Oslobađanje | Gordan Nuhanović

2.

 

Devaldu je dugo trebalo da papučicu kvačila dotjera do kraja; obično je to radio mehanički, bez empatije, ali ovoga puta osjećao je kako se tamo dolje pod njegovim nogama miče jedan snažan, dobro podmazan mehanizam. Otpuštajući kvačilo, proživio je čak i trenutak vage, međugasa, u kojemu se još ništa ne događa i u kojemu je još moguće odustati. Ali, taj trenutak je prošao i automobil se pokrenuo uz trzaj – kao da ga je netko drmnuo odzada. Njegova zemlja proizvodnje je Rumunjska, što je činjenica od koje se danas ograđuje cijeli lanac distribucije i marketinga. Prodavač u salonu u nekoliko je navrata pred Devaldom pokušao umanjiti udio Rumunja u proizvodnji Dacije: – Čujte, auto na sebi baš i nema puno toga rumunjskog s obzirom da su Francuzi, bla, bla, bla”

Koliko je shvatio, Renault je intervenirao u motoru, ali je bazična montaža i dalje u rukama rumunjskih radnika, kao što je i Devald, unatoč poboljšanjima do kojih se vinuo, u osnovi zadržao stare boljke.

Hazarder u modrim odijelima, odjeknule su u njemu Zmazekove riječi kada se vratio na autocestu i nastavio put. I o kakvoj se to prokletoj mreži radi? Projurio je kroz industrijsku zonu, ali u blizini prvih opskrbnih centara promet se zgusnuo i on je, da izbjegne gužvu, skrenuo s autoceste – ravno u čep na prvome semaforu. I obuze ga zebnja da neće stići na vrijeme. Nije ni primijetio da mu je mobitel i dalje između uha i ramena, da gnječi tipke na uređaju okrećući volan kako bi prešao na suprotnu traku. Potom je našao izlaz Zagreb-zapad, bacio mobitel na sjedalo i oslobodio rame. Cesta se zažarila svjetlima. Sve bi bilo drugačije, vjerovao je, kada bi mu tijelo normalno reagiralo na umor. Zaputio bi se kući, raspremio prtljagu i utonuo u kupku. Umor bi mu donio predah, a ovako – zašto se toliko forsira? Istina je da se u posljednje vrijeme razina njegove gotovosti uopće nije smanjivala, što je i razlog zbog čega je rijetko skidao jaknu ili izuvao cipele. Posjedovao je iznimno dobar start, a mogao se – ako bi to okolnosti od njega zahtijevale – preustrojavati u hodu i mijenjati pravac kretanja. I što je najvažnije, na cilj bi uglavnom stizao na vrijeme. Sada je imao još nepunih dvadeset minuta. U normalnim okolnostima trebalo je to biti dovoljno, ali predvečerje radnoga dana najgore je vrijeme za čovjeka koji hita umiriti svoju savjest.

Mobitel je opet zazvonio, ali Devald je ignorirao nepoznati broj na zaslonu. Ubrzo nakon osamostaljenja počeli su ga zvati kojekakvi rođaci i znanci. Bilo je to veoma razgranata formacija sačinjena od rođaka koji su ga kao studenta zadužili pokojim ručkom ili strojno opranim rubljem, javljali su mu se samozvani intimusi njegovih roditelja, kolege iz osnovne škole, strine u drugom ili čak trećem koljenu – a u snu ga je posjetila i njegova pokojna mama, što ga je, naravno, dodatno uznemirilo. Razvod je zamišljao kao događaj intimne prirode, a sada se od njega očekivalo da o tome govori kao o projektu koji je dospio na javnu raspravu. Skretali su mu pažnju na njegove umjetničke mušice, pozivali ga na oprez i podsjećali na rodbinsku povijest u kojoj su brojni preljubi završavali srčanim udarima, tom Ahilovom petom Devaldovih. Zanimalo ih je gdje živi i tko mu kuha? A tata, kako je to on primio? Spominjali su i Josipu, njegovu suprugu, koju su pamtili kao samouvjerenu damu s dobrim pedigreom. Zanimalo ih je i koliko često viđa Olivera, a na repertoar je neizbježno dospijevala tema djetetove alergije.

Prodirući dalje u grad, Devalda je sustigao i poziv iz vojne sfere; Ana Marija, IPD-ovka Glavnog stožera i suradnica „Hrvatskog vojnika”. Nju je ulovio na novogodišnjem domjenku u Domu hrvatske vojske gdje se našao u Đeksonovoj pratnji, među visokim vojnim licima, od kojih je najdojmljivija bila Ana Marijia s grudima zauzdanim uskom bluzom s epoletama – i ta mu je slika sada rastjerala crne misli, sekundu-dvije držao je uređaj u ruci, prije no što je shvatio da mu za te dojke treba podroban akcijski plan kako bi izbjegao zamke koje oko njih postavljaju teme kao što su prijem u NATO te preustroj i profesionalizacija Hrvatske vojske.

Bio je u okružju registarskih oznaka glavnoga grada, u zoni periferijskih kuća s balkonskim stupićima i šamotnim roštiljima – među skladišnim zgradama koja su osvajala prostore nekadašnjih šuma.

Odlučio se za sigurniju metu: Lili.

– Dobra večer, javljam da ulazim u Zagreb.

– O, već si se vratio! – Riječ „već“ nepovoljno je djelovala na Devalda; kako to već, pomislio je i upitao:

– Nemoj mi reći da je Perica opet na slobodnom vikendu?

Perica, njen bivši muž s kojim je imala malodobnu kćer, izdržavao je zatvorsku kaznu zbog malverzacija u banci u aferi Šalter.

– Znaš da je odnedavno pod blažim režimom – podsjetila ga je, ali njegovi česti dolasci kući Devaldu su išli na živce.

– Je li trenutno doma ili u zatvoru? – ponovio je pitanje s natruhom nervoze u glasu.

– Ne brini ništa, poslala sam ga u dužu šetnju.

– Dakle, tu je…

– Obećao je da se neće vraćati do ponoći, a i malu sam torpedirala kod prijateljice. Tako da je zrak čist, a lignje spremne za pećnicu.

To je značilo da večeras može računati na dalmatinsku večeru pod svijećama, mirisne štapiće i svilenkasto rublje.

– Dugo te hoću pitati, da li je moguće da ga policija motri dok je na vikendu?

Odlutao u slasti, Devalda je zateklo jedno ovako pitanje: – Koga da motre? Tvoga Pericu?

Sada mu je, usprkos svemu, došlo da pukne od smijeha.

– Molim te, koja bi se služba gnjavila s takvima kao što je tvoj muž? Pa oni cijelo vrijeme smišljaju način kako da ga se riješe, da oslobode krevet za neku veću ribu…

Dok toliko okorjelih kriminalaca čeka na adekvatan smještaj, mislio je, dok država traži pomoć od EU radi izgradnje novih kaznionica, Lili se nada da tog kokošara netko drži pod prismotrom!

