Ljudožderi | Tomislav Zajec

KREŠO: „A ZAŠTO JOJ NE POKAŽEMO MORE?“

Ako se sad vratim na početak, bila je to nedjeljna večer u drugoj polovici svibnja. Nije bilo previše kasno. Dok sam se spuštao prema gradu sasvim polagano palila se ulična rasvjeta, toliko lijeno da sam imao osjećaj kako mali čovječuljci u svakom od stupova jednostavno namjeravaju odustati i ostaviti grad u potpunom mraku. Na kraju, ipak je, kao i svake večeri, pobijedilo svjetlo i mliječni su tragovi preplavili pločnike, gubeći se u tamnim zakutcima šahtova, svijetleći na prljavim, metalnim šipkama. A sve se možda i ne bi dogodilo, da nije bilo tog crvenokosog klinca.

Ulica je bila nevjerojatno mirna, sjećam se autobusa i velike reklame za čarape na njegovom lijevom boku, odlučio sam prijeći cestu i u malom privatnom dućanu koji je još bio otvoren kupiti cigarete, a onda je taj malac brzim koracima prošao ispred mene. Pogledao sam samo na trenutak u njegova leđa, a onda, tek što je odmaknuo još nekoliko koraka, shvatio sam u što zapravo gledam. Negdje na početku zebre zurio sam u pištolj u njegovim rukama ili u nešto za što sam gotovo siguran da je bio pištolj, sve dok ga nije jednostavnim pokretom bacio u veliki kontejner za smeće na početku parka i gotovo odmah nestao negdje u sjenama drveća, između dvije klupice, u trenutku se jednostavno stopio s fasadom. Ne sjećam se njegovog lica, ne vjerujem da bih ga ikad mogao prepoznati da se slučajno nalazim u jednoj od američkih serija u kojoj taj dečko ispadne serijski ubojica, a ja slučajni svjedok, čak nisam siguran koliko je mogao imati godina.

Zapravo, koncentrirao sam se na zeleni kontejner kao da će odjednom nešto iskočiti iz njega i razmišljao koliko točno istine ima u onome što sam upravo vidio, više nisam siguran da su se stvari uopće i odigrale baš tako, razmišljao sam gdje sam uopće bio. Sad se više ne mogu sjetiti, a to vjerojatno znači da nije ni previše važno. Zapamtio sam taj trenutak samo po tome što me nešto duže zadržao nasred zebre, natjerao da stanem dok je mali nestajao gotovo na isti neobičan način na koji se i pojavio, a srebrni se Twingo istovremeno zaustavio ispred mojih nogu, uz glasan zvuk trube. Posljednji budni golubovi izletjeli su iz parka i nestali prema ispranim krovovima, skrenuo sam pogled i kroz vjetrobransko staklo u prvi trenutak ugledao plavog, debljeg tipa iza volana i da sam se stvarno potrudio mogao sam pročitati riječi koje su izlazile iz njegovih usta. Jedna sekunda trebala mi je da opazim auto sasvim blizu svojih koljena, druga da uhvatim njegovu siluetu i treća da pogledam osobu koja se nalazila pokraj njega.

I to je bilo mjesto na kojem sam odlučio ostati, iako ni sad nisam sasvim siguran što mi je skrenulo pogled na njezine tamne oči. Možda činjenica da je sjedila s tolikom mirnoćom kao da je potpuno nesvjesna svega što se događa ispred nje, kao da je svu svoju energiju usmjerila na potpuno jednostavne stvari koje inače radimo bez napora ili ih uglavnom nismo svjesni; držati se sasvim ravno, popraviti pramen kose, sklopiti oči i odmah ih ponovno otvoriti, udahnuti zrak. Nisam siguran što je pokušala vidjeti, tipa koji se našao ispred automobila, dječaka i pištolj duboko na dnu kontejnera, ptice koje su već promijenile lokaciju i to je sad posljednja stanica prije konačnog buđenja. Ostao sam stajati potpuno mirno, zureći u njezino bijelo lice, čvrsto ukopan na mjestu između dvije trake s kojih se već isprala bijela boja i sasvim u daljini čuo tiho šuštanje mehanizma za otvaranje prozora, a onda i njegov glas kako mi govori: „ Pa jesi ti normalan?“ s intonacijom koja je više sugerirala potpunu zbunjenost nego bijes.

Jedan automobil stao je iza njihovog i ovo se već pretvorilo u situaciju u kojoj sam znao da ne smijem odstupiti prije nego što napokon privučem njezinu pažnju i kad sam već pomislio da ću zauvijek ostati ukipljen nasred ceste s pogledom na ravan betonski plato, još uvijek mokar od večernjih šmrkova, na kojem će iduće jutro ponovno oživjeti drvene klupe pune povrća, ona je napokon pogled podignula prema meni. Kao da je pokušala procijeniti koliko sam strpljiv. Ili uložila poseban napor koji će je na svršetku ove večeri koštati neispunjenja nekih drugih stvari koje je planirala, pa zbog toga neće oprati kosu, ili će možda u krevet leći potpuno odjevena. Nisam znao. Nisam znao ni je li mi se osmjehnula, iako bih volio misliti da je, i tako ispasti možda nešto manji kreten na kraju ove priče. Međutim, taj trenutak bio je sasvim dovoljan da napokon krenem i napravim nekoliko koraka unatrag oslobađajući cestu, ne skidajući oči s njezinog lica. Ona je gotovo istog trenutka skrenula svoj pogled, spustila ga na nešto što je možda držala u svojim rukama i to je stvar koja je ostala izvan moje spoznaje. Prolazeći pokraj mene, plavi je tip još jednom kratko potrubio, dvije cure izašle su iz dućana s druge strane ceste i stale zuriti u mene, napravio sam još nekoliko koraka i odjednom ostao naslonjen na hladnu stijenku kontejnera osluškujući kako unutra sasvim polagano kuca nečije srce i večer se odjednom preokrenula u noć. Evo, to se dogodilo u trenutku kad sam ju prvi put ugledao izvan zapletenih hodnika zgrade s crvenim ciglama, pokušavajući zadržati taj trenutak što duže, gotovo začuđen što ona uopće postoji u nekom drugom prostoru i ja je tamo mogu prepoznati, sasvim lagano, bez naprezanja.

