Oslobađanje | Gordan Nuhanović

7.

 

– … zato bih vas molio da još jednom dobro preispitate želite li nas i dalje plaćati za ovoliku količinu nerada. Ne, nisam duhovit, dragi Manfred, samo vas želim upozoriti na našu neaktivnost i poslovnu indolenciju koju već neko vrijeme bezrazložno podnosite. Dapače, koristim priliku da vas podsjetim na naš razgovor od prije nekoliko tjedana… Molim? Ja se vrlo dobro sjećam što ste mi tada rekli. Vi ste trenutno najvažniji čovjek u cijelom projektu, pardon, vi i vaš genijalni staff, zapravo ste se tako izrazili, a sjećate se mog odgovora? No, eto vidite, ja sam vam već tada sugerirao da precjenjujete sposobnosti tvrtke Advertising Space i da vama i vašoj cijenjenoj firmi želim sve najbolje, ali da nisam siguran možemo li odgovoriti na vaše poslovne zahtjeve… Ma, o kojem šarmu Vi pričate, Manfred?! To je kao i talent, jedva dvadesetak posto, ostalo je goli rad… – Zmazek je Devaldu dao umirujući signal očima i pokazao mu rukom da sjedne. Zatim se opet unio u razgovor.

– Kako zašto vam sve to pričam? Pa radi love koju već mjesecima muzemo od vas, a da zauzvrat nismo učinili nikakav značajniji pomak na tržištu… Molim? Dajte, Manfred, raspitajte se malo i vidjet ćete da je naknada koju nam plaćate daleko iznad uobičajenog cjenika… U redu, ja vas više neću uvjeravati kako je krajnji čas da raskinete ugovor s nama, na koncu, nama je svakako u interesu da vam i dalje uzimamo novce ni za što… – Zmazek je dlanom poklopio donji dio slušalice i provjerio vrijeme na maloj štoperici.

– Ostalo mi je još dvije minute, ok?

– Ja ionako ne žurim – rekao je Devald.

Došao je, dakle, red i na Zmazeka, pomislio je sjedeći u minijaturnoj kancelariji Odjela za eksperimentalno komuniciranje, na jednom od viših katova staklenog nebodera. Iskaznica „Posjetitelj” gordo mu je bila istaknuta na reveru jakne. Dok je slušao Zmazekov telefonski razgovor, Devald je, možda više no ikada, bio uvjeren kako ga događaji guraju u susret nekoj sjetnoj humoreski kojoj se zapravo najmanje nadao. S druge strane, morao je priznati da mu je život postao zanimljiviji, ali ne na način na koji bi on to htio pa je i dalje bio podozriv prema onome što upravo radi. Gdjegod bi se našao, dio njegovih misli odmah bi se prebacivao dalje, na druge, značajnije lokacije, a ono što bi ostalo od njega moglo se smatrati njegovim lošijim dijelom. Možda je i to razlog zbog kojeg je ostavljao neuvjerljiv dojam? Tako je i sada ispred sebe imao tipa od kojeg je trebao dobiti autentičnu priču iz prve ruke kako bi u nekoj bliskoj budućnosti uspoređivali vlastite udese. Došlo mu je da se nasmije samome sebi, ali je, rukujući se sa Zmazekom, zadržao prigodnu notu.

– Ovo uopće ne zvuči loše – rekao je.

– Ne moraš mi laskati – uzvratio je čovjek pomirljivo plavih očiju i ponešto napuhanih obraza, svijetao, gotovo bijel u licu, još lošije frizure od Devaldove.

– Ponekad mi se čini kao da radim za šaljivi kućni video – dodao je Zmazek.

– Moram priznati da ovako smionih izleta nema ni u Funky Businessu – primijetio je Devald. – O čemu se zapravo radi?

– Kontražvaka – rekao je Zmazek bez žara. – To je radni naziv projekta, ali to ti vjerojatno ništa ne znači. Radi se o pilot projektu koji se naslanja na teoriju novog koncepta iskrenosti, koja kaže da naraštaji stranih ulagača padaju na radikalnu samokritiku.

