Oslobađanje | Gordan Nuhanović

11.

 

Masaže u jacuzziju bile su na vrhuncu i površina vode u bazenu ključala je od unutarnjih topova. Devald je izbrojao šest glava do pola uronjenih u vodu, a iznad svake, uz rub bazena, stajala je po jedna staklena čaša s blijedozelenom tekućinom. Dok se bos kretao po grijanim pločicama, nečiji mu je glas zazvučao poput krika, ali je ostao miran. Odložio je ručnik i ušao u bazen. Temperatura na glavnom elektronskom zaslonu iznosila je 36 stupnjeva. Odmah je prepoznao Milivojevića koji je, mahnuvši mu, napravio mjesta i Devald je kročio u vrelu vodu i cijeli se porinuo. Mlaz na kojem se smjestio zviznuo ga je o prsa i izdigao na površinu pa se uhvatio za ručku u bazenu. Podvodne erupcije šibale su mu lice i prodirale u nosnice. Nekoliko minuta poslije, dobrano izudaran sprijeda, izvrnuo se i podmjestio donji dio kičmenog stupa. Osjetio je kako mu se valovi razbijaju o mišiće i kako, olakšan, pluta na površini. Gotovo zaboravivši zašto je ovdje, radio je male kružne pokrete tijelom kako bi svaki disk dobio ono što zaslužuje. Tijelo mu je još bilo dosta čvrsto iako ga je u međuvremenu poprilično zapustio; alkoholna pića i brza hrana napuhnuli su mu trbuh i formirali jastučiće oko pojasa. Intimno, bio je nezadovoljan grudima koje su mu na dodir djelovale suviše rahlo, ali se zato mogao pohvaliti mišićavim bedrima. Ana Marija je, masirajući ga, spomenula njegovu tvrdu stražnjicu. Ona je bila ugodno iznenađena općim stanjem njegova tijela. Tko zna s kakvim je trbonjama sve imala posla, djevojka u uniformi, s mačjim kandžama i spremna na svakovrsne ugrize, mogla je bila privlačna mnogim fetišistima, premda se to zarivanje noktiju u leđa – to ranjavanje partnera – doimalo već zastarjelim, gotovo izvan prakse. Snaga jacuzzija kao da je prebačena u nižu brzinu; mlaz pod njim je oslabio i u tom trenutku točno uz njega izronio je Đekson i pogledao ga kroz svoje vlažne crne kovrče.

– Jesi primijetio da li je netko došao za tobom u Rekreativni? – upitao ga je, na što je Devald protrljao oči nadražene klorom.

– Nije bilo nikoga.

– Njih vjerojatno zanimaju tvoje ljubavnice, to znaš?

– Ne znam što ih zanima, ali netko se za mene raspitivao kod kuće i na poslu, sudeći po opisu, jedan te isti tip.

Đekson na to nije ništa rekao, ali je bilo jasno da intenzivno razmišlja.

– Čuj, istražitelji često vole krenuti od početka – rekao je.

– Ali, to je glupo. Josipa zna gdje radim, a vjerojatno joj je poznata i moja adresa. Zašto bi nekoga slali da me uhodi?

– Zato što su oni plaćeni prema broju prikupljenih informacija – Đekson se rukama podigao iznad bazena i istegnuo preko ruba kako bi otpio gutljaj tromotorca iz čaše, a potom se vratio u vodu.

– Tvoj odvjetnik je na deset metara odavde i željno te iščekuje u sauni – rekao je. – Idi i obavi to, a poslije ćemo svi skupa na večeru. Ciligi je danas rođendan.

– Kud baš u sauni?

– U sauni je najsigurnije.

Pumpe su se gasile jedna za drugom i romorenje ključale vode ubrzo se stišalo. Devald se pustio i nogama odbio od zida. Napravio je nekoliko zaveslaja rukama. Izašavši iz bazena, skupio je ručnik i prebacio ga oko vrata. Čuo je direktora Gradskih groblja, Milivojevića, kako ga bodri iz vode: – Uskoro ćeš se svemu ovome smijati, vidjet ćeš. Ja sam za godinu dana zaboravio da sam ikada bio oženjen.

Uremovića je zatekao sasvim gore, u najtoplijem dijelu saune. Njegov je torzo u polutami mirno podnosio vrućinu. Zamolio je Devalda da dolije vode na simulirano ognjište.

– I slobodno okrenite sat, Devald. Ja mogu izdržati još jedan krug, a vi? Kako podnosite saunu?

