Kamate na ljubavne uzdahe : ogledi o tankoćutnosti | Jadranka Pintarić

BEZ PRISNOSTI LJUBAV UMIRE

Večeras u osam doć’ ću ja pod windows tvog kompjutora — mogla bi biti kakva suvremena podoknica. No, da bi dama svome kavaliru pristup omogućila, nije dovoljno da ostavi vrata odškrinuta, nego mu mora prišapnuti i zaporku — što nekoć je možda bila formula za uspavljivanje zvijeri koja je čuvala kakva tajnovita vrata, a danas je to lozinka, password ili pin za ulazak u nečiji intiman svijet, čak privatnost, čak ono najskrovitije. Nismo intimni ako si „tikamo“, nego ako ti dopustim da švrljaš po mom računalu, da imaš pristup mojim stvarima pod zaporkom, da ti ostavim na stolu svoj mobitel, da znaš pin za moje kartice. Što ljudi hoće, to i vrijeme trpi.

U krhkoj dobi od jedva jedanaest godina moja se najbolja prijateljica odselila u drugi grad. Bile smo osuđene prijateljstvo održavati pismima — tada je čak i telefon bio rijedak, skup i ne uvijek dostupan. Neumorno smo pisale, možda baš ne doslovce svaki dan, ali sigurno nekoliko pisama na tjedan. Tako smo održavale prisnost koja se potvrđivala u posjetima tijekom zimskih i ljetnih školskih ferija. U kući se poštovalo pravo na privatnost i nije se zavirivalo u poštu naslovljenu na mene (ili sam barem ja tako nadobudno vjerovala). S vremenom, kad su pisma već ispunila dvije-tri kutije od cipela, počela sam svoje dragocjenosti spremati u neke zakutke tavana. U tim kutijama bile su neizmjerno mi važne stvarčice, kao što je, primjerice, spomenar iz drugog razreda, leksikon iz četvrtog, herbarij sa sprešanim prvim cvijetom koji sam do bila od simpatije, razglednice s ljetovanja na kojima u šiframa pišu poruke i slična blaga usplahirenih djevojčuraka. No, kao što sam se užasavala i same pomisli da bi netko zavirivao u tu moju intimu, tako sam naučila poštovati i tuđu. Nikada nisam došla u iskušenje da otvorim tuđe pismo, da zavirim u tuđu ladicu, da prekopam po tuđim stvarima. Jednostavna primjena etičkog načela: ne čini drugima što ne želiš da oni čine tebi.

Eh, ali nismo svi isti, pa je ispalo da eto baš moj Bivši nije bio tako odgojen. Trebalo mi je neko vrijeme da to shvatim — zbog one glupave pogreške u percepciji: ako o nečemu ne mislim i nešto ne činim, ne znači da to netko drugi nije promislio i učinio. Na primjer, kad sam mu, kako je volio govoriti, postala ženom, smatrao je da ima pravo prekapati po mojim najintimnijim stvarima, otvarati poštu, pročešljati moj kompjutor i elektroničku poštu, provjeriti u mobitelu dolazne i odlazne pozive, čitati sms poruke. Isprva su se objašnjenja doimala čak uvjerljivima: reinstalirao je nešto na mom računalu i usput vidio ovo-i-ono, mobitel je zvonio dok sam bila na zahodu pa se javio i tako usput vidio tko me sve zvao proteklih desetak dana… Sve žrtve paranoičnih osoba i patološki ljubomornih destruktivaca sigurno znaju nastavak priče.

Ali, ne bih sad o tome, nego o stupnjevima osjećaja prisnosti koje imate s nekom osobom. Jest da smo Bivši i ja bili, kako se i očekuje, iznimno bliski — užasno intimni, ali usprkos tome znala sam da ima dio mene koji ne želi biti podijeljen ni s kim, dio mene koji je samo moj, dio stvari — bila riječ o pismima iz mladosti, sačuvanim stvarčicama koje asociraju na neki nezakoračen životni put ili stavku u mail-boxu u kojoj s poslovnim partnerom postoji bezazlena dvosmislena rečenica — na koje sebično stavljam „šapu“, koje ne dijelim ni s kim. Nisam to ni tajila — riječ je o tome da nema takve prisnosti s drugom osobom u kojoj bih izgubila svoj identitet, integritet i pravo na intimu, jer se u protivnom to više ne zove prisnošću. Apsolutna prisnost zapravo je nemoguća — i doista je krajnje okrutno takvo što zahtijevati od osobe koju, kažete — navodno, volite. S onima koje uistinu volite uspostavljat ćete prisnost prema granicama koje određuju oni sami, bez obzira na vaše kriterije. Samo oni labavog, nepostojanog, patološkog identiteta mogu si umišljati da je moguće zahvatiti, zgrabiti, kontrolirati cijelu ukupnost druge osobe. Da ostanem kod osobnog primjera: na tome se naposljetku raspao svaki sloj našeg odnosa – ljubavnički, ljudski, životni. A prije toga prestali smo biti prisni (ali njemu ipak dovoljno prisni da uzima moj novac – što je suprotno od onih koji pak misi e da novcem mogu kupiti prisnost). A kako bi rekao Ivan Klima — gdje nema prisnosti, ljubav umire.

