Ljudožderi | Tomislav Zajec

SOFIJA: „MOLIM TE, OTVORI VRATA.“

Jutro me omotalo svojom tankom, prozirnom paučinom pa dok bosa prolazim hodnikom, negdje iza osam, pokušavam napokon doći do daha i zaustaviti vrtoglavicu. Zidovi oko mene natopljeni su proljetnim suncem i svjetlo koje dopire kroz prozore natjera me da na trenutak sklopim oči. Onda sam u prizemlju i dok stavljam novi filtar u aparat za kavu, na prvom programu podeblja voditeljica govori kako je dovoljno pogledati rascvali hibiskus u lončanici ili se bos zatrčati na svježu travu vlastitog vrta, ili svratiti na tržnicu i zagledati se u šarenilo poljskog cvijeća odloženog na drvene štandove i odmah se osjetiti bolje.

Ono što znam; mirišem na kremu za podizanje lica, mirišem na losion protiv celulita, mirišem na novu Ninu Ricci, mirišem na svježu kavu koja se plašljivo počinje pojavljivati u okrugloj staklenoj posudi.

Negdje na katu iznad mene, spavaju moj suprug, koji je tek prije nekoliko sati stigao kući s jedne od posljednjih proba prije premijere i sin koji je s društvom, negdje (kao da bih uopće i mogla znati gdje), proslavljao posljednji dan škole. A ja stojim nasred kuhinje i mirišem na novi uložak, na maramicu s losionom od kamilice, na tekući puder, na hidratantnu kremu za ruke.

Onda sam u polumraku suterena i glupi osjećaj kojeg ne mogu definirati natjera me da se naježim iako ni ovdje nije hladno, kroz napola otvoren prozor ispod velike trake za trčanje dopire tiho, ali uporno mijaukanje mačaka. Ostale sprave ostaju u polumraku i ni ne pokušavam se domisliti čemu bi mogle služiti, iz kuhinje vesele violine neke stare irske melodije, a ja na pokretnoj gumi pronalazim odbačenu Benjaminovu odjeću, vjerojatno onu koju je nosio proteklog dana. Staklenke s ukiseljenim povrćem i marmeladom, koje već godinama nabavljam od žene koja se zove Barica i ima štand na Trešnjevačkom placu, bacaju čudne sjene na zelenkasti tapison na kojem je insistirao Pavle iz razloga kojeg se više ne mogu sjetiti, a ja podižem sinovljeve stvari. Traperice, košulju s naopako okrenutim rukavima, sivo-crne čarape i bijelu majicu na kojoj onda, kad već stubama krenem prema kuhinji, opazim sasušene krvave mrlje i zraka sunca, koja ih na trenutak obasja na tankoj tkanini negdje u visini trbuha, osvijetli ih kao konačni dokaz koji bi možda i mogla razumjeti samo da sam malo prisutnija. Umjesto toga, mirišem na kupku od lavande, na kremu za stopala s ekstraktom grejpa i meda.

Gotovo pogurnuta nekim nevidljivim rukama, ponovno silazim odakle sam i došla, vraćam se u mračnu tišinu suterena. Kad je Ben bio mali ovdje je bilo njegovo utočište i nekoliko puta dnevno morala sam se spuštati ovim stubama i praviti se da ga ne vidim, sakrivenog iza stvari koje smo namijenili krupnom otpadu, između dvije mašine za veš, velikih kliznih vrata koja vode u garažu. Morala sam se spustiti do kraja, stati na samu sredinu velike prostorije i kao strogi policajac započeti uviđaj, slušajući njegove vesele provale smijeha, hvatati njegovu sjenu dok bi se pomicao po kutovima tražeći da ga otkrijem što prije, bez ikakvog odgađanja. Negdje iznad moje glave tromi koraci pa zvuk zatvaranja vrata od kupaonice, puštanja vode iz kotlića, ali ne mogu sa sigurnošću odrediti kome pripadaju.

Umjesto toga, Benjaminove stvari vraćam tamo gdje sam ih i pronašla, pažljivo ih pokušavam rasporediti po traci za trčanje, hlače na sam kraj grube gume, čarape negdje na držače i gotovo se šuljajući, kao da sam bila na mjestu koje nikako nisam smjela posjetiti, odlučujem napokon izroniti na površinu.

A kad ponovno uđem u kuhinju, ruke prinosim licu i na trenutak sklapam oči. Negdje na ekranu u kutu, jutarnji se program nastavlja reporterskim javljanjem uživo iz Šibenika, a ja mirišem na njegov znoj i znam kako je vrijeme da operem ruke.

Odjednom sam u velikoj gužvi usred Savske ceste i dok isključujem radio, razmišljam o onome što mi je rekla Miriam, pa ponovno zastajući ispred Studentskog centra, otvaram prozore i nekoliko puta snažno udahnem, pokušavajući opustiti mišiće zdjelice. Vezanoj usred limene kutije to mi se učini težom zadaćom no što sam to uopće mogla pretpostaviti pa zatvaram prozore točno u trenutku u kojem se mali Cigan u prljavoj majici bez rukava pojavi uz moj prozor i pružajući ruku, počne vikati nešto što više ne mogu čuti. Ponovno uključujem radio pa se javljam na telefon i ugodan glas s druge strane zove iz staračkog doma, obavještava me da je zdravstveno stanje moje majke ponovno pogoršano, ispresijecano čestim multi-infarktnim demencijama, sve ovo zvuči mi kao unaprijed nasnimljena poruka, a zatim kad nasnimljena poruka kaže: „Halo“, shvatim da ipak nije. Poželim reći da sam na simpoziju u Düsseldorfu, poželim reći da su pogrešno nazvali i da je moja majka odavno umrla, a onda kad se i sama uvjerim u realnu mogućnost ovih opcija, odjednom sam katapultirana na drugi semafor i sad stojim ispred velikog kamiona za smeće. Dva mlada dečka u uniformama Čistoće stoje sa svake strane širokog pokretnog kotla i obojica gledaju u mom smjeru pa na trenutak spuštam sjenilo za sunce i pogledam se u uzdužnom ogledalu kojeg sam sama dala instalirati na vozačevo mjesto, a zatim im se osmjehnem, osjećajući da je baš to nešto što bih trebala učiniti, i njihove su oči (nakon tog kratkog trenutka, u kojem sam očito postala previše stvarna) odjednom negdje drugdje.

A ja bacim pogled na semafor i crveno će svjetlo trajati najmanje godinu dana, a zatim i u samo središte velike metalne centrifuge pa mi se odjednom učini da sam negdje u njezinoj dubini, između papira, samljevenog stakla, napola uništenih crnih vreća za smeće, izgužvane plastike i tetrapaka ugledala srebrno srce. Jedan kratki trenutak ono zastaje točno u sredini čitavog tornada, nakon što sve stane samo da bi taj pažljivo umotani, a opet odbačeni poklon izronio pred mojim očima, prije nego što mu veliki, čelični noževi napokon zakopaju svaki trag.