A možda sam jednostavno trebao zaboraviti na sva pitanja, odmahnuti glavom na stvari koje su se dogodile jer sam ih mogao u potpunosti izmisliti, otići po svoju kutiju cigareta i reći onim iritantnim djevojčicama koje su me fiksirale da malo prokopaju po kontejneru i pozabave se pištoljem, nišaneći jedna u drugu iz neposredne blizine, no iako bi to možda i bilo smiješno, ja sam nastavio razmišljati o djevojci koja je samo nekoliko trenutaka bila ispred mene i onda podjednako naglo nestala, pitajući se hoće li se uopće sjećati ovog trenutka, kad me ugleda negdje na dnu hodnika kao duha u bijeloj kuti, skine sunčane naočale i kaže: „Bok, Krešo, kako si?“

Prijavio sam se na služenje civilnog vojnog roka jer sam bio na četvrtoj godini povijesti i nisam htio ponovno prekidati stvar nakon što sam već jednom okinuo prvu, a jednom i treću godinu. Tako da sam u desetom mjesecu prošle godine odabrao tri izborna predmeta i odmah nakon što sam se upisao na liste, ušetao u skupi starački dom visoke kategorije u samom središtu grada, napravljen vrlo nedavno, zatvoren u topli omotač od crvene cigle.

Prvih mjesec dana proveo sam uglavnom u suterenu, oštrio dvije kose za travu dugačkim lijenim pokretima, preslagivao metle po kotlovnici, jeo svoje sendviče na radnom stolu između nekoliko čekića i velike pile koja nikad nije bila obješena na svom mjestu, zurio u paučinu u jednom od kutova i nakon tjedan dana toliko se priviknuo na pauka da bih ga svakog jutra tražio po sivom stropu pregrijane prostorije. Ponekad bih dobio zadatak očistiti dvorište od lišća, a nekoliko uzastopnih dana sa stijenki malog umjetnog jezerca skidao sam mahovinu i kamenac, pripremajući ga za zimu, čitavo vrijeme slušajući savjete dvojice razgovorljivijih staraca koji su se brinuli da ću, ako snažnije pritisnem nožem, potpuno izguliti debele nanose plave boje koja je ljeti vrlo vjerojatno davala dojam dubokoga mora. Jednom tjedno domaru bih pomagao izrađivati okvire za slike ili popraviti neki od oštećenih noćnih ormarića; usporeni posao koji sam često morao prekidati kako bih starcima koji su se izgubili i oprezno lutali hodnicima između kotlovnice i vešeraja (misleći da su na prvom ili drugom katu) pokazivao gdje je pravi put do dizala i pomagao im iz sivog labirinta podrumskih prostorija izaći na dnevnu svjetlost. U prividnu širinu velikog predvorja s nekoliko kožnih garnitura smještenih oko staklenih stolova, drvenom recepcijom, imitacijom podnih svjetiljki sa širokim sjenilima koje su vjerojatno trebale podsjetiti na dnevni boravak i uokvirenim radovima samih korisnika, nastalih na jednoj od likovnih radionica za koje je uvijek bio rezerviran samo i jedino četvrtak.

Čvrsti raspored i nekoliko zadanih sati; to je ono što je ove ljude bez ikakve sumnje održavalo na životu, uspješnije od bilo kojeg koktela lijekova ili terapija koje su svakodnevno primali. Ponedjeljak. Tombola. Utorak. Mažoretkinje i gimnastika. Srijeda. Tombola. Četvrtak. Likovne radionice. Petak. Zbor. Subota. Ples. Nedjelja. Misa. Sve ostalo svodilo se na čekanje, odmaranje u foteljama, tisuću oblika prisjećanja, razgledavanje slika na zidovima doma. A na svakoj je bilo cvijeće, isključivo cvijeće, uglavnom anemone lagano usmjerene prema donjim okvirima, kao da je s vremenom neki čudni ogranak sile gravitacije učinio da potonu duboko u neobrađeno drvo.

Nakon nekoliko mjeseci stigli su novi dečki koji su me automatski zamijenili, a ja sam iz podrumskog polumraka u kojem su najviše do izražaja dolazili bliješteći putokazi za izlaz u slučaju opasnosti, upravo jednim od tih izlaza (jer dizalo je bilo na mjesečnom servisu, redovitom od kad se predvodnica mažoretkinja zaglavila između drugog i trećeg kata i dobila izljev krvi u mozak) jednog ponedjeljka iz tame izveden na svjetlo. Međutim, velikih promjena zapravo i nije bilo. Između raznošenja nalaza od laboratorija do ambulante postao sam najbolji prijatelj usamljenih stanara, izvodio sam ih u šetnje domskim vrtom, slušao priče o tome kako je svijet izgledao dok su mu i oni pripadali, slagao stolice prije redovitih proba mješovitog zbora, bodrio ih za vrijeme gimnastičkih vježbi i dva se puta tjedno pretvarao u najšarmantnijeg voditelja kojeg su popodnevni susreti uz tombolu ikad imali. Polagano sam počeo učiti imena, pamtiti nadimke i spajati ih s osobama u kožnim foteljama iz predvorja, uzrujanih gospođa na generalnoj probi prije svečanog nastupa mažoretkinja u Maksimiru, uokvirenih slika na beskrajnim, žutim hodnicima doma. Saznao sam da najljepše anemone od gvaša pripadaju gospođi Ani, dva razgovorljiva starčića iz vrta su Marko i Toni, gospođa Josipa zvana Pepa šlagirana je u liftu, voditeljica gimnastičke grupe je gospođa Mara, starica s najviše potpuno svježih uspomena od kojih ni jedna zapravo nije bila njezina zvala se Julija, a gospodin Pipo uvijek je na tomboli srijedom sjedio pokraj mene i tako uskoro postao korisnik doma s najviše uspješno završenih listića, najsretnija osoba u kratkoj povijesti ove ustanove.

A onda, kad je na samom pragu ožujka vrijeme počelo nezaustavljivo juriti prema ljetu, počeo sam brojiti dane do konačnog odlaska i baš kad sam pomislio da se više ništa neobično ili drugačije ne može dogoditi, dobio sam svoj prvi poklon.

