Ljudožderi | Tomislav Zajec

NIKO: „OPROSTITE.“

Mogao se okrenuti, nabiti šiltericu s bijelim NY izvezenim na prednjoj strani i jednostavno otići kući. To je prvo što mu pada na pamet. Istim putem kojim je i došao. Isprva sasvim polagano, kao da je baš to planirao, ranu večernju šetnju u kojoj je slučajno zalutao na ovo mjesto, jednostavno ne razmišljajući. Nitko ne bi znao. Ne bi bilo ničega što se može ispričati. Usput bi gledao prema krovovima na koje se spustila sasvim tanka večernja magla iskidana tek upaljenom rasvjetom, u onom trenutku u kojem dnevno svjetlo postoji još samo u najudaljenijim kutovima ulice i gotovo ga možeš vidjeti kako se povlači i tone u mlaki beton. Mogao je ubrzati korak, sad je već čvrsto odlučio, stvari nikad nisu nepopravljive. A mogao je napokon i priznati. Skinuti košulju, pokazati modrice, ali nikad nije htio raditi probleme, što ako je sve to zapravo zaslužio, možda nekako izazvao, od sutra će ponovno biti tiši, kućni miš, duh, neće ga više biti, a mogao je sve to shvatiti samo kao još jednu vježbu za produkciju i opet je u glupoj krizi prije javnog nastupa. Njegova mama ima puno razumijevanja, ona ga je vodila na prvi sat solfeggija, tumačila da je sve u beskrajnom strpljenju, ona zna kako to izgleda, talent je zapravo umjetnost živaca, ništa više. Mogao je potrčati, proći pokraj dvije djevojke koje su se s ruksacima na leđima vraćale sa zadnjeg sata, zapravo uopće nije bilo kasno, ali ulica je ipak bila neobično prazna, a onda doći kući pa svima pričati i o tome. Usput bi možda ramenom očešao grubu fasadu neke zgrade, propuštajući starca s kojim se zamalo sudario u uskom prolazu između nečije veže i parkiranog automobila, mogao mu je reći: „Oprostite“. Ili nešto sasvim slično tome, pokušavajući se osmjehnuti i pritom biti kao svaki drugi petnaestogodišnjak koji čudnu težinu u svom lijevom džepu može objasniti na tisuću različitih načina, a svaki je podjednako smiješan i potpuno bezazlen. Neke stvari sigurno bi ostale iste. Nebo bi i dalje bilo zgusnuto kao gruda čudnih oblaka koji se odjednom navlače sa zapada i dnevno bi se svjetlo izgubilo gotovo u jednom trenu prevlačeći pločnike gustim slojem žute boje, koja iz velike daljine izgleda ljepljivo i sklisko i tjera me da ponovno vratim pogled prema mjestu odakle je odlutao samo na trenutak, kad sam odgurnut udarcem okrenuo glavu i samo to je dovoljno da sve ispred mene odjednom postane potpuno čisto. I kao kad u filmu redatelj izabire najbolje kadrove, tako je i ono što ja vidim: mjedeno zvono s moje desne strane, debeli otirač za noge na kojem stojim, svjetlost u hodnik dolazi iz sobe odijeljene velikim vratima od mliječnog stakla, mukli glasovi iz suprotnog smjera možda su dio emisije koju i ja ponekad gledam, ali previše je tiho da bih znao sa sigurnošću, nekoliko fotografija na ormariću u hodniku, na onoj najbližoj vidim more, vidim žensku osobu koja stoji na pijesku, pokraj kamenog kipa Majke Božje, vidim njegove oči koje nisu dio fotografije, ali gotovo su identične njezinima pa se odlučujem koncentrirati na njih, dok Benjaminova košulja na prsima sa svakim trenutkom koji prolazi postaje sve tamnija i sad već krv klizi niz njegove prste. Ono što je napravio kad sam spustio pištolj. Otišao jedan korak unatrag, kao da pokušava udovoljiti pozivu koji mu je stigao iza leđa, a onda i još jedan i sad stoji na drugoj stepenici od dna tamnih parketa. Sasvim lagano, u trenutku u kojem mu