Oslobađanje | Gordan Nuhanović

8.

Potkraj ožujka atmosfera je opet postala nestabilna. Puhnuo je sjeverac i zima se nakratko vratila na ulice. Oblaci su se, hujeći, noću premještali iznad grada, temperature su osjetno pale. Jednoga jutra grad je osvanuo pod snježnim pokrivačem. U proljetnom sakou i cipelama tankih potplata Devald se doimao prilično zatečen tom promjenom vremena. Da je kojim slučajem pratio vijesti ili čitao novine, znao bi da je hladna fronta jedva dodirnula zemlju. U slovačkim je Tatrama bilo smrznutih ljudi, u Austriji su se snježni traktori već danima probijali do zametenih sela. Devald je, međutim, cijeli taj vikend proveo u slatkoj izolaciji svog novog ljubavnog gnijezda – u vojnom hotelu, na Trgu kralja Petra Krešimira, pokraj bivše Komande grada gdje je Ana Marija, kao mlada časnica, imala privremeno boravište. Njezin zahtjev za stan već je bio u proceduri, pohvalila mu se. Kao ekspertica za krizno komuniciranje i IPD – iako darkerica po intimnom opredjeljenju – predstavljala je dragocjen kadar u Ministarstvu obrane. Ponešto mu je otkrila i o smjeni generacija. Onaj stari, ratni kadar, nije se uklapao u NATO standarde i predsjednik je upravo potpisivao naloge za umirovljenja. Devald, koji je gotovo zaboravio da smo u NATO savezu, očekivao je nešto konzervativnije ponašanje u vojnom sektoru. Stoga je bio iznenađen kada ga je upitala želi li da za njega odjene gornji dio uniforme? Iako mu je prijedlog zagolicao maštu, odbio je dati priliku toj vrsti podražaja. On je i bez uniforme nosio tragove žestokih borbi; od njezinog mu je ugriza ostao modar biljeg na lijevom ramenu koji ga je bolio na dodir, a dok se probijao prema automobilu, osjećao je kako ga zatežu ogrebotine na leđima od njezinih oštrih kandži.

Ana Marija je svojom domišljatošću u krevetu nedvojbeno bila zaslužna za porast Devaldova raspoloženja, iako je tijekom druženja donekle zapustio svoj glavni problem. Dok su se ljudi i dalje bavili njime, on je iz tople sobe vojnog hotela – gol pod zelenim prekrivačem – nastojao odgovarati na telefonske pozive koliko su mu to prilike dopuštale. Bio je tražen s raznih strana. Govorio je s Đeksonom i odvjetnikom Uremovićem o pitanjima koja su se ticala njegove budućnosti, ali podjednako ozbiljno, ne favorizirajući nikoga, održavao je kontakte s drugim, naizgled manje važnim akterima, svojim suputnicima. Zmazek – čovjek čija je životna priča upravo ulazila u veliki obrat – nazvao je da se raspita o stanju njegove duše. Gita ga je podsjetila na njegov rukopis; zanimalo ju je u kojoj je to fazi? Neki izdavači, vrlo ozbiljni ljudi, pokazali su interes za to što radi, ali su tražili manje pesimizma nego u prethodnim knjigama. Optimizam, pa makar i umjereni, danas je bio nužan za uspjeh neke knjige i zato je bilo važno da se Devald pojavi na Gitinom tulumu u čast dolaska proljeća koji je već postao tradicionalan. Devald je davao obećanja i pristajao na sve što se od njega tražilo, procijenivši da nije vrijeme za rezanje društvenih veza. I Lili – koju je gotovo smetnuo s uma – nazvala je, zanimajući se može li još uvijek računati na njega. Možda je to bilo jedino pitanje na koje je, tijekom svog ilegalnog boravka u hotelu za časnike-samce, izbjegao direktan odgovor, ali tako je to na sceni, mislio je Devald, koji je seksualno stajao bolje nego ljetos, mada zima, koja se još nije predavala, nije bila njegovo godišnje doba. Ali ono što ga je toga jutra istjeralo na hladnoću bio je iznenadni poziv Oliverove učiteljice. Kolikogod da ga je očekivao, opet ga je iznenadio. Sinoć uoči dnevnika do njega se najzad probio glas koji ga je rastrijeznio i podsjetio na obaveze prema stvarnosti. Zakazala mu je sastanak u školi, tijekom velikog odmora jutarnje smjene.

