeš biti briljantan kao i obično, stojeći mu iza leđa, kao visoki batler s dugim rukama, popraviti njegovu kravatu u ogledalu preko puta stola sa zakuskom i malo vodke iz neotvorene boce Absoluta ugurati u njegovu posrebrenu pljosku.

Nekoliko trenutaka kasnije gužva će već biti zamjetna, staricu koja se vjerojatno slučajno našla ovdje pristojno ću upozoriti da pušenje nije dozvoljeno i da će stol s kanapeima biti dostupan tek nakon službenog otvaranja izložbe, a zatim s osmjehom pristati na još nekoliko čisto protokolarnih obveza. Debela vlasnica galerije pozvat će me na fotografiranje s preostalom obitelji velike umjetnice i nakon što joj se poslušno osmjehnem, odjednom ću shvatiti da je večeras iz nekog razloga potpuno bez šminke, kao da je u svom malom priručnom zahodu s grubim, uštirkanim ručnikom u histeriji pred otvaranje pokušala sa sebe izguliti apsolutno svu kožu. (Nakon što me poljubi u obraz prilazeći mi bliže no što bi to zapravo bilo potrebno i milujući me po svijetlim dlačicama na zapešću, ostatak ću večeri mirisati na vaniliju.) S ocem i Markom pozirat ću za nekoliko dnevnih novina i jedan tjednik, svaki put ispred drugog platna, svaki put na drugome mjestu, svaki put s istim podnaslovom, svaki put uz Anino nijemo odobravanje iz pozadine.

I to će biti trenutak u kojem ću ga ugledati. Malog petogodišnjeg dječaka koji potpuno gol stoji ispred neizmjerne širine izloga i s neskrivenom me znatiželjom promatra kako prolazim između snažnih boja koje se cijede sa zidova, kao sjena koja se otkinula s nečijih cipela pa se tvrdoglavo nastavlja probijati kroz gužvu na putu do samo njoj poznatog cilja. A kad nam se pogledi sretnu, taj će mi dječak sasvim lagano namignuti, otvoreno se šaleći sa mnom, izazivajući me svojim barokno zdepastim prstićima i idućeg ga trenutka više neće biti. Iako sam grčevito nastojao da mi u nepažnji ne promakne ni jedan jedini trenutak. Iako sam siguran da nisam sklopio oči.

Ana se na kraju odlučila za ariju soprana iz trećeg dijela Mesije i mekan se zvuk čitavu večer iznova i iznova okreće po prostoriji, odbija od majčinih platna velikih dimenzija, zaustavlja tik do visokih čaša na stolu za zakusku i tamo uporno nastavlja proizvoditi sasvim tihi, praskavi zvuk. Kao da su dvije djevojke izašle iz stilizirane kuće na jednoj od slika u kojoj su zatočene provele čitavu vječnost, i sad, potpuno nevidljive za sve oko sebe, međusobno nazdravljaju iznenadnoj slobodi.

Do ovog trenutka galerija je potpuno ispunjena i dok stojim negdje u pozadini, napola slušam Anu kako govori o nevjerojatnom instinktu umjetnice koja za života nikad nije popuštala pred pritiscima vremena, već je hrabro osluškivala isključivo svoj izrazito ženstven, unutarnji glas i tako gradila originalan i jasno prepoznatljiv umjetnički izričaj. Negdje iza mojih leđa, one iste raspuštenice koje je moja mama naslikala davnog rujna 1986. godine, barem ako je vjerovati njezinom rukopisu u desnom donjem kutu, odjednom su glasno zahihotale.

A kad pogledam iza sebe, susretnem se tek s bijelim zidom i nezainteresiranim pogledom tipa koji je prije nekoliko dana usisivačem pažljivo obišao svaki centimetar dobro ulaštenih parketa. Nakon što opazi da ga promatram, na trenutak lagano podigne čašu, a zatim se okrene djevojci koja stoji pokraj njega i nešto joj tiho šapne, pa mi se i ona osmjehne. Čitavo to vrijeme, negdje daleko ispred nas, Ana nastavlja nizati svoje rečenice, od kojih ja uspijevam čuti tek nepovezane krhotine, kao da odjednom stoji ispred velikog, zapjenjenog mora i pokušava se nadvikivati s valovima. Ali sve je to samo u mojoj glavi. Blijede djevojke ponovno su nepomične iza svog prozora u maloj kući na samoj obali, a more je savršeno mirno i iza udaljenih, tamnozelenih mrlja uskoro će svanuti.