– Kontražvaka… – ponovio je Devald koji se za trenutak udaljio od svoga slučaja, unijevši se pogledom u prozirno lice preko puta njega.

– Ukratko, što se više blatiš, to bi trebao biti klijentima privlačniji.

– Vrlo smiono.

– Čuj, za ovoliku količinu verbalnog rizika moraš imati tradiciju u poslovanju, imidž i stanovito financijsko zaleđe, u protivnom klijenti počinju vrlo doslovno prihvaćati ono što im govoriš…

To mu je također zvučalo logično.

– Ali, koji je cilj blaćenja samoga sebe u praksi? – upitao je Devald i bez dopuštenja upalio cigaretu, no Zmazekove velike plave oči kao da su pasle na nekim drugim livadama.

– Na taj se način stvara intimno ozračje. U smislu, fora je biti opušten i samokritičan, a prevedeno na poslovni jezik, konvencionalan pristup je možda bio kul u vrijeme kada je kapital trebalo privući u Hrvatsku, ali danas, kada je on de facto tu, naši klijenti iz inozemstva očekuju da im daš nešto svoje, autentično i u skladu s njihovim preduvjerenjima o kulturi i tradiciji u kojoj su se našli.

Devaldove elastične bore iznad obrva opet su se pokrenule.

– Vjerojatno se na Zapadu paralelno razvijaju modeli slični kontražvaki – nastavio je Zmazek – a možda još uvijek žive samo u podsvijesti upravljačke garniture. Kako god okreneš, izgleda da je najvažnije pružiti privid senzibilnosti kada su podzemne tendencije u pitanju…

– Kapitalizam mi, u ovoj varijanti, počinje biti simpatičan – ustvrdio je Devald.

– Možda će slijedeći iskorak u poslovnoj komunikaciji biti usvajanje bizantskog modela, tamo leži veliki potencijal: Srbija, Bugarska…

– Makedonija.

– Naravno, do Kaspija, a onda još i dalje na istok – rekao je Zmazek.

– Kako da ne. Bitno je samo zamisliti ono nemoguće.

– Ono što se trenutno čini nemogućim – ispravio ga je Zmazek.

– A Manfred, tko je on?

– Replikant iz susjedne sobe. Plaćen je da razgovara s nama iz Odjela. Svakih sat vremena po deset minuta. I tako u krug. Ne bi imao ništa protiv da su unajmili nekog maštovitijeg sugovornika.

– Bio je to, znači, simulirani razgovor.

– Dovodiš me u iskušenje da pomislim kako si ovdje u industrijskoj špijunaži – Zmazek se nasmijao, ali nekako bolesno, udišući i izdišući kroz nos.

Devald je bio pripremljen na opsežan razgovor o Zmazekovim poslovnim vizijama, vjerujući da se radi o psihički ugroženom čovjeku koji u nekoj pregrađenoj buksi na kraju hodnika razvija projekte koji nikada neće zaživjeti. Mislio je kako bi ga bilo pametno saslušati te ponekom upadicom dati mu malo vjetra u leđa. Uostalom, sam projekt kontražvake nije bio bez lucidnog naboja, ali je i s time trebalo biti oprezan: između ludila i genijalnosti bila je tanahna nit, a Devald nipošto nije htio poludjeti. Zasad još ne.

Zmazek, koji mu je iznenada priprijetio kažiprstom, opet je počeo proizvoditi one čudne zvukove u nosu.

– Ti… ti… nemoj misliti da ja ne prepoznajem tvoje potencijale, iako ih kriješ kao zmija noge, čuvaš se za one veće, važnije stvari, ali sam si se bio razotkrio u kampanji za one bombone, to si bio ti u tipičnom egzistencijalnom grču, he, he – Zmazekove su se usnice rastegnule kao da će opisati puni krug oko glave. – Priznaj, nije te puno ljudi imalo priliku vidjeti u tom izdanju, slažeš se?

– Pa ne znam što bih ti rekao.

