Ljudožderi | Tomislav Zajec

„DAJ MI RUKU.“

Čvrsto je odlučio da više neće gađati ljude. Svjetlost koja je gorjela u njegovim rukama bila je stvarno zanimljivo oruđe koje im je bacao pod noge, kao lišće u ranu jesen, usmjeravao ravno u oči. Podizali su ruke ili odmahivali glavom kao da su odjednom svladani rojem dosadnih komaraca, a on je sjedio na krovu, s nogama prebačenim preko ruba ispunjenog prašinom, pokojim golubljim perom, odavno sasušenim katranom. Sjedio i pažljivo ih promatrao dok se poslijepodne polagano pretvaralo u večer, dok je stakalce u njegovim rukama ostavljalo tamne rubove u koži. Pa ako odjednom raširi dlan, crveni okvir bit će duboko urezan u njegovu ruku kao znak o kojem će bezbroj godina u potpunom miru razmišljati, pitati se što zapravo predstavlja. Tako to izgleda kad se zaljubiš u pogrešnu osobu, ostane ti sasvim dovoljno vremena za najrazličitije sitnice koje uspješno mogu prikratiti vrijeme.

Jedan je auto projurio ulicom i to je nešto što je mogao očekivati. Kao i iznenadni nalet vjetra; debeli je tromi planet odjednom izgubio ravnotežu, spotaknuo se na neki kamenčić, zaostalu zvijezdu. Nalet vjetra zbog kojeg je ponovno stavio kapuljaču, promatrajući kako stari novinski papiri lete s krova, u dubinu. Među travu i rascvale lipe. Među medicinske sestre koje su počele sakupljati starce po vrtu i odvoditi ih u veliku blagovaonicu na posljednji obrok tog dana. Tek nekoliko centimetara unatrag, da bi se otkočio mehanizam za zaustavljanje i kotači krenuli u pravom smjeru.

Sve su to pomaci koje je predvidio s gotovo potpunom preciznošću, sve dok se djevojka s ravnom crnom kosom nije odjednom potpuno nepozvana našla pokraj njega, a vrškovi njezinih cipela probili zrak na samom rubu zgrade. Njezino je lice bilo potpuno bijelo, koljena i dlanovi izgrebeni do krvi, a čvrsti nepomični pogled usmjeren daleko preko udaljenih krovova, kao da ima tajni dogovor s nekim tko je ostao zarobljen na drugom kraju poplavljenog grada, a ovo je jedina, iako pomalo uzaludna prilika da se ugledaju po posljednji put.

Međutim, umjesto da je raširila ruke i u neizvjesnu daljinu poslala neki znak dlanovima, ona je posegnula duboko u torbicu, iz nje izvadila bijelu tkaninu na kojoj je tek nakon nekoliko trenutaka ugledao malene rukave i nogavice i onda je, uz veliki uzdah, ispustila iz svojih ruku, velikodušno je prepuštajući snažnoj sili zraka.

Gotovo istog trenutka, dolje na ulici, crni se ford odjednom pojavio iza zavoja, tip raskuštrane kose s gitarom u žutoj futroli na ramenu istrčao je iz staračkog doma i zaputio se prema cesti, a drugi se mladić s čistom bijelom kutom u vrećici iskrcao iz tramvaja broj 6 i posegnuo za kutijom cigareta u stražnjem džepu svojih hlača. Tek nekoliko od sasvim običnih, jednostavnih, dnevnih pomaka u gradu.

I tako, sjedeći na krovu, odjednom se prisjetio jedne neobične priče koju je davno čuo, činilo mu se gotovo kao u nekom drugom životu koji i nije pripadao njemu. Pa je odjednom crnokosoj djevojci pokraj sebe poželio ispričati priču o tome kako se vrlo lako mogla roditi u Kini i završiti kao jedna od tri milijuna sto šezdeset dvije tisuće petsto ljudi s toplom, tamnožutom tekućinom u čaši ispred sebe. Mislio je kako, bez obzira na sve, stvari uvijek mogu izgledati lošije. Evo, on primjerice nije morao završiti na krovu, ali netko je negdje pazio na njega, netko je znao koliko on voli krovove u sumrak, a onda i kasno navečer, netko se pobrinuo da on dospije baš ovdje pa je odjednom shvatio da je pristojno vratiti uslugu i samo trenutak prije no što se djevojka odvojila od betona premazanog toplom smolom, ispružio je svoju ruku polagano, da je odjednom ne preplaši, u gustoću suhog zraka i gotovo je dotaknuo.