 

Bio sam potpuno siguran da će odabrati pravi trenutak. Sparina unutar galerije zgusnula je žamor i pretvorila ga u gumenu loptu koju sam satima mogao šutirati po zidovima, samo da sam poželio. A on je potpuno iznenada ponovno ispred mene, plavi dječak koji me netremice promatrao kroz savršenu plohu izloga svojim mi prstima sasvim blago dotakne dlan i bez dodatnih objašnjenja zatraži da ga slijedim. U nedoumici sam samo jedan trenutak. A zatim se, odjednom i naglo, praćen pažljivim pogledom debele vlasnice, odljepljujem od zida i moja sjena odjednom je uz mene, osjećam kako me hvata za crnu košulju, ulazi duboko u prsa pa izlazi iz usta poput daha u hladno, zimsko jutro. Počinjem se probijati prema izlazu i siguran sam da snažno odgurujem ljude ispred sebe, prepoznajem to po njihovom zbunjenom pogledu; još samo prije sat vremena zajedno smo listali kataloge i retrospekcije uspoređivali s originalima, a sad ih udaram u leđa, borim se laktovima, gazim im po cipelama, nikad ne mislim stati, nekoga sam rukom udario po vratu i više ne znam je li to tatin najbolji prijatelj ili Markov kolega iz bolnice, nastavljam se provlačiti kroz prostorije, svojim dugim prstima razmičući mamine rane radove, njezine prve gvaševe na kartonu, pastele na minijaturnim sivim podlogama, akvarele.

Zatim sam kod stola s aperitivima, na trenutak uhvatim tetin pogled koji me procjenjuje kao autom pogaženog psića i Ana je pokraj nje, ali upravo odgovara na pitanja novinarke s Radio Sljemena ili neke druge novinarke s nekog drugog radija, a ja nakon nekoliko neodlučnih trenutaka ipak sa stola uzimam bocu Absoluta i ono što sam prije nekog vremena istočio u tatinu pljosku jedino je što nedostaje, a zatim promatram kako gole, dječakove noge odjednom počinju tonuti sve dublje u sjajno drvo parketa pa napokon otkopčavam nekoliko gumba na košulji da do kraja ne ostanem bez zraka, sve tužne, izgubljene djevojke s majčinih slika pozivam sa sobom i zatvaram se u malu priručnu kuhinju, čiji zidovi neodoljivo mirišu na tanke štapiće vanilije, na čijem podu leži mokar ručnik umrljan bojom.

„Dobro… što je s tobom?“

Kad idući put otvorim oči Anino lice bit će iznad mene. Ručnik u njezinim rukama ne pripada meni, ali to joj ne stignem reći, jer ona želi da istog trenutka postanem svjestan čitave situacije koja me okružuje. Plastična vrećica koju sam kao mali iz čiste znatiželje stavio na glavu i gledao kako mi vršak nosa dodiruje zamagljenu stjenku; ona želi da se osjećam baš tako. Govori mi da sam jako zabrinuo tatu i Marka i većinu prisutnih, apsolutno svi su shvatili da nešto nije u redu i bilo bi stvarno potpuno sebično da se ovo na kraju pretvori u glupi slučaj, zasjeni sve ono dobro što se dogodilo, nađe svoj put do nekih od jebenih novina.

Trideset sekundi tišine. Nakon što ju samo nastavim promatrati, baš toliko je potrebno da Ana progovori ponovno, kaže mi kako dobro znam da zbog svog zdravstvenog stanja ne bih smio piti. Ne sjećam se da sam je do sad ikad čuo psovati, i u ovom trenutku, iz nekog glupog, perverznog razloga volim ju više nego ikad prije, ali joj to ne želim reći. Kao što joj ne želim reći da nisam popio ni jedan jedini gutljaj, da sam čitavu bezbojnu tekućinu prolio u umivaonik i nakon toga jednostavno vodu ostavio teći. Ovog trenutka slavina je zatvorena, ali ne mogu se sjetiti je li za to na kraju zaslužna Ana ili ipak ja.