Devald je uranio pazeći da ne probudi svoju prijateljicu; u tom nečujnom iskradanju iz tuđih postelja bio je već poprilično vješt. Odjenuo se brzo i tiho, a zube je oprao iscijedivši pastu na kažiprst. Frizura mu je bila očajna, s njom je učinio sve što je mogao u tom trenutku, prilijepivši šiške vodom za čelo. Oficiri u bifeu pokraj recepcije promatrali su ga dok se na natkrivenom ulazu, držeći kragnu skupljenu ispod brade, pokušavao sjetiti na kojoj bi se strani svijeta trebao nalaziti njegov automobil. Kada je dospio do auta, vlaga mu je već bila prodrla u cipele. Kako će ovakav u školu, pitao se i rukavom, pomalo ljut, zbacio ostatke snijega sa stakla. Više nije imao vremena otići kući i odjenuti nešto primjerenije za susret s Oliverovom učiteljicom. Iznad vozila bila je obješena grana s bijelim pupovima s kojih mu je, dok je čistio prozore, skliznula voda iza podignute kragne. Imao je kratkotrajni napad bijesa, ali se suzdržao i zatim u vožnji postupno vratio ravnotežu.

Jutro je ukazivalo na svoju hirovitost; kada se dovezao do Oliverove škole pojavilo se blijedo, prljavo sunce. Parkirao je i ušao na glavni ulaz. Sada se nije imao razloga skrivati za nasade borova u stražnjem dvorištu škole. Dolazio je na usmeni poziv učiteljice Silvane Tintor-Rajner. Dolazio je kao otac – istina, ponešto promrzli otac u mokrim cipelama i dobrano izgreban po leđima – naizgled odlučan da podnese kritiku zbog vlastitih propusta.

– Drugi hodnik lijevo, prizemlje, nadam se da se sjećate gdje se nalazi Oliverov razred – naravno da ga učiteljica nije morala podsjećati na te pojedinosti. Još nije bilo zvonilo pa je središnja školska aula bila pusta. Iz kuhinje je mirisala pašteta. Dok je čekao završetak nastave, čitao je obavijesti s info pulta. Zahvalnica napisana kićenim rukopisom: jedan roditelj ustupio je razredu novu nogometnu loptu. Na tablici s popisima učenika bili su plusevi za one koji donose papirnate ubruse i plastične čaše u školu. Preporuka roditeljima za kupnju Dječje enciklopedije. Nota o poskupljenju prehrane. Škola ritmike u gimnastičkoj dvorani, povoljno u devet rata! Prilozi za proljetnu nastavu u prirodi, kopija uplatnice s brojem žiro-računa. U Devaldu se, čitajući, ponovno probudio onaj buntovni roditelj, ali sada je svoja razmišljanja o dotiranju osnovnog školstva odlučio zadržati za sebe. Njegov istup od prije godinu dana, koji su u školi smatrali arogantnim i neumjesnim, još nije bio sasvim zaboravljen, a u međuvremenu je, odlaskom od kuće, doveo u pitanje i svoj, previše lako stečeni imidž uzornog oca. Tko zna što se o njemu pričalo u školi, iako od nekih činjenica nije imao namjeru bježati. Da, bilo je točno da je jedna gospođa, guvernanta, zasada preuzela njegova roditeljska zaduženja, iako on je veći dio poslova oko sina nastavljao obavljati na svoj način, u mislima. Također je činjenica da je njegov odnos s djetetom zaglibio u pravnom vakuumu, ali on nije luđak koji će praviti scene. Naposljetku, trebalo je povratiti mir u Oliverovu dječju sobu. Puno toga ovisilo je i o stanju njegove supruge. Imajući sve to u vidu morao je biti vrlo pažljiv i kloniti se incidentnih poteza, kako mu je sugerirano s nekoliko mjesta. Hoće li sve to moći predočiti učiteljici, pitao se i spustio kragnu na jakni. Pred njim je bio jedan od onih susreta u kojima treba zaboraviti na ego. Kada su djeca u pitanju, on je bio spreman da se spusti na zemlju. Da barem zakratko aterira.

