Oslobađanje | Gordan Nuhanović

10.

 

Dogodilo se to jednog toplog ljetnog dana, koncem kolovoza, na posjedu njezinih roditelja gdje se već stizalo autocestom od Zagreba za tridesetak minuta. Trajalo je posljednje oprašivanje komaraca u sezoni i vozilo, koje se lagano provezlo cestom ispod kuće, iz otvorenog je prtljažnika pustilo bijeli prah. U predvečerje, taj se oblak sporo dizao uza brijeg iznad sela – nadirući kroz čokote vinove loze privezane uz betonske stupove. On je s verande čuo svoju ženu kako lupa prozorskim oknima u potkrovlju. Bili su sami u vikendici. Sin je nastavio ljetovanje s njezinim roditeljima, koji su upravo ličili kuću na moru. Po običaju drugu dionicu godišnjeg odmora ona je poželjela provesti u tišini dubokog kontinenta, uoči povratka na posao, ali ovog puta odmor je protjecao u znaku njegovog skorog odlaska. Još nije bilo odlučeno kada bi se to imalo dogoditi, u kojem trenutku i na koji način, mada je bilo, ili trebalo biti, jasno da se to vrijeme približava. Čak je i ona smatrala da bi to trebalo obaviti uoči početka škole, dok je sin na moru. On je također imao te datume na umu i činilo se kako sve ide po planu. Ipak je tih dana osjećao čudno uzbuđenje. Neke večeri bio je vrlo blizu odluci da se popne k ženi u sobu u potkrovlju, ali se naposljetku suzdržao od takvih ispada. Nastavili su spavati odvojeno, a za ručak bi ponešto odmrznuli ili samo skuhali svježe povrće iz vrta, svodeći uzajamne aktivnosti na minimum. U vikendici, koja je imala sva obilježja kuće – podignuta na brijegu s pogledom na udoline i bajtice za odmor, skoro nevidljive u gusto obraslom krajoliku – sve je toliko plijenilo nepomičnošću da je on, uljuljkan u tu zelenu postojanost kasnoga ljeta, gotovo smetnuo s uma da bi uskoro trebao napustiti obitelj. Bilo je prošlo već nekoliko tjedana otkako je supruzi objavio svoju odluku i njezina je reakcija bila vrlo suzdržana. Uočio je tek promjenu u njezinom oslabljenom apetitu, a sunce, na koje bi joj koža reagirala intenzivnom bakrenom bojom, jedva ju je dodirnulo. Izgubila nekoliko kilograma na moru, ali on je smatrao da se općenito dobro drži. Oni su se, kao muž i žena, već bili dovoljno udaljili, smatrao je. Njihovi životi ostali su bez dodirnih točaka. O tome su, uostalom, već toliko toga rekli jedno drugome, a nakon što je očitovao svoju namjeru da ode, njihovi su razgovori čak postali vrlo otvoreni. On joj je priznao da je pasivnim držanjem nastojao samoga sebe učiniti što nebitnijim faktorom obiteljskog života. Zapravo je iz braka izlazio vrlo pažljivo, tijekom nekoliko posljednjih godina, kako bi onaj konačni iskorak ispao što mekši, bezbolniji. Osim toga, ona je s njim imala samo probleme. Tema njegovog zaposlenja opet je na jesen dolazila na dnevni red: njegova ovisnost o nepostojanim honorarima za književne prikaze po novinama i internetskim portalima nastavit će se i dalje. Bit će to, po svemu sudeći, još jedna godina bez redovitih primanja. Knjiga mu je bila daleko od pravog početka. Emotivno, njih su se dvoje potpuno razišli – ona je to također priznala, kao i činjenicu da njegov odlazak kod psihoterapeutkinje nije potaknuo željene promjene. Između njih nestalo je povjerenja; njihov se odnos više nije mogao nazvati prijateljskim, što ne znači da poslije, kada utihnu strasti, oni to opet neće postati – o svemu su se tome već bili gotovo usuglasili, barem u općim crtama, a vrijeme koje je bilo pred njima, ta dugoočekivana tri tjedna njezinog godišnjeg odmora, trebalo je proći u rješavanju nekih operativnih pitanja.