– Danas bi svatko u zatvor, a nitko ne pita koliko to košta? Tri jela dnevno, priključci na toplanu i vodovod, struja, stražarska služba, organizacija slobodnog vremena, tečajevi, hobiji… – Sigurno je bilo još izdataka iz proračuna, ali Devald je čuo svoj glas u slušalici i odlučio prekinuti razgovor.

– Lili – rekao je, pribravši se – kako sad stvari stoje, Perica je do ljeta vani i s tim se napokon trebaš suočiti.

– Ja sam lignje već nasolila, trebam ih još samo gurnuti u pećnicu. Ne znam koliko češnjaka da stavim.

– Minimalno. Čuj, najprije bi morao nešto obaviti u gradu pa ako si otvorena za druženje poslije devet… – ovo ga je sada definitivno pokolebalo. Upitao se kakve to formulacije izlaze iz njega? Ako si otvorena za druženje poslije devet sati. I tko tako govori s nekim do koga mu je stalo? Lili je baš tada spomenula njegove radne bilježnice i to ga je donekle oraspoložilo za nastavak razgovora.

– I veseli me što si dobio inspiraciju na planini. Izgleda da ti je godila promjena zraka.

– Radi se ipak o sirovini, o gomili nabacanih misli… – O rasutom teretu, kako je on to nazivao, koji tek treba prikupiti iz raznih izvora, iz bilježnica i šalabahtera u kojima je i mnoštvo besmislica.

– Ja sam bila sigurna da ćeš se otvoriti, sjećaš se kada smo o tome razgovarali?

Nažalost, nije se mogao sjetiti.

– Samo da ovdje ne presahnem – rekao je više sebi nego njoj.

Draga je to ženska, zaključio je, iako je o njoj neoprostivo malo mislio. Dok je bio na Popovoj Šapki razmijenili su nekoliko poruka, a Lili je izbjegavala skretati njegove literarne misli vijestima iz svoje svakodnevice. Uostalom, jednoj tehnologinji u zrionici banana s malim djetetom i nije se moglo dogoditi nešto vrijedno pažnje. Devald je to veoma brzo shvatio, ali se nadao da će jedna takva sudbina u njemu potaknuti suosjećajnost i viteštvo. S Lili mu se pružala prilika da razvije neke od svojih osobina koje je u braku sa snažnom i materijalno neovisnom ženom morao potisnuti. Vjerovao je kako mu nedostaju izazovi te vrste. Još iz djetinjstva je vukao vrlo živu predodžbu o skromnoj bračnoj zajednici u kojoj bi njegova požrtvovnost imala smisla. Ovako, život s Josipom bio je samo nadogradnja, a njemu se ponekad činilo kako mu nedostaje uporišna točka: kretanje od nule, borba za egzistenciju i zadovoljstvo u polaganom stjecanju. Lilin položaj bio je čak i socijalno težak, naizgled idealan za Devalda, no morao je priznati da je zasad malo što od svojih vrlina pokazao na djelu.

S tom mišlju odvojio se od glavne ceste i dospjevši u poznatu četvrt, zamjetno spustio brzinu. Tu – u vijugavim uličicama pod skromnom rasvjetom – pritisak grada je naglo popustio i najzad se uspio odvojiti od samoga sebe. Usporivši, kroz odškrinuto leptir-staklo zamirisalo je jezero. Večernja omaglica još je uvijek kukavno lebdjela oko svjetiljki, njoj je izgleda trebao potpuni mir da bi se odvažila sići na ulicu. Sjetio se kako je Oliver u tim atmosferskim pojavama uočavao bića iz svojih omiljenih priča. Ružičasto stopalo. Kajba. Zmaj Gordan. Čičko. Njegova bujna mašta kod Devalda je budila nadu u sjeme djetetovog talenta koje će, tješio se, proklijati i bez njegove nazočnosti. Naći će već put, hrabrio se zašavši među stabla jablana koja su ga nekoć, kao pubertetliju, činila sjetnim. Sada su ga konture tog drveća umirivale. Najzad se ukazala i kapelica s limenim krovištem prema kojoj je znao da treba skrenuti. Još je malo usporio; u prilaznoj uličici bio je jedan izrazito ćoškast ležeći policajac. Zatim šljunčano parkiralište gdje je gotovo cijelu prošlu školsku godinu ostavljao automobil. Ali, ono je sada bilo blokirano ogradom iza koje su se nazirale konture objekta u izgradnji. Produžio je i popeo se na trotoar par metara dalje, ugasivši motor.

Po izlasku iz kola zatekli su ga glasovi i svjetlosna buktinja nad visokom živicom. Svojim krivudavim, pomalo samodopadnim korakom, pošao je u suprotnom smjeru, stazom među tamnim čempresima koju u ovo vlažno doba nitko nije koristio. Je li se prikradao? Očito jest, ali nije imao izbora. Kako se približavao u njemu je raslo uzbuđenje koje je pojačavala snažna rasvjeta. Nje se svakako trebao kloniti. Stoga je skrenuo s puta i zašao u mokru travu, među rijetke nasade borova. Dok je gazio zelenom površinom, mogao je jasno čuti suzdržani žamor. Zatim se oglasilo i zvono, školsko zvono, a on je već bio kod žičane ograde gdje ga je od natkrivenog ulaza u školu dijelilo tek petnaestak metara. Ondje će, za nekoliko trenutaka, nastati veliki metež. Ustuknuo je, kao da ga je preplašila mogućnost gužve, zaklonivši se spomenikom čovjeka čije je ime nosila škola. Ovdje, sučelice ulazu u zgradu, noge su mu zadrhtale, ali to je pripisao umoru. Ali, grudi su mu se čudno nadimale dok je, stojeći u sjeni, prepoznavao neka lica – lica s kojima je još donedavno dijelio iste teme dok je, kao uzoran otac, podupirao roditeljske brige, davao smjerne komentare, zapažao, procjenjivao, dovodio u pitanje, kritizirao. Ravnatelj je bio jedan brko koji je katkada obavljao poslove majstora. Učiteljica? Ona je tek došla s fakulteta i u njezinoj je pedantnosti vidio štrebersku sitničavost. Najviše zamjerki izazivale su neprekidne donacije: kupovina televizora, zastave, kompjutora i pribora za okapanje školskog vrta. Zamjena geografske karte, seta lopti i – koliko se sjećao – DVD player, kao vrhunac školske godine 2007/2008. Na oglasnoj ploči roditelje su upozoravali da nestaje tekućeg sapuna, a za svaku donesenu rolu papirnatih ubrusa djeca bi zaslužila plus u rubrici „mali kreativci”. Kao javni radnik i intelektualac, Devald je smatrao dužnošću progovoriti u ime roditelja čije je pritužbe slušao ispred škole – artikulirati njihovo nezadovoljstvo, kako je on to naivno mislio. Svoj stav iznio je jesenas, na roditeljskom sastanku.