– Meni su bile zgodne one tvoje varijacije s poštenjem. Kako je išlo? Tik-tak glasajmo za stranku poštenih bombona, a zapamtio sam i onu Tvornice seljacima, zemlja radnicima, a automobile – u poštene ruke naših perača. U podlozi je, koliko se sjećam, svirala Internacionala.

– Je, htjeli su da izvrnem neku staru parolu.

– Uputite svoju perilicu u svijet vrlina – upoznajte je s poštenim deterdžentom!

– Jesenas sam izgleda imao inspiracije.

Taj je svoj posao ionako smatrao prolaznom epizodom, bez značaja za njegovu ukupnu ličnost.

– Dragi, meni to pričaš? Godinama sam radio kao headhunter. Dovoljno mi je tri minute razgovora da otkrijem što se krije u nekome. Đekson te plaća da ništa ne radiš, jel’ tako?

– Otprilike…

– Koliko je to dobro, toliko je i loše. Mogao bi te uhvatiti sindrom prezaštićenosti, jesi o tome razmišljao? Jer, ako si već krenuo za osamostaljenjem, nema potrebe tražiti utočište na drugoj strani. To je opet bijeg u ropstvo. Ne, nikako to ne bih preporučio…

Zvuči mudro, zaključio je Devald, ali njega je sada zanimalo nešto drugo.

– Koliko čujem, ti si odvjetnika Uremovića prekasno angažirao?

– Ne zaboravi da sam ja jedna od prvih Modlijevih žrtava! Svi koji su došli poslije mene već su imali prilike razviti određene sisteme obrane, ali tada, prije tri godine, on je bio na samom početku karijere, nitko još nije čuo za njega. Ono što ja uvijek ponavljam kad me pitaju o mom slučaju, reći ću i tebi, i to vrlo otvoreno: nije problem u tom advokatu, on je samo domišljati egzekutor koji radi svoj posao. Problem je, dragi moj, u glavi – pokazao je kažiprstom u svoju svijetlu lubanju, ali Devald se nije zaustavljao.

– Gdje te je bio dohvatio?

– Posvuda. Iskoristio je sve što je mogao: napao mi je poslovni i privatni život, zatim se vratio u moju mladost odakle je izvukao neke pojedinosti na koje sam gotovo bio zaboravio. Pritisnuo je sud i iznudio da me podvrgnu psihijatrijskom vještačenju. Čak je našao jednu djevojku koju sam svojedobno bio otpustio i koja me je, sirotica, optužila za mobbing i pokušaj seksualnog zlostavljanja na poslu.

– Kriste… – otelo se Devaldu.

– Unajmio je nekog paparazza, tobože privatnog detektiva, koji me slijedio po gradu s fotoaparatom, a zatim je u zamračenoj sudnici predočio nekoliko inkriminirajućih fotografija na dijapozitivima. Moja je žena odglumila psihički slom. Pozvali su hitnu pomoć u sudnicu. Bio je to spektakl, pravi šou, kapa dolje.

– Huuuh. Što je sudac odlučio?

– Dosudio je materijalno i moralno obeštećenje obitelji.

– A djeca?

– Kontrolirani susreti jedanput mjesečno na neutralnom terenu i pod paskom socijalnog radnika.

– Modli se, pretpostavljam, dobro naplatio od tvoje imovine.

– To su obavili moja žena i on, post festum.

Devaldu kao da je trebalo nešto vremena da amortizira zaprimljene informacije.

– I meni gad upravo prekapa po prošlosti…

– A što si očekivao, ista je to ruka!

– Koliko čujem, provjerava mi i dosje u policiji.

– O-ho, čak je prestao biti originalan! Vjerojatno će poslati nekog da te malo nadgleda.

– Netko me već tražio par puta.

– Pazi gdje skitaš ovih dana.

Zmazek ga je nekoliko trenutaka razgledao kao da u njemu, Devaldu, prepoznaje samoga sebe otprije nekoliko godina. Isti nemiri, ista lutanja: destimulacija, neizvjesnost i vrlo realne bojazni.

– Jesi li ti vjernik? – izravno ga je upitao prekriživši ruke nad stolom. – Pazi, ne pitam te ovo bez veze, ali ako ne želiš, ne moraš odgovoriti.