„Što je s tobom?“

Ako sam sve ovo do sad samo sanjao, čitava je stvar zapravo tek započela. Onda shvatim da ipak nije. U prošloj krhotini, Ana je u ruci imala prljavi ručnik u kojem je debela ostavila svoju kožu, a on se sad nalazi uredno odložen na umivaoniku.

„Zašto mi ti ne kažeš?“

„Ne razumijem.“, kaže Ana.

A ja računam još samo na jednu stvar. Možda baš ovog trenutka hektolitri i hektolitri nekog oceana kroz parkete provale u ovu prostoriju, a ja uspijem spasiti svoju djevojku iz zapjenjenog mora i napokon stvari za nas postanu onakve kakve su čitavo vrijeme i trebale biti. Umjesto toga, ja ću napokon otvoriti usta, boreći se za zrak.

„Magistrirala si na mojoj mami, pa možeš sad i na meni.“

I potpuno sam siguran da je tu kraj. Ana bez riječi ustaje i izlazi. Iza čvrsto zatvorenih vrata žamor ljudi i prigušene glazbe postaje sve jači i jedan trenutak imam osjećaj da će svojom snagom jednostavno razvaliti sve cigle. A kad se to ni nakon nekoliko minuta ipak ne dogodi, ostajem mirno sjediti i na jednom od vanilijom premazanih zidova prostorije, ispod nekoliko okvira koji mi ne znače baš ništa, pronalazim još jedno platno koje oprezno stavljam u krilo, kao da bi neki nagliji pokret mogao promijeniti pažljivo stvaranu kompoziciju, natjerati ju da spusti Sunce, da sve odjednom ostane u potpunom mraku. S malog platna, možda najmanjeg od svih što ih je uopće koristila, pažljivo me promatra goli, plavi dječak i samo pozadina, pomaknuta, iščašena, na neki čudan način uzrujana, odjednom mi govori da je to rad moje mame. Ispod dječakovih bosih nogu, zastalih trenutak prije no što će napraviti preostalih nekoliko koraka prema onome što ga očekuje s druge strane, zelenom bojom stoji zapisano Kaja/91.

I taj plavi, goli dječak odjednom me pogleda potpuno samilosno, a onda vrati svoj plahi, nesigurni pogled na neku točku visoko iznad moje glave kao da će ovoga trena potrčati nekome u zagrljaj i toj osobi, koja čitavo vrijeme stoji iza mojih leđa, jednostavno i potpuno jasno dječak kaže: Volim te.

 

A mama se nasmije i kaže mi: „Ostani još malo… daj, Kaja, još samo malo.“

Na toplom, grickavom pijesku uz samo more, smještenom u nekom drugom vremenu, vidim Marka kako stoji do gležnjeva u vodi i gleda negdje u daljinu, a vjetar koji se povremeno pojavi na vrhovima borova baš mu ni u jednom trenutku ne pomakne kosu. Mama sjedi ispred mene, u pletenoj stolici, s rukama potpuno zelenim od boje, i želi da ostanem potpuno miran, pa ja učinim kako mi je rekla. Osjećam da mi noge tonu u crvenkasti pijesak u koji se uvuklo poslijepodnevno sunce i rukom se slučajno počešem po boku, pa odmah pogledam prema njezinom licu, jer ne znam jesam li to smio. Tata će joj prići s leđa i staviti dlanove na ramena, Marko će u potpunom plićaku spaziti gotovo nevidljivu meduzu i njih će je dvojica izvaditi malom mrežicom nataknutom na drveni štap. Sami smo na plaži i udaljeni zvuk motornog čamca natjera me da se samo na trenutak okrenem, ali mamine oči sad su prikovane za platno i tek je novi nalet vjetra natjera da pomakne glavu, rukom smiri podignuti ovratnik i na njegovom desnom vrhu ostavi malen, zeleni trag. A već iduće sekunde Marko će biti iznad mene i nekoliko kapljica mora past će mi na kosu, dok će on bez prestanka vikati, meduza, meduza, meduza i to će biti moj znak. Snažno ću potrčati u mamine ruke podižući malene oblake pijeska, ostavljajući mokre crvene otiske pokraj svih izronjenih školjaka, pa kad me ona napokon podigne u krilo, s mojih nožnih prstiju vjetar će prosipati sav preostali pijesak i sunce će ga odjednom pretvoriti u zlato, a mama će mi tiho šapnuti u uho, vlažno od meduze i vjetra i beskrajnog mora: I ja volim tebe.