Onda sam u ordinaciji i dok mi Sandra donosi još jednu kavu, razmišljam o danu koji je ispred mene. Dvije mlade cure s aknama, arhitektica koja se boji igala i kod koje će inače rutinski zahvat na venama zasigurno biti prava gnjavaža i danas će po treći put doći tek na polusatno razuvjeravanje kako čitava stvar ne boli onoliko koliko je ona to umislila, pa nekoliko kontrola, mladi muškarac izbezumljen alopecijom. Sandra stoji iznad mene i govori kako će preko vikenda presložiti sve registre s povijestima bolesti napisanim u posljednje dvije godine i ja joj kažem da je to stvarno odlična ideja, istovremeno pokušavajući obuzdati tupu i neodredivu bol u želucu. Zidovi oko mene obojani su u svjetlonarančasto jer sam u knjizi o Feng Shui uređenju pročitala da ta boja potiče duhovni rast i tjera čovjeka na intelektualni napredak, ali ovog trenutka imam osjećaj da se žbuka kojom su obloženi ruši na mene i pokriva me cijelu, nakon što se staklo na mojim uokvirenim diplomama i potvrdama o specijalizacijama napokon razbije o moju kožu, razreže me i ostavi da polumrtva iskrvarim do kraja, slušajući dvadesetogodišnju manekenku kako me preklinje da nešto učinim s rupama na njezinom licu prije modne revije za Heruc ili snimanja booka u Milanu.

Sandra navlači zavjese na prozore, iz metalnog lončića s ucrtanim srcima zalijeva dva puzavca i govori da je obrisala prašinu u čitavoj ordinaciji, a onda i da u novom Globusu ostavljenom u čekaonici za pacijente piše sve o novoj premijeri mog supruga, velikom spektaklu smještenom na umjetni satelit negdje u dubokom svemiru. Lagano se osmjehnem pa pomislim kako je moja medicinska sestra nevjerojatno pedantna, praktična i pouzdana osoba. A onda i da je zapravo istinski duboko poremećena. Možda je to moja prva jutarnja zadaća, posjesti ovu ženu od trideset i sedam godina koja je još uvijek nevina i to spominje kao jednu od svojih najvećih kvaliteta, uz bespoštedan rad i požrtvovnost i slijepo obožavanje svog oca zbog kojeg je otišla u medicinske sestre, nakon što je on obolio od leukemije i reći joj da bi trebala uzeti dugi godišnji odmor i otići na opsežnu psihoterapiju.

Ali umjesto toga, ja tek otpijem još gutljaj kave, ruke namažem hranjivom glicerinskom kremom za koju sam sama napravila recept, pogledam na sat, a da ne vidim što zapravo pokazuju kazaljke pa kažem glasom iz kojega je moguće dohvatiti samo beskrajni mir: „Mislim da možemo krenuti.“

Pred sam kraj radnog vremena netremice promatram lice mlade žene koja sasvim mirno sjedi u stolici preko puta mog velikog stola i govori da je pomalo umorna jer njezina beba, njezin mali Petar ponovno nije spavao čitavu noć, a suprug koji radi u hitnoj pomoći stalno odrađuje noćne smjene, samo zato da napokon uspiju zaokružiti financijsku konstrukciju za vjenčanje koje je već idući mjesec ispred njih, a onda otputuju i na bračno putovanje o kojem sanjaju stvarno dugo. Ivan ima neke svoje ideje, ona bi tako rado voljela vidjeti Korčulu, ali nikako da uvjeri svog supruga da ovako malu bebu ionako ne mogu ostaviti nekome na brigu, pogotovo zbog toga što je ona odlučila dojiti što god to dulje bude mogla. Ali to ionako nije važno. Važno je da oni imaju planove, važno je da oni imaju vremena i sve što je pred njima ostvarit će, prije ili kasnije, u svakom slučaju polagano, napredujući korak po korak.

Moja medicinska sestra ulazi bez kucanja i u prvi trenutak djeluje toliko zatečeno kao da nije sama poslala novu pacijenticu u moju ordinaciju, a onda mi napokon prilazi i tiho govori da je gospođa Mikulić zvala zbog previjanja, ili neku podjednako nevažnu sitnicu, čitavo vrijeme ne skidajući pogled sa žene koja mirno nastavlja sjediti preko puta nas. Međutim, nastavit ću se praviti da ništa od ovoga nisam vidjela, da nemam pojma koliko je snažna ta bizarna Sandrina glad prema umiranju, pa se odlučujem koncentrirati na činjenicu da će preko vikenda svojim spretnim prstima izvesti potpunu reorganizaciju mojih registara. Istog trenutka kad napokon otvori vrata i izađe, mlada žena koja se zove Marta gotovo se na očigled opušta. Iz čekaonice dopire trag neonskog svjetla i Purcellova sonata koja se vrti neprekidno ispočetka jer sam sama odlučila da bude tako. Iznova bacam pogled na nalaze koji su upravo stigli, iza obloženih vrata začujem zvono iz prizemlja i kratkotrajno zujanje portafona i izgleda da još uvijek nisam gotova, a zatim ponovno podižem glavu i lagano se osmjehnem ovoj mladoj ženi, vraćajući joj fotografiju tek rođenog sina. Dječak koji se zove Petar leži na širokom žutom ručniku od frotira čiji krajevi izlaze iz okvira fotografije i osmjehuje se svojim bezubim, širokim osmjehom, potpuno nesvjestan metalnog i stranog oka kamere. A njegova mama koja sjedi u stolici trudeći se zauzeti što je manje prostora moguće, sa svojim sitnim licem i dugom, ravnom kosom izgleda kao vila koja je išetala iz nekog dokumentarca o šezdesetim godinama da bi došla u moju ordinaciju čuti kako će je melanom koji se razvio iz madeža na njezinom vratu najvjerojatnije ubiti za manje od godine dana.

Negdje vani, Sandra otvara ulazna vrata, a zatim čujem tihi razgovor u predvorju, a Marta fotografiju poslušno vraća u novčanik, kao da je odjednom iz nekog razloga shvatila kako je trenutak u kojem mi je odlučila pokazati svog malog sina zapravo bio tek potpuno nepriličan impuls žene još uvijek u potpunom hormonalnom disbalansu, koji ju je natjerao raditi stvari koje inače nikako ne bi. S moje desne strane počinje svijetliti vanjska telefonska linija, vani, na ulici, tramvaj se oglasi nepodnošljivom škripom pri skretanju u Draškovićevu, a ja napokon počinjem govoriti, neobičnim jezikom kojeg sam davno svladala upravo za trenutke poput ovih, čitavo vrijeme razmišljajući o tome kako dolazi ljeto, o tome kako će uskoro biti nevjerojatno vruće, na ulicama kojima će se do duboko u noć razlijevati asfalt prijeteći da uđe u baš svaku kuću, iza svakih vrata koja mu se nađu na putu i slijepi nas uz tlo u onom položaju u kojem se zateknemo iza buđenja, još uvijek sneni, još uvijek potpuno usporenih pokreta, još uvijek tek smiješno poluživi.