– Kako to da Ministarstvo ne može osigurati kompletnu opremu za izvođenje nastave? – postavio je pitanje imajući na umu one socijalno ugrožene, osobito nižu srednju klasu iz koje je i sam potekao, ali se, ženidbom, popeo stepenicu-dvije iznad, mada zakratko, kako se pokazalo. I tako, dokopavši se katedre, Devald se prisjetio kako je nekad davno, sedamdesetih, u njegovoj maloj školi postojao državni televizor. Raspričao se o odlascima na ekskurzije, susretima s pjesnicima, ugošćavanju mađioničara i koječem drugom. Sve to financirano je iz SIZ-a, rekao je. – A sada, posvuda potreba za donacijama i humanitarnim priredbama! Kamo odlazi porez koji plaćamo? – poentirao je u učinioci ispred ploče na kojoj je kredom bila ispisana neka jednostavna računska operacija. Možda se malo zanio, izgovorio rečenicu-dvije više no što je potrebno, ali smatrao je da nije loše cijeloj priči dati širi, društveno-ekonomski okvir, čak i na roditeljskim sastancima koji, u praksi, nemaju takvih ambicija. Ispostavilo se, međutim, da nije našao saveznike. Štoviše, činilo se da je roditelje odbio njegov gorljivi nastup. Bio je zbunjen, a očito i oni skupa s njime, a onda se za riječ javila jedna gospođa koju je zanimalo zašto u školskom meniju ribu daju samo u obliku paniranih štapića? Devalda je obuzelo razočaranje; njegova rječitost pokazala se neumjesnom, čin bez mjere i takta zbog kojega su ga roditelji Oliverovih prijatelja počeli zaobilaziti. Izgubio je i simpatije mlade učiteljice. Šale koje je katkada zbijao s njom prestale su joj biti duhovite, a u danima koji su slijedili sustigao ga je i pismeni odgovor od ravnatelja, u kuverti koji mu je uručio sin nakon škole.

„Poštovani gospodine Devald“, pisao mu je ravnatelj, „povodom vašeg istupa na roditeljskom sastanku, koji mi je, u skladu s načinom rada naše škole, izložila učiteljica Silvana Tintor-Rajner, odlučio sam Vam, kao ravnatelj, odgovoriti…” Pismo je nalikovalo plaćenom oglasu Ministarstva prosvjete s posebnim osvrtom na komparativne prednosti škole o kojoj je riječ. Ravnatelj je podsjećao na besplatne udžbenike, subvencioniranu prehranu, zahtjevnu i skupu organizaciju poslijepodnevnog boravka u školi te – s osobitim marom – na projekt edukativnih đačkih izleta u kojima, kao sponzori, sudjeluju najjače domaće i inozemne firme. Akcija se zvala „Obrazovana djeca – oplođeni kapital”. Ravnatelj mu se obraćao naizgled staloženo i s razumijevanjem, ali Devalda je to pismo uzrujalo. Piše li ravnatelj svakom buntovnom roditelju? Ako ipak ne piše – ako je ovo iznimka – hoće li njegov sin zbog toga snositi posljedice? Biti označen? Diskvalificiran? Brinula ga je mogućnost rafinirane osvete kakve se inače provode u okvirima velikih, moćnih sustava, kazna koja se podnosi u malim i točno doziranim obrocima kako bi bila što teže uočljiva u obilju legalnih odgojnih mjera. Devald je tih dana ozbiljno razmišljao o isprici u formi uzvratnog pisma; uostalom, tko je on da iznosi subverzivna stajališta o sitnim novčanim prilozima u korist djece? Zar je protiv poboljšanja kvalitete nastave? Što on to dovodi u pitanje? Poštenje nastavnog kadra, njihove plemenite ideale? Pa dovoljno je da pogleda sebe u večerašnjem izdanju: skriven među borovima, blatnih nogavica, čupav i s raskrvavljenim kapilarama u očima – u takvom izdanju mogao je pobuditi ozbiljne sumnje u svoje dobre namjere. Čak je preplanulost njegova tena djelovala besramno u ovoj prohladnoj ožujskoj noći, ali nekoliko kišnih kapi na čelu kao da su mu dozvale misli. Jak zapuh vjetra dodatno je uskomešao okoliš, a iz zgrade je dospijevao sve jači žamor. Zatim su trijem ispred škole i dio dvorišta oživjeli u dječjoj galami i Devald se, unatoč svemu, osjetio pomalo zatečeno. Otvorili su se kišobrani i smanjili mu vidljivost tako da se propinjao na vrhovima kanađanki ne bi li ugledao poznato lice. Djeca su – kada ih se gleda u gomili – međusobno veoma slična: u hodu oponašaju jedan drugoga, a tonom i bojom glasa žele biti što više nalik nasrtljivom navijačkom žargonu, tom bu-hu idiomu koji se nametao djeci kroz medije, a Devaldu je bio naročito odbojan. Ponovno se vratio u ravninu osamljene statue. Dvorište se praznilo pod prijetnjom kiše i on je napokon opazio ženu markantnog lica u plavom kišnom mantilu, gologlavu i s neotvorenim kišobran u ruci, gospođu Pamuković ako je dobro upamtio, čiji se pramen sada izvio na vjetru. Odjednom je uočio kako iz obližnje skupine djece istupa Oliver, iako je idući prema gospođi u plavome mantilu i dalje gledao ka djeci – onim mutno-sanjivim, devaldovskim pogledom, zbog kojeg je njegov otac osjetio svoje srce neobično visoko, gotovo u grlu. Vjetar koji se ustremio na Olivera razotkrio je upečatljivi oval čela i Devald je napokon mogao vidjeti sina razapetog između obaveza i igre – u času kada ga njegova skrbnica odvlači od drugova. Bio je iznenađen poslušnošću. Ali – zar bi ga i to trebalo čuditi? Nije li već dosta kvario to dijete, kako mu je prigovarala njegova žena? Sada ga je netko trebao osposobiti za život, a gospođa u đubretarcu nalikovala je upraviteljici dječjeg doma. Oslobodila ga je školske torbe. Nagnuvši se zatim, podigla je patent na Oliverovoj jakni, okrenula ga u Devaldovom smjeru i donje rublje vratila u hlače. Kapom mu je poklopila oba uha i dala mu da otpije iz bočice. Otvorila je zatim kišobran. Devald je vrlo kritički motrio aktivnosti gospođe Pamuković, mada se već u nekoliko navrata, također s distance, osvjedočio u njezine kvalitete. Činilo se da Josipa ima nos za odabrati guvernantu, kako su posljednjih godina zvali kućne pomoćnice. Koliko je čuo, vrijedne i polivalentne žene toga kalibra uzimaju do 300 eura mjesečno i Devald je planirao preuzeti taj trošak na sebe čim opet stane na noge.