Gitara. Ma zapravo, sve se svodi na to da se povremeno u životu pojavi neka stvar (čudna, smiješna, nedovoljno definirana, zavodljiva) koja ti se usadi u glavu već kad si odavno trebao prerasti prirodnu potrebu za njom pa sve odjednom izgleda pomalo čudno, iščašeno iz vremena. Meni je to bila gitara. Kod kuće u Varaždinu, za vrijeme srednje škole imao sam bend, ali nikad nisam imao dobru gitaru. Zvali smo se OTP, kratica za jedan od glupih predmeta koje su ukinuli prije nego što sam došao u školu, okupio nas je tip godinu dana stariji od nas kojeg smo zvali Markić i koji je odmah preuzeo ulogu frontmena, svirali smo po podrumima obloženim stiroporom, vježbali utorkom i subotom, nekoliko puta nastupili u malom i mračnom klubu Rogoz uguranom ispod gradskog kazališta. Svirali smo uglavnom obrade, teško da je itko među nama bio talentiran za nešto puno bolje od toga i prvi se put našli ispred publike jednog vlažnog jesenskog petka. Vani je padala kiša i magla se lijepila po granama drveća u parku, neki se polugoli pijani tip dva puta popeo na pozornicu i od tamo mahao košuljom, grleći Markića tolikom snagom da mu je samo pola sata poslije, ili još manje, potpuno poplavio vrat, prostorija je smrdjela na dim, vlagu i rigotinu, netko drugi bacio je suzavac za vrijeme naše pete pjesme (od sedam, koliko smo ih imali uvježbanih), ne sjećam se više koju smo točno stvar tog trenutka svirali i to je zapravo bio kraj. Djevojka koju baš nitko nije poznavao uporno nas je fotografirala za šankom nakon nastupa, ali te fotografije nitko od nas nikada nije vidio.

U međuvremenu sam ipak kupio gitaru, talijansku kopiju Gibsona u gotovo neupotrebljivom stanju i to novcima koje sam uštedio od džeparca i ljetnog pranja zasranih vjetrobrana na Ininoj pumpi u centru. I uopće mi nije bilo važno što su naše probe postajale sve rjeđe, sjedio sam na krevetu u svojoj sobi, po prvi put sam slažući akorde za pjesme koje nikad prije nitko nije čuo i za koje nisam bio siguran da ću ih ikad ikome pokazati. Ipak, u tom trenutku, to mi je bilo sasvim dovoljno. Imao sam svoju gitaru i samo to je bilo važno.

Bend se raspao kad sam bio na maturalcu, jer je Markić s curom u autu njezinog starog skliznuo iz svog traka, podletio pod neki kamion na cesti za Trnovec i na mjestu poginuo. Njegova je djevojka tri tjedna provela na intenzivnoj njezi, a nekoliko dana nakon nesreće nitko nije znao hoće li joj doktori uspjeti spasiti desnu nogu, koja joj je bila gotovo potpuno smrskana. Na kraju je puna četiri mjeseca provela u toplicama i u tom trenutku nitko nije mogao znati da će se samo godinu dana nakon što je u rehabilitacijskoj dvorani napravila svoje prve korake udati za nekog tipa iz gradske uprave i roditi mu dvoje djece. Svi smo bili na pogrebu, sjećam se da je bio strašan prolom oblaka, ponovno kod kuće, više od dva sata potrošio sam na čišćenje blatnih čizama.

Nekoliko dana nakon toga, svi smo se još jednom okupili u vlažnoj prostoriji oblijepljenoj stiroporom koji je od vremena i nataložene prašine potpuno promijenio boju i postao gotovo crvenkast. Sa sobom smo donijeli petolitreni kanistar crnog vina i nešto trave, prvih pola sata razgovarali o Markiću i onome što nam je značio i onda shvatili da ga zapravo uopće nismo poznavali. To nas je natjeralo na nekoliko dugih sati šutnje, ili je sve trajalo kraće, ali mi se zbog trave učinilo drugačije, mislim da smo zapalili nekoliko svijeća i zurili u bubnjara koji je predložio da Markića zajednički pozovemo jer još nije prešao u drugu dimenziju, vino smo pili iz kanistra jer se nitko nije sjetio donijeti čaše, a točno deset mjeseci nakon toga, ja sam autobusom otputovao na prijemni ispit i od prve upisao povijest na Filozofskom fakultetu.

A samo šest dana nakon što sam se preselio u Zagreb, iznajmio mali jednosobni stan na Trešnjevci i počeo studirati povijest, moj je brat Jerko prodao tog prastarog Gibsona i sa svom lovom koju su do tad uspjeli skupiti kupio hrpu eksova za sebe i svoju škvadru. To sam saznao tek kasnije. U službenoj verziji, gitara je još uvijek kod njegovog najboljeg prijatelja koji već godinama pokušava okupiti svoj bend. Iako sam nekoliko puta Jerka prilično zajebavao zbog toga, praveći se da zapravo nemam pojma o čemu se u čitavoj priči točno radi, u stvari mi je bilo svejedno. Buraz je za to vrijeme krenuo mojim stopama, doselio se u moj stan, upao na kroatistiku, pao prvu godinu, počeo honorarno dijeliti letke po sandučićima, prohodao s podjednako čudnom curom Ivom, oboje su nekoliko puta pretukli skinsi, negdje na Savskom nasipu, počeo previše petljati s drogama, nekoliko mi puta rekao da nemam pojma što je život, da sam previše ukočen, po cijele noći ostajao vani, u Močvari planirao osnivanje deseteročlanog benda koji će promijeniti zagrebačku alternativnu scenu, bio na najboljem putu da još jednom okine istu godinu, počeo pisati poeziju, skupio brdo literature o Che Guevari.

A ja sam tad već sanjao o nečem potpuno drugom. O američkom Fenderu Telecasteru, gitari koja me gledala iz izloga u Vlaškoj ulici svaki put kad bih prošao tim djelom grada. I sve ovo više nije imalo nikakve veze s nekim konkretnim stvarima, nisam se čak više mogao zamisliti ni na najvećoj pozornici s bijelim reflektorom usmjerenim u lice ili na omotu nekog CD-a s isključivo autorskim stvarima, o čemu sam dugo razmišljao kao srednjoškolac. Jednostavno sam je želio imati za sebe i možda je to bio razlog zbog kojeg sam svaki put gotovo plašljivo zastao pokraj izloga, ali samo na trenutak, nikako ne duže. Jedan tren i to bi bilo sve.

A onda sam, gotovo pogurnut impulsom koji je na samom početku bio potpuno izvan moje kontrole, sasvim polagano počeo skupljati vrijedne stvari.