A prošlo sam ljeto provela na Malti. Samo dan nakon što je Pavle otišao režirati Angelu Gheorghiu u Lohengrinu na bayreuthskoj pozornici, ili Josea Curu u bečkoj obnovi Trubadura, ne sjećam se više, otputovala sam u Ljubljanu, sjela na avion Air Malte i deset dana provela na udaljenom otoku usred nevjerojatno slanog, toplog mora. Nisam dobila sobu u hotelu Mercure Grand San Antonio gdje sam zapravo napravila rezervaciju pa su me na brzinu smjestili u manji Il Pallazzin. Glupi nesporazum, nekakvo natjecanje pjevačkih zborova koje je ušlo u neočekivano pripetavanje ili nešto slično tome. Glavobolja, tableta, zurila sam u dvije debele Britanke pokraj recepcije, potpuno crvenih leđa i obrazima s kojih se u živim plahtama gulila koža i iz nekog se razloga odlučila ne suprotstavljati.

U hotelskoj sobi, zamalo me udarila struja dok sam uključivala televizor, sa svog balkona imala sam otvoren pogled na mali hotelski bazen u kojem su se neki slovenski klinci nabacivali napuhanom loptom, a onda i na nepregledno more ispred mene koje je ostalo u potpunoj magli, kao da se nalazim na samom kraju svijeta, a oblaci guste pare iznad valova samo su milostivi pokušaj da se ta činjenica nekako sakrije pred mojim očima, da je zaboravim.

Svako jutro jela sam lubenice i one su bile potpuno bezbojne, gotovo gumene, čudno gnjecave. Mlada konobarica u prekratkoj suknji i neobičnim čizmama rekla je da je razlog tomu taj što otok ima puno premalo vode. U Malta Timesu pročitala sam da se jedan od aviona Air Malta zapalio pri polijetanju za Moskvu i onda satima gorio u zraku. Putovala sam gradskim autobusima s jednog kraja otoka na drugi i brzo shvatila da ne postoji baš nikakav vozni red. Posjetila sam La Vallettu i tamo dugo zurila u tipa koji je ispred velike knjižnice radio portrete. Jedva dobila stol u malom restoranu Da Pippo, osjetila čudnu vrtoglavicu u vlažnoj špilji u kojoj se dugo skrivao sveti Pavao. Kupila košulju u Stefanelu i bombice za kupku s aromom lavande u Body Shopu. Popila nekoliko boca malteškog piva Cisk, u baru Misfits u Pacevilleu, prije no što me zgodni mulat za šankom nagovorio na čašicu apsinta sa zapaljenim šećerom. Posuda za šećer bila je prašnjava, šećer unutra star i grudast. Kupala sam se na crnim stijenama ispod McDonald´sa, na kojima se samo noć prije jedan pijani njemački turist okliznuo, razbio glavu i poginuo. Trajektom sam prešla na otok Gozo, čekala u redu za bocu obične vode ispred žene koja je čudno zaudarala i neprekidno mi se osmjehivala. Kupila sušene rajčice i tradicionalni sir u maslinovom ulju u mjestu koje se zove Rabat. Ručala gulaš od zeca na terasi s pogledom na trg, promatrala njemačke turiste obilježene velikim, zelenim naljepnicama koji su pokušali pronaći malo hlada. Zaključala se u zahod i nekoliko minuta umivala u hladnoj vodi, a onda potrošila sve vlažne maramice, brišući lice, vrat, pazuha. Kupala se na pješčanoj plaži Ramla Bay, zamolila mladog mještana da me fotografira ispred kamenog spomenika Djevici postavljenog na samu obalu, oštećenog godinama i vjetrom. Čudan crveni pijesak spremila sam u praznu plastičnu bocu od vode i onda je zaboravila negdje na plaži, sasvim blizu previše toploga mora.

U hotel se vratila sasvim kasno, promatrajući kroz prljavi prozor žutog autobusa svjetla na plažama uz cestu, male malteške obitelji okupljene uz vatru i roštilj, kao da su čitavo poslijepodne sve svoje dnevne boravke izvlačili na pijesak, bez straha od plime. A onda, ponovno u nevelikom predvorju, prvo sam na recepciji tražila nove ručnike, a zatim dugo ostala ležati u krevetu, promatrajući još jedno prijepodne puno neobične magle, sve dok u sobu bez kucanja ili ikakve najave nije ušla debela i znojna spremačica, pogledala me sa zanimanjem i napravivši još jedan korak prema tamnoj unutrašnjosti iz koje sam ju netremice promatrala, tiho upitala: „Ju sik?“ a zatim, nakon što sam je samo nastavila promatrati, gotovo majčinski prošaptala: „Ju rest, ju rest, ju rest“, i bez ikakvog dodatnog zvuka za sobom zatvorila vrata.

A ja sam idući dan pokušala svladati velike valove na plaži Ghajn Tuffieha, nekoliko puta zalutala na putu do Mdine, gubila se unutar zidina staroga grada, vraćala se u Katedralu, zametnula futrolu za fotoaparat, izmijenila nekoliko riječi s mještankom od koje sam na štandu kupila pitu od jabuka, probala Kiney, ali mi se nikako nije svidio jer je previše sladak, uplatila izlet na gotovo nenaseljen otok Comino, a onda u posljednji trenutak odustala, posjetila gradić Mostu i tamo sudjelovala na procesiji za Veliku Gospu, razgledavala kipove svetaca i svaki je od njih držao sjekiru ili nož gledajući me svojim teškim optužujućim očima, potpuno se izgubila u predgrađu i osjetila kako me u velikoj gužvi netko dodiruje po leđima i na kraju završila u malom ribarskom mjestu Marsaxlokk na samom jugu otoka, tamo s mještanima pila crno vino na rivi i po prvi put osjetila pravi miris Mediterana.

Nakon prvog dana više nisam palila televizor. Sa sobom sam ponijela Cunninghama, ali nisam ga ni otvorila. Samo sam prvo jutro popila kavu. Snagom volje ignorirala marmeladu s narančinom korom. Bila previše umorna za ikakav šoping u Sliemi. Nijednom sjela u hotelsku kadu. Konj upregnut u kočiju ispustio se ispred ulaza u hotel, nisam vidjela kad su to počistili. Niti tko. Umjesto toga, zurila sam u osobu na susjednom balkonu i bez uspjeha nekoliko dana za redom pokušavala odrediti je li muško ili žensko. Kušala čudno velike domaće raviole u restoranu Oleander u Xaghri. Rezala nokte i zakrvarila plahtu. Dugo ostala na klupi ispred hotela pokraj omanje, tužne palme, osjećajući kako mi topla i uporna noćna vlaga natapa obraze i u potpunoj tišini duboke ljetne noći pomaže da zaboravim baš na sve. A dvije večeri kasnije bila sam ponovno u Zagrebu.