Uoči povratka u Zagreb, za ručkom, skrenuo je razgovor na pripreme oko svoga odlaska i ona, kojoj se nikako nije vraćao apetit, odbacila je vilicu u tanjur kojeg je jedva bila zamrljala. Njezine blijede usnice strahovito su zadrhtale. Sila povrijeđenog ponosa kao da se naglo oslobodila, buknula je u užasu koji nije imao veze s njezinom visokom inteligencijom, samosvojnošću i osjećanjem nadmoći – on je prepoznao to trenutno urušavanje u jajolikim, ledenim očima, podsvjesno očekujući jedan ovakav trzaj koji bi ga mogao dokačiti u posljednjoj fazi. Optužila ga je za emocionalno i materijalno iskorištavanje, za „pritajeno iscrpljivanje”, kako je rekla, koje faktički traje od samog početka njihova braka. Vidio je kako joj se jedan očni kapak nekontrolirano sklapa, i to je bilo vrlo opasno. Počela je vikati, a neke je stvari bacila na pod. Možda ga ona ipak voli, upitao se? Iako ljubav već dugo nije bila predmetom njihovih razgovora, njezina reakcija ličila je na strastveni ljubavnički ispad. Udarci prozora u potkrovlju, od kojih je zadrhtala cijela kuća, bili su nastavak te erupcije bijesa koja još uvijek nije bila završila. Taktički se odmaknuvši na verandu, on je, pušeći, tonuo u mrak skupa s garniturom za sjedenje, dok je prah protiv komaraca oplahnuo kuću. Zvuk prskalice u vrtložnom ritmu, tak-tak, dopirao je s travnjaka. Iz okolnih gustiša povjetarac je pokrenuo ustajalu vrelinu. On je, okamenjenih vilica, pratio smiraj s jedne od najviših točaka u kraju, razmišljajući kako bi trebalo nešto popiti – u takvim trenucima alkohol bi mogao pomoći, sjetio se i proniknuo u sumračnu kuhinju te ondje, među obrisima starog vikendaškog pokućstva, ustuknuo pred siluetom svoje žene, gotovo se preplašivši njezinog osjenčanog, srebrnosivog tena. Stajala je postrance, ali nadohvat pruge svjetla iz otvorenog hladnjaka – kao u stanju duboke uronjenosti – u tolikoj mjeri blijeda da se sjetio lica svoje majke na odru. Zato je zatvorio hladnjak, a time je i priviđenje nestalo. Ona mu je rekla da odmah pokupi svoje stvari, na što je on mehanički krenuo u sobu. Ušavši dublje u kuću, osjetio je sparan, neizvjetreni zrak. U polumraku je uzeo torbu i podigao je na krevet, gotovo da i nije imao što vratiti u nju. Pokupio je nekoliko knjiga što su, nedočitane, ležale rastvorene po podu, pisaći blok i majicu u kojoj je spavao; preko svega toga povukao je patent, ali na vratima mu je zapriječila prolaz. Prišla mu je i odgurnula ga; on bi se katkada začudio njezinoj snazi s obzirom da su joj tjelesni napori bili gotovo nepoznati.

– Huljo, misliš otići samo tako! – rekla je to kao da ga je uhvatila u nekoj nedoličnoj radnji, s mržnjom koja mu je sjela na srce.

– Već smo sve dogovorili, zašto sada praviš scene?

– Nakon svega ti još spominješ dogovor, odlazak u miru Božjem, bez scena i s dobrim alibijem za sretan i miran nastavak svoga puta! Tako si ti to sebi zamislio! – udarila je po prekidaču i žarulja u sobi je iznenađeno zasvijetlila.

