Oslobađanje | Gordan Nuhanović

1.

Dok je sumrak polagano tamnio svod, na njegovom se dnu ukazalo sunce na umoru. Osamljena, gotovo vodoravna zraka prhnula je na vjetrobranskom staklu automobila koji se velikom brzinom kretao u smjeru Zagreba. U tom trenutku protjecao je jedanaesti sat otkako je Miroslav Devald sjeo za volan Dacije Solenze i sada je, kao nagradu, pred Zagrebom ugledao sunce – prvi put nakon što je jutros sišao u guste oblake ispod Popove Šapke i upalio mobitel. Sve do Skopja makedonski mu je operater isporučivao pozive na koje nije odgovarao proteklih sedam dana. Neke brojeve je prepoznao i oni su u Devaldu raspršili spokoj koji je tijekom odmora, dan po dan, mukotrpno stjecao na planini. Blistavilo vrhunaca, koje je ponio u zjenicama, do naplatnih se kućica već ugasilo. Lice mu bijaše preplanulo, ali na vrlo neatraktivan način, dijelom i zbog jakih jagodica koje su u izraz unosile crtu isposništva, pa i patnje. U prilog velike zaposlenosti uma govorile su bore na ovalu njegova čela kao i zakrvavljene oči, koje je dugotrajna usmjerenost na cestu povećala za jedan broj. S vremena na vrijeme, zagledan u neku nišu na obzoru, jedva primjetno bi zanijekao glavom, kao da izražava duboku nevjericu u ono što upravo vidi. Pejzaž obrubljen jablanima, nakupine zgrada, traktor ili pak obična ćuka krajoliku – sve su ga te pojave uzbuđivale iako ih uopće nije vidio, jer je posvuda bio on ili točnije, njegov slučaj kao neko opće, sveprisutno stanje. Devald je bio svjestan potrebe da se odmakne od sebe, da predahne. Kolikogod nastojao zaokupiti misli drugim temama, ubrzo bi opet uranjao u ozračje koje je, poput mirisa, širio oko sebe. Činilo mu se kako nešto neizbrisivo lebdi nad njegovom sudbinom – o tome je razmišljao ganut i u oblaku dima cigarete, gledajući preko poplavljenih oranica u iznenadni bljesak sunca.

Bio je ožujak i kroz otvoreni leptir strujao je miris zemlje. Začudo, ali umor jedva da je primjećivao mada je cijeli dan proveo u vožnji, zastajući samo iznimno, da pribilježi poneku misao koju bi mu se učinila predragocjenom da je propusti. Na jednom je odmorištu, kao u groznici, skupio koljena te zapisao u tekicu.

Od prošlog je života baštinio dojam opuštenosti koji više nije imao veze s njim. Pa opet, još uvijek bi katkada gledao malo iznad visine prosječnog čovjeka, kao da bez oduševljenja i sa zadrškom prati zalazak sunca. Što je upravo i činio, škiljeći, kako je poslije dopisao.

Jednom je zastao samo da bi notirao običnu crticu.

U mnogočemu liči umirovljeniku koji proživljava drugu mladost, no česti osipi po licu upućuju na nesklad između frivolnog imidža i unutarnjih utega…

I tako je, od opaske do opaske, završavao još jedan od Devaldovih bjegova u sezoni 2007/2008. Već se u nekoliko navrata bio sklanjao, ali nikada na tako udaljenu kotu. Ovoga puta povod je bio jak: njegova supruga, s kojom je već neko vrijeme pokušavao ne živjeti, iznenada je odlučila potražiti usluge odvjetničke kuće „Modli i partneri”. Bila je to vijest koju je trebalo valjano probaviti, osvijetliti s više strana i vidjeti što i kako dalje. Bez puno razmišljanja uplatio je last minute aranžman na Popovoj Šapki i nestao na sedam dana. Za njim su na planinu pristizale brojne poruke, apeli kao i pokoji uznemirujući glas, ali Devald je smatrao da po svim točkama optužbe ima pravo na mali time out. Isključio je mobitel i uzeo si dodatne, individualne sate za napredne skijaše, a mnogo je i razmišljao, osobito izjutra tokom šetnji na temperaturama ispod nule, kada bi mu mozak precizno obrađivao činjenice koje su posljednjih mjeseci ravnale njegovim životom.