Idući dan je subota i ja napokon pronalazim svog sina, u kupaonici na katu kako, samo u boksericama, nespretnim pokretima gura prljavi veš u mašinu kroz veliki otvor na vrhu, naglo povlačeći ruku u posljednji trenutak kao da bi mu ih metalni bubanj mogao odgristi. Kad uđem u potpuno plavu prostoriju, Benjamin se usporeno okrene prema meni, kao da sam neki dosadni posjetitelj kojeg nije očekivao, ali čiju prisutnost mora podnijeti jer će sve trajati stvarno vrlo kratko, a onda se gotovo odmah vrati onome što radi. Njegove dvije velike šake posežu za košuljama na način na koji to čine nekakvi pustolovi gurajući ruke u vlažnu i neizvjesnu unutrašnjost špilje. Promatram njegova široka leđa koja su potpuno mokra i sasvim je očito da je trčao na onoj svojoj traci. Kad se sagne po preostale majice, među njima opazim onu s krvavim mrljama, a zatim se čujem kako govorim i pitam ga što radi. Dvije kapi znoja spuštaju mu se niz guste dlačice na krajevima obraza i gube negdje na vratu, tek je jedna kapljica zastala negdje na njegovoj bradi hvatajući zraku jutarnjeg sunca, odbijajući je o moje zjenice.

„Što misliš?“ kaže prilično grubo, a onda odmah nastavi nešto mekše: „Perem veš“, a ja snažno klimnem glavom pitajući se odakle dolazi ta potreba da mu se pod svaku cijenu svidim, koja negdje duboko u meni raste kao čudni parazit debljajući se potpuno proporcionalno njegovom sve bržem odrastanju. Razmišljam o tome da možda upravo tu leži moja najveća pogreška; uvijek sam osjećala da nas dvoje dijelimo istu tajnu, čak i nakon što sam shvatila da ju je on iznenada zaboravio, a ja sam se obavezala na apsolutnu šutnju i ne mogu je ponovno podijeliti s njim, iako bih to voljela više od ičega.

Benjamin naglo ustaje, pogleda me i samo na trenutak imam osjećaj da mi želi nešto reći, u njegovim očima odjednom je neka divlja i meni potpuno nepoznata bol koju još do sad nisam osjetila, da bi je odmah trenutak iza smijenio njegov ironičan osmjeh dok govori kako će mi prepustiti kupaonicu jer mu se jutros baš nikuda ne žuri. Stojimo jedno nasuprot drugome i iako se silno trudim, ne mogu ne osjetiti njegovu iritaciju samom činjenicom da sam ovdje i umjesto da ga udarim po njegovom zgodnom, samozadovoljnom licu (o čemu ne razmišljam ozbiljno, zapravo stvarno ne), koje me toliko podsjeća na njegovog oca, jednostavno zatvaram vrata nakon što izađe i naslonim se na njihovu hladnu površinu, osjećajući sasvim lagani trag omekšivača, sapuna za ruke, njegovog dezodoransa i sitne, fine prašine.

Ostatak istog prijepodneva pomažem Sandri razvrstati kartone od prethodne godine, čitavo vrijeme potpuno isključena dok mi ona govori o svom teško bolesnom ocu i odjednom se osjećam kao daleka rođakinja puna sućuti, koja je diskretno upućena u sve tragične detalje, kako bi pravovremeno mogla uskočiti u onom trenutku u kojem svi ostali članovi obitelji napokon odluče malo predahnuti. Promatram Sandrine teške, ali nevjerojatno brze ruke kako velikom brzinom vade povijesti bolesti iz starih i stavljaju ih u nove fascikle pa razmišljam i o tome da je možda konačno došlo vrijeme da uvedem kompjutor, ali iako Sandra ne kaže ništa kad to napokon spomenem, nešto u njezinom pogledu sluti na sasvim tihu pobunu i odjednom imam osjećaj da bi bila u stanju srušiti čitav sustav samo da se može i izvan radnog vremena zakopati u ove papire i nekoliko sati kasnije izaći na suncem obasjanu Draškovićevu kao potpuna pobjednica.

A onda, tek desetak minuta nakon što se moja medicinska sestra vrati svom ocu, Ranka sjedi u stolici ispod snažnog svjetla i dok pripremam ampule Juvaderma ona je na rubu suza dok mi govori kako ju je trenerica joge koju sam joj ja nedavno preporučila prvo bacila u duboki trans, a onda ukrala plavu prostirku iz Ikee i još petsto kuna iz novčanika. Negdje vani, na ulici, snažna škripa kočnica pa nakon što jedne sekunde sve zastane u potpunom vakuumu, promet normalno krene dalje. Ne skidam pogled s inzulinske igle koju uvodim u ampulu i istovremeno svojoj najboljoj prijateljici mirnim glasom govorim da je sigurno nešto pomiješala i nakon što iz igle istisnem malo prozirne tekućine, sjedam u stolicu iznad nje.

„Sigurna si da je ovo kao Bottox?“ pita me zaustavivši me tik do svog obraza, dok joj na vrhu donje trepavice zastane jedna suza. Ponavljam joj da je riječ o sintetičkoj supstanci nove generacije vrlo sličnoj kolagenu, da sam je već isprobala i na sebi. Ranka se zabulji u moje lice, pod povećalom njezine oči izgledaju kao dva nenastanjena planeta i dok joj malo Juvaderma nanosim ispod kože desne jagodice i odmah je krenem snažno masirati kažiprstom, odlučujem da ću čim ode nazvati joga majstoricu Miriam i otkazati joj idući termin.

Zatim sam ponovno u automobilu na putu do frizerskog salona i kad mi zazvoni mobitel, to je Benjaminova djevojka i ne mogu ju dobro razumjeti, jer mi pokušava nešto priopćiti kroz neartikulirane uzdahe pa kad isključim radio i pitam da ponovi ono što je rekla, ona nekoliko trenutaka ne kaže ni riječ, a zatim se ispričava i prekida vezu. A onda se javlja ponovno, nekoliko minuta kasnije, u trenutku u kojem sam zarobljena usred novog prometnog čepa i ovome ne mogu pronaći baš nikakav suvisli smisao pa dok njezin glas postaje sve tiši, promatram kako dva mlada dečka preko starih plakata u Vukovarskoj ulici uz pomoć debelog sloja bijelog ljepila nanose nove i nekoliko idućih dana tu će biti neki koncert u Tvornici, nova predstava kazališta Trešnja i Replay. Znam da sam nešto zaboravila, u torbici ne mogu pronaći tablete protiv glavobolje i trenutak prije no što ponovno krenem, jedna se debela muha zaleti u staklo, gađajući moju glavu kao da odjednom, čak i kroz potpuno zatvoren automobil počinjem nepodnošljivo smrdjeti.

Nakon što napokon parkiram auto, moram zamoliti mladu djevojku koja se sasvim slučajno zatekla pokraj mene da mi ubaci sitni novac u automat za parkiranje, jer sam od snažnog bubnjanja u sljepoočnicama odjednom gotovo poluslijepa i ona to poslušno čini, a ja promatram kako joj se niz kornet, a onda i niz kažiprst, sladoled bolesno crvene boje polagano slijeva u dlan.