– Hoćeš da ti potpišem potvrdu kako će sve biti dobro? Jel’ to očekuješ? Izjavu o neometanom razvoju tvog slatkog života, ovjerenu kod javnog bilježnika, ha?

– Očekujem minimum korektnosti, samo to.

Nagnuvši se prema njemu, pokazala je svoju jaku čeljust, kao demonstraciju sile. Ona je njome doista mogla snažno zagristi. Umjela je i opako uštipnuti ili pak duboko zariti nokte; neke od njihovih ranih razmirica završavale su njegovim okrvavljenim zapešćima, ali tome bi se kasnije smijali. U ovakvim okolnostima – suočena s nečim definitivnim – ona je mogla i zaboraviti na konvencije o humanom ratovanju. Kada je o tome naknadno mislio, iz sigurnosti svoga stana, pitao se kako mu nešto od posuđa tada nije bacila u glavu? Kako to da ga nije ozbiljnije ranila? Mogla ga je napasti nožem. U stražnjem dvorištu sigurno je bila koja zaboravljena sjekira u panju, a gore u potkrovlju, pod krevetom, možda čak i pištolj umotan u stare ručnike.

Dogodilo se upravo suprotno: blijede usnice razvukle su se u osmijeh. Rekla je: – Baš me zanima kako to kaniš riješiti sa sinom.

To je već bilo pitanje.

– Obavit ću to čim se vrati s mora.

– Ja ne bih baš bila tako sigurna da sam na tvom mjestu.

– Kako to misliš? – mora da je djelovao naivno u širokim bermudama s cvjetnim uzorkom na džepu i uskoj, svijetloplavoj majici. Bilo je to izdanje za plažu, a ne za okončavanje braka.

– A, neće on ni blizu tebi, nećeš ga prljati svojim bludom. To neću dozvoliti.

– O čemu to pričaš? – spustio je torbu koja mu je odjednom postala teška.

– Pa i sam si rekao da odlaziš zbog želje za apsolutnom slobodom, nisi valjda mislio na neku apstraktnu slobodu? – nasmijala se vrlo ružno dok ju je on gledao s određenim zazorom, turobno.

– Ali, ti i trebaš živjeti kao što si zamislio, tako da budeš sporedan i nevažan. Ja ću ti to priuštiti, vjeruj mi.

– Dobro. Ti mi, dakle, prijetiš.

– Ukazujem na jednu od mogućih prepreka koje ćeš morati svladati.

Imala je duguljaste kosti lica, koje kao da su izdužile i oblik njezinih očiju, zbog čega je ponekad gledala sumorno poput svetaca s freske; nosna kost bila joj je ljupko spljoštena, usnice blijede i sa stanovitom dozom prepotencije, kao da će prevaliti ono „pih”. S kosom je imala problem zbog pretjerane bujnosti; često je u frizerskim salonima dobivala komplimente za gusto vlasište. Bilo je i perioda linjanja, kao kod mačke, ali svaka je dlačica imala nešto neraskidivo u sebi. Ipak, glavni odušak unutarnje žestine bio je lociran u malo izbočenoj donjoj čeljusti, toj poluzi gnjeva, kako ju je on već nazvao u svojim skicama, smatrajući da ljudi s takvom vilicom doista misle ozbiljnije od ostalih.