Najprije brak; bilo je jasno da se raspao, iako još ne sasvim do kraja, no možda i više od toga brinulo ga je splašnjavanje entuzijazma u izvršavanju roditeljskih dužnosti. Počeo je kao uzoran otac – o tome postoje istinoljubivi svjedoci i fotografije – no sada je Olivera viđao prerijetko da bi si mogao umišljati tako nešto. Djelomice ga je opravdavao još živi gnjev njegove supruge Josipe, a djelomično zaokupljenost oko reorganizacije života. Proces osamostaljenja otegao se preko svake mjere: u proteklih šest mjeseci promijenio je tri stana, no većina stvari i dalje mu je bila raspršena po savezničkim garažama. Također, bio je svjestan da mora temeljito promijeniti svoj odnos prema radu ne bi li odgovorio troškovima neovisnosti. Umjetničko pisanje bilo je iza njega i on je, u četrdesetoj, morao na posao. Okušao se kao scenarist, glasnogovornik pa i pisac reklamnih slogana. Proradile su njegove prijateljske veze i u jednom trenutku činilo se kako svi traže zanimanje koje bi odgovaralo jednoj tankoćutnoj duši u nevolji. Kratko se zadržao u marketingu jedne izdavačke kuće, potom je dospio na radio, iako nije bio siguran da je to njegov konačan izbor. Svi dobri poslovi u državi kao da su već bili zauzeti. Ipak, kreativno oglašavanje doimalo mu se kao laka lova. Ondje je čak požeo određeni uspjeh, ali nije bilo potrebno ići na Popovu Šapku kako bi uvidio da najčvršći oslonac ima u svom prijatelju Goranu Zvirotiću Đeksonu, kralju kamilice i mogućem izbornom kandidatu, koji je za njega izmislio mjesto glasnogovornika u svome poduzeću.

Pogledavši unazad, Devald se čudio koliko se toga nakupilo u pišljivih nekoliko mjeseci – možda čak više nego u osam godina njegova braka. O novoj vezi s Lili gotovo da i nije stigao valjano porazmisliti jer je na repertoaru neprestano bila brakorazvodna parnica. O tome je povazdan mislio, primao savjete i kritike i ponešto napisao. Njegovo odlazak od kuće podigao je dosta prašine, a morao je voditi računa i o Oliveru, svom devetogodišnjem sinu, kojemu je tek trebao izložiti situaciju u kojoj se tata zatekao.

Bilo je dana kada bi potpao pod utjecaj općenitih sugestija o prolaznosti života, ali čak ni tada nije gubio smisao za urednost. Dovoljno je bilo zaviriti u njegove ormare…

Sunce se izgubilo, bremenite boje poklopile su dan. U džepu je čuo zujanje mobitela.

– Da?

– Zdravko Zmazek pri telefonu, nadam se da niste u gužvi.

S obzirom da cijelim putem uopće nije govorio, morao je pročistiti grlo.

– O to ste Vi… U autu sam, vraćam se s jednog puta, ali nije problem… – reče, kašljucajući.

– Gospon Đekson me danas nazvao, pita jesmo li se mi već čuli, pa rekoh sam sebi, kad neće Muhamed bregu, breg će Muhamedu. Jasno mi je da čovjek oklijeva pred ovako krupnim pitanjima, ali vi i ja se već poznajemo, sjećate se odakle?

– Čini mi se iz kampanje za one bombone.

– Tako je, glazbeni bomboni. Inače, jedan moj prijatelj je veliki štovatelj Vaših knjiga. Hoćete li uskoro objaviti nešto novo, što da mu kažem?

– Pišem, ali neće to tako brzo, ne vjerujem. Sve ovo me malo usporilo…

– Boli me što se ljudima poput vas događaju ovakve neugodnosti. To sigurno narušava koncentraciju… Recite, je li u međuvremenu Vaš slučaj eskalirao?

– Po onome što dopire do mene, čini se da je još uvijek u nekoj mirnijoj fazi…

– Zatišje, ha? Imajte na umu da se Modli dugo i temeljito priprema, da koristi sve čega se dočepa – to je njegov stil.

– Kako to mislite?

– Ima ljude na važnim mjestima, od policije i suda pa do socijalne službe… Infiltriran je i u bračna savjetovališta diljem zemlje! Nema tko sve nije na košti tog hazardera u modrim odijelima! Mene je istraživao i po matičnim uredima, zvao je neke moje bivše klijente, rođake, osobnu bankaricu, čak i udrugu bivših alkoholičara…

– Zmazek, ja bi Vas svakako htio vidjeti u četiri oka.

– Mi smo nekad bili na ti.

– Naravno.

– Možda si čuo, možda i nisi, da sam firmu morao dati na bubanj.

– Đekson mi je nešto natuknuo. Žao mi je.

– Sve ovisi o tome do čega je čovjeku zaista stalo jer pravda i ne traži ništa od tebe: „ona te uhvati kad dođeš i pusti te kad odeš“. Jesi prepoznao citat?

– Baš i nisam.

– Vidim da si se malo zagubio u cijeloj toj gunguli, ali nije to ništa neobično, samo dođi što prije na čašicu razgovora. Sad sam u Clever Advertising&Consulting, to je u onom tornju na Vukovarskoj, jedanaesti kat, Odjel za eksperimentalno komuniciranje…