Vjetar, koji je pridonio metežu oko škole, naglo se smirio, a kiša je posustajala. Gomila se brzo rasturila; na prilaznoj cesti lupala su vrata automobila. Devald je tek na mahove mogao čuti djetetov glas; čak mu se činilo da više ne oteže samoglasnike, da je ubrzao govor, no razdaljina je bivala sve veća i riječi su se osipale, ali zato je odlično čuo kašalj. Zaustavio je dah i osluškivao.

Suho, pomisli, kašlje suho. Bio se uhvatio s obje ruke za proreze u žici, u grču zamišljenog napora koji mu je u tim trenucima bio itekako stvaran, gledajući za njima. Oliverov kašalj dopirao je do njega iza živice, neproduktivan, bez soka u sebi, suh.

Što sada može cvjetati, pitao se. Do ambrozije je još daleko, a i breza je, koliko se sjećao iz peludnog kalendara, dospijevala tek koncem mjeseca. Još ih je uvijek mogao sustići na putu do zgrade i osvjedočiti se u Oliverovo disanje. Zanimala ga je gustoća sluzi iz nosa, sekreta, a ne bi bilo zgorega provjeriti podočnjake. Oni odražavaju opće stanje organizma. Koračao je nastojeći svladati poriv za trčanjem. Njegova iznenadna pojava mogla bi uznemiriti gospođu Pamuković i teško da bi mu progledala kroz prste nenajavljeni prilazak sinu. Brzo je odmjeravao argumente za i protiv; koliko bi taj njegov potez mogao utjecati na ponovnu erupciju Josipinog bijesa, pitao se sa zamišljenim dijagramom njezinih raspoloženja pred sobom. Vrlo je dobro znao da o toj krivulji ovise njegovi kontakti s Oliverom i stoga je morao biti oprezan, gotovo neprimjetan. Kada je izišao na ulicu, hladne kapi slijevale su mu se niz obraze potamnjele od zaboravljenog planinskog sunca. Očinske instinkte potiskivala je gola računica, ali to nije umanjivalo breme odgovornosti koje je osjećao zbog tih nejakih pluća koja se upravo bore za kisik. Možda bi ipak trebao nazvati Josipu da je upozori na ono što je upravo čuo na školskom dvorištu?

Koliko je prošlo od zadnje ture antibiotika? To je bilo jako važno pitanje, ali on je u međuvremenu izgubio uvid u djetetovu terapiju.

Prišavši automobilu, digao je pogled u pokretljivo i nisko nebo, zbog čega mu se donja čeljust objesila kao u starca, a u očne duplje prodrla je tama. Omirisao je čestice smoga. Nesagoreni dizel, ugalj pa i tinjajući deponiji na kiši… Kao otac premalo je toga poduzeo da sina izmakne iz ove sredini, predbacio je to sebi po tko zna koji put. To samooptuživanje na neki ga je način oslobađalo; ponekad se trebao ubiti u pojam kako bi krenuo dalje, iako mu se još uvijek, iz dubine naselja, pričinjalo da čuje kašalj. Pognuo se i ušao u automobil. Sinulo mu je da je poriv za djetetom sveo na neku vrst dogovorne ekonomije. Ta misao bila je vrijedna bilješke, ali njegova tekica na činila mu se nedohvatljivom. Trebao je, uostalom, misliti o praktičnoj strani života. Potražio je u mobitelu natuknicu Đekson.

Uhvatio ga je u Sportsko-rekreativnom centru, u njegovoj utvrdi.

– Nećeš vjerovati, upravo razgovaram o tebi u jednom zanimljivom društvu. Gdje si ti?

– Baš sam se vratio iz Makedonije, sa skijanja.

Đekson se tome silno nasmijao.

– Skijanje u Makedoniji, ha, ha, pa ti si moj idol! Nisam još čuo originalnije ime za kurvarluk, nisam, majke mi. Kaže da je skijao po Makedoniji… – Đekson se obratio onom „zanimljivom” društvu oko sebe, čiji su glasovi odzvanjali u pozadini. Potom ga je oslovio na svoj način: – Dragi – rekao je – samo bih te molio jednu stvar…

– Da? – upitao je Devald napeto žmirkajući u tami.

– Molio bih te da ubuduće stvari nazivaš pravim imenima – rekao je i prasnuo u smijeh. I drugi su se smijali.

– Đelo – reče – ja sam te trebao po jednom drugom pitanju. Imaš malo vremena?

– Halo, halo! – odjednom je počeo vikati: – Slabo te čujem, čekaj…

Istoga časa kroz otvorenu liniju do Devalda su počeli pritjecati tipični dvoranski zvukovi. Čuo je udarac lopte o parket, škriputanje tenisica, zatim krik i rabijatni doskok pod košem. Dolje, iz dobro mu znanog stolnoteniskog boksa, mogao je razabrati ping-pong loptice, a u podlozi jecao je sladunjavi tango iz prostorije iznajmljene plesnoj školi „Dr. Zdravko Varga”.

– Jel’ ti uopće znaš šta se događa? – prenuo ga je oštar, iako malko prigušen glas njegovog prijatelja. – I gdje si uopće tolike dane? Mobitel ti je mrtav da mrtviji ne može biti. Nisam htio dizati paniku pred dečkima, ali ovdje je prava hajka za tobom – nastavio je Đekson. – A ti – šta radiš? Provodiš se okolo s isključenim mobitelom! E, što je pametno usred frke odmagliti na sedam dana i svoju sudbinu prepustiti u ruke dobrih ljudi, svaka čast, za to stvarno treba imati dara! Jel’ barem bila čemu? – upitao je.

Devald je, uzdahnuvši, zabacio glavu na naslon sjedala.

– Rekao sam ti gdje sam bio.

– Budalo – opet je planuo – kučka je prešla u ofenzivu. Kakvo skijanje, kakva Makedonija!? Imam informacije da ti njen advokat već kopa po utrobi… Čuješ?

– Odlično te čujem – gotovo da je viknuo preplašivši pritom neku noćnu ptičurinu u šipražju kraj automobila. Zalupio je vrata i prebacio ugrijani aparat na drugo uho.

– Onda sad poslušaj što ću ti reći, ovdje je moj odvjetnik Branko Uremović. Jesi ga ti uopće upoznao?

– Ne, ne bi rekao.

– E, pa onda je krajnje vrijeme da to učiniš jer Branko već radi na tvom slučaju – obavijestio ga je Đekson.

Devald, koji je u glavi još uvijek čuo Oliverov kašalj, reče:

– Htio sam te nešto pitati…

– Što prije to bolje – ponovio je Đekson.

– Radi se o bioenergiji – rekao je Devald.

– Dosta sranja.

