Oslobađanje | Gordan Nuhanović

6.

 

Cijelo slijedeće jutro Devald se pokušavao othrvati porivu za odlaskom k Đeksonu. Ta ga je ideja počela opsjedati i prije no što je shvatio u čijem se krevetu nalazi. Nije htio buditi Gitu, neka sanja, pa se vješto iskrao iz stana. Vani, kroz tanke oblake tek je trebalo granuti sunce. Dok je naizgled krepko sjekao trg, svježina mu je izmamila suze. Na tržnici je kupio pecivo, za kruh i mlijeko nije imao dovoljno ambicija. Hitajući dalje uzbrdo oćutio je snagu svojih plućnih alveola u kojima kao da su još prebivale molekule planinskog zraka. Skijanje mu je ojačalo bedra koja su s lakoćom svladavala uspon. Bilo je to prvi put da pješači do zgrade u kojoj je nedavno unajmio stan.

Popeo se u svoju zamračenu mansardu i odjeven pojeo kukuruzni svitak. Upalio je zatim kompjutor, ali odmah se i odmaknuo od njega. Cijeli je dan bio pred njim, no nedostajalo mu je mira. Izuzev udaraca punoga sata u jednom od donjih stanova, kuća je djelovala tiho, a on je bio osjetljiv na izostanak života oko sebe. Kao da je tjeskoba prijetila da ga se dočepa i dok se preustrojavao između sobe i kuhinje, razmišljao je kako se još uvijek nije uspio naviknuti na prazan stan. U nekoliko navrata provjerio je mobitel, ali nije bilo poziva ni poruka mada je tog jutra bio otvoren za druženje. Nevoljko je skinuo jaknu, ali ne i čizme. Nad kadom je smočio glavu i istrljao je šamponom za jačanje kose, a kada je, s ručnikom oko glave, podigao rolete – ono šturo jutro već se razvedrilo. Na nekoliko desetaka koraka od kuće počinjala je zatravljena padina prema šumarku i okućnicama u živici. Odande su kukurikali pijetlovi. Kada je prije dva mjeseca unajmio stan pred očima je imao šetnje kroz pitomu prirodu, lagane uspone na brežuljke i možda pokoji susret s vjevericama, koje su reklamirali trgovci nekretninama. Čak je i zajedničko kućno dvorište ocijenio kao mjesto za čitanje. U veži ispod prozora bilo je prazno parkirno mjesto koje ga je podsjetilo na njegov automobil. Skije na krovnom nosaču netko bi mogao uzeti tokom noći, no umjesto da se zaputi po automobil, Devald je već sat kasnije sjedio u direkciji svog prijatelja, u Dalmatinskoj ulici, kako bi doznao najnovije vijesti o svome slučaju.

Prolazio je kroz vrlo neobično razdoblje; kada bi mu netko ponudio da sjedne, on bi to doživio kao atak na svoju pokretljivost. Kave, naročito one u visokim šalicama, također su stajale na putu prema zamišljenom cilju. Žurio je čak i u seksu, smatrajući da za predigru još nije došlo ono pravo vrijeme. Bez jakog razloga uopće nije zastajao, ni trenutka, ali protutnjati pokraj sobe Đeksonove tajnice, gospođe Adele, uvijek mu se činilo nedolično. Gospođa Adela bila je posljednji preživjeli kadar iz ere Đeksonovog pokojnog oca, neokrunjenog Kralja kamilice, koji je privatizirao zadrugu i pokrenuo unosan biznis uzgoja i plasmana kamilice. Njegovi ugovori s policijom i Oružanim snagama RH o isporuci kamilice djelomice su još uvijek bili na snazi i donosili prihode. U jednom trenutku gotovo su svi uniformirani ljudi u zemlji pili njegov čaj od kamilice, to je bio pothvat koji nije bio bez kulturološkog značaja, osobito u vrijeme bijega s Balkana i napuštanja njegovih nazadnih običaja. Zvirotić stariji dospio je poprilično daleko i u izvoznom pogledu; njegov čaj od kamilice, hvalio se, služen je i u Down Streetu, gdje je, kao ozbiljan konkurent, potisnuo neke čuvene marke na tradicionalnom five o’clock tržištu. Sve je to bilo dio povijesti o kojoj je Devald ponešto znao jer je drugujući s Đeksonom kao dječarac često navraćao u zadrugu.

– Hoćeš da ti skuham jedan čaj? – upitala ga je Adela, ali on je na to odmahnuo rukom; nije mogao podnijeti napitke koji se sporo hlade.

– Ne bih, hvala – rekao je. – Krenuo sam kod Đeksona…

– Stani malo da te pogledam. Ti si kost i koža. Šta ti je s očima, dođi ovdje na svjetlo… Možda bi trebao otići na jetrene probe?

– Žuti žutuju, a crveni putuju! – bio je njegov odgovor.

– Zavitlavaj se ti sa zdravljem… Kako srce?

– Skoro ga više i ne osjećam – pokušao je zadržati humoristični ton, ali Adela mu je pokazala rukom da joj se približi. Iako je želio što prije u Đeksonov ured, nagnuo se poviše stola za kojim je sjedila i osjetio miris parfema za starije žene.

– Znaš li da planira ugasiti pogon na Radničkoj i da će dvadeset ljudi na ulicu – šaputala je i pogledavala na zid s uokvirenom fotografijom Zvirotića starijeg.

– A s druge strane izmišlja neka fantomska radna mjesta za svoje prijatelje.

– Vi znate, Adela, da sam ja ovdje samo privremeno, dok ne riješim svoj status.

– Nemam ništa protiv tebe, niti protiv gospodina Cilige iz marketinga, ali otkuda sad ovaj čovjek s probušenim uhom? Tko je on uopće?

– Pravni savjetnik…

– Za što? Njemu treba jedan mladi, dinamični agronom, a ne ocvali teleban s minđušama. S takvima se ne vodi firma. Da samo vidiš te izlazne račune, koliki su to troškovi… Goran se ponaša kao da je princ! I još si je umislio nekakvu političku karijeru, Bože oslobodi, a bio je tako mio dječarac! I tebe se dobro sjećam iz toga doba, lijepo je da ste održali prijateljstvo, ali on je sada pošizio. Njegov otac sigurno se već prevrće u grobu. O dragi bože.

Devald je, ulovio samoga sebe kako mjerka ostatke nekoć solidnog grudnog koša o kojem su Đekson i on maštali kao uspaljeni školarci sjedeći u njezinoj sobi sa šalicama čaja od kamilice na krilu dok bi im se ona osmjehivala iznad stroja za pisanje. Erotske slike iz ranih dječačkih snova uvijek su pomalo iznenađujuće; kod Devalda je to bio lik sekretarice u dekoltiranoj bluzi i suknji „potkoljenki”, napučenim bokovima velike usisne snage. Možda se njegova potraga za bujnošću začela baš ovdje, prije mnogo godina, razmišljao je pitajući se što bi se dogodilo da pruži ruku i zgrabi te dojke, bi li to uništilo još jedan san i dodatno zakompliciralo njegovu duševnu floru?

