Kamate na ljubavne uzdahe : ogledi o tankoćutnosti | Jadranka Pintarić

NEDUŽNOST STARE LJUBAVI

We aren’t what we ought to be. We aren’t what we’re going to be.
We aren’t what we want to be.
But, thank God, we aren’t what we were.

Ima nečeg nedužnog u nerealiziranim (da ne velim grubo – nekonzumiranim) starim, osobito mladenačkim, ljubavima. Nedužne su u svojim davnašnjim, očito neostvarenim, nastojanjima; nedužne su u sadašnjim prekapanjima po njihovim krhkim i nježnim ostacima. Nedužno je to što ženi svoje stare neostvarene ljubavi mogu nedužno izravno pogledati u oči – jer znam čiste savjesti i mirna srca da joj ništa nisam skrivila, da ne ugrožavam njezinu poziciju, da mi nema rašta biti neugodno…

Sjećam se da sam u srednjoj školi imala skroz-naskroz tajnu simpatiju — koliko god to zvučalo osnovnoškolski smiješno priznati u sredovječnim godinama. No, čak do samoga kraja, baš kao da smo u nižim razredima osnovnjaka, s tom sam simpatijom razmjenjivala samo otrovne strelice i zajedljive primjedbe. Naizgled, a tako su i drugi mislili, bili smo u stalnom stanju zavade i neprijateljstva. Nismo se podnosili. Otvoreno smo se prezirali, napadali, vrijeđali. Zapravo, simpatizirali smo se po sličnosti na posve glupav i neprimjereno djetinji način — „tko se tuče, taj se voli“. Nikad ništa drugo nije bilo izgovoreno, čak ni indirektno, čak ni na razini aluzije. Poslije je svatko otišao svoj im putem i ponovno smo se sreli tek na obilježivanju dvadesetogodišnjice mature. Doista smo tek u tom međuvremenu sazreli (jerbo maturalno norenje ipak više pripada dobu djetinje nedužnosti, nego samo odškrinutim vratima bremena odgovornosti odraslosti), život nas je prekalio, preživjeli smo rat i poraće, opstali kako smo umjeli. Jedva da nas je nekolicina ostala u vlastitim zamišljenim životnim putanjama. On tada više nije bio nekadašnji kicoš i umišljeni drznik iz predzadnje klupe koji uvijek sve zna, ali ne želi biti štreber. O, ne, nimalo! Nestalo je razmetljivosti bez pokrića i lažne bahatosti. Barem za onoga tko je to umio proniknuti. Tijekom evokacijske večere nismo izravno razgovarali, ali dogodilo se — slučajno ili ne, tko sad mari za to — da sam ga na kraju te provincijski bljedunjave i dosadnjikave večere upravo ja vozila u kasni sat doma. Naposljetku smo do prvih zraka sunca razgovarali u autu parkiranom ispred njegove zgrade. Posve nedužno. Blisko i prisno. Nijednom riječju nismo spomenuli obostrano negdašnje zatajeno i nikad izgovoreno simpatiziranje ni tobožnju netrpeljivost kao predstavu za javnost. Nije ni trebalo. Ponekad postoje situacije kad ne valja baš sve izgovoriti. Čavrljali smo iskreno i neusiljeno poput starih prijatelja koji se dugo nisu vidjeli. Životi su nam se ponovno na trenutak nedužno dodirnuli, bez predumišljaja i ikakve primisli. Okrznuli smo se jedno o drugo, poljubili nedužno na rastanku u svitanje i čak nismo imali potrebu razmijeniti brojeve telefona — jer znali smo da je to beskorisno koliko i zaludno, da je naš susret bio određen tim jedinim i neponovljivim trenutkom, nijednim drugim, da prošlosti ništa ne dugujemo i da nemamo budućnosti jer stare su simpatije bezazleni žal za nečim što nismo stvarno imati, kakvi nismo bili. Isto tako životno mudro, znali smo da ništa, osim sutradan loše savjesti i srama pred nekim drugim bližnjima, ne bismo dobili seksom za jednu noć — jer to što su možebit, nekoć davno, u nama pri susretu divljali hormoni ne znači da im moramo naknadno udovoljiti (zato da bismo udovoljili nekoj bolećivoj vlastitoj taštini, koja više čak nema ni uporišta). Česta je to greška koja se poslije dugo okajava. Sada, čak i nakon zamalo cijelog desetljeća poslije — drago mi je što nismo podlegli banalnom iskušenju. Sačuvali smo nedirnutu, nedužnu, pomalo poroznu i izblijedjelu, porculansku figuricu mladenačke nevine naklonosti, koju bismo jednom, u kakvoj pomalo romantičnoj priči, mogli i platonskom ljubavlju nazvati. Nismo je trivijalizirali ili oskvrnuli pukom jednokratnom (ili kako god…) tjelesnošću, nego učinili trajno blistavom zvjezdicom na čvrstom noćnom nebu sjećanja, i to onih koja se čak i ne dijele s drugima, niti gube sjaj.