– Prije par tjedana na ping-pongu si mi rekao da poznaješ jednog bioenergetičara koji uspješno liječi alergijske reakcije kod djece – podsjetio ga je svjestan brojnih kontakata koji ponekad opterete i bolje memorije od Đekson-Zvirotićeve.

– Obećao si mi dati njegov kontakt – dodao je nastojeći zatomiti uzbuđenje u grudima.

– Kakve sad reakcije?

– Alergijske – pojasnio je. – Govorio si da bi bez problema mogao doći do njegovog broja.

– Čijeg?

– Od tog bioenergetičara ili možda čak travara, što li je već.

– Hoćeš reći da je moje malo kumče opet uhvatilo zeca? – upitao ga je Đekson.

– Izgleda da je.

– Koliko je sati? Pola sedam. Nije strašno. Jel’ te ona šklopocija još služi ili moram poslati taksi po tebe?

– Služi.

– OK. Sjedaj u auto i dovezi se u SRC, popit ćemo piće i malo popričati s mojim odvjetnikom. A čuvamo i tvoju torbu koji si prošli put ostavio u kafiću na galeriji.

Devald, koji je posve zaboravio na svoju sportsku torbu, sada je osvježio sjećanje na noć prije dva do tri tjedna u SRC-u kada se, usred pijanke, zapitao što radi u tom bučnom društvu čiji ga masni štosovi uopće nisu impresionirali? Ako je u Rekreativnom i zatekao ljude u sličnoj situaciji, uzvišenost je ipak bila na njegovoj strani, u to nije sumnjao ni jednoga trenutka. Tragična dirljivost – kako je zapisao u teku – leži u temelju moje sudbine, tako da se i te večeri, unatoč trudu koji je ulagao, iskrao iz SRC-a i pošao kući bez pozdrava, svjesno žrtvujući svoju sportsku torbu, šal i gotovo punu kutiju cigareta.

U međuvremenu je naselje utonulo u vlažnu omaglicu i montažno školsko zdanje kroz staklo činilo mu se bijedno, neprimjereno. Hoće li odande izići neki neugledni ljudi među kojima i njegov sin, pitao se, premda u tom trenutku Devaldov spremnik više nije imao mjesta za prihvat novih bojazni. Obrisao je nadlanicom vlažno čelo i protrljao užarene kapke. Privevši razgovor kraju, Devald je osjetio stanovito olakšanje, no izraz na njegovom licu i dalje je bio vrlo poman, a čelo nabrano, prezaposleno.

Izvezao se spletom malih ulica na aveniju. Bilo je očito da vozi u smjeru Sportsko-rekreativnog centra gdje su ga čekali novi sadržaji, novi kontakti. Susret s Đeksonom-Zvirotićem, prije svih, prijateljem i sponzorom njegova osamostaljenja, kod kojega je našao prvo pribježište nakon odlaska od kuće. U Đeksonovom stanu na Zrinjevcu Devald je proveo desetak dana potkraj kolovoza prošle godine, obasut pažnjom kakvu rijetko zasluže oni koji napuste obitelj. Iako ga je Đekson, koji je već otprije bio razveden, katkada uzrujavao nametljivim prodikama, morao je priznati da su se neki od njegovih savjeta bili korisni za početak samačkog života. U organizacijskom smislu. Bio je zahvalan tom čovjeku koji se angažirao oko njega i čiji mu je honorar već neko vrijeme pokrivao troškove. Zbog njega je – sada je to jasno uviđao – krenuo na rekreaciju i zaigrao ping-pong koji mu je bio dosadan, no usprkos tome kupio je reket, sportsku torbu i in door tenisice, prihvativši gledište o rekreaciji kao izgovoru za pijančevanje. A opet, Devaldov status zahtijevao je fizičku spremu. Toliko toga je bilo pred njim. Ponajprije brak u čije je gašenje trebalo uložiti puno snage, a bio je svjestan da se od njega dosta očekuje i na ljubavnoj sceni – među prijateljicama pred kojima je nastojao biti vrckav, mlad i autentičan. A uza sve to on je, kao literat, u svom pretrpanom rasporedu morao ostaviti mjesta i za povremene izljeve emocija, osobito kada bi razmišljao o samome sebi, mada ni ostale aktere nije gubio iz vida. Sinu je, primjerice, tek trebao pojasniti okolnosti u kojima se našao njegov otac. Ali, ono što je proteklih mjeseci bilo isključivo pitanje srca, sada se – ponadao se – izmjestilo u sferu razuma i to je bila jedna od dobrih strana boravka na Popovoj Šapki. A razum je praktičniji od srca koje uvijek pomalo krvari – bilo je zadnje što je zapisao toga dana na parkingu ispred Sportsko-rekreativnog centra.

Sada je ovdje bio zbog posla koji nije imao nikakve veze s rekreacijom. Bilo je to nešto što se čak nije moglo ni okarakterizirati kao posao, mada su danas svašta nazivali poslom, a osobito poslićem. Parkiravši automobil, digao je vrata prtljažnika i među nabacanom garderobom iskopao bocu mastike, pažljivo umotanu u novinski papir. Tada se sjetio da je tu bocu namijenio Lili. Možda bi je bilo zgodno razveseliti jednim južnjačkim proizvodom, predlagao mu je glas koji ga je već neko vrijeme ometao na njegovom putu. Premda to više nije bio samo glas, nego i mali, cerebralni projektor koji mu je upravo predočio jednu skromnu, na svoj način lijepu i jednostavnu žensku – samohranu majku – koja negdje na obodu grada, u jednoj od onih „jugoslovenki” iz šezdesetih godina, upravo stavlja u pećnicu odmrznute lignje u čast povratka svog ljubavnika. Dok je zatvarao prtljažnik, Devald je osjetio ugriz savjesti, ali dvije-tri minute kasnije taj se ugriz pokazao površinskim: uspinjući se stepenicama prema ostakljenom ulazu SRC-a, Devald je u desnici držao flašu umotanu u skopske novine.

Ubrzo se našao u pripremnoj zoni – među kabinama za presvlačenje iz kojih su mu namigivale pihtijaste muške guzice. Prodrijevši duboko u utrobu SRC-a, već je bio zaboravio na Lili. Sada se iskreno čudio koliko su ljudi zapravo prištavi po stražnjicama. Iako mimo volje, nije mogao da ne zamijeti ono što mu se nudilo, a zapuštenost muških guzica, pomislio je, nije ništa drugo do simptom krize koja se manifestira na najneočekivanijim mjestima.

Nije li to još jedan dokaz o već razvijenom stadiju kulture prikrivanja i zataškavanja, o našem kolektivnom odnosu prema onome što nije u izlogu? Uljepšana pročelja zgrada i neugledne veže, moćna metropola i sirotinjska provincija, Bossova odijela i zapečene guzice… Uronjen u takva razmatranja, brzonog i distanciran, trgnuo se na spomen svoga imena.