Naime, junak romana Posljednji stupanj prisnosti Ivana Klime pokušava na životnoj prijelomnici domisliti zašto ga mori strah od prisnosti zbog kojeg se osjeća osamljenim. On je evangelički svećenik kojem se u zreloj dobi dogodila velika ljubav sa ženom čiji je brak odavno u krizi. U preljubničkim trenucima grizodušja i promišljanjima o braku i vjeri, dolazi do tema prisnosti i vjernosti. Naime, svojoj je supruzi bio vjeran, ali ne i prisan s njom. Riječ je o stupnjevima prisnosti: pa je li vjernost prvi stupanj prisnosti? Bit će da ipak nije. Stupnjevanje prisnosti ide otprilike ovako: prvi je stupanj prisnosti prepričati ženi intimne snove; drugi stupanj prisnosti jest molitva — reći će mu kolega. No, preljubnik će u pismu ljubavnici ponešto drugačije promišljati prisnost:

Imamo tako malo vremena, a ono protječe brzinom koja je oduvijek ista i mi si ne stignemo reći ni što se dogodilo u posljednjem danu, a kamoli ono što se dogodilo tijekom naših života, no ljubav se ipak ne mjeri minutama. Čime se zapravo mjeri? Potpunošću? Ili odanošću? Ili veličinom čežnje? Ili prisnošću? Što je potpunost? Dokle seže odanost? Dati život za drugoga. Biti iskren prema njemu. Biti uz njega kad pati. Ne napustiti ga ni u trenutku kad se čini da je sasvim udaljen. Misliti na njega u svakom trenutku. Ne povrijediti ga ni riječju. Imati strpljenja. Znati slušati. Znati shvatiti i ono što se čini neshvatljivim. Znati čekati. Zna li oprostiti. Što je prisnost? Sigurno postoji više stupnjeva prisnosti, a koji je najviši, najdragocjeniji, to ne znam reći.

Cijelog života čeznuo sam za blizinom voljenog bića. Dakle za prisnošću. Je li ona uopće moguća između dvoje ljudi? Prisnost ima mnogo stupnjeva: ljudi su bliski jedno drugome kad mogu bez straha razgovarati, kad se grle, kad vode ljubav. Je li vođenje ljubavi posljednji, najviši stupanj prisnosti? Čovjek može voditi ljubav s bilo kim (iako to nikad nije bio moj slučaj), ali je li to najviša prisnost?

Najviši stupanj prisnosti — to je sposobnost da se nekome potpuno vjeruje, dakle mogućnost da mu se povjeri sve, i ono najtajnije, i ono što čovjek taji sam pred sobom. Ne lagati ni u onome u čemu čovjek sam sebi laže…

Možda je to loša poruka, ali primi je od mene kao nešto što je više od izjave ljubavi, nešto što je posljednji stupanj prisnosti…

Priznajem da to jest sjajna analiza prisnosti — jer doista vođenje ljubavi nije najprisniji mogući odnos među ljudima. I doista je povjerenje nužno za bliskost, ali vjerovati nekome isto tako može biti ne samo stupnjevano nego i kontekstualizirano. Naime, ima situacija kad morate nekome nužno, u nekoj mjeri, iskreno vjerovati iako niste prisni s njim: npr. kirurgu koji će vas operirati, pilotu kojem ste sjeli u avion, kolegi kojem ste povjerili važan posao, susjedu kojem ste dali ključ od stana odlazeći na put; vojnik mora vjerovati vojniku u akciji, vjernik duhovnom vođi u obredu; možete bezgranično vjerovati nekome s kim ste u krvnom srodstvu i ne biti bliski s tom osobom i slično. Tako, naposljetku, sve mi se čini da je prisnost ipak neulovljiva — to je stanje svijesti pri stvarnoj, zamišljenoj ili imaginarnoj prisutnosti drugog bića (koje nije nužno ljudsko!); to je prianjanje duša koje se slijepe nevidljivim hvataljkama kao krakovi hobotnice na glatkoj površini; to je neizrečeni zavjet potekao iz duhovne srodnosti. Ma ne, sve su to moje romantičarske tlapnje jer svijet više nije tako ustrojen.