– Tebe je, inače, jučer tražio jedan čovjek – rekla je, na što je on ustuknuo jedan korak.

– Mene? Jeste sigurni?

– Još imam dobru memoriju. Nažalost, taj se nije sjetio predstaviti.

– Kako je izgledao?

– Kako? Jadno. Nikako. Ubuduće reci takvim protuhama da se prethodno najave.

Đekson i Uremović su, zavaljeni, odmarali oči na suprotnim stranama kancelarije, a radni stol prekrivale su stranice novina. Devaldov ulazak jedva da ih se dojmio.

– Branko, pogledajte pizduna kako se crveni, ha, ha! Dok on skija po ljubavnim padinama, mi se bavimo njegovim slučajem. – Uremović mu je pružio vlažan i mlohav dlan iz fotelje.

– Lijepo je znati da barem netko uživa.

– Jel’ konačno pala ona darkerica iz Glavnog stožera?

– Sinoć sam zapeo kod Gite. Jel slobodno?

– Nemoj me krivo shvatiti, ali očekivao sam malo više od tebe. Gita, Gita… Što će tebi to? Samo još dodatnog mrcvarenja, a mogao bi pokupiti i kakvu infekciju. Jesi zbog toga otišao od kuće?

Devald, čije je raspoloženje postalo sumorno, načelno se složio s prijateljem.

– Tebe žene vole, ali – ovo ti također moram reći – ti si se jako zapustio u posljednje vrijeme. Gledam kako cijelu zimu hodaš u tom oklopu od jakne. Bolje si izgledao dok si bio u braku. Obrij se, idi kod frizera, nabavi par čestitih košulja, od onih užih, neka ti istaknu ramena. Ako hoćeš, otići ćemo skupa do mog krojača da te malo dovede u red.

– Ja ne nosim Armanija.

– Tko govori o Armaniju, ali ovo na tebi je obična vreća. Evo, neka i gospon Branko kaže. Čovječe, ti kao da uporno radiš protiv sebe i svojih interesa, a pri tome mislim i na onu gospodičnu čiji muž sjedi u zatvoru…

– Bivši muž – ispravio ga je Devald.

– Sam si mi rekao da s tom nevoljnicom u paketu dobivaš još jedno dijete. Kao da već nemaš dovoljno okapanja oko svog! – Otpuhnuo je u naslonjaču. Zatim je, pomalo zlovoljan, privukao novine. Devald je u posljednje vrijeme potrošio dosta njegova strpljenja.

– Branko, izvolite sad Vi.

Uremović je bio u tamnoj košulji o kakvoj je upravo govorio Đekson, vrlo pripijenoj uz snažno tijelo. Obrazi su mu bili izbrijani, poliveni jakim losionom zbog kojeg je djelovao zajapuren.

– Bit ću direktan, Devald. Da li ste imali kakvih problema sa zakonom? Bilo kada?

– Sa zakonom? Padaju mi na pamet samo gluposti.

– Ja sam krajnje ozbiljan.

– Ne razumijem zašto je to važno? – Devald je s izvjesnom dozom očekivanja pogledao u Đeksona.

– Zato što je odvjetnik tvoje žene, Modli, prekjučer zatražio uvid u dosje – izvijestio ga je Đekson i okrenuo sljedeću novinsku stranicu.

– Moj izvor iz policije jutros mi je potvrdio da postoji uredno zaprimljena molba od pravnog zastupnika gospođe Josipe Kruhoborec. To je vaša žena?

Devald se oslonio dupetom na radijator: ovo je za njega ipak bio šok.

– Zadržala je prezime – rekao je.

– Čekaj, ti i dalje ne znaš što bi moglo biti u tvome dosjeu? – upitao ga je Đekson s nevjericom u glasu.

– Nemojte tako, Đeksone, zašto bi on to morao znati? Ljudi poput gospodina Devalda, mirni i povućeni, građani, ne razmišljaju o takvim stvarima – rekao je Uremović umirujućim glasom.

– Ja zapravo uopće nisam znao za dosije.

– O tome upravo govorim. Pa ipak, razmislite malo.

Devald je slegnuo ramenima: – Nešto mi pada na pamet, a opet…

– Da?

– Bila je jedna epizoda s marihuanom u srednjoj školi – rekao je, na što se Đekson zacerekao i protresao otvorene novine u rukama. Devald je mirno nastavio: – Jednom je momku pozlilo nakon pušenja, uplašili smo se i pozvali hitnu pomoć. Nas nekoliko završili smo na ispitivanju u policiji, dali smo izjave…

– Ukratko, priznali ste svoje iskustvo s lakim drogama?

– Oko toga se nepotrebno digla velika buka – ogradio se Devald. – Evo, i Đekson se smijulji, on ponešto zna o tome iz prve ruke.

– Zar tebi ovo liči na smijeh? – upitao ga je Đekson.

– I tako je stvar došla do suda – pokušao je sumirati odvjetnik.

– Nažalost. Zaradili smo nekakve pravosudne ukore.

– Onda vam je to u dosjeu. Što još?

– Znate li kada je to bilo, gospodine Uremović? – pobunio se Devald.

Uremović, koji je sjedio kao da će svakog trenutka ustati, sada je napokon to i učinio. – U mogućoj brakorazvodnoj parnici takve stvari mogu poprimiti nezamislive dimenzije. Ne biste vjerovali dokle može narasti jedna obična avantura iz mladosti. Dalje?

– Ja se, recimo, sjećam onih nekoliko bijelih crtica s kojima si se navodno održavao budnim tokom noći – uključio se Đekson.

– Čekaj, pa nisi li me baš ti opskrbio tim smećem!

– Moguće da jesam i ne bježim od toga, ali sigurno je da te nisam u takvom stanju poslao na cestu, i to ravno u čeku prometnoj policiji! Ti oreš duboko, dragi. Dopustio si da ti uvale test za drogu, a usput si i napuhao par promila. Sam si mi to rekao.

– To nikako ne valja – ustvrdio je odvjetnik pogledavši u vrhove sjajnih, vitkih gležnjača. – Eksperimentiranje u mladosti, zatim prelazak s lakih na teža sredstva. Sve je to put ka nezaliječenoj ovisnosti.

Đekson je ruku položio na telefonsku slušalicu, crvena lampica već je neko vrijeme signalizirala interni poziv, ali prije no što će se javiti, reče: – Ne smijemo zaboraviti ni tvoje odlaske kod psihijatrice. Halo?

– O kakvoj psihijatrici ti to pričaš? – upitao je Devald odlijepivši se od radijatora. – Ne misliš valjda na… – htio je reći na onu prepotentnu kozu, ali je odustao i vratio se na radijator. Đekson je govorio u slušalicu fiksnog telefona.

– Sigurni ste da je on? OK, odmah mi pozovite taksi.

Devald je nijemo raširio ruke, ali za čuđenje, kao što mu je rečeno, više nije bilo vremena.