– Devald, partneru, jeste to vi? – bio je to Stanko Milivojević, direktor Gradskih groblja, koji je izišao za njim u hodnik s bijelim klupskim ručnikom oko pasa. Njegov tamnoljubičasti ten i sjajne, alkoholizirane oči podsjetili su Devalda na naličje večernjih rekreacija. Zastao je da pozdravi svog partnera u doubleu.

– Krenuo sam se naći s Đeksonom.

– Pa nema vas cijelu vječnost na rekreaciji – srdačno mu je stegnuo ruku. – Vi se uopće ne date vidjeti.

– Bio sam u Makedoniji, na skijanju – rekao je s određenom dozom moralne rezerve.

– Pa čujem, čujem da se skićete kojekuda, a mene ste ostavili da se bakćem u paru s Ciligom i sličnim pacerima, joj, joj – predbacio mu je napola u šali. – Đekson i Uremović su nas danas dva puta ostavili ispod male!

– Gadno – složio se.

– Da gadno?! Užas jedan.

Devald se osvrnuo u potrazi za svojim pokroviteljem.

– A Đekson? Jel’ i on u svlačionici?

– Ja mislim da je s Uremovićem zapeo na masažama, ali sad ćemo provjeriti, da ne lutate… Ciliga! – viknuo je kroz vrata svlačionice, a zatim mu se ponovno obratio. – ‘Ajte unutra na minut, neće ta dvojica pobjeći… – uzeo ga je pod ruku i priveo u svlačionicu.

U rasvijetljenom prostoru za presvlačenje bljesnula je sva bijeda sredovječnih muških tjelesina: uska, deformirana ramena, pivski trbusi, proširene vene i pureća koža. U kasnim terminima najviše je bilo dvoranskih nogometaša u dresovima slavnih europskih klubova. Kroz paru što je dospijevala iz tuš-kabina Devald je jedva uspio prepoznati Đeksonovog šefa marketinga, iskusnog stratega Miroslava Ciligu.

– Vidi koga sam ukebao na hodniku – rekao je Milivojević držeći Devalda za nadlakticu.

– O Devald, koje iznenađenje – mršav čovjek Devaldovih godina, njegov formacijski šef, pružio mu je vlažnu ruku. Bio je gol, ali nije se žurio odjenuti.

– Vi kao da ste se otuđili od nas u zadnje vrijeme. Nema vas ni na poslu ni na rekreaciji, što se to događa s vama?

– Kao da ne znaš, čovjek se posvetio skijanju – dometnuo je Milivojević na što su Ciligine oči za trenutak zasvijetlile.

– Dakako, ali do nas dopiru svakojake vijesti. Recite, kako ste?

– Bilo je i boljih dana – priznao je Devald koji se počeo znojiti u svlačionici.

– Ukoliko vam bude što zatrebalo, kakva preporuka ili kontakt, ima nas, Bogu hvala, na raznim stranama, nadam se da Vam to ne trebamo posebno naglašavati. Glupo je da se ustručavate u vezi toga…

– Ne možete sami, čovječe, na takvu silu – apelirao je Milivojević na Devalda.

– Morate biti vrlo oprezni – nadovezao se Ciliga u povjerenju. – Jeste već razgovarali s Đeksonovim odvjetnikom?

– Baš se idem naći s njim.

– Pametno – pohvalio ga je Milivojević dok mu je Ciliga, zakoračivši prema njemu, ozbiljno priopćio ispod glas: – Devald, ovo nije za mekušce, znate to?

Devald mu je kimnuo pomalo potišteno.

– Uzmite samo u obzir da je tip udesio par krasnih momaka – rekao je: – Vi sigurno poznajete Zmazanog…

– Zdravka Zmazeka – pojasnio je Milivojević te dodao – naravno da ga poznaje.

– Uglavnom iz viđenja, ali čuo sam da je dosta najebao.

– Njega spominjem kako bih naglasio koliko je važno da pred očima neprekidno imamo tu neumoljivu logiku razvoja. Popravnog, nažalost, više nema…

– Daj, daj, olabavi malo, hoćeš da mi partner odustane od rekreacije – umiješao se čelni čovjek Gradskih groblja – ja sam siguran da ćemo se uskoro svi skupa ovome smijati. Devald, ali poslije sastanka obavezno svratite na piće, da nam malo bolje dočarate te vaše „snježne” avanture. Obećajete?

– Ukoliko me Đekson ne ubije u pojam.

Hodnikom je nastavio do stepenica kojima se zatim popeo na galeriju te, protivno pravilima, obuven ušao u prostor za opuštanje. Ovdje je svjetlost bila prigušena i osjećao se jak miris eteričnih ulja. Ležaljke su bile prazne, ali su iz tuš kabina dopirali duboki muški glasovi. Jedan od njih pripadao je njegovom prijatelju i Devald se, ne ispuštajući bocu iz ruke, svalio u sjedeću garnituru pod umjetnom palmom, čiji su ga plastični listovi zagolicali po vratu. Opružio je umorne noge i tjeme položio na naslon. Iako mu je bilo toplo, ignorirao je pomisao da se raskomoti. Duboko je udahnuo i na trenutak uspio sklopiti oči. U ušima mu je zujalo od bučnog Dacijinog motora, pod grudima je tuklo njegovo preforsirano srce. Pomislio je na kilometre koje je prešao, put od Tetova do Zagreba, mada mu još uvijek nije bilo jasno zašto je toliko žurio. Da li je moguće da su mu toliko nedostajale sve te loše vijesti, pitao se?

Istina je da prije Devaldovog osamostaljenja njegovi susreti s Đeksonom ni izdaleka nisu bili ovako srdačni, ali odnedavno je postalo normalno da se dugo rukuju i pri tome milo gledaju u oči, bez obzira koliko je vremena proteklo od njihovog posljednjeg susreta. Đekson ga je često drmusao po plećima, a uveo je i običaj ritualnog ljubljenja u oba obraza. Devald mu je sa svoje strane nastojao parirati koliko je mogao, iako bi uvijek ostajao pomalo drven, ispod razine očekivanja. Tako je i sada jedva dočekao da se oslobodi Đeksonovog stiska.

– Kakva boja, kakav ten – uzviknuo je njegov prijatelj koji je, kao budući političar, već uvježbavao razne osmijehe. Kao i većina u to doba u SRC-u, i Đekson je bio gol, ali Devald se tijekom posljednjih mjeseci već naviknuo na mušku golotinju, iako je, nakon osamostaljenja, očekivao više susreta s golim ženama, nego s muškarcima. Ali – kao što je to napisao netko prije Devalda – nije čovjekova svrha shvatiti život, nego ga živjeti i proživjeti. Đekson je uglavnom zadržao svoj dežmekast izgled koji je vukao još iz djetinjstva. Bio je piramidalne građe – od uskih ramena trup mu se širio prema grešnom trbuščiću, no noge su mu bile tanje no što se to možda očekivalo. Na glavi je najveći ukras predstavljala tamna, blago valovita kosa s kovrčama koje su, za razliku od Devaldovih šiški, bećarski poskakivale na čelu i u Đeksonov imidž unosile primjesu simpatičnog nestašluka.