Zalio je lažnu vatru i para mu je, šušteći, prokuljala u lice.

– Tako-tako – rekao je.

– Ovdje možemo na miru popričati. Dođite.

Devald je okrenuo pješčani sat na zidu i popeo se na klupicu pokraj svog odvjetnika. Poštujući pravila ponašanja, sjeo je na ručnik i odmah se počeo znojiti.

– Kad ste primijetili da vas prate?

– Kada? – udahnuo je vreo zrak, ali Uremović nije dočekao njegov odgovor.

– Vi morate pod hitno prestati obilaziti svoje prijateljice, to sam vam već pokušao neizravno sugerirati. Zmazek je upravo na tome pao. Bio je previše siguran pa su ga snimili s nekom droljicom, one odvratne pojedinosti radije ću izostaviti.

– Koliko je to uopće relevantno?

– Devald, pustite to – opomenuo ga je odvjetnik. – Vas promatraju i prate. Ne možete si dopustiti da radite što hoćete, ne u ovom trenutku.

– Inače, bio sam vrlo diskretan…

Odvjetnikovo lice se trznulo; sjedio je prignut nad koljenima i gledao između nogu. Zatim je naglo ispravio šiju i jasno pogledao u svog klijenta.

– Mislim da je za vas najbolje da podnesete sudski zahtjev za skrb nad djetetom.

– Kako sad to?

– Devald, idemo ih prvi udariti! – Uremović je podigao glas. – To je jedini izlaz. Pokazati bezobrazluk i zatražiti više no što bi itko očekivao, otići vrlo daleko, a istodobno računati i na manje.

– Ali, meni treba obična mala nagodba.

– S Modlijem ne računajte na male nagodbe. Ali, ako želi predstavu, uzvratit ćemo mu blitz kriegom. Osjećam se zrelim da ga napokon spustim na zemlju. Da ili ne?

Devald je već bio obliven znojem. Iako se pješčani sat još nije bio posve ispraznio, s njegovog trbuha tekle su male bujice u lokvu između nogu.

– Nisam za to – rekao je.

– Ostati u defenzivi može se pokazati jako loše, loše po vas, Devald. Vidite da stežu obruč…

Odmahnuo je glavom kao da tjera demone od sebe: – A možda ipak nisu našli ono za što bi se uhvatili? – upitao je.

– Onaj tko traži, taj obično i nađe. U tom pogledu ne treba gajiti iluzije, mada vi i dalje kalkulirate. Jeste sigurni da ga ne želite napasti? Pazite, trenutak je vrlo povoljan…

– Žao mi je, Branko.

– Da, priznajem, malo sam razočaran… Stvarno mislim da smo mogli srediti tog klipana. Koliko bi samo muškaraca u ovoj zemlji odahnulo! U tako razvikanim situacijama dovoljan je jedan neuspjeli slučaj pa da cijela priča pukne kao mjehur od sapunice, da stvari dođu na svoje mjesto. I mediji bi to zabilježili, budite uvjereni da bismo dobili solidan prostor.

– Kažem, radije ne.

Uremović se, raširenih laktova, osovio o bedra i ustao, ali se, unatoč malom rastu, nije mogao sasvim uspraviti pa je grbeći se, gologuz, sišao na donju razinu: – U redu. Onda ćemo i dalje ostati tamo gdje jesmo. I čekati. A posljedice ćete morati snositi vi, prijatelju. Ispričavam se.

Devald je ostao još nakon Uremovića, kao da je na trenutak zaboravio na vrućinu, a zatim indisponiran otišao pod tuš. Poslije se odjenuo u prostoriji za VIP goste. I dalje je bio siguran da je ispravno postupio, ali unatoč tome, neka težina na čelu nije mu dopuštala da digne obrve. S tim balastom, gotovo smrknut protiv svoje volje, pridružio se Đeksonu, Uremoviću i Ciligi u predvorju. Sva trojica su bila nekako kočoperna i iznad njih lebdjelo je neko čudnovato zajedništvo – poput blage devijacije s kojom se moglo zauvijek održavati na površini.

Najviši među njima, suhonjavi Ciliga, bio je u slavljeničkom izdanju – u kaputu koji je izdaleka podsjećao na frak, Uremović pak u novoj bordo jakni uz tijelo i s obrubom od umjetnog krzna na kapuljači; on je, onako čvrst i sijed, uglavnom slušao i pamtio što govore mlađi od njega, a osobito Đekson koji je s velikom strašću zabacivao kosu i rukom, uživljen u razgovor, spremao pramenove iza uha.