– Dečki, mislim da nam se u mreži praćaka jedan kapitalac – objavio je pomalo svečano Đekson. – Preostaje još samo da ga odem upecati u Gradsku kavanu.

– Borna Ćutuk? – upitao je Uremović, čije oči kao da su odjednom dobile boju. – On?

Đekson je opružio ruku kao da u njoj nešto važe.

– Teža, Branko, puno teža…

– Tko drugi može biti toliko težak? Da nije onaj Martinović, kardiolog?

– Još malo više kila, up, up, usudio bi se reći čak kandidat za sunositelja liste, ali bolje da se ne istrčavam s imenima. Poručio mi je da me hitno želi vidjeti. Eto što znači jedan dobar nastup na televiziji.

– Pa to je… to je sjajno!

– Samo bez euforije, zadržimo loptu na zemlji, kao i prije. U redu?

Zatim se obratio Devaldu: – A ti, dragi, razmisli malo, vidiš i sam koliko daleko to može otići. Ne bi valjda htio da novine počnu pisati o narkomaniji među mojim suradnicima?

Sadržaj bočice s kolonjskom vodom špricnuo je po zapešćima, protrljao ih i prinio nosu: – Što Vi na sve to kažete, Branko?

Uremović kao da se trgnuo iz svojih kombinacija.

– Nema nam druge nego i dalje budno pratiti sve Modlijeve poteze. Vjerojatno će se idući tjedan slika malo razbistriti, do tada se ionako nemamo čemu nadati.

– Ali ostajemo u vezi preko vikenda – upozorio je Đekson obojicu. Zatim je ugrabio kaputić i žurno napustio kancelariju.

Pošto su ostali sami, Devald, koji je neprekidno pojašnjavao svoj slučaj, osjetio se prozvanim da to ponovno učini. Dok je odvjetnik, zaintrigiran novim obratom na političkoj sceni, odijevao svoju jaknu s maca-kapuljačom, Devald je imao neodgodivu potrebu da kaže nešto u korist svog psihičkog zdravlja.

– Đelo je doista upućen u naš odnos, ali, heh, malo pojednostavljuje stvari… Nije riječ ni o kakvoj psihijatrici, nego o psihoterapeutkinji, prijateljici moje žene, koja je tek uhodavala privatnu praksu i Josipa, moja supruga, inzistirala je da pođem k njoj…

– Psihijatrica ili psihoterapeutkinja – uzvratio mu je odvjetnik odijevajući kaput – u sudnici gotovo da i nema razlike. I Vi idete van?

– Samo izvolite.

Devald je propustio Uremovića kroz vrata i nastavio kada su se našli na stubištu.

– Radi se o tome da sam i ja u jednom momentu povjerovao kako je problem u meni pošto je moj otac također otišao od kuće. Zato sam sebi rekao, u redu, zašto ne isključiti postojanje neke traume iz djetinjstva…

– Ma dajte, molim vas.

– Jer ja nisam gad koji bježi od obaveza, dapače, htio sam spasiti taj nesretni brak…

– U to sam siguran.

– Tako da sam na tim tretmanima bio možda dva ili tri puta, iako mi je odmah postalo jasno da Josipinu prijateljicu zanima imam li kakvog komada sa strane. Nije tu bilo nikakvih stručnih sadržaja, nikakvih dijagnoza, samo potajno isljedništvo u koordinaciji s mojom ženom.

– Gospon Devald…

– Ali, što bi to zapravo trebalo značiti, pitam ja vas? – rekao je Devald iznenadivši i sam sebe iskazanom žustrinom. – Da krijem simptome poremećaja ličnosti? Je li cilj da me se potpuno udalji od djeteta i marginalizira kao oca? Znate, imam i ja svoje ljude u državnim institucijama i civilnim udrugama koji su se spremni zauzeti za mene…

Čovjek u tamnom kaputu nalik pelerini očinski mu je položio slobodnu ruku na rame i Devald je naglo utihnuo.

– Vi niste ludi, to je sigurno, samo previše uzimate te stvari k srcu – rekao je. – Vi i vaša supruga sada ste dva neovisna subjekta i pretjerana emotivnost može samo polučiti nove dubioze. I nemojte biti očajni, lijepi moj, znate što ja u takvim prilikama kažem sam sebi?

– Šta? – upita Devald kao da očekuje čudo u sunčanoj kopreni proljetnog prijepodneva.

– Ja kažem; Branko, uskoro ćeš se svemu ovome smijati kao nekom udaljenom fenomenu. I zato je bitno da čovjek zadrži stanoviti odmak od situacije u kojoj se našao, zbog sebe, da li me shvaćate?

Devald je, kimnuvši, pogledao niz ulicu krcatu vozilima. Uzani prostori među zgradama bijahu zasićeni ispusnim plinovima, a pločnik na kojem su stajali podrhtavao je od snažnih bušilica. Cijela četvrt bila je napadnuta najsuvremenijom građevinskom mehanizacijom i Devald je pomislio kako postaje dosadan ljudima oko sebe. Ide uokolo i gnjavi, žali se, razuvjerava i pruža dodatna pojašnjenja. Uskoro će od njega početi zazirati i oni najbliži, u to nije moglo biti sumnje. Ponavljat će uvijek iste stvari i unositi im se svojim zabrinutim licem ne bi li iskamčio kakav blagonakloni pogled ili riječ podrške. To je zapravo bilo grozno, razmišljao je nakon što se oprostio s odvjetnikom i prešao jedno frekventno križanje. Ona neodgodiva potreba koju je jutros osjećao prema svome automobilu parkiranom ispred SRC-a u međuvremenu je posve splasnula. Također, bilo je iluzorno očekivati da bi čovjek u tako povišenom stanju svijesti – ispunjen cijelim spektrom vrlo realnih bojazni – mogao usmjeriti svoje misli na bilo kakav posao. A ono što je tek dolazilo, nalik udarcu ispod pasa, kao da ga je opominjalo da protekli mjeseci nisu ništa u odnosu na ono što je tek pred njim i da odluka o napuštanju kuće nije ono najteže što je prelomio. Sada je, međutim, tek morao dokazati da je dorastao toj odluci. Pitanje je samo – kako? Na koji način? Je li uopće moguće obnoviti dijalog sa svojom povampirenom suprugom? Ako mu je i prije ovoga spuštala slušalicu, sada bi ga mogla prijaviti zbog uznemiravanja. Da, ona je to u stanju. Hoće li mu postaviti zamke oko škole i u kvartu, pitao se. A kamere na zgradi? Što ako je već snimljen kako se povlači ispod prozora svog bivšeg stana?