Nakon nekoliko minuta bol polagano počinje popuštat i sad se opuštam, dok vrškovi moje kose padaju na velike bijele pločice, dok slušam djevojku koja mi svoje tanke prste ne prestaje zabijati u skalp i istovremeno me pokušava zabaviti umobolnim pričama o tome što je baš jučer napravila s pramenovima neke manekenke ili pjevačice čije ime zaboravim točno u trenutku u kojem ga ona izgovori. Voljela bih da jednostavno začepiš. To sam trebala reći, ali ipak nisam, predugo sam čekala na ovaj termin da bih si mogla priuštiti nešto slično pa odlučujem jednostavno biti zahvalna na malim stvarima. Činjenici da je moja glavobolja gotovo čudesno nestala. Ili onoj da nemam dvadeset šest godina i još samo nepunih dvanaest mjeseci života, jer me se moje vlastito tijelo odlučilo odreći, uništiti me preko malog smeđeg madeža na vratu, potpuno me iscijediti. Zbog toga u velikom ogledalu tek potražim pogled djevojčice u smeđoj pregači, osmjehnem se i pitam: „A što mislite, kako bi ta nijansa stajala meni?“

Nakon jedan sat i dvadeset minuta odjednom sam u potpunom mraku velike scene kazališta Gavella i dok promatram supruga kako s čovjekom zaduženim za rasvjetu postavlja reflektore za jednu od ključnih scena posljednjeg čina, dugo zurim u čuperak koji Pavlu strši gotovo na samom vrhu glave kao neka čudna izraslina i svaki put kad rukama prođe kroz prosijedu kosu, nekako ga uspije zaobići. Negdje iza njega, kao veličanstvena pozadina, konstrukcija od čelika i stakla sa zvijezdama od malih žarulja koje se neprestano spuštaju do poda i ponovno podižu. Nakon desetak minuta Pavle dolazi do mene i prije nego što išta kaže, pitam ga je li znao da je naš sin prekinuo s djevojkom samo nekoliko dana prije maturalne večere, a on izgleda potpuno zbunjeno dok mi govori: „A kakve veze maturalna večera ima s tim?“

Daleko u pozadini, glumac koji bi mi nakon toliko pustih godina provedenih na premijerama trebao biti poznat, ali ipak nije, započinje sa svojim monologom i da ga nastavim promatrati, vidjela bih kako nakon petog ili šestog stiha gubi ravnotežu i zamalo pada jednu platformu niže. Umjesto toga sama popravljam Pavlov čuperak i slušam ga dok mi govori da mu je strašno žao, ali jednostavno nema vremena za ručak, jer upravo radi na ključnoj sceni drugog dijela predstave, u kojoj nakon što bljesne laserski mač, Amalia ostane bez glave, a negdje u daljini, u ne tako dalekoj galaksiji, istovremeno se otvori zlokobna svemirska crvotočina.

I baš zbog toga, dvadesetak minuta kasnije, sjedim sama u automobilu na prepunom parkiralištu ispred Okrugljaka, na mjestu koje sam jedva dobila od uniformiranog čuvara i ostajem nepomična sve dok neki auto ne stane iza mene i potrubi upalivši duga svjetla, a čuvar mi napokon pokuca na prozor i pita jesam li uopće namjeravala ući. Nekoliko dugih sekundi razmišljanja, kao da je ovo najteže pitanje na svijetu. Napokon odgovaram da nisam i nakon što mi mladić osigura prolaz, izlazim iz parkirališta i polagano se vraćam prema gradu.

Ono što vidim kroz prozor svoje spavaće sobe; sasvim svijetla mjesečina odbija se od praznih aluminijskih zdjelica za mačke, koje ovako preko noći izgledaju kao dva metalna oka kojima me ovo tamno dvorište netremice promatra pa kako ne mogu spavati, odjednom imam nevjerojatnu potrebu opravdati se, ispričati za sve. A dvorište je ponekad razroko, a ponekad do jutra jednostavno bulji svojim nijemim, potpuno nemilosrdnim očima. Kao da sam odjednom sama i pred svima pozvana reći nešto u svoju obranu, opravdati se zbog onoga što sam dosad učinila, a ne mogu se sjetiti koliko toga smijem sakriti, što sam već do sad ispričala i hoće li mi nakon takve neočekivane ispovijedi uopće biti bolje. Ležim u krevetu još uvijek s naočalama na licu i nakon što otvorim oči, tupo gledam ravno ispred sebe pokušavajući otkriti trenutak u kojemu se nalazim, a onda Da Vincijev kod sklizne s mog trbuha i zaklopi se negdje s moje desne strane dodirujući mi podlakticu i sad više ne znam gdje sam stala, ali ta me činjenica ostavi potpuno ravnodušnom. Već treći put ponovno sam na početku i možda je napokon došlo vrijeme da jednostavno odustanem.

Kad sam bila mlada, noćima sam kao luda čitala poeziju, a danas bi mi slika same sebe s Rimbaudom u krilu izgledala tek kao patetičan pokušaj da se vratim tamo odakle sam davno otišla, ne okrećući se za sobom, misleći da sam tek na početku. A sad, pitam se koliko o meni govori činjenica da čitam samo one knjige koje se dovoljno dugo zadrže na prvim mjestima relevantnih top-lista, a onda, gotovo raspoložena tom iznenadnom spoznajom koje možda do sad i nisam bila svjesna, knjigu ponovno stavljam u krilo i otvaram poglavlje broj jedan. I netko će ponovno oduzeti život nesretnom kustosu Louvrea.

Samo minutu nakon toga, jedna munja raspolovi savršeno čisto prozorsko staklo, negdje na tamnom horizontu tanka silueta šulja se po udaljenom krovu, neki se čovjek snažno pridržava za televizijsku antenu i ono što mi jedan trenutak izgleda kao neobična borba za život kojoj odjednom svjedočim, pretvara se u pokušaj da se s jednog od ekrana u ovome gradu napokon istjeraju uporne smetnje, statički valovi i snijeg. Ponovno zaklapam crvene korice i u deset minuta do dva zamućena La Gioconda uputi mi sramežljiv, djevičanski osmjeh. U jednom trenutku učinilo mi se da vani puše vjetar, a onda sam negdje u dnu kuće čula potpuno nedefiniranu čudnu buku koja me zapravo i izvukla iz sna. No, sve što sad dolazi do mene tupo je udaranje debelih kapljica po prozorskim okvirima, izgleda da je napokon počela kiša, a ja ustajem.

Neću ništa ogrnuti (zrak je topao i vlažan), Pavlova polovica kreveta još je uvijek prazna i potpuno netaknuta, a ja sam odjednom u prizemlju, iz nekog razloga potpuno bosa, gurajući palce u čvrstu tkaninu tepiha. Kuhinja i dnevni boravak u mraku su, mutno svjetlo javne rasvjete ispresijecano je jakim proljetnim pljuskom i svi obrisi izgledaju poznato, potpuno netaknuto. A onda silazim još jednu etažu niže pa i dalje ne paleći svjetlo, desnom nogom ugazim u nešto gusto i ljepljivo i kad napokon dosegnem prekidač, na bijeloj koži moje noge marmelada od višanja izgleda kao zgrušana krv.