Uskovitlanih misli spustio se noću u selo i ondje se, u jedinom lokalu, raspitao za prijevoz do grada. Autobusi više nisu vozili, ali jedan od potomaka Matije Gupca za kartaškim stolom prepoznao ga je i uputio na kuću izvan mjesta gdje je živio pričuvni taksist. Ukoliko je trijezan u ovo doba, skeptično je dometnuo kibicer. Igrao se ajnc. Društvo je počastio rundom; on sam popio je oproštajni tromotorac za šankom i zatim se uputio prema udaljenoj svjetlosti, što se nazirala kroz polja i voćnjake, prebacivši torbu preko ramena u sasvim ugodnoj ljetnoj noći. Mjesec je bio nisko, zaklonjen krošnjama drveća uz cestu, a nebo vedro i tiho. Bio je već odmakao na otvorenom kada je čuo kako mu iz smjera sela prilazi automobil. Maknuo se na usku prugu zemlje koja ga je dijelila od jarka i nastavio gledajući preda se na dio puta osvijetljen farovima. Automobilu kao da je trebalo vremena da mu se približi, a zatim je, umjesto da ga obiđe, usporio i nastavio ga polako slijediti. Takvih je scena bilo u američkim filmovima, ali u Hrvatskoj je čovjek morao dobrano zabrazditi u životu da bi ga automobilom natjeravali po seoskom putu. Kada se osvrnuo, morao je rukom zakloniti oči zbog jakih halogenih svjetala, gotovo proklizavši niz rosnu travu prema jarku. Ipak je u visokoj, monovolumenskoj kabini ugledao lik svoje žene za volanom i učinilo mu se da kroz motornu buku čuje glazbu s CD playera. Tih je dana opsesivno slušala Marvina Gaya, glazbenika koji je u gotovo religioznom nadahnuću pjevao o ljubavi i razumijevanju među ljudima. Možda je u međuvremenu nešto popila ili je pomiješala tablete s alkoholom pa ga sada plaši u noći, bio je itekako svjestan očaja koji ju je naveo na ovakav potez. Nastavio je, uznemiren, dalje uz cestu. Automobil bi mu se primaknuo sasvim blizu, a zatim bi ga, kao da ga iskušava, opet puštao da se udalji nekoliko metara. Kada je napokon stao i suočio se sa snopovima usmjerene svjetlosti, prožeo ga je strah od nasilne smrti. Tehnički gledajući, ovako joj nikad nije bio blizu; bio je dostatan dodir papučice gasa pa da ga smrvi snaga pogona na četiri kotača. Mjerila po kojima netko zaslužuje živjeti vrlo su nepostojana. Uz glavnu struju, uostalom, uvijek teku one paralelne koje čekaju da se umiješaju. On, koji je povjerovao da je vredniji od drugih, dopao je u najrizičniji razred. Ali ona ga nipošto nije željela lišiti života; imala je neke druge zamisli u vezi s njim…

Kada je dovršio ulomak, spustio je papire i pogledao niz jastuk.

– I tako sam dospio tu gdje jesam, u sobu mlade specijalistice za oklopno-mehanizirano ratovanje – rekao je kao da ni sam nije siguran gdje su granice fikcije, a gdje počinje hotel sa svojim olupanim namještajem. Tko zna, možda će se jednom probuditi u svom bračnom krevetu i s istom nevjericom pogledati pokraj sebe, Josipi u oči. Zasad je ležao na vanjskoj polovici uzanog kreveta i pod svjetlom lampe čitao ono što je toga dana zapisao na papiru s logotipom jednog priznatog ugostiteljskog objekta. Oboje su bili odjeveni. Devaldu je pod dolčevitom bilo previše toplo, ali je ionako već bio spreman za odlazak.

– Ništa ne govoriš… – obratio joj se. Dok je čitao, osjetio je kako se Ana Marija priljubljuje uz njega, ali pošto je završio, ona se ispružila na leđa. Kapci, otežali od naslaga ljubičaste maskare, pulsirali su joj snažnom životnom energijom. Stavila je ruku na čelo i bijeli lakat pokazao joj se pod crnom majicom širokih rukava.

– Brrr, pomalo zastrašujuće – tiho je rekla.

– Jel’ to znači da djeluje dovoljno stvarno?

– Ako je to baš tako izgledalo…

– Vjerojatno sam ponešto izmislio.

– Kakva je to žena?

Devald se okrenuo na krevetu, na bok ka zidu.

To je žena koju nikada nitko nije žalio, pomislio je, žena koja nikada nije pobudila ničije suosjećanje. Ana Marija ga je obuhvatila oko vrata i osjetio je njezina prsa na leđima. Gricnula ga je za vrat, ali ne prejako.