Sve je počelo jednog poslijepodneva točno na prijelazu iz zime u novo proljeće. Nakon još jedne tombole srijedom na kojoj je uz moju malu pomoć uspio sretno pobijediti i glasno viknuti: „Tombola!“, podižući debelim crtama iskrižani listić visoko u zrak, gospodin me Pipo bez prevelikog odgađanja odveo u svoju sobu. Njegov zahtjev zapravo i nije bio previše čudan; svi su oni ponekad osjećali jače ili slabije vrtoglavice ili im se mračilo pred očima, ali blagi konspirativni ton u njegovom glasu dao mi je naslutiti da je ovoga puta vjerojatno riječ o nečemu drugom. Dobro se sjećam polumraka u njegovoj sobi, u prizemlju su kuharice završavale večeru, hodnici su mirisali na piletinu i kelj, a on je rekao kako ja vjerojatno mislim da su stari ljudi potpuno ludi. Odgovorio sam da nisam siguran na što točno misli, a on mi je bez riječi pružio sat koji inače nisam vidio oko njegovog zgloba i rekao kako je siguran da ovo nije puno, ali on, koji više nema nikoga na ovom svijetu, jednostavno zna da se ništa ne može mjeriti s malim zadovoljstvima koja mu pružam svake srijede izvlačeći uglavnom baš one kuglice koje se nalaze na njegovom listiću. Pokušao sam mu nešto reći, ali njegova se ruka zatvorila oko moje i na koži sam osjetio hladnoću metala, a već idućeg dana u zaključanu ladicu u svom stolu spremio sam prvih sto eura.

Od tog trenutka stvari su se same otvorile, kao da sam odjednom točno odgovorio na pitanje koje mi se već dugo postavljalo, ali sam ga tek u tom trenutku napokon uspio odslušati, na pravi način razumjeti i konačno klimnuti glavom. I tako je krenulo. Ponekad bi netko, možda iz sobe 109, ili 201, nije sad ni važno, jednostavno zametnuo neku stvar, slučajno ju izgubio i onda je sam pokušavao pronaći prije nego što bi zamolio za pomoć i ja bih uvijek bio prvi koji bi se ponudio zaviriti u svaki kutak prostorije govoreći kako će sve biti u redu, kako su se možda samo prisjetili stvari koju su jednom imali, misleći da je još uvijek negdje s njima. Ovaj bi razgovor vrlo često upalio tako brzo da sam se i sam morao začuditi. Oni tvrdoglaviji koji ipak ne bi odustali, svoj bi prsten ili lančić ili narukvicu nakon desetak dana potrage ipak uspjeli pronaći negdje iza radijatora, duboko između dva jastuka od sofe pred televizorom, ispod tepiha.

U danima kad je bioprognoza bila izrazito loša, netko bi iz sobe 111, ili 217, ili 235 samo tako zaboravio na neku od uspomena koje je donio sa sobom u dom među svojim osobnim uspomenama. Ovdje je stvar bila još jednostavnija. Gospođa Vera satima me vodila kroz labirinte svojih sjećanja koje je svako do jednog uspjela vezati još samo za stare fotografije i nekoliko vrijednih stvari koje je ponijela sa sobom kad je napokon odlučila prodati svoju kuću na Tuškancu, a ono što ne bi dotaknula svojim krhkim rukama, baš te stvari koje bi uvijek ostavila po strani, ja bih prihvatio kao zauvijek odbačene.

A ponekad bi me jednostavno zamijenili, pročitali u meni nešto čega nije bilo, izmodeliravši svojim suhim, kvrgavim prstima na mojim obrazima crte lica svoje djece koja su ih prestala posjećivati, unuka koji su na njih potpuno zaboravili, povjeravajući mi na trenutak uloge svojih mladih muževa, mladića u koje su jednom bile ludo zaljubljene. Nakon nekog vremena toliko sam se navikao na tu igru da sam zapamtio sva imena kojima su me zvali i uskoro se na njih počeo poslušno odazivati, kao vjerni prijatelj koji nikad nije umoran i to je bilo dovoljno da mi samo trenutak kasnije povjere izvršavanje nekih manjih i gotovo beznačajnih zadataka, uvid u ono što su pažljivo čuvali po ormarima, kupovanje poklona za stanare koji su slavili rođendane, imendane, nekad pažljivo popraćene godišnjice, odavno zaboravljene obljetnice osoba kojih već odavno nije bilo pokraj njih. A ja bih odvajao sasvim dovoljno za sebe i potpuno nedovoljno da im i u jednom trenutku privučem pažnju.

I tako sam, tri mjeseca prije kraja svog civilnog roka, postao suprug Ivan, sin Borna, prijatelj Matko, unuk Berislav. Postao sam pažljivo načinjena preslika svih onih osoba za koje su mislili da su ih odavno izgubili, a koji su se nakon toliko vremena nekom čudnom igrom nepredvidljive sudbine jednostavno ponovno ukazali na njihovim vratima. Postao sam najbolji ročnik kojeg je ta ustanova ikad imala i na kraju dobio ponudu za stalni posao njegovatelja.

No bez obzira što to nikad ne bih izrekao glasno, bio sam potpuno siguran da su, dijeleći komplimente zbog kojih bih skromno crvenio u hodnicima navlaženim blitvom ili mahunama ili porilukom ili mladim zeljem, svi do jednoga bez daljnjega imali pravo.

Prvi sam je put vidio jednog prijepodneva na samom početku svibnja, iz treće po redu stacionarne sobe u potkrovlju. Kad sam ušao, učinilo mi se da je neopisivo vruće, a teški je trag antiseptika, prekrivajući tako sve ostale mirise, lebdio iznad četiri kreveta kod kojih sam ostavljao dezinficirane guske. Jedna od žena, kojoj zapravo i nisam znao ime jer je zbog slomljenog kuka završila ovdje puno prije nego što sam uopće došao, uhvatila me za ruku tako iznenada da sam se gotovo stresao, oči su joj bile potpuno zatvorene. Zastao sam pokraj njezinog kreveta jednostavno privučen snagom za koju nisam vjerovao da je uopće može posjedovati i nastavio stajati pokraj nje, drugom joj rukom sasvim polagano milujući lice koje je, bez obzira na bore, bilo nevjerojatno meko. A negdje dolje, na dvorištu, ta djevojka s dugom crnom kosom možda je bila tek neka čudna preslika, hologram žene koja je umirala ispred mene, jer se pojavila na vratima doma gotovo istovremeno kad je starica posljednji put udahnula, nekoliko puta oprezno osvrnula oko sebe, skinula debele sunčane naočale s očiju pa ih odmah ponovno vratila na lice. Nisam siguran što me natjeralo da pogledam kroz prozor, vjerojatno tihi glas muškarca na susjednom krevetu koji je prošaptao da bi možda trebalo pozvati medicinsku sestru. Podjednako tiho rekao sam mu da će sve biti u redu, svjestan da bi mi u tom trenutku trebala sva preostala snaga da koščate prste odvojim od svog dlana, oko kojeg su bili omotani i gotovo naočigled rasli, kao veliko uspavano tijelo hobotnice koju se nakon godina provedenih duboko ispod, gdje je more gotovo crno, odjednom izvlači na mirnu površinu, na sunce.