– Činiš me ljubomornim, dragi – rekao je.

– Ah, ovdje ću ionako ubrzo posivjeti.

– Vidite li, Branko, koji je to pesimist, ali takvi su valjda umjetnici, što vi na to kažete? – Đekson se obratio postarijem tipu koji je u tom trenutku prestao brisati glavu i pogledao u Devalda.

– Gospodin je doista uhvatio solidnu boju – javio se dubokim glasom.

– A znate li da je to zadnji za kojeg bi rekao da će se ikada odlijepiti od kuće? Možda me baš zato tako ugodno iznenadio – pohvalio je Đekson prijatelja. – Da vas napokon upoznam. Naš nestali glasnogovornik. Inače, pisac, prozaik, autor nekoliko knjiga… – Uremović je pomalo kritički kimao mokrom glavom.

– Nažalost, još uvijek nisam uspio ništa pročitati, ali Đekson svaki put tako lijepo govori o vama. Branko Uremović, drago mi je.

– Vas bi se dvojica ubuduće trebali dosta družiti.

– S osobitim zadovoljstvom.

Prvo što je uočio na Uremoviću bila je rinčica u lijevome uhu, a potom i loše svezani pupak. Bio je nizak, ali čvrst, nabijene građe, kretnje su mu odavale onu starinsku muževnost koja dolazi od jutarnjih pljuskanja hladnom vodom. Kratko šišana kosa spuštala mu se veoma nisko na čelu, poput prostirke od pepeljastih vlakana. Devalda je podsjetio na disidenta koji je u zatvoru redovito radio sklekove, a sada, u demokraciji, proživljava drugu mladost.

– A što ti je to u novinama? – upitao ga je Đekson i Devald, koji je gotovo zaboravio na mastiku, izvukao je bocu iz već zgužvanih novina i pružio je Đeksonu.

– Mali poklon za društvo s ping-ponga – rekao je.

– Ma-sti-ka – pročitao je Đekson ćirilični natpis na etiketi: – Čuo jesam, ali degustirao nisam.

– Bože, ovo sam zadnji put pio valjda prije trideset godina – rekao je Uremović zagledajući skromno dizajniranu bocu.

– Aromatizirano piće, ako se dobro sjećam.

– Od anisa – odgovorio je Devald.

– Tako je, od anisa – sjetio se Uremović: – Mi smo je nekada pili s malo vode.

– Ja ću samo jednu čašicu, večeras još moram pred tv kamere – Đekson je namignuo Devaldu i pokazao mu da sjedne.

– Dakle – rekao je još uvijek posve gol – kako je moje malo kumče?

To pitanje kao da je zahtijevalo stanku tijekom koje je Devald utonuo u fotelju od pruća. Kada je prekrižio noge, kanađanke su mu dospjele u razinu vidnoga polja i bacile sjenu na zamišljeno lice.

– Nije dobro – rekao je. – Maloprije sam ga čuo kako kašlje.

– Kako to misliš da si ga čuo? – upitao je Đekson trljajući ručnikom leđa: – Telefonom?

– Bio sam pred školom – priznao je Devald, a boca, oslobođena plutenog čepa blago tad prhnu u rukama Branka Uremovića. Odvjetnik je šutke razdijelio kristalne čaše iz priručnog bifea.

– A-ha, znači ti si, kažeš, bio pred školom… – ponovio je značajnim tonom Đekson. – Pretpostavljam da si tamo išao inkognito?

– A kako drugačije?

– Do tebe kao da ništa ne dopire, ti i dalje po svome, onako izdaleka, jel’ tako?

– Znaš i sam koliko ga rijetko viđam – pokušao se opravdati na što je Đekson odbacio iskorišteni ručnik u kut prostorije.

– Čujete li, Branko, što on to govori? – upitao je i jednim nervoznim trzajem skinuo košulju s vješalice.

– Pretvorio sam se u uho – oglasio se Uremović točeći piće.

– On i dalje potajno odlazi pred školu i tamo drhti u mraku na smrt uplašen od nekakve nazi guvernante, a zatim obilazi oko svog bivšeg stana, šulja se, čeka i osluškuje da li mu klinjo kašlje… – vidno razdražen, Đekson je pokazao da mu se čaša spusti na stol.

– Znate li da on čak ne zna kad ćeš vidjeti svog malog jer njegova supruga nije u stanju odrediti točan datum?

– Naravno, da bi ga poslije optužila za zanemarivanje djeteta – nadovezao se odvjetnik otpivši piće: – To je slučaj kod svih koji uče devu govoriti.

– S tim da deva nikako da progovori.

– Deva nikada ne progovori – ispravio ga je Uremović.

– Mislite da su već razradili taktiku? – upitao ga je Đekson.

– Čujte, mislim da zasad još uvijek sondiraju.

– Budite konkretniji, Branko, molim vas – ne želim da se ponovi priča sa Zdravkom Zmazekom, razumijete? – pošto je odjenuo košulju, navukao je visoke crne čarape s monogramom, dobro ih nategnuvši sve do koljena, kao da time daje odušak bijesu. Zatim je posegnuo za hlačama i na Devaldovo čuđenje obukao ih bez gaćica.

– Vrlo je vjerojatno da su se odlučili za kombinirani pritisak putem šutnje i ignorancije kako bi pojačali osjećaj krivnje kod našeg prijatelja. To je preuzeto iz američke tradicije, Modli tu nije izmislio ništa novo. Radi se o postupku destabilizacije ličnosti kao svojevrsnoj pripremi terena za ono glavno. Poznato je da uslijed informacijske blokade čovjek dospijeva u stanoviti psiho-socijalni vakuum koji ga može izbaciti iz ravnoteže i isprovocirati na poduzimanje nekog nesmotrenog koraka. Vjerujem da će igrati na kartu izazivanja ekscesa kako bi zatim alarmirali stručnjake za obiteljsko pravo, B.A.B.E., Autonomnu žensku kuću, a možda i medije – Devald se zatekao kako uzdignute glave napeto prati izlaganje odvjetnika Uremovića.

– Gospodine Devald, vi još niste službeno razvedeni? – upitao ga je.

Devald isprazni čašu.

– Ne – reče. – Nisam.

– Već neko vrijeme žive odvojeno – pojasnio je Đekson.

– Otkada?

Devald se promeškoljio u pletenoj fotelji od pruća.

– Možda ispadam indiskretan, ali ako ću vas zastupati na sudu, moram znati neke stvari o vama. Ne smeta vam?

– Slobodno mu se otvori – potaknu ga Đekson.

– Otišao sam nekako krajem ljeta.