Jednako tako, posve nedužno, kažem opet, mogu pogledati u oči supruzi još jedne stare simpatije ili ljubavi zato što njezinog zakonitog nisam upoznala u biblijskom smislu, pa njezina prednost na tom polju nikad neće biti dovedena u pitanje. Štoviše, čak se možemo sprijateljiti, bude li dovoljno otvorena za takvu ne baš uobičajenu opciju, jer imamo barem nešto zajedničko: sadržane smo u duši istog muškarca (doduše jedna u prošlosti, druga u sadašnjosti), njegova je duša sadržana u nama, poznajemo vrline i mane njegova skrovitog bića, proniknule smo neke duboke zakutke osobnosti stvorenja koje se u našim očima doima tako ranjivim i podložnim zlima svijeta da smo imale potrebu zaštititi ga.

Eh, da, kažem vam, nekoć davno imala sam, recimo, princa pred nosom koji me došao spasiti od zala sviju, od svih nevolja svjetovnih, od raznoraznih coprnica urokljivih, čarobnjaka opakih, maćeha, prevaranata, prijetvornika i inih zlica bezbrojnih. Iiii??? Tja, nisam ga prepoznala! Strašno, strašno! U tome je kvaka s prinčevima i princezama! Stvar me podsjeća na onu, sve u svemu, životno nekorisnu, ali mudru poduku zaboravih kojeg filozofa, o tome kako je sreća kočija koja vam u određenom trenutku stane pred vratima, kočijaš siđe i pokuca — pa ako ste „doma“ i shvatite na kakvu vožnju se valja uputiti, uskočite i zadovoljno se truckate putovima sreće; ako pak niste „doma“ ili ne otvorite vrata tome sudbinskom vozaču, snađe vas mukotrpno bauljanje gudurama i pustopoljinama. Ili tako nekako. Dakle, nismo se susreli ni na kakvu sjajnome balu, niti me spasio iz smrtonosnih ralja zmajevih, niti me čarobnim usnama probudio iz stogodišnjeg sna. (Koliko sve to možda i jest! — ne valja uvijek sjećanju vjerovati.) Međutim, doista bio je Princ koji je kleknuo i zaprosio me, nudio mi srce na dlanu i kleo se u iskrenost svoj ih namjera. Kad tamo — tako glupavo, ali životno okrutno: nisam mu vjerovala. Mislila sam da drži figu u džepu ili možda da se kladio s kolegom kako će me pridobiti u kakvoj spletki à la Volpone. Koja šteta — jer bio je drukčiji, tako mi je bio drag i osobit taj moj razbaštinjeni „ruski grof“ (kako ga je nazvala moja negdašnja prijateljica, kad sam joj ga pokazala na nekom gradskom trgu i rekla: „To je onaj s kojim ne znam što ću. Zdvojna sam. Nešto ne štima.“), ali s popudbinom bremenitijom od svih škrinja koljenovičkih familija, vladarskih ili gubitničkih. Uvijek kad bismo izašli, taj moj nesuđeni „ruski grof“ gorda držanja i tužna pogleda kazivao mi je stihove, uprizorivao maštarije i obećavao skinuti zvijezde s neba. Sjećam se: bila sam impresionirana ali, istodobno uvijek iznova naposljetku nepovjerljiva (kao ukleta kakvim zloduhom), bez obzira na to s kojim bih ushitom krenula susresti ga na nedužnoj popodnevnoj kavi ili neobičnoj večeri. Mogla bih dodati i „na žalost“, ali to zapravo ne bi imalo smisla, niti bi bilo pošteno — jer bih to govorila ja sadašnja, ne ondašnja. Ta pak ondašnja ja, koja je pogledavši se u zrcalo vidjela smušeno i zbunjeno ružno pače koje nikako da već jednom odraste, nije se mogla nositi s tsunamijem riječi, elektriciteta u zraku, prizora i želja — jednako tako (životom) ustrašenog mladca koji se iz životne proze sklanjao u eskapističku poeziju, iz otvorenog suočavanja s nesmiljenim i preklinjućim pogledom žene kojoj je trebala potvrda u vidu “This kind of certainty comes but once in a lifetime” u svojevrsne ekstatičke geste ako ne rilkeovskog, a ono slamnigovskog zanosa.

S današnjom naknadnom pameću znam da se nismo mogli uskladiti jer smo se oboje odveć ustručavali otvoreno raspraviti našu situaciju: svatko je dosljedno igrao svoju ulogu, noseći prtljagu vlastitih nesigurnosti i tjeskobe i mnoštva strahova. On se skrivao iza gestualnosti, koju sam ja doživljavala kao neiskren predumišljaj, ja iza građanske suzdržanosti što je on doživljavao kao pristojno odbijanje. Ukratko, nismo govorili istim emocionalnim jezikom i nerazumijevanje ključnih pojmova bilo je tako posvemašnje da je onemogućilo komunikaciju. I tako, ne znam više točno kako ni zašto, bez ikakva povoda ili objašnjenja, prestali smo se viđati. Životne putanje više nam se nisu križale.