– Ne vidim smisao tvog pitanja. Zašto bi to bilo važno?

– S obzirom na tvoj background, recimo da si agnostik, jel’ pogađam?

– Možda čak i ateist.

– OK, OK, ‘ajmo sad ovako: jesi li primijetio da sam ti ispričao svoju priču kao da pričam nečiju tuđu, kao da se sve to dogodilo nekom drugom Zmazeku? Zmazeku ateisti ili Zmazeku agnostiku, svejedno. Ali danas s tim Zmazekima skoro da više i nemam nikakve veze. To što mi se dogodilo sada prihvaćam kao dio jednog šireg plana… – lagano je otro ruke i pogledao kroz prozor. Vilica mu je blago radila u krug. – Gotovo da više ne prođe ni jedan dan bez poziva – dodao je tiše, senzualnije.

– Zmazani, za marketinškog stručnjaka tvog kalibra uvijek će biti posla.

– Odnedavno se bavim mišlju da potpuno napustim marketing i posvetim se duhovnosti.

Devald, koji se spremao ustati, odmjerio je Zmazeka ispod oka; iako se prozori nisu mogli otvoriti, njegova svjetla paperjasta kosa kao da se pomicala na nekom neobjašnjivom propuhu. Škrti izdanci brade bili su bijeli. Ipak je lud, pomislio je Devald i rekao: – Vjerojatno to ne možeš zbog alimentacije…

Zmazek je izvukao ladicu pisaćeg stola pri čemu je, zbog skučenog prostora, morao uvući trbuh.

– Alimentacija, bračna stečevina, imovina… Sve te pojave imaju vrijednost samo ako ih hraniš svojom pozornošću. U protivnom, čim ih počneš ignorirati, započinje njihovo komešanje. Jel’ znaš što kaže onaj Rus Zeland? Umanjite važnost cilja. Prema njemu idite kao u kiosk po novine. Vrlo praktično. Ali, kako postići tu hladnokrvnost na putu do kioska, naročito kad se svi ti problemi uzjogune i napadnu te kao bijesni psi, počnu te gristi i trgati, što ćeš onda, ha? Obratiti se odvjetniku? Pa nisu valjda i duhovi kao ti izgubili vjeru u viši poredak stvari? – Zmazek je iz ladice izvukao snop papira pričvršćenih klamericom. – Ja ću ti sada dati neke materijale, ali nemoj ih odmah baciti u kantu iza ugla. Obećavaš?

Devald je nabrao čelo.

– Pronađi malo vremena da prostudiraš ovakvu vrstu literature. Ako i malo zapneš, neka ti to bude izazov za dalje. Na području duše cijeni se ustrajnost. Baš me zanima što ćeš reći.

– Kakvi su to spisi?

– Nominalno su moji, ali ja u biti samo prenosim iskustva koja dobivam iz vanjske jedinice, po principu medija, tako da se i sam iznenadim onome što proiziđe iz mene. Gotovo je nemoguće da sam to ja, shvaćaš? I molim te, ne osvrći se na pravopisne pogreške.

Zatim je gurnuo ladicu: – A kad završiš, šalji dalje, kao evanđelje.

Devald je pažljivo savio fotokopirane sadržaje i pohranio ih u unutarnji džep jakne. Potom je digao patent preko brade, sve dok na gornjoj usnici nije osjetio metalnu kopču.

– I glavu gore – bodrio ga je Zmazek. Dok se izvlačio iz uskog prostora iza radnog stola, svijetle vlasi razlepršale su mu se po čelu.

– Otvori svoje godinama stiskano srce, daj si priliku za novi život o kojem maštaš, zašto bi te ljudska zloba zaustavila na tom putu…

Devald je odlazeći ipak nehotice pognuo glavu dok su Zmazekovi savjeti pljuštali po njemu. Ispratio ga je do lifta. Tu su se oprostili, mada je Devald u duhu već bio negdje drugdje, no onome što je ostalo od njega, Zmazek je uspio doviknuti dok su se zatvarala vrata dizala: – I ne zaboravi, kao da ideš u kiosk po novine!