Nakon što sve porazbacane staklenke vratim na mjesto i one dvije razbijene bacim u smeće, pažljivo skupljajući debelo staklo, krpom brišući pod, a onda i grubu gumu Benjaminove mehaničke trake za trčanje, polagano se vraćam na kat razmišljajući o tome koliko sam vremena provela u podrumu, je li napokon prestala kiša, jesam li propustila vidjeti nešto što mi nikako nije smjelo promaknuti. Ponovno u hodniku iz kojeg sam krenula i dalje u potpunom mraku, zastajem ispred sobe svoga sina, a onda, iako sam pokušala zaustaviti taj impuls u sebi, ipak otvaram vrata. Benjaminova je soba u polumraku i ne treba mi dugo da ugledam njegovu siluetu na krevetu, obris širokih leđa i njegovo tiho, jednolično disanje. Oprezno se naslanjam na vrata u strahu da ne proizvedem neki zvuk pa promatram svog sina iznenada silno želeći da on osjeti moje prisustvo, no odmah potom nesigurna bih li uopće željela ovog trenutka razgovarati s njim i što bih mu zapravo mogla reći. Zbog toga polagano krećem dalje i njegov obris u negativu vanjskog svjetla ostaje nepomičan, a ja se vraćam u krevet, gotovo iste sekunde u kojoj začujem ključ u bravi ulaznih vrata, još uvijek s dovoljno vremena na svojoj strani da knjigu mogu odložiti na noćni ormarić, potpuno se umiriti ispod plahte i ugasiti malu svjetiljku pokraj kreveta.

I dok nekoliko minuta kasnije sklopljenih očiju slušam kako se Pavle svlači, svoje stvari stavlja preko stolice pokraj kreveta, a zatim ispod jastuka izvlači pidžamu i zatvara se u kupaonicu, odakle krene zvuk sasvim tankog traka vode u umivaoniku, razmišljam o tisuću stvari odjednom.

Razmišljam o tome kako bih možda mogla promijeniti boju sobe. Iz bijele u svjetložutu. A onda i premjestiti one dvije slike iz hodnika, a tamo vratiti ovu koja visi iznad mene. Dok Pavle odlazi pod tuš i voda zvuči kao udaljeni pljusak, razmišljam o tome kako bih umjesto drvenih vrata ormara mogla staviti ona od mutnog stakla, kako bih mogla zamijeniti zavjese i kupiti još jedan komplet posteljine. Nakon novih deset minuta, Pavle je napokon pokraj mene i težina kreveta ponešto se izmjenjuje, a ja i dalje mogu osjetiti vlagu proljetne kiše na njegovoj koži. Izbacit ću smeđi tepih, nabaviti onaj bež što sam ga nedavno vidjela u Solidumu i nekoliko trenutaka ponovno ću biti dobro.

Idućih desetak minuta moj suprug i ja odajemo dojam usnulog bračnog para, a kad se napokon duboko ugnijezdim u iluziji da sam ga još jednom uspjela prevariti, on sasvim tiho kaže: „Ovo će biti teška premijera“, a zatim se, ne čekajući moj odgovor okrene od mene. Potpuno ukočena, na trenutak zadržim dah i znam da je to samo još jedna pogreška u nizu onih što sam ih načinila. Pavle duboko udahne pa zatim još jednom, a meni na pamet odjednom padne misao koja bi me možda trebala uznemiriti, ali iz nekog razloga to ipak ne čini. Samo trenutak prije nego što napokon zaspim, pomislim na novi komplet ručnika, proljetno cvijeće koje sam namjeravala presaditi, lak za parkete koji bi ovoga puta trebao biti gušći i s nešto manje sjaja. I odjednom se osjećam kao zatvorenici osuđeni na doživotni zatvor, koji crtežima na smeđem papiru prikraćuju vrijeme i onda ih lijepe na vlažne zidove i na svakom drugom nalazi se livada ili sunce.

Kad netko stvarno dugo živi u zatvoru, sve što mu preostaje jest da se barem nakratko pokuša pozabaviti njegovim uređenjem.

Nakon što Benjamina upoznam s prorektorom za nastavu (Bože, zanimljivo je kako neki ljudi čudno stare, Vjeku zamalo nisam ni prepoznala, ali ono što je najčudnije, gotovo se uopće nije promijenio, jednostavno na neki neobjašnjivi način nije prisutan, gdje sam ono plesala s njim, a mom sinu sunce ulazi u oči i odjednom izgleda potpuno nedokučivo, mlada žena nekoliko puta bez kucanja ulazi i prekida naš razgovor, Benjamin zuri u svoje nokte toliko koncentrirano kao da bi ovoga trenutka mogli eksplodirati, odjednom uopće nisam sigurna da je ovaj studij ono što on zapravo želi, čitavo vrijeme nevjerojatno me steže grudnjak, Vjeko mi se osmjehuje i izlazi, što sam na fakultetu zapravo mislila o njemu? nisam sigurna da volim situacije u kojima se moram na ovaj način zaduživati, to je ono što mi je sasvim jasno), nas dvoje nesigurno stojimo na ulazu Medicinskog fakulteta. Mogla bih biti i na kraju svijeta da i dalje nemam nikakvog, ni najmanjeg uvida u ono što bi moj sin zapravo trebao biti. Kao da se odjednom i sam pretvorio u jednu od onih sjena izraslih iz njegove neobične potrebe da još kao dječak zamišlja nepoznate ljude posvuda u kući, prepoznaje ih u samo sebi jasno objašnjivim tragovima i pokuša me od njih zaštititi svojim malim rukama. Nikada to nisam pročitala nikako drugačije, nego kao neobičan izraz privrženosti, a sad, dok ga promatram na proljetnom suncu, zapravo više uopće nisam sigurna. Uopće nisam. I dok nastavljamo stajati na vratima, poželim ga upitati kad se zapravo jučer vratio kući, ali od te informacije odjednom mi je zanimljiviji način na koji promatra mlade studentice, a one prolaze pokraj nas i nestaju negdje u predvorju, o čemu sad razmišlja, ne bih se usudila pogađati koja mu se svidjela, možda ona u bijeloj košulji, tako sam užasno slaba, odjednom ovako potpuno razoružana spoznajom da ga ne bih voljela susresti još jednom, u slučaju da mi se kao potpuni neznanac predstavi na ulici, zatraži moju pomoć, pruži mi ruku.

„Idemo, što kažeš?“ napokon ga čujem govoriti i umjesto da mu predložim da sjednemo na kavu u jedan od kafića negdje na Šalati, samo kažem da mi treba auto i on bez riječi klimne glavom, a kad smo napokon na samom početku Šloserovih stuba kao pred provalijom, on tiho kaže: „Hvala mama“ i zatim brzo nestaje silazeći stubama, grabeći dvije po dvije. Nastavljam ga promatrati sve dok ne dođe do samoga dna, nekoliko mladića s kojima se mimoišao sad prolaze mene, on nastavlja dalje ne pogledavši još jednom prema mjestu na kojem me ostavio, ne znam zašto, ali glupo mislim da sam barem to zaslužila, a onda se napokon okrećem i odlazim prema parkiralištu.