Oliver, koji je među prvima istrčao iz razreda, zastao je ugledavši očevu pojavu u školskom hodniku, a na licu mu se pojavilo nešto poput sjenke straha – o čemu je Devald naknadno stvorio svoj sud – a zatim mu je, jurnuvši mimo školskih drugova, potrčao u susret. Napokon su se našli u čvrstom zagrljaju. Osjetio je poznati miris znoja na tjemenu. Kako je uopće mogao izdržati sve ovo vrijeme bez tog mirisa? Pod njegovim zgrčenima prstima ugibali su se djetetovi mišići. Privivši ga još jače, osjetio je udarce malog uzbuđenog srca na svojim grudima. Ljubio ga je po kosi i u čelo, zatim je čučnuo i priljubio meki obraz na svoje usne, bio je željan tih pupastih dodira koje će organizam uskoro zauvijek opozvati. Ali, Oliver je već pomalo zazirao od izljeva roditeljske ljubavi na javnom mjestu.

– Tata – blago ga je opomenuo.

Naravno, trebao se srediti.

– O Bože, taj tvoj budalasti tata… – promrmljao je, svjestan svog bolnog izraza lica. Kada su im se susreli pogledi, osjetio je mržnju prema spletu želja koji ga je učinio tako prozirnim.

– Zaželio sam te se – rekao je i palcem mu otro tragove svojih poljubaca na obrazima. Učinio mu se odveć blijedim, a ruke su mu bile hladne, hladnije od njegovih.

– A ti mene? – upitao ga je.

Oliver je sramežljivo kimnuo, pocupkujući u mjestu.

Stajali su usred hodnika okruženi djecom iz Oliverovog razreda. Shvaćao je da ga mora pustiti.

– Jesi prestao kašljati?

– Već pomalo izbacujem šlajm.

– A disanje? Udahni, duboko – prislonio je uho na djetetove grudi, ali zbog buke u hodniku ništa nije mogao razabrati.

– Mama kaže da me je ovoga puta zakačila breza.

– Da sam gradonačelnik, ja bi posjekao sve breze u gradu!

Oliver se pomalo tužno nasmijao očevoj doskočici.

– Snijeg se već otopio, jel’ tako? – upitao je. Bočno od njih, kroz prozor, vidjela se sumorno gola trava u oglednom školskom vrtu u koji su obojica pogledali.

– Ionako ga nije bilo dosta za sanjkanje.

– Bio sam u školi skijanja, znaš to? Djed mi je uplatio sedam dana na Sljemenu.

– Pa ni to nije loše za nuždu, ali iduće godine opet idemo u Alpe. Može?

– Ti i ja, sami?

– A tko nam još treba.

U djetetovim je očima prepoznao stanovitu zabrinutost koje prije nije bilo, i to ga je ražalostilo. Učiteljica je upravo pozivala učenike da se vrate u razred, s dnevnikom kojeg je, poput štita, pridržavala visoko na grudima. Opazio je da je srezala i potamnila kosu, a umjesto šarenih okvira imala je metalik naočale s profinjenim stakalcima kroz koje je kratko odmjerila Devalda. Nekoć joj je bio jedan od najsimpatičnijih očeva, ali sada joj se uzalud osmjehivao preko dječjih glava.

– O, vi ste došli… – primijetila je kao da se pomalo i čudi njegovoj pojavi.

– Kao što vidite. Kako ste, dobro?

– Olivere, na tebe se moje riječi ne odnose? Pozdravi se s tatom i kreni u razred. Sljedeći sat imate engleski.

Poljubio je sina u tjeme ne pronašavši snage za završnu dosjetku.

– Budi dobar i vidimo se.

– Kada?

– Uskoro. Možda već za slijedeći vikend, razmisli gdje bi volio ići.

– Mama je odjavila kućni telefon, više nas se ne može zvati na fiksni broj, znaš to?

Kimnuo je glavom, kao da zna. – Ništa se ti ne brini – utješno je namignuo sinu i smiješkom ga ispratio u učionicu.

– Gospon Devald, vi imate malo vremena?

Mlada učiteljica zadržala je službeni ton u ophođenju s njim.

– Imam, naravno – rekao je.

– Jel’ se slažete da pozovem našeg pedagoga na razgovor?

– Pedagoga? – susret sa sinom kao da mu je usporio tok misli.

– Ako je to potrebno, zašto ne.

– Pođimo onda u kabinet.