ponestaje ravnoteže, dlan spušta na drveni rukohvat gotovo potpuno automatskim pokretom, onako kako je to vjerojatno godinama činio, ne želeći skrenuti pogled s moga lica i dok me nastavlja netremice promatrati, njegove oči sve jače počinju odbijati svjetlost, kao da je umjesto kapaka navukao male staklene štitnike koji ga u trenutku mogu upozoriti na svaku opasnost. A ja sam na dnu nekog jezera i zurim u ribe. Ulica iza mene i dalje je potpuno prazna i ne moram okrenuti glavu kako bih osjetio da je zapravo sve stalo. Samo nas dvojica kao dva stranca koji su se upravo slučajno upoznali i nisam siguran da više uopće zna tko sam ja, u trenutku u kojem se sasvim lagano odmiče do drvene ograde, dok mu istovremeno tamnožuta tekućina počinje natapati hlače i niz nogavice se spuštati na ulaštene stube, formirajući jezerce pišaline i krvi. I on spušta pogled kao da je to ono što ga je iz nekog razloga najviše iznenadilo i za njega ja sam odjednom iznova prestao postojati, kao da je sve ovo bilo potpuno uzalud, kao da nije vrijedilo ništa. A tako bih mu volio reći. Ispričati baš sve. Vikati na njega dok ne izgubim glas. Natjerati ga da čuje. Jer ovo iz nekog glupog razloga uopće nije bilo dovoljno. Ali umjesto toga, taj jebeni klinac s Glockom 18 u ruci i dalje nastavlja nišaniti negdje u napukli zrak ispred sebe, dok tip pred njim odjednom i bez ikakve najave pada i njegova se prsa nekoliko puta nekontrolirano podignu i spuste; nešto strano što više ne želi u sebi odjednom nastoji svom snagom izbaciti iz svoje kože, a onda se sve napokon smiri. Koliko je prošlo vremena, ne više od desetak sekundi, ali taj mali glupan s pištoljem ne može biti sasvim siguran, kao što više ne osjeća ni ukočenost ulice iza svojih leđa, a onda je žena u crnoj haljini odjednom u polutami hodnika i dok se spušta niz stube i to puno brže nego što je očekivao, on može čuti kako svojim cipelama neoprezno gazi po tkanini i kako se tkanina kida u svojim šavovima. Sve ostalo događa se bez ikakvog zvuka; ona se spušta na koljena i svog sina uzima u naručje, sasvim oprezno, kao da ga ne želi probuditi i ruke joj odjednom postaju crvene, a zatim podiže glavu i nijemo pogleda tog dječaka koji istog trenutka čvršće stegne pištolj i ispruži ga daleko u zrak. A zatim, gotovo podjednako naglo, njegovu metalnu cijev gurne u usta, samo na trenutak zbunjen mlakim, metalnim okusom i ono što je najčudnije od svega, odjednom mu pada na pamet kako se uopće ne osjeća bolje, ali mu je istovremeno sasvim jasno da bi sutra sigurno baš sve još jednom ponovio. Možda zbog toga da osjeti kako se u njemu budi nešto što još nikad nije osjetio, možda da napokon čuje kako duboko dolje pjevaju ribe. Ili da još jednom vidi kako se na savršeno čistom licu tipa koji je upravo umro ispred njega naočigled uvlači koža na čelu, kao da ju je netko odjednom pritisnuo oštrim, užarenim predmetom i on sad ima dva nepravilna, ali sasvim jasno vidljiva ožiljka. Ili je, nakon što je pukla koža na njegovom licu, netko pokušao popraviti stvar prilično brzo i tako zauvijek sakriti sve tragove. A žena u crnoj haljini svoje prste nastavlja uranjati u gustu kosu svoga sina i, vjerojatno je upravo ovo stvar koju je toliko dugo željela napraviti, ali tek sad joj se pružila prva prava prilika, na kojoj je gotovo zahvalna ovom glupom djetetu s pištoljem u ustima, a onda napokon, kao da je sama odlučila stvari privesti svom neizbježnom kraju, sasvim polagano sklapa oči.