A negdje ispod nas, možda baš u toj dubini iz koje je dolazilo ovo tijelo koje je tog trenutka prestalo disati, djevojka je odlučila napraviti prvi korak; gotovo sam i s ove promatračnice blizu oblaka mogao vidjeti kako je duboko udahnula, da bi zatim napokon prišla gospođi Juliji, koja je sjedila u svojim kolicima ispod rasprskavajućeg hlada jednog od jablana i oprezno je, gotovo plaho poljubila u obraz, spuštajući se na drvenu klupicu pokraj nje.

Samo trenutak nakon toga medicinska sestra bila je pokraj mene, pomažući mi napokon osloboditi dlan stiska koji nimalo nije popustio i dok sam trljao kožu punu tuđih otisaka, sestra je već bila pokraj susjednog kreveta, brišući lice starcu koji ju je tiho dozivao, ne prestajući mu govoriti: „Dušo, nemojte plakati, nemojte plakati…“ Negdje vani odjednom je nestalo sunca. Nekoliko tamnih oblaka zaplelo se u same vrhove jablana i tri prozora na vrt odjednom su postala neprozirna poput ogledala. Još sam nekoliko minuta ostao stajati na istom mjestu, kao da bi moj odlazak odjednom poremetio siguran raspored stvari, ostao sam promatrati maleno tijelo prekriveno bijelom plahtom. A onda se sve odjednom završilo. Medicinska sestra tiho mi je šapnula da joj je stvarno žao što sam baš ja to morao vidjeti i usput mi je sasvim lagano dodirnula rame, gotovo na isti način na koji je i crnokosa djevojka u dvorištu dotakla rame gospođe Julije prije nego što joj je obje ruke sasvim blago položila u krilo.

Trenutak kasnije, oboje smo bili vani i dok je sestra odmah nestala iza jednih od vrata u hodniku, ja sam ostao stajati kod prozora, pogleda i dalje usmjerenog na dvorište, udišući miris proljeća, osvježivača i blagog nezaslađenog čaja.

Prošla su još tri nova dana prije nego što sam ponovno naletio na nju, na samom ulazu u dom. Primijetio sam je već na ulici, kako se oprezno približava željeznim vratima, potpuno plaho, kao da se, nakon što je napravila nešto što nikako nije smjela, pokajnički vraća kući nadajući se da baš nitko neće ništa primijetiti. Zbog toga sam i zastao sakriven staklenim vratima, promatrajući kako dolazi sve bliže po kamenim pločama koje su vodile do ulaza, a istodobno sam odmahnuo gospodinu Pipu, koji je nakon poslijepodnevnog sna krenuo u zajednički dnevni boravak na redovitih četrdeset i pet minuta čitanja dnevnih novina. Vani, na poslijepodnevnom suncu, nekoliko je novopridošlih ročnika bezvoljno čupalo korov i stavljalo ga u velike, crne vreće (na trenutak sam se sjetio svojih sendviča za velikim prljavim stolom u kotlovnici), a ona je kod samog ulaza skinula svoje sunčane naočale koje su iz ovako velike blizine izgledale još tamnije i spustivši glavu, lijevom polovicom tijela, slučajno zahvatila moje rame.

Vrijeme poslijepodnevnog odmora bilo je na izmaku, dvije su spremačice usisavale tepihe u predvorju i zvuk usisavača u tom je trenutku predstavljao jedinu tihu konstantu. A sam je udarac bio toliko lagan da ga vjerojatno u gradskoj gužvi ne bih mogao ni osjetiti, osim ako bi u situaciji poput ove došao na ideju da se sam postavim na inače sasvim dovoljno široki prostor ulaznih vrata kao živa i odjednom teško premostiva prepreka. Upravo zbog toga ispričao sam se prvi, gotovo trenutak prije no što sam je uopće i dotaknuo, a nakon što je napokon pogledala prema meni, odmah sam vidio da je nešto starija nego što sam pretpostavio, sasvim sigurno starija od mene, ali to nije bila stvar koja bi mi značila išta osim još jedne od činjenica koje sam polagano počeo skupljati u nepostojeću kovertu s njezinom slikom na prednjoj strani, umjesto marke. Znao sam da joj je potrebna pomoć i bio potpuno spreman to joj i pružiti, ali odlučio sam pričekati da progovori prva kako bi sve izgledalo potpuno autentično i jasno.

Mladi pomoćnik kuharice u jednom je trenutku kliznuo pokraj nas, a djevojka me još jednom pogledala kao da od mene traži neku dodatnu potvrdu i zatim tiho rekla da je došla posjetiti baku, ali se zapravo boji da bi mogla zalutati. Promatrao sam njezinu dugu kosu koja se zaplela o grubu tkaninu jakne što ju je nosila, a zatim sam je sasvim polagano i bez riječi poveo prema dizalu, a onda i dalje, hodnikom prema vratima iza kojih je bio apartman gospođe Julije. Lagano sam pokucao nakon što smo nekoliko trenutaka bez riječi stajali pred vratima, a onda ih otvorio i guste zvukove viole i čembala rasuo po hodniku, kao fina zrnca prašine otkrivena na iznenadnoj svjetlosti.

Prije nego što je napokon ušla, okrenula se prema meni i pitala me kako sam znao tko je njezina baka, jer joj ni u jednom trenutku nije izgovorila ime. Crne naočale jednostavnim je pokretom spustila u torbu. A ja sam se osmjehnuo i sa samo nekoliko trenutaka odgode rekao: „Zapravo, imate iste oči“.

Od dana kad sam joj pomogao da se sudari sa mnom na ulaznim vratima u starački dom, razgovarali smo gotovo redovito, jer ona je gotovo svakog dana dolazila u posjetu gospođi Juliji, a ja sam, nakon što bih uhvatio njezin ritam, počeo po njemu dogovarati i svoje smjene. Ni sad to ne mogu potpuno objasniti, čudnu potrebu da budem što bliže osobi koju uopće nisam poznavao. Možda je krhka nesigurnost koju je ostavljala za sobom poput dugačkog traga kojim bi svijetlili podovi hodnika kojima bi prolazila, bila nešto što me prvi put privuklo toliko naglo da nisam mogao ni na trenutak stati, doći do zraka i promisliti.