Dolje, na ulici, mladić s gitarom dokopao se izlaza i odlučio pretrčati cestu, a onda je, ugledavši brata kako se s tramvajske stranice približava zgradi od crvene cigle i zadržavajući pogled samo na njemu, zakoračio na pločnik.

Crnokosa djevojka zaklopila je oči.

Kad je jednom sve završilo, nitko zapravo nije mogao reći kolika je bila snaga udarca, je li oštar zvuk kočenja razrezao zrak poput papira i koliko je visoko odletjela gitara prije nego što se prizemljila o rubnik, snažno udarivši u tlo, prije nego što je unutar žutog omotača pukla u svom dugačkom, elegantnom vratu. Iza razbijenog vjetrobrana ostala je sjediti žena u crnini, potpuno nemoćna da učini i jedan pokret osim onoga koji je uslijedio odmah nakon što se zaustavila. Njezine ruke čvrsto su stezale kožu na obrazima kao da su namazane debelim slojem lijepila pa kad ih jednom uz veliki napor uspije odvojiti, na licu će joj ostati samo krvave kosti. Negdje na livadi, nedaleko od kotača tramvaja koji su nesmetano nastavili prolaziti, ostala je vrećica sa svježe opranom kutom. A dečko koji je još prije nekoliko trenutaka trčao s gitarom preko lijevog ramena, sad se nalazio u krilu svog starijeg brata, koji ga je čvrsto uhvatio rukama i sasvim polagano ljuljao, slijedeći neki ritam koji je možda davno čuo i čitavo ga vrijeme nosio u glavi, potpuno nesvjestan situacije u kojoj će ga konačno upotrijebiti.

„Daj mi ruku.“

Spustio je kapuljaču još jače na lice i baš to rekao crnokosoj djevojci koja je i dalje sklopljenih očiju stajala na samom rubu zgrade. Glas se probijao toliko polagano da možda i nije stigao do svoga cilja, razbio se u stotine zrnaca fine prašine i upio u tanku tkaninu njezine košulje pa je ponovio nešto glasnije: „Daj mi ruku.“

I prošlo je još nekoliko dugih trenutaka prije nego što se napokon susrela s njegovim prstima pa zatim i oprezno spustila na beton, poput njega prebacujući noge preko ruba ciglene zgrade. A onda su, bez nekog dogovora, po posljednji put duboko udahnuli, u potpuno istome trenu.

Ispod njih, u vrtu, jedna je starica začuđeno pokupila bijelu košuljicu za bebe i isti ju je taj trenutak odlučila zadržati. Sasvim mali, nezamjetljiv impuls; sve zbog lijepe sitne čipke oko okovratnika i rukava. Prije nego što je ušla, još je jednom zbunjeno pogledala prema gore, prema krovu na kojem nije mogla vidjeti ništa.

A da se slučajno uspjela propeti na prste, da je iznijela pedesetak stolica od njih napravila kulu i zasjela na sam vrh, da se uspjela uzverati na tanku lipu ispod koje je i dalje pomalo zbunjeno stajala, vidjela bi crnokosu djevojku kako sjedi na samom rubu ravnoga krova. Vidjela bi okruglo stakalce uronjeno u prašinu odmah pokraj pomalo hrđavog lima, nespretno odložen poklon, nikad izbrisano sjećanje na nekoliko uspavanih dana u svibnju, na oblake. Vidjela bi dječaka s prevelikom kapuljačom na glavi kako nestaje u tamnoj unutrašnjosti zgrade i za sobom zatvara teška metalna vrata.

A on je, nakon što se spustio s krova odlučio prošetati ulicama; prolazeći pokraj tek pristiglih vozila hitne pomoći i policije, s još uvijek upaljenim rotacijskim svjetlima koja su na znatiželjnim prolaznicima ostavljala naizmjenično bijelo-plave tragove, uputio se prema zgradi koju je još od djetinjstva vidio u daljini kao usamljen i neosvojen otok, pitajući se što se nalazi iza njezinih savršenih staklenih zidova, a onda i na nepropusnom poklopcu krova koji je visoko iznad ravnih stjenki gotovo lebdio u večernjoj izmaglici.

Bio je potpuno siguran kako je došlo vrijeme da napokon to i otkrije.