Uremović mu je prišao s bocom i Devald je podmetnuo čašu.

– Zanima me postoji li neki konkretan razlog zbog kojeg u međuvremenu niste pokrenuli razvod?

– Nije htio dodatno uznemiravati svoju suprugu – odgovorio je Đekson raspoređujući svoje kovrče pred zrcalom.

Iako teška srca, Devald se morao s time složiti.

– Đekson mi je rekao da nemate kontakata sa ženom.

– Pa gotovo da i nemam – reče.

– Imate li barem neki izvor koji vam je naklonjen? Osobu od povjerenja iz nekadašnjeg obiteljskog kruga, netko tko bi se založio za vas kod supruge, lobistu ili saveznika da tako kažem.

– Šta je s onim tvojim šurjakom, bivšim rokerom? – podsjetio ga je Đekson. – Taj bi dečko trebao biti na tvojoj strani.

– Nisam mu se dugo javljao.

– Gledajte – prekinu ga Uremović s puno takta u glasu, dolijevajući još bezbojne tekućine u čašu. – Vama je poznato da je vaša supruga prije nekoliko tjedana uzela odvjetnika.

Devald pozorno kimnu. – Modlija – reče.

– Trpimira Modlija, tako je – zvučalo je kao potvrda glasine i Devald se počešao po neobrijanom obrazu.

– Ne bih vas htio uznemiravati, ali Modlija se, da budem do kraja iskren, ne uzima tek tako…

– Ako nisi znao, isti taj Modli je zastupao Zmazekovu ženu prije dvije godine – uključio se Đekson.

– Baš sam se čuo s njim.

– Ne mogu vjerovati. Sigurno je on tebe nazvao?

– Kao da je važno.

– Ali ovo što ću ti ja reći vjerojatno nećeš čuti od njega. Moj dragi prijatelj Zdravko Zmazek može zahvaliti samo gospodinu Branku što nije ostao bez gaća…

– E, da me je ranije angažirao, ja bih mu bio spasio i ono što je bilo u gaćama.

– Da, dobro ste to rekli Branko, ono što je bilo u gaćama, jer se nakon parnice pokazalo da u Zmazekovim gaćama više nije ostalo ništa vrijedno spomena – pripomenuo je Đekson i pustio da metafora o ispražnjenim gaćama zagolica Devaldovu maštu da bi, potom, nabacivši sako na široka ramena, poentirao. – Ostao je, nažalost, impotentan.

Oprostivši se s odvjetnikom Uremovićem, Devald je u pratnji Đeksona izišao iz svlačionice. Sportski centar bio je gotovo pust, ali je vonj znoja podsjećao na veliku količinu energije koja se večeras ovdje oslobodila. Ispratio ga je do stepenica. Tu su kratko zastali.

– Sve ti je jasno, pametan si čovjek…

Devald je na te riječi, zagledan u niz stuba pred sobom, odmahnuo glavom.

– Ja još uvijek ne shvaćam što će Josipi odvjetnik – rekao je.

– Dragi, nije vrijeme za nezrela pitanja. Ti sada moraš početi misliti o svojim interesima. Zašto bi dopustio da te, kao Zmazeka, kučka oguli do gole kože? Nema razloga za to…

– Meni ništa ne treba – uzvratio je.

– Ne govori pizdarije, za godinu dana ćeš bez love cviliti u nekoj krletki u Novom Zagrebu, a pred tobom je još dobrih dvadeset-trideset godinica koje treba nekako isfinancirati.

– Ni jednog trenutka nisam postavio pitanje imovine – ustrajavao je Devald.

– Tvoji su roditelji teško stekli svoje nekretnine…

– Dobili su stan od države.

– Pusti te finese. Stari ti je četrdeset godina hrmbao u Državnom inspektoratu.

– Veći dio radnog vijeka proveo je kao neraspoređen kadar, na hranarini kod svojih švalerki.

– Misliš da bi se mami dopalo da bez borbe prepuštaš ono što su pošteno zaradili?

– Ona je, kao komunistkinja, ionako prezirala privatno vlasništvo.

– Glupost, ti si novce od prodaje svog stana uložio u zajedničku nekretninu, a to, ako nisi znao, ulazi u masu bračne stečevine. Ti imaš pravo na svoj dio kolača.

Devald kao da je za to područje imao unaprijed pripremljene odgovore: – Nakon što smo promijenili toliko stanova, imam dojam da se moj skromni miraz usput negdje zagubio…

Đekson je mobitel prislonio na uho i odmjerio prijatelja dok je čekao vezu: – Što god ti sada pričao, ostao je još tvoj sin, Oliver, a njega se, pretpostavljam, nisi odrekao.

Devald, koji se treći ili možda čak i četvrti put te večeri uzrujao, čuo je Đeksona kako daje upute taksisti i u grudima osjetio peckavu bol, kao da tisuće kapilara u njegovom srcu odgovaraju na zbunjujuće podražaje iz mozga. U potrazi za čvrstim osloncem, primio se za rukohvat, a Đeksonov glas dospijevao je do njega kao kroz buku Dacijinog motora: Na parkiralištu ispred Sportsko-rekreativnog centra za dvije minute, hvala, odjekivalo je u Devaldovoj prenapregnutoj svijesti, iako je, uslijed trenutačnog pomanjkanja kisika u mozgu, samo rastreseno dometnuo: – Ovaj, ja sam zapravo autom…

– Pio si, a grad je pun policije. Sutra ćeš se vratiti po auto. Jesi dobro? Malo ti oči plivaju…

– Izgleda sam se unutra prekuhao.

– Svaka čast, ali meni se želudac diže od te mastike.

Slika pred Devaldom, koja kao da se za trenutak bila rasplinula, opet se počela izoštravati i on je, mada još ne posve sigurno, kao da sondira teren, krenuo niz stepenice. Ali, Đekson ga još uvijek nije namjeravao pustiti.

– Nisi mi odgovorio kod koga si se krio svih ovih dana, da pogađam?

Nevoljko je zastao i okrenuo se, natjeravši se da podigne pogled prema galeriji.

– Ili je konačno pala ona prsata darkerica iz Ministarstva obrane? Kako se ono zove?

Devald je prevrnuo očima.

– Rekao sam ti već da sam bio u Makedoniji – rekao je na što su Đeksonove kovrče živčano zaplesale po čelu.

– Pa dobro kad baš hoćeš. Što si tamo radio tolike dane, u toj i takvoj Makedoniji?

Uzvratio mu je sa stanovitim prkosom u glasu: – Odmarao se, što bih drugo tamo radio!

A djelovao je umornije no ikad. Oči su mu se povukle u duplje pa im je i boja zgasnula; čelo pak u uobičajenim, radnim naborima kojima kao da su tekli neki prevažni procesi, a nad njima, kao homage primordijalnim kišama, nekoliko kukavnih, slijepljenih šiški, Devaldovih vjernih pratiteljica.