Možda mi se jednostavno sviđala, bez nekog pretjerano pametnog razloga. Više ni sâm nisam siguran. Ono što znam; nisam želio ničime nagristi stakleni oblak u kojem se nalazila, nisam bio očajan, jednostavno sam volio provoditi vrijeme u njezinoj blizini, potpuno neupućen u stvari zbog kojih je neprestano izgledala tako tužno, ali svejedno glupo siguran da joj ja tu mogu nekako pomoći, samo ako mi dozvoli.

Dani su prolazili a mi smo razgovarali o nepredvidivom vremenu, suncu, pljuskovima i o gradskoj gužvi, o tome koliko joj treba od ureda u kojem je radila do ovih željeznih vrata iza kojih se nalazila starica koju je tako pažljivo posjećivala. Naučio sam da radi u privatnom arhitektonskom birou, da je studirala gotovo bezobrazno dugo (to su bile njezine riječi), ali je napokon prije godinu i pol nekako uspjela završiti fakultet. Naučio sam da to i nije bio njezin prvi izbor, ali čovjek jednostavno nešto mora raditi, a ovo je ipak na kraju bila njezina odluka i jednostavno se uvježbala živjeti s posljedicama. Nisam znao baš ništa drugo, nosila je prsten koji bi i mogao nešto značiti, ali ipak nisam postavio to pitanje, a ona nije pokazala nikakvu želju da udovolji mojoj znatiželji, na našim kratkim šetnjama od predvorja do Julijine sobe, na putu kroz dvorište dok smo promatrali kako proljeće nezaustavljivo klizi prema ljetu, odjednom posuti sitnim lišćem lipe, svaki put kad bi do nas došao nešto snažniji nalet vjetra, bježeći kroz nanovo obojane željezne rešetke i ovoga puta boja je bila plava.

Pretpostavio sam da ima oko trideset godina, od mene je bila starija otprilike pet, ali to je bio podatak koji me podjednako nije zanimao, kao ni neko racionalno objašnjenje čudne povezanosti koju sam osjećao prema njoj, kad bi mi prije odlaska sasvim lagano dotaknula ruku i pitala: „A kako je zapravo mojoj baki?“ Poluprozirna tjeskoba kojom su bile omotane sve njezine rečenice samo je širila moju znatiželju i činila ju još nedohvatljivijom. Ali sve to nije bilo važno. Ako je to trebao biti tek jedan kratak trenutak, odlučio sam mu se potpuno prepustiti i ne postaviti više ni jedno jedino pitanje, a onda ću se možda kad sam uđem u godine stanara ove ciglene kuće, prisjetiti tog osjećaja koji je nesvjesno probudila u meni ili nečega što sam jednom davno bio.

Kad bi vrijeme bilo dovoljno dobro, njih su dvije poslijepodneva provodile u vrtu, a ja bih iz soba na katu promatrao način na koji je pokraj sebe odlagala svoju torbu ili skidala sunčane naočale kako bi mogla poljubiti staricu, još joj nešto sasvim tiho govoreći u uho. A gospođa Julija, koja je već dulje vremena živjela u jednom te istom danu, vjerojatno se nije mogla načuditi jednoj beskrajnoj posjeti, koja ponovno počinje već iste sekunde u kojoj je završila, ali bez obzira na povremeni umor, znao sam da te trenutke baš ničime ne želi zamijeniti. I iako sam pretpostavljao da je čitava stvar samo u mojoj glavi, imao sam osjećaj da je ta čudna djevojka s crnom kosom gospođi Juliji podjednako daleka kao što je bila i meni, no oboje smo pristali prolaziti kroz vrijeme prihvaćajući one male komadiće sebe koje nam je plašljivo, ali velikodušno ipak odlučila pokloniti.

Možda je baš zbog toga još nevjerojatnija činjenica da nisam bio u domu, da sam gotovo ispario, izgubio se, nestao, da me se baš nigdje nije moglo pronaći u onom trenutku kad se napokon odlučila popeti na posljednju etažu ove zgrade od crvenih cigli u kojoj sam je i upoznao, i bez daljnjeg odgađanja jednostavno se s ravnog krova otisnuti u nestalan jastuk od proljetnog zraka, previše rijetkog da bi je mogao zadržati pa makar još samo na trenutak.

Svakog dana prije ručka gospođa Julija je na svom starom gramofonu puštala ploče s klasičnom glazbom, gotovo mi jednom tjedno pokazujući na kojem principu radi i gdje se nalazi prekidač za te velike ploče, kako ih je ona zvala. Poslušno sam stajao iznad nje dok bi ih svojim dugačkim prstima vadila iz kartonskih omota, a zatim i iz šuškavih plastičnih košuljica koje bi uvijek još nekoliko trenutaka ravnala dlanom. Imala je veliku kolekciju Mozarta i mislim da su to uglavnom bila komornija instrumentalna djela, mali koncerti koje je osluškivala pokušavajući pronaći neko izgubljeno sjećanje ili osjećaj koji je nekad davno posjedovala u sebi, ali ga je nekako s godinama izgubila. Zapravo je nikad nisam pitao, jednostavno mi se činilo da je baš tako. Da se upravo to događalo u svim tihim trenucima njezinoga dana, u kojima je sjedeći u fotelji pokraj prozora koju je otela iz svoje stare kuće u Jurjevskoj, dugo i bez glasa promatrala lišće koje se pojavljuje iz visine, iz ničega i gotovo istog trenutka kad dođe u dodir sa zrakom, odjednom mijenja boju. I upravo jednog od takvih dana, dok sam je oprezno podizao iz fotelje i premještao u pokretna kolica koja sam parkirao odmah pokraj stiliziranog rukohvata s tvrdom, odavno izlizanom tkaninom, ona me svom snagom objema rukama uhvatila za moju i sasvim mi se lagano nasmiješila, a kad je napokon otpustila svoje još uvijek pažljivo njegovane prste, u sredini moga dlana nalazio se prsten. U zajedničkoj blagovaonici s pogledom na ulicu zaklonjenim plavim zavjesama s uzorkom ruža, a doznao sam i da su to gardenije, upravo je započelo serviranje menija za petak (juha od rajčice, lešo bakalar, blitva, krumpir, voćna salata), a Julija se nalazila točno u onom trenutku, u kojem je njezin tad još budući muž kleknuo ispred nje, negdje usred Maksimirskog šetališta ili na Cmroku, ovisno koja je verzija tog trenutka bila pred njezinim očima i zamolio ju da postane njegova žena.