 

Jutro je sigurno blizu, i dok prolazim praznom Ilicom, osjećam kako mi znoj klizi niz vrat i gubi se negdje u ionako mokroj tkanini moje košulje. Samo na trenutak učini mi se da počinje kiša, jedna debela kapljica klizne mi niz obraz, a zatim se dugo vremena ne dogodi ništa. Tek pramen kose koji mi odjednom pada na čelo odmičem prstima, otkopčavam još jedan gumb na košulji i slučajni, zalutali nalet vjetra uđe mi pod kožu, zaplete se u moj vrat. Oprezno pokušam progutati slinu, začudi me kad to i uspijem. Kad sam posljednji put vidio svoje lice, bilo je potpuno obrijano, a sad već pod prstima mogu osjetiti da su mi se na obrazima pojavile tanke dlačice. Perače ulica upravo sam ostavio iza sebe i jedan od šištećih mlazova iz velike cisterne poslao mi je prazan tetrapak u kojem je možda još jutros bilo mlijeko točno pred noge. Nošen na valu prljave vode, tetrapak se još nekoliko puta okrene, a zatim i zaustavi, snažna bol duboko u sljepoočnicama napokon me natjera da na trenutak zatvorim oči. Nekoliko klinaca prolazi drugom stranom ulice, njihovi su glasovi potpuno prigušeni i samo se pojedine riječi odbijaju od zgrada i nestaju negdje između skliskih betonskih kocaka. Tetrapak vrhom cipele odgurujem u stranu i zvuk koji pritom proizvede učini mi se puno glasnijim nego što bi zapravo trebao biti.

U izlozima pod umjetnim svjetlom prve pošiljke novih kupaćih kostima. Zastajem tek na trenutak, pokušavam doći do daha i ostati na nogama. Jedan je tata svome sinu odlučio dobaciti loptu i ovaj će do kraja kolovoza čekati da to gumeno sunce napokon završi u njegovim rukama.

Nova kapljica znoja pronalazi put niz moju kralješnicu i zaustavlja se negdje ispod remena mojih hlača. U daljini škripa kočnica, cisterna nestaje potpuno na drugoj strani, tek ponegdje kroz otvorene prozore bljeska nestalno svjetlo upaljenog televizora. Nasnimljeni inserti grupnog smijeha, podjednako hladnog i glasnog, zapletu se o zavjese. Bešumna kola hitne pomoći projure sasvim blizu mene i njihovo me trepćuće plavo-bijelo svjetlo napokon natjera da padnem na koljena i dok rukama tražim oslonac, snažna bol potpuno mi rastvori pluća, pa prste vlažne od znoja guram duboko u svoju utrobu i razmazujem je po pločniku vlažnom od ranojutarnjeg pranja i od prvih kapi kiše. A zatim počinje pljusak.

I sva boja koja je iscurila s majčinih slika odjednom se krene sama vraćati na platno, Ana me drži u svom naručju, ja joj govorim da je volim, ona to zna, ona to dobro zna, arija soprana na svom je početku, ovoga puta ću biti dobar, obratit ću pozornost, Blaškove ruke na mom trbuhu, tetrapak ispred cipela i sve tužne životinjice spašene u posljednji trenutak, moj brat viče da požurim i beba koja mirno spava u Tonkinim rukama; od sutra, ona će trčati pijeskom dok će s mora dolaziti jasan miris smokava i soli, i još samo jedno, kladim se da nisi bio sasvim siguran, oduvijek sam to znao seronjo, žao mi je, to sam trebao reći, samo nekoliko slova, točno sedam, a onda svjetla na krovu hitne pomoći nestaju s moga lica podjednako naglo kako su i došla, ulica ostaje prazna, crna napuštena ljuštura leži na betonu uz cestu i odjednom, nakon kratkog veličanstvenog bljeska, sve se to pretvori u ništa.