Sva ona potencijalna opasnost koju je, poput paučine, iznio iz Đeksonovog sjedišta, potaknula je u Devaldu potrebu za djelovanjem. Njegov je mozak ubrzano radio, uzimajući i odbacujući različite opcije. U jednom trenutku gotovo je donio odluku o odlasku na informativni razgovor kod Zdravka Zmazeka, ali kada se spustio na trg, možda zbog naglo proširenog obzora, ime Alemka Koljanina, muža Josipine sestre, postupno se izdvojilo iz Devaldovog imaginarnog adresara. Šurjak – kako su se nekoć u šali međusobno oslovljavali – sada se nametnuo kao prioritet. Uzevši sve u obzir, učinilo mu se kako je od iznimnog značaja iskušati naklonost nekog od mogućih saveznika, a Alemko je – kao čovjek iznutra – mogao biti dragocjen izvor svježih, ažuriranih podataka. Imao je u vidu i Josipinu bliskost s mlađom sestrom Lanom, koja je, za razliku od sestre, rano odustala od karijere i s očevom pomoći otvorila radnju za konfete, ukrasne svijeće i ostali pribor za vjenčanja. Odnedavno je i Alemko zapeo u toj radnjici, nakon što je kao nastavnik glazbenog odgoja promijenio nekoliko škola. Jedno vrijeme činilo se da bi mogao napraviti karijeru u nevladinim udrugama. Devald ga je, zbog njegove sklonosti moralnim prodikama, mogao zamisliti kao volontera u raznim građanskim inicijativama. U vrijeme dok se zabavljao s Lanom nosio je šiljatu bradicu i podsjećao na Franka Zappu. Bio je taman i visok, s imidžom urbanog ljepotana kojeg su roditelji odgajali za život izvan klišeja. Nekada je radio kao DJ, svirao klavijature u nekoliko bendova i održavao prepisku sa Svamiđijem, koji mu je navodno na jednoj razglednici otpisao Find a job!. Devald je od početka u Alemku imao najvećeg simpatizera u ženinoj familiji, a također i dragocjeni most prema mlađoj generaciji s kojom je, kao pisac, nastojao držati korak. Za nekoga tko je u mladosti putovao po Indiji i čitao Svete knjige, posao s ukrasnim konfetima morao je predstavljati poraz, Devald je bio uvjeren da njegov mladi šurjak intimno pati. S druge strane, za rad u nastavi nije bio dovoljno motiviran, iz nevladinog sektora istisnuli su ga profesionalni mirotvorci, a za uspjeh na domaćoj rock sceni nedostajalo mu je strasti. Izgleda da su sestrama Kruhoborec bili suđeni nedovršeni tipovi poput njih dvojice. Odlučio je Alemka potražiti u njegovom dućanu.

Iz centra se izvukao jednom od onih okomitih ulica što sijeku zeleni val u oba smjera. Došao je do željezničkog kolodvora i pokretnim stubama uronio u pothodnik, najbližu vezu s drugim dijelom grada. Pod niskim svodom prolaza omeđenog dućanima protjecala je rijeka ljudi njemu ususret i Devald je zakratko stao pred jednim butikom kako bi pogledao proljetne modele. Plava jakna od kepera učinila mu se zgodnom na prvi pogled. Imala je oblu kragnu koju zatvara patent, džepove na grudnom košu i primamljivo je širila izloženu lutku u ramenima, baš onako kao što mu je prijatelj sugerirao. Devald nije bio imun na moderne komade odjeće, iako je, što se trendova tiče, reagirao s nekoliko godina zakašnjenja. Đekson nije imao pojma da on u posljednje vrijeme uzalud pokušavao kupiti traperice u blagom trapezu, no posvuda su nudili mrkva kroj u kojemu se on nikako nije pronalazio. Isto je bilo s klasičnom crnom dolčevitom koja kao da se u međuvremenu prestala proizvoditi. Zbog takvih se pojava čudio, a trgovkinjama je to bilo zabavno pa bi ponekad, razgledajući garderobu, napravio mali šou. Nije imao što izgubiti.

Preostao mu je još komad puta na otvorenom. Dan je i dalje bio neobično topao, iako se sunce već premjestilo na zapad. „Veseli studio” zauzimao je poslovni prostor u podnožju jedne novije zgrade, obložen staklenim stjenkama koje su otvarali crteži suncokreta. Na ulazu je pisalo: Novo u ponudi – menadžment za dječje rođendane. Devaldu se to učinilo naročito pametnim potezom. Upriličiti danas dječji rođendan nezamislivo je bez dobrog menadžmenta. Tada se prisjetio koliko je napetosti izazvala organizacija Oliverovog sedmog rođendana. Najprije je trebalo nekoliko mjeseci unaprijed rezervirati prikladnu igraonicu, a potom sve dogovoriti s roditeljima. Tražili su da im pošalje okružnicu o rođendanskim željama njegova sina kako bi je zatim vratili s potpisima na markiranim poklonima. Očito je da više nitko nije htio snositi odgovornost za dupliciranje darova. Nekolicina Oliverovih prijatelja iz razreda bili su vegetarijanci, što je pretpostavljalo otklon od uobičajenog menija, iako je najveću pomutnju izazvala vijest da dolazi i jedna curica, makrobiotičarka. Josipa se na koncu morala posavjetovati s nutricionistom kako bi brojem alternativnih sendviča održala privid političke korektnosti. Bez dobre organizacije čak su i naizgled banalna pitanja, poput izbora rođendanske torte, unosila dodatne nesporazume. U igraonici su ultimativno tražili Ledenu bajku – zbog sigurnosti djece, kako su mu rekli – zbog čega je Devald dobar dio dana proveo na križnom putu po šoping centrima, a pošto je sve to obavio, u samo predvečerje rođendana, nazvala ga je glavna animatorica s viješću da među prikupljenom dokumentacijom nedostaje jedan nimalo nevažan obrazac: pismeno očitovanje svih roditelja kojim se dopušta fotografiranje rođendanske proslave.

Prošao je duž cijeloga izloga kroz koji se prozirala visoka Alemkova figura. Njegova nazočnost u radnji upućivala je na to da je Lana s djecom kod kuće, ali ta ga je spoznaja samo djelomice približila susretu s Alemkom. Devald kao da se pokolebao ugledavši ga kako izrezuje i lijepi papirnate ukrase. Odjednom mu se učinilo neumjesnim izići pred nekoga tko se tako dobro uklopio u ambijent malog obiteljskog biznisa i zatražiti podršku za nešto što se u načelu protivi ovakvom stanju stvari. Sve ga je to navelo da se prisjeti koliko su se njihovi kontakti prorijedili otkada je otišao od kuće, ali valovi snažnijih emocija u međuvremenu su ga raznijeli na druge strane, tako da je problem bio detektirao, mada se razlozima nije stigao pozabaviti. Sada ga je njegova nepromišljenost – ili je to bio obični mazohizam – dovela u priliku da posvjedoči još jednoj moralnoj osudi svoga čina.

Mlada dama, koja mu je prišla s leđa, zamolila je za malo mjesta. Bio je pred ulazom i svojom neodlučnom, smušenom pojavom možda odbijao kupce. U najmanju je ruku fizički zapriječio pristup dućanu.