Zanimljivo, ali ni u danima koji su slijedili Devald nije uspijevao pronaći vremena za posao, premda je povukao nekoliko poteza koji su se, iz njegove perspektive, mogli nazvati ”poslovnima”. Jedan od njih bio je telefonski razgovor s djelatnicom Centra za socijalni rad, izvjesnom gospođom Hadžipešić, koju mu je preporučio Đekson kao svoju stručnu voditeljicu na putu prema razvodu. Odgojen da poštuje stručna mišljenja, nadležne službe i institucije državne vlasti, Devald je vrlo ozbiljno prionuo tom razgovoru; kada je dobio gospođu Hadžipešić, pokušao joj je ukratko izložiti svoj problem. Nabacio je nekoliko činjenica koje je smatrao ključnim: realnu mogućnost brakorazvodne parnice, jednostranu blokadu i dijete koje viđa manje no što bi želio. Pri tome je napomenuo kako je prikraćen za sudjelovanje u njegovom odgoju, ta mu se formulacija učinila vrijedna ustanove s kojom je stupio u kontakt. Gospođa je šutke saslušala dio njegovog izlaganja. Devaldu se u prvi mah činilo da njegove riječi padaju na plodno tlo, a onda ga je obeshrabrio njezin službeni ton. Zamolila ga je da bude konkretniji, da joj locira problem. Iako nije imao u planu ići jako duboko – ipak je ovo bio uvodni razgovor telefonom – preostalo mu je da lopticu prebaci na odvjetnika svoje žene koji bi se, kako je rekao, mogao poslužiti vrlo prljavim metodama na sudu.

– Vjerojatno vam je već otprije poznato to ime. Zove se Modli, odvjetnik Trpimir Modli. Prošloga tjedna bio je u svim novinama sa svojom novom curom, možda ste ga vidjeli? Tip ulazi u jet set na velika vrata, a čujem i da na televiziji dijeli pravne lekcije iz obiteljskih odnosa…

Gospođa s druge strane, međutim, nije reagirala na spomen tog imena.

– Oprostite, ali ja i dalje od šume ne vidim stablo. Što vas točno muči, gospodine Devald?

– Želim izvidjeti kakve su moje šanse – rekao je te, za svaki slučaj, pridodao – ukoliko se stvari počnu komplicirati.

– U kojoj je fazi vaša parnica?

– Zapravo još nije ni otpočela.

– Ali je najavljena?

– Posredno, da.

– Jeste li već bili u bračnom savjetovalištu?

– Ne.

– A u crkvi?

– Nismo.

– Vi morate odnekud početi, to vam je jasno.

– Planiram uzeti advokata.

– To je, naravno, vaša osobna stvar.

– Čujte, gospođo…

Uvidjevši da ženi izmiču neke bitne informacije o statusu njegova slučaja, Devald se osvrnuo na svoj odnos sa suprugom koja upornom šutnjom – tako se izrazio – već nekoliko mjeseci ignorira njegove pozive i otežava susrete sa sinom. Pitao je što se može učiniti oko toga?

– Vi biste svakako trebali naći načina da stupite sa svojom suprugom u kontakt i pokušate to riješiti između sebe. Naša je preporuka da se što je moguće više komunicira.

Pa naravno, složio se u mislima. Dvoje zrelih i obrazovanih ljudi koji su stasali na solidnim temeljima građanske tradicije, to bi trebali riješiti dogovorom.

– Bojim se da je to nemoguće – pojadao se. – Čak mi se čini da je promijenila broj mobitela, a na fiksni telefon se ne javlja.

Na koncu, pomislio je, Centar za socijalni rad bilo je mjesto gdje takve pojedinosti ne bi smjele bile nevažne. Stručna djelatnica mu je zatim ukazala na neke od ključnih paragrafa iz Obiteljskog zakona, koji reguliraju odnose među bivšim bračnim partnerima. Njihov razgovor potrajao je dobrih pola sata, iako se Devaldu, uslijed sabijenih emocija, činilo da nije prošlo više od nekoliko minuta.