– Samo se pitam hoću li ja završiti u epilogu? – Za takve prigode Devald je imao jedan citat.

– Istinski dobar junak romana čuva svoje tajne sučeljen s čitateljem, ali i s piscem koji ga je izmislio.

Okrenuo se kako bi iz džepa sakoa na stolice izvadio mobitel i provjerio vrijeme na njemu.

– Večeras bi još trebao na rekreaciju – rekao je, iako je termin možda već prošao. Usamljeni časnici kašljahu iza tankih zidova. U jednom trenutku, Devald je osjetio jak zadah menze u sobi. Kada se ipak natjerao ustati, primila ga je za ruku.

– Da?

– Drago mi je što vodiš brigu o svome tijelu – rekla je i on je zaokupljenih misli skupio usnice. Svjetlost lampe umanjila je sobu. Teško je ustao, teže no što je očekivao.

– Ako se misliš vraćati ovdje, molim te, bez tuširanja. Obećavaš?

– Voliš muški znoj?

– Ne, nego mrzim gel za pranje.

Je li došlo vrijeme da oglasi kraj svoje potrage, pitao se dok je, minutu kasnije, odijevao sako. Ili je samo ponovno našao ono što nije tražio? Povukao je uske rukave sakoa preko dolčevite. Remen, koji mu se učinio labav, pritegnuo je za jednu kopču. Ipak je brzo dostigao radnu temperaturu i napustio sobu. Na stubištu je već imao mobitel na uhu.

– Đeksone – rekao je ispod glasa – jesi još u Rekreativnom?

– Požuri. Imamo Ciligin poziv na večeru. Danas mu je navodno rođendan. Okrugla brojka.

– Ma nemoj.

– A gdje si ti? Navodno si Milivojeviću obećao partiju ping ponga.

– Izgleda me netko prati – rekao je.

– E jebi ga… – Netko ga prati, Devald je čuo kako se obraća nekome pokraj sebe. Možda Uremoviću, pomislio je. Ili Milivojeviću, kojeg je zeznuo za termin. Ali, zašto Milivojeviću? A zašto ne, odgovorio je sam sebi. Možda čak prije Milivojeviću nego Ciligi, razmišljao je, iako je pokraj Đeksona zapravo mogao sjediti bilo tko, a njegov slučaj, na kraju krajeva, ionako više nije bio tajna.

– Gdje si sada?

Prošao je pokraj recepcije u polumraku. Vikendom, kada se svi hoteli pune, ovaj je bio gotovo prazan, ali pod trijemom na ulazu susreo je stražara u maskirnoj kabanici: ovdje, pod okriljem vojske, bio je sigurniji no igdje u gradu, ali je bez oklijevanja produžio na kišu. I dalje je govorio tiho u mobitel.

– U Šubićevoj – rekao je.

– Kod one male časnice?! – uzviknuo je Đekson. – Ne mogu vjerovati da si obio i ta vrata, čime se ti to služiš, čovječe? Hoćeš da pošaljem nekog po tebe?

– Nema potrebe. Mislim, nisu mi baš za petama.

– Koliko? Jedan ili više njih?

– Kažem, sada izgleda nema nikoga, ali…

– Moguće je da je Modli angažirao privatnog detektiva, ali to smo, jebi ga, i očekivali. – Đekson se opet konzultirao sa sugovornikom.

– Halo?

– Da.

-Boga mu, izgleda da se stvari zaoštravaju.

– Da dođem k vama?

– Ob-ve-zat-no. Ali, uzmi taksi. To će biti pametnije. Da uzme taksi, ha? – Čuo je u slušalici kako se Đekson dogovara.

– Da, uzmi taksi, ali ne u Šubićevoj, nego se na Zvonimirovoj.

– Pretjeruješ, ne vidim nikog živog na ulici.

X

Sadržaj

1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.


Impresum