Samo nekoliko trenutaka kasnije, ubacujem u prvu brzinu i pogledam u retrovizor, tek zbog toga da bih iznova shvatila da je to bio još jedan trenutak u kojem sam se povukla, potpuno poražena i ponovno ga iznevjerila. Pa okrenem ključ i sad je sve mirno i ja sam iznova dovoljno mlada da se naslonim na prozor i još jednom kažem svome sinu da bude dobar i sluša ono što mu se govori, gledajući kako velika torba na njegovim leđima nestaje niz ulicu da bi mu se, samo trenutak prije nego što ga izgubim iz vida, pridružile druge dvije podjednako široke torbe i sad smo u ranoj jeseni 1994. godine. Upravo sam otvorila privatnu dermatovenerološku ordinaciju i odlučila sa sobom iz Doma zdravlja na Vrbanima uzeti Antoniju, staru, ali potpuno pouzdanu medicinsku sestru, jer ne vidim da bih ijednoj drugoj mogla na ovaj način vjerovati. Moja majka leži u odvojenoj sobi u Vinogradskoj bolnici, koju sam joj uspjela osigurati nakon novog, ovoga puta nešto jačeg moždanog udara, međutim, bez obzira na to, prognoze su dovoljno dobre da bih trebala započeti s traženjem odgovarajućeg staračkog doma. Pavle se upravo nalazi između režije Koriolana u Slovenskom mladinskom gledališču i nekog suvremenog hrvatskog teksta za koji nisam čula, u Teatru &TD. Moj sin odlazi na prvi sat (i to je Priroda i društvo), na kojem će pokazati kako je od kestena i čačkalica napravio ježa, a ja ostajem na prozoru promatrajući kako njegova mala silueta nestaje u magli kasnog rujna i već u trenutku kad ga jedva uspijevam prepoznati, on se odjednom okrene i snažno mi mahne, svojom malom rukom kidajući rukavce jutarnje izmaglice, a onda, kao da sam samo zbog toga proživjela čitav svoj život, i ja svom snagom odmahnem njemu.

U vrtu staračkog doma sve je potpuno mirno, usporeno do posljednjeg detalja i iako je ulica sasvim blizu, a onda i parkiralište na kojem sam prije nekoliko trenutaka ostavila svoj crni ford, sve mi izgleda kao da je netko podignuo nevidljivi zid između travnjaka s nekoliko razlistanih lipa i čitavog ostatka svijeta. Ovu zgradu pretvorio u izolirani brod koji plovi prema svom beskonačno udaljenom odredištu bez obzira na to što se događa oko njega. Sva gibanja iz stvarnosti ovdje su tek najtiši završetak jeke koja se, nakon što lagano udari o ciglenu fasadu, odmah raspada i nestaje u travi još uvijek vlažnoj od jučerašnje kiše. Svaki preostali zvuk pokriven je jednoličnom instrumentalnom glazbom koja dopire iz unutrašnjosti, gusti odjeci ksilofona i violina prikrivaju škripu kolica, uporno kašljanje iz jednog od apartmana na drugom katu, korake po kamenim pločama dvorišta.

Promatram dvije starice koje prolaze u svojoj polaganoj, opreznoj šetnji pokraj mene, a onda i djevojku u plavoj uniformi koja se u pravilnim razmacima pojavljuje na balkonima na prvom katu, zalijevajući cvijeće. Sve se zapravo događa toliko usporeno da i mojoj ruci, dok popravljam pramen kose koji mi se spustio na vrat, treba nevjerojatno puno vremena da ga uhvati, a zatim i vrati u frizuru. Lagani nalet vjetra odjednom pojača glazbu iz predvorja i propušta je kroz iznenada stvorenu napuklinu daleko prema svijetu, ponovno popravljam kosu i samo jedan trenutak razmišljam o tome da upalim cigaretu, a onda se događa ono za što sam pretpostavila da se jednom i mora dogoditi. Starice su napravile puni krug i vraćajući se, ona bliža meni, ona koja mi se osmjehnula, sad govori da je jutro stvarno krasno, a zatim me pita koga sam došla posjetiti. Mladić u bijeloj kuti izlazi kroz pomoćna vrata i po laganom betonskom nagibu gura još jedna kolica i zaustavlja ih na drugom kraju dvorišta, u sjenovitom hladu jedne od rascvalih lipa.

A ja se osmjehnem staricama koje i dalje stoje iznad mene i nisam sigurna umišljam li, ali njihova lica sad su sasvim ozbiljna i tvrda, kao da sam bez obzira na trud i sve svoje lukavstvo ipak uhvaćena kako činim nešto što nikako nisam smjela, a kad kažem da sam ovdje zapravo bez ikakvog razloga, da tek uživam u njihovom vrtu, one se ponovno pokreću, kažu doviđenja, nastavljaju svladavati kamene ploče. Okruženi prostor u kojem se nalazimo postaje sve manji, njihov interes odjednom je negdje drugdje, u džepovima kute zgodnog mladića koju je odjednom podigao vjetar i ja pratim ono što promatraju s velikim zanimanjem. I tek sad vidim da je taj dečko u vrt izvukao i moju majku, koja sjedi u profilu okrenuta prema meni i naizgled s velikom pažnjom promatra nešto što se događa unutar meni skrivenog predvorja. Koliko je medicinskih sestra prošlo hodnikom, dvije sasvim polagano u nekom usputnom razgovoru, zatim jedna nešto brže s guskom u rukama, svećenik je došao održati redovitu misu u maloj kapelici i sad je sigurno zastao na recepciji dogovarajući raspored za bolesničko pomazanje, možda je nešto slučajno palo i razbilo se, jedna djevojčica, potpuno različita od one koja je iza mene ostala na starim slikama, odjednom je istrčala iz predvorja i zastala tek kod ulaznih vrata, čekajući onoga tko ju je doveo i za nekoliko trenutaka vidjet ću da je to vjerojatno njezin djed. Ni moja majka ni ja nismo za njima okrenule glavu.

Podnevno sunce probija se kroz tanke listove drveta i na glavi moje mame, prekrivenoj tankom gotovo paperjastom kosom, ostavlja toliko jake tragove da na trenutak imam osjećaj kako će se zapaliti, njezina se glava sasvim lagano okrene prema meni i njezine oči, pune čudnog neprepoznavanja, samo na trenutak ostaju na mojima, a onda se dogodi nešto sasvim drugo. Negdje u ogromnom, hladnom predvorju, svećenik izlazi i ona mu pruža ruku, a odmah nakon toga jedna joj grančica pada u krilo i ona je podiže s velikim zanimanjem i promatra kao šifriranu poruku poslanu samo njoj ovog kasnog proljetnog prijepodneva, kao mali znak pažnje od ove kuće koja pulsira i živi snagom koja bi je u trenu mogla slomiti, samo da to želi. Mladić u uniformi sad prolazi pokraj mene i opazivši busen korova u travi, lagano se sagne i snažno ga iščupa iz zemlje zajedno s korijenom, svećenik je sad već na ulici i odlazi prema svom automobilu.

Na razglasu se odjednom promijenila traka i sad je to neko klasično djelo umjerenog tempa, u daljini još uvijek mogu vidjeti djevojčicu s djedom i oni se drže za ruke, a onda naglo ustajem i dok odlazim prema izlaznim vratima, više se ne okrećem prema mjestu na kojem u svojim kolicima sjedi moja majka, iako iz veće blizine mogu prepoznati uzorak na deki koja joj je prebačena preko nogu. I napokon, s druge strane ograde zamalo se sudaram s mladom djevojkom čije oči ostaju skrivene iza tamnih sunčanih naočala, a onda nagazim na još jednu grančicu koju je s ove druge strane života odbacilo isto drvo i nakon što krenem dalje prema autu pitajući se koliko zapravo kasnim u ordinaciju, ona ostaje ležati prepolovljena na pločniku, čekajući nekoga nakon mene, tko će završiti posao i pretvoriti je u potpuno neprepoznatljivog svjedoka jednog sasvim običnog i tihog proljetnog prijepodneva.