Eto nedavno sam bila u situaciji da sam se morala ispričati znancu zato što mu nisam odgovorila na MMS i dugačku SMS poruku. Kao da mu povjeravam bogzna što, rekla sam kako imam stari mobitel koji ne može primati takve poruke. Uz napomenu, koja jest dijelom izgovorena i kao isprika, da jako volim svoj stari mobitel, da se takav model više ne proizvodi a ja ga se ne želim odreći. Osjećala sam se da sam s njim podijelila nešto vrlo prisno. Što je prilično glupavo jer je zapravo riječ o pukom tehničkom podatku. Tu smo odmah prešli neki nevidljiv prag u novu prostoriju drukčije prisnosti. Kad u e-mail komunikaciji s nekim od starinske forme pisma koji ima zaglavlje, pozdrav i potpis, prijeđete na razmjenu rečenica bez oslovljavanja i potpisivanja, prešli ste na neformalniju razinu — elem, postali prisniji. Usprkos mome staromodnom uvjerenju da je svijet virtualnog ipak pomalo hladan i neprisan, prijateljica koja je virtuoz u kreiranju virtualnih identiteta, majstorica u svijetu virtualnog komuniciranja i vidra na single-siteovima, uvjerava me da taj svijet nije bez svojih oblika bliskosti. Štoviše, stvorio je nove, vlastite vidove i stupnjeve prisnosti. Pritom nije posve nezanemarivo to što vam lažni identitet daje neslućene i neograničene mogućnosti slobode uzmicanja. Primjerice, nakon što na nekom chatu ili forumu shvatite da s nekim imate dodirne točke i stanovito razumijevanje, prvi stupanj prisnosti jest razmjena e-mail adrese — naravno, ne s pravim identitetom. Potom, ako se stvar i dalje dobro razvija, nakon nekog vremena razmijenite prave adrese, tj. ljudi si međusobno istodobno otkriju stvarni identitet — ime. Uslijedi davanje broja telefona i potom glasovni kontakt. I onda se, vidi vraga, na kavi uživo može urušiti cijela ta virtualna piramida prisnosti.

A zašto? E, pa zato što zapravo i nije riječ o prisnosti nego samo nagađanju o tome koliko možete nekome vjerovati a da to dotična osoba ne iznevjeri, ne zlouporabi, da vas ne povrijedi. Riječ je o iluziji na koju je lako nasjesti. Ta se moja prijateljica nekoliko puta na taj način prevarila i bila povrijeđena: osjećaj prisnosti nije bio uzajaman. U tome i jest kvaka: prisnost je ili uzajamna ili je nema. Sve drugo su situacije u kojima se nekome vjeruje u manjoj ili većoj mjeri. Prisnost je poput kakve nevidljive krhke ali dijamantno blistave ovojnice u kojoj se nalaze dvije srodne duše, to je ozračje u kojem se razmjenjuju na razini bez riječi. Banalno: to je ono kad s nekim možete potpuno opušteno, rasterećeno od svakog bremena života i svijeta, šutjeti do vječnosti u svemirskoj mukloj nepomičnosti. To je najviši stupanj prisnosti.

Nisu pritom važni ni moji ni tvoj i tajni snovi, male nastranosti, detalji tjelesnih potreba i mehanizama, kakve god izgovorene uzvišene riječi i preklinjanja i slične tehnikalije — važno je da su u nekoj drugoj dimenziji tvoja i moja duša tako prionule jedna uz drugu, da s pouzdanjem obostrano osjećamo kako je to bezuvjetno i zauvijek. A koliko puta u životu vam se to dogodilo? Sjećate se najznamenitije rečenice iz Mostova okruga Madison: „Takvu sigurnost osjetiš jednom u životu…“

Tja, ipak možda još koji put — ako ne očekuješ samo ljubavničku prisnost.

Netko je rekao da postoje ljudi koji nam brzo uđu u život i još brže izađu. Neki ljudi navedu nam dušu da zapleše. Probude nas, donesu nove spoznaje i prišapnu svoje mudrosti i strasti. Neki ljudi učine da nam se nebo doima modrijim i more dubljim. Ali malo je ljudi koji nam uspiju ući u srce i ostaviti tamo svoje utisnute stope. Nakon toga više nikad nismo isti, a oni su nam prisni do kraja vremena. Što god to značilo.