– Hoćeš ti sjesti naprijed? – upitao ga je Đekson kada su, pomalo raštrkano, krenuli prema taksiju na platou ispred centra. Devald je prilazeći automobilu slegnuo ramenima: – Svejedno mi je. – Iako je već primio stražnja vrata.

– Možda bih radije sjeo iza…

– Sjedni onda ti naprijed, Đeksone – reče Uremović preko krova.

– I hoću. Ionako Ciliga plaća.

Pošto su se smjestili, Đekson je veselo dobacio vozaču čije je lice ostalo u sjeni: – Vidite kako se mi muški lako sporazumijemo.

Na radiju su emitirali kasne vijesti i Uremović se nagnuo naprijed u prostor između prednjih sjedala i načulio uho s rinčicom. Devald je, gledajući kroz bočno staklo, površno hvatao najnovije informacije iz zemlje i svijeta. Zatim je došao na red sport pa vrlo kratka najava prolaznog proljepšanja, iako je na zapadu bilo moguće još malo kiše.

– Izvinite ako griješim, jeste li vi Đekson? – upitao je taksist usred izvještaja Hrvatskog autokluba.

– Ja sam, prijatelju, držite volan…

– Kod kuće mi neće vjerovati da sam vozio Đeksona. Ne znam smijem li vas tako zvati, samo Đekson?

– Đekson, a kako drugačije? S tim nadimkom živim od malih nogu…

– Još od ere Michaela Jacksona – pojasnio je Ciliga. – Plesao je kao on, u bijelim espadrilama i uskim trapericama. Kako si uopće mogao čučnuti u njima, to sam te uvijek htio pitati.

– Bile su od lasteksa.

– Pa naravno – jasno i glasno rekao je taksist.

– Recimo da sam bio dobar u plesu.

– Juniorski prvak u akrobatskom rock ‘n’ rollu – rekao je Ciliga.

– Davno je to bilo.

– E, pa gospon Đekson, smatrajte ovu vožnju besplatnom – objavio je taksist.

– Čujete dečki, ha?

– Ovo je danas rijetkost – odvratio je Uremović.

– Kako se zovete, prijatelju? – upitao ga je Ciliga, koji je sjedio točno iza njegovih leđa.

– Anđelko, a ljudi me znaju kao Pavijana, također zbog nekih vještina iz mladosti, he, he. Ovaj vam je taksi uvijek na raspolaganju, 2112, lako se pamti. Đeksone, Vama bi htio prenijeti pozdrave ženskog dijela moje obitelji. Mislim da ste ih šarmirali neki dan na televiziji.

– Drago mi je, ali držite taj volan, prijatelju.

– Zanima me, smatrate li vi cijenu benzina previsokom?

– Itekako, ali to nije ništa prema onome što će tek doći. Ako se ova Vlada ne okrene alternativnim izvorima energije, vi taksisti uskoro ćete prati prozore na raskršćima, a djeca će vam s kanticom vode ići od auta do auta. Jesam to dobro rekao? – upitao je Uremovića.

– Izvanredno – nasmijao se Uremović.

– Uh! A NATO, što nam to donosi? – upitao je Pavijan.

– O tome sam neki dan govorio na radiju. To nije nikakav savez. To je povampirena Amerika. Neću reći da bi se svijet trebao vratiti u hladnoratovsku ravnotežu od prije 20 godina. Teško je pozdraviti intervenciju Rusije u Gruziji jer previše podsjeća na našu situaciju, ali kada se pogleda šire od svog dvorišta, to je cijena onoga što se zove balans sile. Šta kažeš? – opet se obratio kolegi Uremoviću.

– Veoma artikulirana misao.

– I još nešto, gospodine Đekson. Kuću sam izgradio na terenu koji tada još nije bio građevinska zona, ali zemljište je darovao Grad uz obećanje da GUP samo što nije prošao. U međuvremenu, inspektori su…

Devald, koji je dotad ravnodušno gledao kroz prozor, kao da se trgnuo iz drijemeža.

– Jel možete malo usporiti? – upitao je i osvrnuo se koliko je mogao, no auto je ipak prebrzo odmicao avenijom da bi mogao biti siguran u ono što ga je toliko iznenadilo.

– Što je bilo? – Đekson se zabrinuto okrenuo k njemu.

– Učinilo mi se da sam vidio brezu.

– Čuj, pa grad je pun breza – pokušao ga je umiriti.