– Slobodno? – upitala ga je i on joj se, uz osmijeh, ispričao. Otvorio je i pridržao vrata djevojci u veselim, gotovo klaunovskim hlačama s hinjenim zakrpama po sebi. Imala je kike i bila je pjegava ispod vodenasto plavih očiju. Devalda je podsjetila na odrasliju verziju Pipi Duge Čarape. Kada su kročili u dućan, oglasili su se praporci iznad vrata i Alemko ga je, sa škarama u rukama, pogledao kao duha.

– A ti rezuckaš – ustvrdio je Devald i podigao dva prsta kao da simulira rad škara i pri tome se još nacerio. – Nisam znao da si talentiran za tako pipave poslove.

– Malo pomažem našoj aranžerki – rekao je Alemko i škarama ukazao na djevojku koja je s Devaldom ušla u radnju, ali se odmah snašao. – Hoćeš probati, nije teško.

– Ne bih, hvala. Nagomilao sam već dovoljno nepotrebnih znanja i vještina.

Radije je razgledao po prostranom salonu obojenom u proljetno zelenu nijansu. Uvijek se pitao kako nekome može pasti na pamet da započne jedan takav biznis?

– Lijepo vam je ovdje, prozračno. Ima puno svjetla – komplimentirao je, nastojeći obuzdati nervozu zbog koje je ponekad postajao brbljav: – Ugodan radni ambijent – zamijetio je.

– Je, lijepo je – oprezno je potvrdio Alemko i odložio škare na pult ispred sebe.

– Kao da je sve postalo nekako veće i šire od mog posljednjeg posjeta. Ili mi se to samo čini?

– Izgleda da si se ti smanjio.

– A-ha, znači da mi se čini. Ali, gdje su artikli? Vi kao da prodajete nešto fiktivno – rekao je i izbio si jednu cigaretu iz kutije. – Teško je od prve odgonetnuti čime se bavite.

– Mogu ti na uvid dati naš katalog, ali ne djeluješ baš kao mladoženja.

– A mlada gospođica? – upitao je s cigaretom među zubima.

– Ovdje se inače ne puši, iako za tebe izgleda zabrane ne vrijede. Ti živiš u nekom drugom pravnom sustavu.

Devald je, oklijevajući, pogledao Alemka. U njegovoj crnoj, kratko šišanoj kosi sijede vlasi stršile su iznad ušiju. Lice mu je bilo u skladu sa stasom, izduženo, čelo zaobljeno, a obrisi jake brade dosezali su gotovo do jagodica.

– Stvarno si se proširio – najzad je istisnuo preko cigarete.

– Priroda posla. Puno kolača. Ali… ja moram priznati da si se ti poprilično usukao. Sigurno puno vježbaš.

– Ovo? – Devald se uštipnuo za obraz. – To me uopće ne brine. Kad bi samo znao koliko jedem, ali je također istina i da se sada puno više trošim… – dodao je, no Alemko očito nije htio prihvatiti taj lascivni smjer razgovora.

– U svakom slučaju, izgledalo je kao da si nas prekrižio s popisa – primijetio je i počeo raspremati radnu površinu ispred sebe. Devald, koji se odjednom sjetio zašto je došao u ovaj ljupki salon, rubom stražnjice oslonio se na lakirani pult i zapalio cigaretu. Nekoliko je puta bez uživanja udahnuo dim, a potom se iznenada okrenuo Alemku i nametljivo spustio dlan pred njega.

– Alemko – rekao je i primaknuo mu se: – Jel’ točno da je Josipa uzela odvjetnika?

– I pretpostavljao sam da me nisi došao pitati za zdravlje.

Devald se sada uozbiljio: – Slušaj, jako mi je važno. Da ili ne?

Alemko je zamijetio kako aranžerka pogledava u njihovom smjeru.

– Hrvojka, ti si slobodna za danas – doviknuo joj je.

– Voljela bih barem dovršiti ovu ikebanu.

– To ćete Lana i ti riješiti ujutro. Ionako još gore idu neki sadržaji. Bolje sutra ujutro.

Nakon kraće pauze, Devald je, hvatajući Alemkov pogled kroz naočale, nastavio: – Moram znati što se tamo događa, shvaćaš?

Djevojka se odšetala iza pulta i milo im se osmjehnula, ali Devald nije ni trepnuo.

– Svjestan si da sam u vrlo osjetljivom položaju kada ste ti i Josipa u pitanju – rekao je Alemko kada je radnica napustila salon.

– Molim te, zajebi te fraze i odgovori mi na pitanje. Mislim da zaslužujem tu elementarnu informaciju. U pretprošlu subotu Josipa je navodno bila s Oliverom kod vas, jel’ tako?

– Dobro si informiran, da, bila je, ali samo sam je stigao pozdraviti jer je nama, koji se bavimo vjenčanjima, svaka subota radna.

– Ali, čemu ta tajnovitost? Sigurno znaš nešto više. Što će Josipi odvjetnik? Što smjera?

– Povrijeđena je, to je sigurno.

– Povrijeđena, kažeš! – Devaldu, koji je jednim guzom sjedio preko ruba radnog elementa i klatio nogom, krv se popela u lice.

– Nakon toliko mjeseci, ona je još uvijek povrijeđena!? Izvini, ali ne mogu progutati tu priču… – iznenada je prelomio nedopušenu cigaretu u tanjuriću koji je Alemko bio stavio pred njega. – Očito je da su neke druge silnice posrijedi o kojima ja ne smijem ništa znati.

– Eh…

– Nju, princezu, ostavio je muškarac… – rukom je rastjerao dim, prepustivši se glavnome toku svog slučaja. – Mislila je da se to nikada neće dogoditi, da je to nemoguće, da se nisam sposoban otisnuti od nje…

– Tako se to činilo – zamijetio je Alemko.

– A sada, kad sam joj pokazao da to mogu – nastavio je Devald – ona je konsternirana, kako ti kažeš – povrijeđena. Čime? Mojim odlaskom?

– Badžo, nemoj me krivo shvatiti, ali ti si na neki način bio njezin projekt. Sav taj životni stil, sva ta produkcija oko tebe…

– Čekaj, misliš na stil koji mi je ona priuštila?

– Budi pošten. Mnogi su vam mogli zavidjeti.

– Na čemu? Na dojmu nekakve lagodnosti koji smo okolo prosipali, na tome? – upitao je Devald koji je opet izgubio živce.

– Da, mogao sam se i dalje praviti kako mi je dobro jer od života ne treba očekivati ništa osim udobnosti.

Podigavši obje ruke, Devald je malo dramatizirao. Opet je bio na nogama i za trenutak okrenuo leđa Alemku.

– Radio sam tri dana u tjednu, slabo zarađivao, nisam se morao zamarati podizanjem kredita, mogao sam razmišljati, pisati, njegovati svoj talent, a sve to zahvaljujući njezinoj velikodušnosti. Jer ona mi je omogućila da budem ljevičar, na strani radnika, a da pri tome prezirem rad! Hvala joj. A ja sam onda digao sidro i ostavio je s malim djetetom…

– Karikiraš jednu istinitu i pomalo tužnu priču.