Dok potpuno našminkana u donjem rublju stojim ispred velikog ogledala u spavaćoj sobi, osluškujem glazbu iz Benjaminove sobe i to je ponovno nešto što nikad nisam čula, a onda se iznova čudim koliko su zidovi ove kuće zapravo tanki. Da slučajno noktom malo jače zagrebem negdje iznad vlastitog jastuka, lako bih mogla vidjeti kako moj sin gotovo u istom položaju stoji ispred svojeg ogledala u crnim hlačama i crnoj košulji potpuno spreman za još jednu očevu premijeru i, iako sam uvijek pretpostavljala da te glasne gitare tjeraju mlade na pokret, kao u onoj reklami u kojoj neki maloljetni maneken neobuzdano skače po sobi i onda pije Coca Colu, Benjamin je potpuno miran, kao da se boji da bih mogla naglo upasti u njegovu sobu i zabraniti mu izlaske.

Nešto što nisam činila ni kad je bio sasvim mali, pitam se ima li sve ovo ikakve veze s Lili, a onda i s krvavom odjećom koju sam prije dva dana sasvim slučajno pronašla na traci za trčanje pa se ponovno budim i ono što sad vidim odbljesak je upaljenog televizora, crvene korice Da Vincijevog koda, samo neobična mrlja na mojoj posteljini, odbačena pokraj notesa s rasporedom pacijenata koje sam naručila za sutra i crne haljine koja će za nekoliko trenutaka ionako biti na meni.

Ono što znam; mirišem na parfem koji već jako dugo nisam nosila, mirišem na učvršćivač za kosu, mirišem na prozirni lak kojim sam nalakirala nokte, na biljnu pastu za zube.

Nekoliko novih minuta, rasvjeta na ulici napokon se upalila i sad potpuno odjevena prilazim prozoru i navlačim zavjese. Tamna silueta mog sina odjednom kao sjena prođe hodnikom, ne sjećam se trenutka u kojem je glazba iza vrata njegove sobe napokon stala, neodlučno zastajem očekujući da će pogledati prema meni, a kad se to ne dogodi pozovem ga i on se gotovo odmah, kao da je baš to i očekivao, pojavi na vratima.

„Budi dobar…“, kažem mu pokazujući na narukvicu koju držim u ruci i on bez riječi poslušno prilazi, omata narukvicu oko mog lijevog zgloba i u jednom sigurnom potezu pričvršćuje sigurnosnu kopču. Ovako blizu, dok svojim sigurnim prstima jedva dotiče moju kožu, ja udišem trpki miris njegovog parfema, a nakon što mu zahvalim, on nestaje i sad slušam kako mu koraci u crnim pažljivo ulaštenim cipelama kakve inače nosi samo u posebnim prilikama glasno odjekuju na stubama u hodniku, a zatim se gube u tepihu dnevnog boravka. Koraci lopova nedovoljno spretnog da umakne svojoj nesretnoj sudbini. Bože, zašto sam baš sada na to pomislila?

Ostalo nam je još samo nekoliko minuta prije polaska, na malom televizijskom ekranu smještenom iznad kreveta njegov otac nastavlja davati intervju za jednu od emisija o kulturi i Pavle je ispred osvjetljene scenografije koja ovako na televiziji izgleda kao nuklearna centrala, a kad mlada novinarka obrijane glave počne hvaliti avangardnu viziju umjetnika koji lagano putuje kroz prostore spajajući početak i kraj civilizacije, ponovno se okrećem prema prozoru i promatram neobično praznu ulicu, tihu bez buke prometa, gotovo nepomičnu.

Samo prolaznik ili dva, zamišljam se večeras u prvom redu parketa, zamišljam se na pogrebu svoje mame, zamišljam se na promociji Benjaminove diplome i svaki put izgledam toliko svježe da nisam sigurna je li u pitanju Bottox ili ipak Juvaderm, a kad sam ponovno ispred ogledala, iznenada se promijenila prostorija i sad sam u kupaonici, a u prizemlju zvuk zvona na ulaznim vratima. Nešto što sam zaboravila ili je u pitanju čista nervoza, kružnim pokretima nanosim kremu na vrat, nakon što sam zatvorila oči osluškujući zvukove iz prizemlja, a zatim shvaćam da ih zapravo ni nema. Mirišem na mlijeko jasmina.

Ono što ne želim vidjeti, moj sin koji je iz samo sebi poznatih razloga izvadio vodku iz frižidera i onda zadrijemao negdje na samom rubu trosjeda. Kroz poluotvorena vrata navirim se na hodnik, ne previše glasno viknem: „Molim te, otvori vrata“, točno u trenutku u kojem se zvono oglasi još jednom, sad već nestrpljivije pa napokon čujem korake kako se uspinju iz suterena i kreću prema ulaznim vratima. Što je radio dolje, ponovno su mi pred očima prosute staklenke i sigurna sam da neću izdržati da ih uskoro ne spomenem ili krv na bijeloj majici, iako znam da ne bih smjela, to će ponovno biti nešto potpuno krivo i njegovo će se lijepo lice pred mojim očima odjednom zatvoriti, zgusnuti poput gipsa, a ja neću biti baš ništa pametnija.

A onda se ne dogodi ništa. Potpuna tišina koja u valovima dolazi iz prizemlja djeluje mi toliko umjetno da, povučena nekom silom koju nikako ne mogu objasniti, napravim nekoliko koraka u hodnik, točno u trenutku u kojem čudan, praskajući zvuk, koji u prvi trenutak uopće ne mogu povezati sa situacijom u kojoj se trenutačno nalazim, stvarima koje me okružuju, odjednom uđe u moje uši i tamo eksplodira tolikom snagom da na trenutak rukama moram pokriti uši bojeći se da bi mogle prokrvariti.

Ono što je preostalo sasvim je instinktivan pokret i sad dlanove prinosim sasvim blizu lica i odjednom mirišem po nečem sasvim novom, po toplini tuđe kože, otiscima njegovih prstiju i drvenastom tragu iz jedne od bočica sa stolića pokraj kreveta mog sina. Mirišem na posljednji trenutak u kojem ćemo ponovno biti nevjerojatno blizu, na nešto što će se tek dogoditi, za trenutak ili dva, na gubitak svake druge mogućnosti, na situaciju koju još ne mogu u potpunosti prepoznati i razumjeti.

I na samom kraju, konačna istina napokon dolazi do mene, tolikom snagom da nošena nekim čudnim impulsom moram potrčati hodnikom sve do stubišta, a onda napokon i niz stube.

Ono što shvaćam ovoga trena, kad je za sve već potpuno prekasno. Zapravo mirišem po Benjaminu.