Ili još jedan trenutak nakon toga, kad su otputovali na more i tamo proveli nezaboravnih tjedan dana i poslije se svake godine uvijek vraćali barem jedanput, sve dok on nije ostao nepokretan, a onda i umro, a to je bilo na Cresu, u Splitu, na Hvaru ili Starom Gradu, svim onim mjestima koja su ostala duboko u njezinom sjećanju kao i prsten koji je potpuno mirnih očiju utisnula duboko u moju kožu, kao da me moli da joj obećam kako se baš nikad nećemo rastajati.

A nešto kasnije istog poslijepodneva, kad ju je treći put u tom tjednu došla posjetiti, zaustavila me negdje na hodniku, na putu prema spremištu kamo sam odvozio prazna kolica i rekla kako se osjeća stvarno užasno, jer njezina baka silno želi još jednom vidjeti more, a ona tu ne može učiniti baš ništa. Marko i Toni prošli su hodnikom njoj iza leđa i naslanjajući se na svoje štapove gotovo mi istovremeno namignuli. Bez riječi sam ju promatrao dok je sunčane naočale bezuspješno pokušavala izvaditi iz svoje torbice, gubeći ih negdje u prostoru između dva pretinca, a onda tek slegnuo ramenima kao da se radi o najjednostavnijoj stvari na svijetu i pokušavajući zadržati ozbiljan izraz lica tiho rekao: „A zašto joj ne pokažemo more?“

Gitaru sam kupio jednog utorka u svibnju i odmah odlučio da za to neće znati baš nitko. Nisam je želio isprobati, pa čak ni uhvatiti u ruke sve do onog trenutka u kojem sam je zgrabio kao da se bojim da će mi je prodavač iz nekog razloga iščupati iz zagrljaja i reći da se predomislio, jer zna odakle mi lova i da se gubim ako ne želim imati posla s policijom.

O svemu sam tome razmišljao dok je račun izlazio iz elektronske blagajne ili dok sam stajao na gotovo praznoj stanici, preko puta dućana, čekajući svoj tramvaj. Nisam se htio pohvaliti poznanicima, mailirati prijateljima koji su ostali u Varaždinu, čak je ni pokazati Jerku. On je ionako dane uglavnom provodio u Močvari, družeći se s nekom ekipom koju ja nikad nisam upoznao, učlanio se u rad neke alternativne kazališne grupe, sudjelovao u performansima kojima su šokirali penzionerke na tržnici ili prolaznike po ulicama u centru grada, održavao probe napokon okupljenog benda, ali već do idućeg susreta basist bi redovito zamrzio pjevačicu, ili bi se udaraljkaš potukao s natripanim flautistom u zapišanom zahodu ili negdje kod velike zgrade HTV-a, nakon što bi svi zajedno popili nekoliko litara kiselog bijelog vina, raspravljajući o mogućem repertoaru i životnoj filozofiji iza svake od pjesama koju su odlučili izvesti. Buraz se upleo i u neka sranja oko droge i iako mi nije želio ništa reći ili tvrdio da sve to uopće nije istina, primijetio sam da je prestao odlaziti na faks, primijetio sam da nikad nije imao baš ništa love u novčaniku, primijetio sam da smrdi. Iz malog stana na Trešnjevci koji smo dijelili nestale su neke stvari, zapravo sitnice zbog kojih se s njim nisam htio upuštati u neke velike rasprave, ali sam ipak gitaru odlučio gurnuti duboko pod krevet, ne reći mu ništa, potruditi se da ju nikad ne pronađe.

Svirao sam sasvim tiho, kad njega nije bilo kod kuće, uglavnom usred noći, jer tad nije bilo nikakve šanse da ga ugledam i nakon što sam gitaru uključio u pojačalo, prve su na redu bile one stvari koje su mi ostale u prstima od srednjoškolskih dana, a onda i neke nove, koje bih povremeno čuo u uhu i pokušao ih zapamtiti, ugraditi u crtovlja koja sam imao u glavi samo za takve prilike. Male, gotovo beznačajne fraze sasvim su dobro zvučale ovako potpuno gole, same za sebe i to je bio trenutak u kojem sam shvatio da mi zapravo baš nitko nije potreban, da sam potpuno slobodan.

A onda je jednog četvrtka, sasvim rano ujutro, bivši stanar sobe 309, gospodin Matko dobio treći izljev krvi u mozak, ležeći gotovo potpuno nepokretan u stacionaru, čekajući da medicinska sestra dođe promijeniti plahte, opere ga spužvom namočenom u toplu vodu i šampon, obrije ga pažljivo mu palcem i kažiprstom zatežući lice. Čitava stvar trajala je manje od dvije minute i zapravo je sve izgledalo kao da je jednostavno odlučio još malo zadrijemati prije jutarnjeg umivanja, razmišljajući o tome kako će izgledati novi dan, ali u jednoj drugačijoj verziji u kojoj on još uvijek može hodati i nalazi se negdje potpuno drugdje, gdje do sad nikada nije bio.

Nekoliko dana kasnije, u maloj kapelici na samom kraju ciglene zgrade, mladi je svećenik održao misu zadušnicu, a komemoracija je smještena u blagovaonicu neposredno nakon večere, dok je toplina povrtne juhe i rezanaca s orasima još plovila ispod stolova, gotovo kao specijalni efekt, lagana maglica koju je netko ispustio iz aparata zbog što bolje atmosfere. Gospođa Ana pokazala je anemone na minijaturi koju je izradila samo za njega, a domar je nakon kratkog nagovaranja, a onda i insistiranja same ravnateljice, ipak odlučio ostati nekoliko dodatnih sati nakon radnog vremena kako bi i jednostavan ljubičasti okvir bio završen na vrijeme. Netko je pročitao pjesmu, ne sjećam se više tko, a bila je riječ o usporedbi proljeća i jeseni s puno jednostavnih metafora koje su svima natjerale suze na oči i dok se na papiru s debelim plavim crtama jedno godišnje doba pretvaralo u drugo, mlada je konobarica skupljala preostale tanjure pokušavajući biti što tiša, stalno pogledavajući na veliki sat koji je iznad ulaznih vrata otkucavao završetak njezine smjene.