Devald se vratio do prodajnog pulta s mračnijim izrazom lica. S obje je ruke obuhvatio njegove krajeve i nagnuo se k Alemku, koji je i dalje bio distanciran.

– Jel’ ti znaš da su mi počeli prekapati po dosjeu?

– Tvome dosjeu? Ma tko to?

– Josipin odvjetnik. Zove se Modli, možda bi ga mogao znati, pune su ga društvene kronike po novinama ovih dana. Specijalist za brakorazvodne parnice! Najviše voli udesiti ovakve kao ja, a nije isključeno ni da djeluje iz nekih pomaknutih religioznih uvjerenja.

– Nije mi jasno što bi uopće mogli naći u tvom dosjeu?

– Naravno da sam više-manje čist, ali nemaš pojma do kojih razmjera može narasti i najobičnija sitnica iz prošlosti – prisvojio je riječi odvjetnika Uremovića, koje su mu zvučale dovoljno dramatično. – Mada, ni to nije sve. Izgleda da se namjeravaju pozivati na moje odlaske kod psihoterapeutkinje.

– Išao si, ma nemoj?

– Mah… Bila je to obična farsa kako bih sačuvao brak, ali sada se sve to može uperiti protiv mene. Ako baš hoćeš, da budem sasvim otvoren, protiv mog mentalnog zdravlja.

Niska zraka sunca neometano je probila izlog i zabljesnula na stakalcima Alemkovih naočala, zbog čega je njegovo lice djelovalo neproničnije no inače. Stajao je s rukama u džepovima svoje radne kute; ovako je mogao izgledati bilo koji poslovođa u zemlji, pomislio je Devald, kojeg je odjednom prožeo osjećaj bezrazložnog rasipanja. Upad u radnju nije polučio željeni efekt, a njegove su riječi gubile oštrinu prije no što su uopće bile izrečene, kao da je sve to unaprijed već bilo amortizirano. Uzdahnuo je, gotovo premoren.

– U pizdu materinu, što je ovo bez veze – naposljetku je protisnuo. Alemko se složio.

– Ni meni uopće nije jasno zašto mi razgovaramo na ovakav način. I to nakon što se nismo vidjeli od jesenas. Stvarno bez veze… – rekao je i predložio da nešto popiju. – Mislim da imam loze u frižideru.

Devald je neodređeno uzdahnuo pričekavši da se Alemko vrati iz malog spremišta iza zastora.

– A imam i pivo, ako nisi za žestoko.

– Da, bolje to – odsutno je dobacio, iako se pitao što on još tu čeka. Vjerojatno bi trebao biti negdje drugdje, jer sve je ovo ionako napustio. Ako je već učinio ono što Alemko nije u stanju i time demonstrirao svoju nadmoć, obratiti se za pomoć čovjeku koji mu vjerojatno zavidi, bilo je poprilično glupo. Alemko se vratio s dvije limenke u rukama. Iz otvorene konzerve je izmigoljio nježan ledeni dah.

– Živio! – nazdravio je. – I da se to između vas dvoje što bezbolnije riješi, nadam se, povoljno za obje strane.

Zatim je otpio iz limenke i spustio je na plohu pred sebe. Devald je učinio gotovo istu radnju.

– Htio bih da znaš da ja u biti ne navijam ni za koga – rekao je Alemko. – Samo mi je žao što se to dogodilo. Na koncu, nadam se da nije neumjesno reći kako su to ipak bile lijepe godine.

– Naravno da jesu – ozbiljno je potvrdio Devald.

– Tvoj odlazak – nastavio je – ostavio je veliku prazninu u široj obitelji. Ja sam potpuno izgubio volju za vikendicom. Od ljetos sam bio gore možda tri-četiri puta, ne više od toga.

– Sad već malo pretjeruješ – primijetio je Devald. – Mada je točno da ćeš imati više posla nego prije. A punac se, čujem, skoro sasvim preselio gore.

– Stari brine o vinogradu.

– Svi ćemo postati vinari u tim godinama – rekao je Devald.

– Ja ti govorim o tome da će se, tvojim odlaskom, puno toga promijeniti u familiji…

– Ma daj, nitko nije umro.

Alemko se ponovno uspravio.

– Onda? – upitao ga je već posve drugom bojom glasa: – Jesi li barem našao to što si tražio?

– Ne znam jesam li našao ili nisam. Možda sam nadomak tome da nađem.

– Ali se osjećaš bolje? Sad si slobodan, to ne možeš poreći…

– Provociraš, jel’ tako? Zašto si ti išao u Indiju i Šri Lanku?

– Ah, sigurno ne zbog turizma.

– E, pa nisam ni ja turist, iako sam znatiželjan – odgovorio je. – Možda sam sve to trebao i prije uraditi, ali s pedeset godina možda ću biti sretan što nisam čekao narednih deset godina. Da li je to dobar odgovor na tvoje pitanje? Kad me već tjeraš da budem tako banalan – dodao je.

Alemko je protrljao vrh brade. Devaldov odgovor kao da ga je rastrijeznio.

– Mi ovdje pričamo, a ti bi sigurno htio do svojih kofera.

– Vidim da želiš pomesti za mnom što prije – primijetio je Devald. – Nema problema. Hoćeš da odmah odemo po njih?

– Ovisi o tebi. Ja imam zgodnu rupu do pet sati.

Pa dobro, u redu, kada je bolje razmislio, zašto i to ne obaviti? Nije bilo ni jednog razloga da se njegove stvari i dalje vuku po tuđim garažama.

– Ali prije toga bi me trebalo odvesti po moj auto ispred SRC-a. Ostavio sam ga na parkiralištu preko noći.

– Naravno da ću te prebaciti.

Alemko je vozio brzo i Devald, koji nije volio takvu vožnju, počeo je osjećati kako se šurjakove riječi s malom odgodom probijaju do njega. Njegova primjedba o lijepim godinama koje su iza njega kao da je otvorila podzemna vrata kroz koja su počele pritjecati slike iz njihovog bračnog života, poput međusobno uvezanih isječaka koji su nekome sa strane doista mogli izgledati romantično. Devald je, obuzet tim nijemim prizorima, prislonio glavu na prozor prečuvši Alemkovo pitanje.

– Oprosti…

– Pitam, kako se snalaziš u marketingu?

– Nikako. Već dugo nisam tamo.

– A što je s televizijom?

– Televizija? – bio je već gotovo zaboravio da je tako nešto ikada radio. – Čuj, i to je na neki način bila avantura – Devald je to napokon morao priznati. – Kamera me nije zavoljela i s time se čovjek mora pomiriti. Sad sam kod Đeksona.

– Samo kod njega?

– Radim još nešto sitno okolo, poneki reklamni slogan kad uleti, ali kod Đeksona mi je financijska baza – osmjehnuo se ovome izrazu, no Alemko je zadržao tmurno lice.