– Da, ali ova je izgleda u cvatu. Možemo li se malčice vratiti u rikverc? – upitao je taksistu kojemu nije bilo drago što ga je Devald prekinuo u izlaganju jednog konkretnog, životno važnog problema.

– Samo da nešto provjerim, najdalje do onog kioska, ako nije neki problem…

– Gledajte, morao bih sada napravit polukružni na semaforu, a to je već prekršaj za dva kaznena boda.

– Ne možemo sad razgledavati breze po gradu – pokušao ga je odvratiti Đekson.

– Devald, što je s Vama? – upitao ga je Uremović. – Zašto Vam je tolika važna jedna breza?

– Nije mi važna samo ta breza, nego breze općenito.

– Od breza nikakve koristi. Meni su jednu posadili na ulici ispred kuće – dobacio je taksist.

– I? – Devald ga je upitao. – Jel’ već procvjetala?

– Bogme. I to prije dva-tri dana, ako se ne varam.

– Usprkos snijegu? jeste sigurni?

– To je drvo uvezeno iz ruske tajge. Ono je stanju procvjetati i na minus deset stupnjeva, po zimi i ledu. Ovaj naš snijeg za nju nije ništa – podsjetio je Ciliga.

– Ipak je sve malo uranilo, to se ne može poreći. Pišu da u Dalmaciji već ima ranih jagoda, a to baš i nije…

– Molim vas da mi stanete na ugibalištu – Devald je prekinuo Uremovića.

– U čemu je sad problem? – Đekson se okrenuo k njemu. – Zašto rasturaš društvo?

– I to na poledici – rekao je Ciliga koji je sjedio priljubljen uz drugi prozor.

– Htio bih udahnuti zraka. Cijeli dan sam u zatvorenom.

– OK, Pavijane, stanite mu – kad hoće, neka šeće, ja odustajem.

– Znate li sami doći do restorana? – upitao ga je Uremović dok se Devald izvlačio iz automobila. – U biti i nije daleko odavde, desetak minuta hoda. Ne možete ga nikako fulati.

– Naravno. Vidimo se tamo. – Automobil se pokrenuo, iako je Devald još držao vrata otvorenima. Čuo je Đeksona kako, okrenut leđima, kaže: – Jebale ga breze da ga jebale.

– Roštilj ne valja kada se ohladi – dobacio mu je Uremović kroz vrata.

Automobil se otisnuo niz aveniju, a Devald je pohitao širokim pločnikom u suprotnome smjeru. Zamor koji je počeo osjećati među ljudima počeo ga je zabrinjavati. Proces je očito u njemu, razvijao se i stvarao probleme – valjda zato i sve češće razgovara sa samim sobom. Morao bi s time prestati – s tim samodovoljnim mrmljanjem, kao što upravo i čini. To ga je podsjećalo na oca koji je vodio prave debate sa svojim alter egom; bilo je nečeg sablasnog u tim jutarnjim monolozima, uz kavu. Devald bi katkada osluškivao kako pokušava nešto dokazati onoj drugoj strani – nekom negativcu koji ranom zorom pohodi njihovu kuhinju. Od djetinjstva je nosio strah od neznančeve prisutnosti među članovima obitelji. Sve ono što je otac govorio, sav verbalni otpor koji je pružao, kao da je već unaprijed bio slomljen pred tom lukavom i moćnom utvarom. I dok je te prohladne večeri žurio provjeriti stanje u krošnji ulične breze, Devald je bio prilično siguran da je kraj jedne etape sve bliži, zapravo, kao da je slušao eho kraja –  možda i zato što je avenija s četiri trake utonula u neočekivanu tišinu. Odjednom više niotkuda nije prijetilo ništa. To je također uočio, taj mali, teško iznuđeni trenutak kada grad obnavlja svoje snage. Nastavio je do kraja bloka ka drvoredu kraj kojega se maloprije bio provezao automobilom. Učinilo mu se da predugo hoda, ali je ipak nastavio i prošao još jedan blok. Kada je dospio do ugla, umjesto breze, ukazao mu se kiosk. Bio je već dovoljno odmakao i onaj tko ga je pratio, vjerojatno je u međuvremenu odustao i prepustio ga samome sebi. Na toj točki gotovo da je i on lipsao. Avenija je mirovala pod svjetlucavim pokrovom, a u zraku osjetio je nešto poput proljetnog daha. Iako mu se nije osobito radovao, Devaldove grudi, sasvim izvan dohvata uma, zahvalno su se uzdigle ispod jakne.