– Događa se, gospodine, da se ne može učiniti ništa bez konačnog sudskog pravorijeka – naposljetku mu je priopćila socijalna radnica.

– A do tada?

– Do tada ste u nekoj vrsti pravnog vakuuma – odgovorila mu je, na što je Devald pomislio kako je upravo ta konstatacija bila ono zbog čega je toliko dugo odlagao suočenje sa stručnim službama.

Svjestan važnosti tjedna u koji je stupio i respektirajući ono što se tek trebalo dogoditi, Devald je zakazao posjet odvjetniku Uremoviću u njegovom uredu. Nakon desetak dana skinuo je bradu u gotovo podsvjesnoj želji da održi privid vladavine prava nad svojom ličnošću i obrijan uđe u službenu proceduru. Boja koju je ponio s Popove Šapke i koja je izazvala toliko reakcija, već je izblijedjela s lica, upravo onako kako je pretpostavljao – u samo nekoliko dana. Škaricama za nokte stanjio je izrasle zulufe te podrezao dlačice u nosnicama i ušima, te pouzdane znakove starenja. Što ga je još priječilo da poput Uremovića probuši uho, pitao se unijevši se u zrcalo? Vjerojatno bi ga rinčica dodatno pomladila, mada on nije imao problema s mladošću; iako je nominalno već odmakao od tog doba, još je uvijek imao dojam da je mlađi od većine ljudi oko sebe. Osim toga, njegova frizura sa šiškama na čelu kao da je zazivala neko dublje, frojdovsko tumačenje, a bila je i razlog čestih nesporazuma i okapanja s najužom okolinom. Josipa je prijetila da će ih odrezati dok bude spavao, nju bi povremeno razgnjevio njegov izgled koji nikako nije dolikovao odraslom muškarcu. Njegova pokojna mama također je apelirala na sina da napokon pronađe odgovarajuću frizuru. U međuvremenu, prošlo je više od dvadeset godina pasivne potrage i šiške su se prorijedile, ali su ga i dalje činile mlađim i neodgovornijim no što je doista bio. Najzad se odmaknuo od ogledala. Svoju tešku skijašku jaknu odlučio je zamijeniti podstavljenim sakoom kojega je našao u jednoj od torbi iz Alemkove garaže, ispod Općih enciklopedija. Velur je, iako mjestimice izblijedio, još uvijek bio u nosivom stanju, a imao je i simpatična pojačanja na laktovima. Dok se tako obnavljao pred izlazak, pomislio je kako bi bilo dobro predati se automatizmu života: radnje koje čovjek obavlja ne razmišljajući o njihovom dubljem značenju, svjestan da ih je iznjedrilo kolektivno iskustvo onih prije njega. Josipa, uostalom, nije razumjela zašto bi se oko svega trebalo propitivati. To je otežavalo stvari i bacalo sjenu na život. Između onih nekoliko njezinih rečenica koje je upamtio, jedna bi ga svaki put iznova razvedrila – Kad shvatiš neke stvari, bit će ti lakše u životu. Dok je toga dana potpisivao punomoć odvjetniku Uremoviću, te su mu se riječi zakoprcale u mislima, mada je sam potpis popratio jednim pokajničkim komentarom:

– To sam trebao učiniti puno ranije.

Obojica su to znali, samo što je odvjetnik pokazao malo više stila i dobrohotno se osmjehnuo njegovoj samokritičnoj izjavi. Uremovića je zatekao u kućnom izdanju; kancelarija u kojoj je primao klijente bila je preuređena soba njegova stana. Unatoč vedrom prijepodnevu, rolete na prozorima bile su spuštene pa su razgovarali pod sobnom rasvjetom.

– Drago mi je da ste sve ovo shvatili ozbiljno, mada drugo i nisam očekivao od čovjeka vašeg kalibra.

– Izgleda da do mene stvari malo sporije dopiru – primijetio je Devald, ali u odvjetničkim kancelarijama klijenti nisu mogli tek tako blatiti vlastiti intelekt.