Ne znam više tko, ali jamačno netko koga sam cijenila, rekao je nešto u stilu kako je jedina moguća zamjena za ljubav — sjećanje. I tako je meni ostalo sjećanje na nesuđenog mi „ruskoga grofa“ koji me mogao oteti stoglavim zmajevima što su poslije na me rigali vatru. U sjećanju je bilo tako lako stvarati bliskost — čak ne dovodeći ju u pitanje kao što je bilo u zbilji, uvjeravati se u jedinstvenost doživljaja. Tu i tamo, vrlo rijetko, čula bih kakvu vijest o njegovu životu — činio se dinamičnim, zanimljivim, neobičnim. Uspio je, krenulo ga. Bilo mi je drago zbog njega, ali istodobno na tu pomisao, budimo stvarno iskreni, uvijek se pomalo javilo žaljenje uz jednu bolnu misao: „Sigurno me zaboravio.“ I sama pomisao na Zaborav, koji jest suprotno od sjećanja pa valjda onda i od ljubavi (je li doista, hmmm?), ipak bi me žecnula, zaboljela, zatrovala. Naravno, jer svi mi romantici nedužno mislimo kako zauvijek i neosporno posjedujemo pravo na djelić srca onih u kojima smo svojedobno imali makar i majušan suverenitet za koji smo, razumije se, dali jednakovrijedan teritorij i istovrsno davanje-odricanje. Ako ne i više od toga. Tja, čini se da je u sjećanju uvijek i mrvu više. U sjećanju smo uvijek nešto više dali nego primili — ako si to želimo priznati. Malo više smo se odrekli sebe da bismo nekog voljeli, malo više napora uložili u održavanje te čarobne jedinstvene valne dužine na kojoj smo se našli, malo više smo energije uložili u kvantni skok od prozaičnosti do uzvišenosti.

Kako god. Shvaćam, susrevši ponovno nakon više od jednog i pol desetljeća nesuđenog mi „ruskoga grofa“: u toj nedužnosti zamalo nikad nismo baš posve nedužni. Samo što to, nedužno utoliko što nije s predumišljajem, počesto prekasno spoznamo. Griješimo sjećanjem, a skloni smo katkad griješiti i mišlju — valjda pravdajući se pred sobom da smo onomad prije počinili grijeh propusta te će nam biti oprošteno. Kako god. Que sera, sera… The future’s not ours to see. Nedužne stare ljubavi valja ipak držati na uzici, kratkoj i čvrsto stegnutoj. Opasnost da bi se mogle oteti nadzoru ne proizlazi iz sadašnjosti nego iz nostalgije, a tu smo već na kliskom tlu iracionalnoga. Ne samo što ne možemo vjerovati interpretaciji sjećanja koja je sklona stvarati nepouzdane lakanovske odraze u svojim iskrivljenim zrcalima, nego ne možemo vjerovati ni onom što držimo da je Sada i Ovdje podastrta nam zbilja. Naime, sjećanje će načiniti takve distorzije u odrazu sadašnjice da će zavarati i najpronicavije umove…

I tako kad ponovno u životu susretnete nedužnu staru ljubav, vjerojatno je najbolje da ništa ne poduzimate — jer da vam je Providnost namijenila išta više osim jednokratne iskrice u novogodišnjem vatrometu života, dobili biste je ili si je prisvojili, svim silama. Ali niste! I stoga ne valja raspirivati nerasplamsale vatre, jer s tom iskrom vaš život nije započeo niti će završiti. Nedužne stare ljubavi predivan su potpuri našega života, načinjen od nježnih i krhkih latica davnih dana, pomalo izblijedjelih boja i ishlapjelih eteričnih mirisa. Kad u sjećanju našušurite latice tog potpurija, zapahnut će vas blag i utješan miomiris dragih vam i nedužnih uspomena, eterična toplina dana kad vjerovali ste u čuda i nadali se da će se neko neponovljivo i vama dogoditi. Pa i jest: u tom svome „herbariju“ imate zacijelo kakvu endemsku „sprešanu“ biljčicu, neki jedinstven primjerak vrste ili u detaljima osebujan izrod.

I nemojte se slučajno zavaravati: nemate nikakve obveze spram star ih nedužnih ljubavi kad ih ponovno sretnete. Najčešće, niste se susreli ponovno zato da biste gradili kule u zraku, nego baš zato da ne biste došli u napast ispod čardaka na nebu naknadno podizati temelje. Virtualna nedužnost ipak je dragocjenija od riskantnog posezanja za ozbiljenjem tlapnji (zato što postoji velika vjerojatnost da ćete skončati skršeni i samo s gorkim okusom razočaranja).

Elem, kažu da u životu možete izgubiti samo dvije stvari koje se ne mogu kupiti niti nadoknaditi: ljubav i vrijeme. Dakle, to vrijeme ste nekoć već potrošili, a tu ljubav niste ni stekli. Budimo razumni. Lucy iz Peanutsa bi u tom duhu bezvremeno zaključila: „All I really need is love, but a little chocolate now and then doesn’t hurt!“