– Ne moram ti valjda reći da nije pametno baciti se u naručje nekome kao što je taj Đekson! Bilo bi dobro imati odstupnicu ukoliko se to s njegovom kandidaturom izjalovi.

– Tamo sam ionako privremeno…

– Svejedno, ljudi će te početi povezivati s njim, s onim što on predstavlja u javnosti.

– A što on to predstavlja? Baš me živo zanima koje je tvoje cijenjeno mišljenje? – Devald se okrenuo prema Alemku koji se malo zgrčio nad volanom, ali je tjemenom još uvijek dodirivao strop kabine.

– Očito je posrijedi obavještajno-poduzetnička saga s nekom bizarnom kamilicom u pozadini, tako ja to vidim, ali ti vjerojatno znaš nešto više.

– Ja bih trebao sudjelovati u osmišljavanju njegove kampanje…

– Predlažem ti da uzmeš malo koke i pročitaš biografiju Vlatka Mačeka zaključno s odlaskom u Kupinec. Ja mislim da bi neke od tih romantičnih pričica trebalo samo redizajnirati, da tako kažem, obnoviti. Nemojmo se zavaravati, Đekson ionako nije evoluirao dalje od politike seljačke sloge.

– Duhovito.

– Ali, nije važno što ja mislim o njemu, važnije je što mislim o tebi.

– Slušam…

Alemko je, pred semaforom, ubacio u nižu brzinu i motor je gotovo zagušio njegove riječi. Pa ipak, Devald ga je odlično čuo.

– U svakom slučaju, trebao bi više držati do svog renomea jer ja tebe nikako ne vidim u jednom takvom društvu.

– Drago mi je što se brineš o mom dobrom glasu. Čovjek mi je izišao u susret i postavio me da figuriram kod njega za solidan honorar. To bi mu trebao zamjeriti?

– Očito je da Đeksonu treba tvoje ime kako bi poneki put njime mahnuo u medijima, kao sinoć na televiziji – Evo, mi imamo i jednog predstavnika poštene inteligencije! Vjeruj mi, znam ponešto o toj vrsti političke trgovine. I šta će ti se dogoditi: postat ćeš ovisan o njemu, osobito ako propadne na izborima, takvi te povuku za sobom…

– Koliko životne mudrosti u jednom mladom čovjeku – primijetio je Devald kroz šalu, iako ga Alemkove riječi nisu ostavile ravnodušnim.

Skrenuli su na veliku plohu parkinga ispred zgrade Sportsko-rekreativnog centra gdje su obojica odskočili kada je automobil prešao preko rubnika.

– Ona tamo Dacija je tvoja?

– Nije – Devald je opazio automobil posve nalik svome, ali bez skija na krovu, po čemu je zaključio da taj ne može biti njegov.

– Imam skije na nosačima – rekao je.

– Meni se čini da je to ipak tvoj auto – Alemko je zaustavio automobil pokraj crvene Dacije.

– Sranje – progunđao je Devald i vrlo rezolutno izišao van. Više nije bilo dvojbe: auto je ipak bio njegov, ali na krovu nije bilo skija niti nosača. Alemko je pronašao dio gumene kopče.

– Vidi, ovo je prekinuto nožem ili kliještima.

Devald je u nevjerici odmahnuo glavom.

– A skije, jesu bile nove?

– Bile su polovne, ali još uvijek u dobrom stanju, takmičarske… – otključao je vrata dok je Alemko obišao automobil.

– Izgleda da nije bilo provale. Poslužili su se samo skijama – ustvrdio je.

– Poslužili, dobro si rekao – progunđao je te zveckajući snopom ključeva, pošao otvoriti prtljažnik gdje je također sve bilo kao i jučer – u neredu na brzinu nabacanih komada garderobe koje je, mahom prljave, dopremio nazad u Zagreb. Ispod skafandera je izvadio kačkavalj u okruglastom pakiranju koji je, kao utješni poklon, čuvao za Lili, ali je sada promijenio odluku i odlučio ga darovati Alemku.

– Jel’ tvoje cure vole sir? Ovo je makedonski kačkavalj.

– Nisam to još probao.

– Onda uzmi.

– Curama će biti drago da si ih se sjetio, naročito Ivoni… Vas dvoje ste oduvijek imali neki specijalan odnos.

Devald je za trenutak zastao, prije nego će zalupiti vrata prtljažnika. Mlaki povjetarac kao da mu je za trenutak razblažio napetost na licu.

– Nisam još susreo dijete s tolikim apetitom za čitanje kao što je Ivona. Olivera je obično trebalo podmititi nekim poklonom da bi se, mulac jedan, uopće udostojao otvoriti knjigu…

– Ali je zato, koliko čujem, odličan u vjeronauku.

– U vjeronauku? – Devalda to nije osobito začudilo; spustio je prtljažna vrata, možda snažnije no što je bilo potrebno. Odgoj djeteta ionako je prepustio ženi i njezinim roditeljima pa je trebao biti pripravan na razna iznenađenja.

– Imam slab uvid u njegovo učenje – ogradio se.

– Je li te kontaktirala Oliverova učiteljica?

– Ne, a je li trebala?

– Nedavno me je u školi zamolila tvoj broj mobitela. Rekla je da bi voljela malo porazgovarati s tobom, ali mi nije rekla zašto.

Devaldov pogled kao da se izoštrio: – Ja mogu nazvati nju, imam njezin broj u adresaru. Misliš da je neki problem?

– Čak i ne mora biti.

– Valjda je samo popustio u školi – pretpostavio je. – To se moglo i očekivati. Ti nisi ništa načuo u vezi s tim?

Stajali su oslonjeni na krov crvenog automobila.

– Čuj, svakako bi bilo dobro da se pojaviš u školi. Neka tamo vide da se o Oliveru brine kao i ranije, a to će i malome biti jako važno…

– Sigurno znaš da mi je Josipa reducirala pristup Oliveru – Devald nije mogao izbjeći gorčinu u glasu. – Mogu na prste jedne ruke nabrojati koliko sam ga puta vidio posljednjih nekoliko mjeseci. Ne znam uopće što se događa s njim – Devald je opet imao jak napad zabrinutosti. – A sada i ta alergija…

– To je proljeće.

– Kako? Što može biti osim breze, a ona još nije trebala procvjetati. Ili možda ipak je? Tko bi to znao…

– U pubertetu bi najvjerojatnije sve to trebalo nestati, to je obično tako.

– Volio bih provesti jedan vikend s njim – rekao je te, maknuvši pogled u stranu, dometnuo: – Prije nego što uđe u pubertet.

Na bijeloj kupoli teniskog balona upravo se odrazilo sunce, kao maločas na stakalcima Alemkovih naočala. Dan je bio prošao svoj zenit, ali je nebo i dalje bilo neobično plavo za to doba godine, išarano bijelim prugama koje su se sporo osipale na obzoru.

– Vidjet ću što mogu uraditi… – skeptično je protisnuo Alemko.

– Jer ovo je postalo neizdrživo.