– Varate se, dragi moj, angažirati odvjetnika nikada nije lako. Uzmite samo onu sintagmu potražiti pravdu na sudu: ako ste pošten građanin koji općenito zazire od konfliktnih situacija, gotovo se tu uvijek radi o čovjeku koji je doveden do zida. Jeste za jedan viski? Mastike, nažalost, nemam.

– Možda je malo prerano.

– Znate, svaki sudski proces, bez obzira na ishod, ostavlja tragove za cijeli život, a posebno traumatična zna biti brakorazvodna parnica. Ali, to ću vam otvoreno reći, neki od mojih klijenata su pravi sadisti. Ostao sam bez leda, jel’ to problem?

– Meni samo kap, molim vas.

– Vaša je sreća, dragi prijatelju, što nemate pojma kakve se gnusne rabote odvijaju iza kulisa ovog lijepog grada, što sve ljudi traže od mene samo da bi vidjeli bivšeg partnera kako cvili i zapomaže, i to partnera s kojim su još jučer dijelili sve. Jeste li barem prestali obilaziti oko svog bivšeg stana?

– Ha, suzdržavam se.

– Živjeli! Onu večer u SRC-u ste izgledali prilično loše. Sada djelujete neusporedivo bolje, i to me veseli.

– Bio sam dosta isprepadan, priznajem…

– Đeksonu možda nedostaje takta, ali on je opsesivno zabrinut za vas. Onih nekoliko dana što ste bili nedostupni bio je izvan sebe. Nisam vjerovao da mu prijatelji toliko znače.

– Vjerujem da mi želi sve najbolje.

– Zato je dobro da ste se odlučili. Među nama rečeno, bilo je krajnje vrijeme, minuta do dvanaest.

Devald je uzdahnuo i spustio pogled na tešku kristalnu čašu što mu je počivala u krilu. Iako je naizgled opušteno sjedio u kožnom naslonjaču, osjetio je blagu sjetu pri pomisli na čovjeka koji više nije bio on i kojeg je upravo odlučio prepustiti zaboravu u zamjenu za jednog novog, tek naznačenog u konturama, još posve neprepoznatljivog, koji je, kao takav, bio stranac i njemu samome. A s tim u vezi, pitao se, što će biti s petnaestak godina koje je proveo u vezi i braku s Josipom? Zanimalo ga je kamo se i na koji način pohranjuje to vrijeme? Da li ono nužno propada ili ga je moguće i dalje njegovati, kao uspomenu, bez obzira na neslavan završetak cijele priče.

Devald je, izgubivši se u mislima, nastavio glavom odobravati ono što je Uremović govorio. Trenutačno nije nalazio razlog da se, barem načelno, ne složi i s onim što jasno ne razabire.

– … ja se nadam da ćete me kojim dosjetljivim savjetom malo pogurati na društvenim mrežama, čini mi da mi je profil malo okoštao, da bi trebao biti ponešto atraktivniji. Ja ne bježim ni od humora na svoj račun, ali glupo je praviti budalu od sebe. Recimo, u vezi te rinčice u uhu: da li ići s fotografijom na kojoj se ona vidi ili okrenuti drugi profil?

– Mislim da nema potrebe bježati od toga – Devald je odgovorio neočekivano rezolutno.

– Mada ja više nemam tako malo godina, ali Vi vjerojatno uviđate da sam za svoje vršnjake avangarda. Od moje garniture već dugo nitko nije na sceni, osim možda onog Dikana, premda ja nemam namjeru kopirati ničiji put. Želim nešto originalno i prepoznatljivo, ali da ne iskače previše iz okvira; šarmantno, bez ekstravagancije, s puno duha. Da se prepozna jedna širina…

– Naravno.

– Eto, zato mi je važno da mi Vi napišete koju natuknicu kako bih bio malo više u dosluhu s mladima, malo više unutra, da se tako izrazim…

– Nisam ni ja toliko mlad.

– Gdje ste Vi od mene, čovječe? Pred vama je još pola života. Čak ne morate ni žuriti. Hoću reći, na vrijeme ste prelomili neke stvari u sebi i to će se uskoro pokazati kao vaša prednost. Vi dugoročno pobjeđujete, Devald, zapamtite to!