A ja zapravo uopće nisam dugo razmišljao. Kad sam izlazio iz stana, jednostavno sam dohvatio gitaru koja je i dalje bila ispod mog kreveta i zajedno s pojačalom uzeo je sa sobom. I svirao sam im na kraju večeri, sasvim tiho, Brouwerovu Etidu br. 6, koju sam naučio još u osnovnoj glazbenoj školi, a onda i nekoliko svojih stvari, a oni su nakon svake dugo pljeskali. Razmišljao sam o tome kako je sve ovo zapravo čudno, činjenica da im se ovako odužujem na najbolji način, a oni to ni ne znaju i zahvalna je publika po prvi put pratila svaki moj pokret, kao da sam upravo sišao s postera koji oprezno visi zalijepljen selotejpom na ormaru neke djevojačke sobe. Sjedio sam na kariranom stolnjaku jednog od stolova sasvim blizu kuhinje, zvukovi su postali prigušeni i tihi, žuta futrola za gitaru stajala je u mom ormariću pokraj kute koju sam svakodnevno nosio, negdje u predvorju, iznad svih posjednutih glava, tip je na recepciji pisao svoj dnevni izvještaj, a ja sam, odbijajući jagodice prstiju od žica, pokušao razmišljati o tome što se nalazi ispred mene, nakon što ću početkom svibnja otići i zauvijek za sobom zatvoriti ova vrata.

Sve bi možda i izgledalo kao neka neobična otmica, da gospođa Julija nije sama na glavu stavila široki platneni šešir koji je vjerojatno jednom nosila na nekoj od plaža o kojima je danima razmišljala, da se nije smijala dok sam ju podizao iz kolica i oprezno posjeo na stražnje sjedalo automobila, da ja sa sobom nisam ponio svoj stari fotoaparat. Bilo je rano poslijepodne i morali smo se vratiti do večere, ali jednostavno nismo razmišljali o vremenu. Prolazili smo ulicama izbjegavajući najveće gužve dok su pokraj nas promicale velike reklame i svaka je bila nalik na prethodnu, nekoliko puta zastali na semaforu propuštajući pješake, uglavnom dječake koji su s velikim torbama na ramenima pretrčavali zebru i nestajali između otvora zgrada, kao čudna plima koja je uspjela pronaći i najmanju pukotinu i u trenu nestala između dva zida od nagrižene žbuke.

Pažljivo i bez riječi promatrao sam je dok je vozila sigurnim i krajnje ekonomičnim pokretima, a Julija je gledala kroz prozor gotovo se nosom naslonivši na staklo, propuštajući pokraj sebe mjesta na koja je možda već toliko zaboravila da joj se činilo kako ih vidi po prvi put i sve to činilo je za nju čitav ovaj izlet još uzbudljivijim.

Onda je sa stražnjeg sjedala i lica gotovo potpuno prekrivenog velikim šeširom pričala o tome kako je sanjala, a bila je na brodu, ali ne na onom brodu koji ima samo jedan salon u kojem smrdi nafta. Na velikoj, prekooceanskoj lađi na kojoj joj je svu pažnju privukao naočit pomorski kapetan, u svom bijelom odijelu i kapi, također bijeloj, potpuno čistoj. I svakog je jutra šetao palubom, sasvim polagano i s rukama na leđima, potpuno ozbiljno predan svojim odgovornim svakodnevnim zadaćama, sve dok jednog hrskavog jutra nije smogao hrabrosti, obrisao brkove zamagljene od morske pjene, došao sasvim blizu djevojke Julije i tiho joj u prolazu šapnuo: „Il mare è tranquillo“.

Kad smo napokon došli na Jarun, ostavili smo je sasvim samu, na mjestu na kojem se jezero gubilo u oblom pripitomljenom šljunku, a ja sam dlanovima posegnuo za zelenkastom vodom i u tako poroznoj čašici prinio je Juliji, koja je unutra umočila jagodice svojih prstiju, a zatim prošaptala da je zapravo potrebno samo umočiti palac i preko nepreglednog mora odjednom si povezan s čitavim svijetom.

Nas dvoje sjeli smo nedaleko od mjesta na kojem je Julija promatrala kako se sunce polagano gubi u rijetkom drveću na jarunskim otocima i nakon što mi je tiho rekla: „Hvala što si ovo napravio za baku“, poželio sam joj reći toliko stvari, ali jednostavno nisam znao kako. Htio sam joj opisati onu večer kad sam je ugledao s druge strane vjetrobranskog stakla, u sam sumrak. Htio sam joj ispričati za dječaka s pištoljem koji me natjerao da zastanem ispred njezinog auta, na čovjeka koji je sjedio za volanom, pitati zbog čega baš ni u jednom trenutku nije podigla pogled. Ne znam. Htio sam joj šapnuti da je lijepa.

Umjesto toga, nakon kratke šutnje ona se osmjehnula i rekla kako je davno prije razmišljala o tome da postane medicinska sestra, ali se potpuno pokolebala kad je negdje, u nekim novinama, pročitala da je Florence Nightingale bila duševna bolesnica koja je patila od bipolarnog poremećaja i svakodnevno slušala glasove u glavi, a takve stvari su sasvim dovoljne da te pokolebaju. Mislim da sam se nasmijao, ona je slegnula ramenima i zatim, ponovno ozbiljno, još jednom prošaptala hvala i sasvim me lagano uhvatila za ruku. I ostali smo tako, bez riječi osluškujući korake prolaznika, sasvim tihu škripu nepodmazanih kočnica na biciklima i ujednačene udarce vesala po površini vode, koji su dolazili od tamo gdje nije dopirao naš pogled.

Negdje ispred nas, jedna je djevojčica Juliji dodala kamenčić i ova ga je bacila u vodu, najdalje što je mogla, sasvim lagano remeteći mirnu površinu jezera. A onda još dalje, sunce je napokon zašlo iza horizonta, ulična rasvjeta sasvim se usporeno počela paliti i gospođa je Julija lagano, ali potpuno očito pognula svoja ramena u jednom dubokom uzdahu, kao da je znala da je ovome odjednom došao kraj. Ustali smo i stali pokraj nje još jedan trenutak promatrajući glatku površinu jezera, a već idućeg ponovno smo bili u autu, vraćajući se bez riječi, potpuno svjesni da se sasvim približio dan u kojem ćemo sve one stvari koje smo danima bešumno gradili napustiti naglo, jer smo tek potpuno poraženi napokon shvatili da nikad nećemo stići do samoga kraja pa nam više nije preostalo snage ni za to konačno zbogom.