– Znam…

– Neka zna da neću još dugo trpjeti ovakvu situaciju, to joj slobodno napomeni kad budete razgovarali. Možda bi trebao popričati i s Lanom, ona bi tu mogla pogurati sa svoje strane, kao sestra… Kaži joj da je to dobro i za dijete, jer ne iscrpljuju samo mene, nego i maloga. Kako im to nije jasno?

Tko zna što sve malome govore iza mojih leđa, proletjelo mu je mislima zbog čega je stegnuo usnice, kao da pokušava zatajiti srdžbu.

– Samo se smiri, probat ću, iako ne očekuj da će se stvari okrenuti preko noći. A sad bi bilo dobro da krenemo, uskoro ću morati otvoriti salon.

Ostatak puta Devald je vozio za Alemkom koji je sada bitno usporio, tako da ga je bilo lako slijediti. Njihovo naselje bilo je smješteno između dvije velike prometnice, u primamljivoj građevinskoj zoni. Na nekim parcelama još su uvijek rasli kukuruzi, a bilo je i preživjelih voćnjaka. U ulici su novogradnje, limitirane na četiri kata, imale zajedničke okućnice obrasle u grmlje kroz koje su se u dubini nazirali zidani roštilji, a između njih su trošne prizemnice prkosile investitorima. Već malo dalje, uz brzu cestu, pokazivali su se stambeni masivi iz fonda poticane gradnje, a skupa s njima i kranovi građevinskih dizalica uz koje je bilo teško naći utjehu. Unatoč stanovitoj konfuziji u glavi, Devald je bio dovoljno priseban da povede računa o uvjetima koje je diktirao smiraj obiteljskih odnosa. Zato se zaustavio na pristojnoj udaljenosti od Alemkove kuće te je, ne gaseći motor, odlučio pričekati u automobilu. Ovako je i njegov otac čekao svoje stvari pred zgradom na Dobrome dolu, pomislio je suočen sa slikom koja mu se odjednom ukazala, gotovo istovjetna onoj od prije mnogo godina: čovjek u upaljenom automobilu, zaklonjen sjenilom, budno iščekuje svoju prtljagu. Kada bi bio praznovjeran, vjerojatno bi se pozvao na obiteljski usud što se prenosi s oca na sina; u sjećanju je vidio dječaka koji, krijući se od majke, iz stana odnosi muške košulje nanizane preko obje ruke, pazeći pri tome da ne izgubi koju manžetu ili kravatu. Njegov je otac, za razliku od sina, imao veliku kolekciju košulja, a ponekad je rukave ukrašavao srebrnim manžetama. Devald je pamtio njegove maramice u zapučku prugastog sakoa. Ponekad se zaodijevao svilenim šalovima, poput umjetnika, iako je bio državni inspektor zadužen za kontrolu rada ugostiteljskih objekata. Često je bio u ophodnji gradom. Reprezentirajući državu – braneći njezine boje u javnom segmentu – kako je govorio, imao je obavezu paziti na stil. Zato bi za svaki spašeni komad svoje vrijedne odjeće nagradio sina pokojim novčićem, a kako se njegovo iseljenje odvijalo gotovo u ilegali, neko je vrijeme fino zarađivao potajno prazneći očeve ormare.

Devaldove misli koje su, poput gerilaca, uvijek pokazivale spremnost za evakuaciju, opet su bile pod uzbunom jer je ispod čupavih tuja upravo nadirala Lana, Josipina sestra. Bila je zaogrnuta muškom vindjaknom pod kojom se vijorilo nešto lagano i prozirno – poput spavačice – što je dodatno podizalo razinu opasnosti. Na brzinu odjevene žene nikada ne donose ništa dobroga, u njemu je odjeknula rečenica koju je mogao pokupiti samo u Đeksonovom kružoku rastavljenih mužjaka, ali je, unatoč zadršci prema takvim mudrostima, ipak utonuo u sic i spustio sjenilo na staklu. Lana je bila snažnije građe od Josipe, a brak bez izraženijih turbulencija kao da je pogodovao njezinom općem okrupnjavanju. Devald ju je pamtio kao djevojku koja u sjeni svoje sestre, obiteljske zvijezde, planira dug i sretan život. Nije isključeno ni da je učila na Josipinim greškama. Odmaknuvši glavu malo u stranu, pratio je kako se nadvija preko ograde s gusto postavljenim stupićima u obliku čunjeva. Gledala je prema automobilu u kojemu je Devald iščekivao torbe. Lanina plava kosa svezana u rep razotkrivala je blijedo i duguljasto lice s izduženim nosom koji je završavao široko, kao u violinskom ključu. To ga je lice podsjetilo na lice njegove žene, koje zapravo već dugo nije vidio pa se nekoliko dugih minuta, nepomičan na sjedalu, čudio toj sličnosti na koju ranije nije toliko obraćao pažnju, sličnosti koja ga je sada prikovala za sjedalo.

– Čovječe, što ti to držiš u ovim torbama? – Alemko je, protestirajući, teturao s dva staromodna kofera koji su mu se podvlačili pod noge.

– Valjda neke knjige – dobacio mu je Devald kroz otvoreni prozor. – Samo ih, molim te, baci iza na sjedalo.

Dok je govorio, na oku je držao zbivanja na ogradi gdje su se Lani pridružile obje kćeri. Amarena je bila visoka i tanahna brineta možda već pred pubertetom, a Ivona – ta mala čitačica – još je bila dijete.

Čuo je Alemka gdje gunđa: – Kakve knjige, ovo su betonski blokovi. Mogao si mi barem otvoriti ta vrata…

Automobil kao da se lecnuo kada ga je Alemko opteretio prtljagom. Devald mu je, ne izlazeći, pružio ruku kroz spušteni prozor. Bilo je vrijeme da se napokon rastanu.

– Glupo bi bilo da ti išta obećavam. I sam vidiš kakva je situacija – ukazao mu je dok je dolazio do daha. – Strasti se još nisu smirile.

– Tako izgleda. Barem sam te oslobodio svojih kofera.

– Ja ću s Josipom svakako popričati…

– Unaprijed ti zahvaljujem.

– Tebi hvala na kačkavalju.

Devald je, kimnuvši, vratio mjenjač u rikverc te pošao na susjednu ćupriju gdje je – pri punoj dnevnoj svjetlosti – smotao volan i okrenuo automobil. Još je jednom mahnuo Alemku koji mu je uzvratio diskretno podignutom rukom. Dok se udaljavao malom ulicom, u retrovizoru mu se otvorila slika cijele obitelj koja ga je, kao na odjavnoj špici, pogledima pratila do križanja. Ondje se zaustavio i posegnuo za tamnim naočalama; dok je lijevi žmigavac ritmički tiktakao, iznenadan priljev emocija stvorio mu je pritisak u grlu. Prije no što će definitivno skrenuti, sa sunčanim naočalama na nosu, nadao se da bi okoliš, lišen boje, mogao prigušiti osjećaje. Borio se kako je mogao.