Oslobađanje | Gordan Nuhanović

9.

Imao je dojam da već dugo vozi u blagome luku i da bi već trebao negdje skrenuti po okomici. Promet je bio gust, ali protočan. Kombinirani prijevoz robe valjao se u nametljivom neredu: kamioni, šleperi, transnacionalne labudice s automobilima koji su, naizgled labavo, stajali na elastičnim nosačima. Vozio je zaobilaznicom u koloni, iako mu uopće tu nije bilo mjesto, a činilo mu se kako je i drugima to jasno. Smijeh koji ga je uhvatio, vrlo neobičan za jedno tmurno radno prijepodne, postupno ga je relaksirao, iako je tek dolazio k sebi. Osjećaj neizvjesnosti s kojim se jutros zaputio u školu, susret sa sinom, a potom i informativni razgovor pod patronatom školskog pedagoga, u sve je to unio puno emocija. Učiteljica ga je vrlo temeljito upoznala s Oliverovim ocjenama. Popustio je u odnosu na prošlu godinu, tu nije bilo dvojbe. Polja u imeniku prošarale su slabije ocijene, ali one glavne provjere znanja tek su trebale doći. Učiteljica je istaknula djetetov likovni talent, a prenijela je i pohvale njegove vjeroučiteljice. Devald je to doživio kao dugi uvod nakon kojeg će uslijediti ono zbog čega je tu: otvaranje glavnog poglavlja. Školski pedagog, koji im se naknadno pridružio, bio je visok i koščat čovjek s licem čije je upale obraze prekrivala tamna brada. Poput većine muškaraca i on se doimao bitno starijim od Devalda. K tome je još izgledom i nastupom podsjećao na južnjačkog sjemeništarca, što je Devalda malo obeshrabrilo. Održao mu je kratak, općenit govor o interakciji između dvije osnovne institucije, obitelji i škole, o potrebi jačanja njihove suradnje, o uzajamnom prožimanju, rekao je i pri tome savio svoje duge i žilave prste koji su mogli proizići samo iz krša. Osvrnuo se i na moral, u kući i u školi. Bilo je nešto neprovjetreno u tom čovjeku; njegova tamna košulja puna nikotina i još tamniji sako s nekom zavičajnom značkom na reveru, sve je to na osobit način djelovalo na Devalda koji je, napetih nerava, i dalje očekivao ono bitno, ono što je trebalo napokon izolirati njegovu krivnju. Pedagog je poklopio ruke na stolu. Oliver? Da, on poznaje tog simpatičnog dečka, tog malog čovjeka, kako se izrazio, na kojeg mu je učiteljica Rajner skrenula pažnju. Tamo odakle je dolazio djeca sigurno rano postaju ljudi, uzgred je pomislio Devald, iako je nastavio pozorno slušati. Njegov je sin, dakle, bio kod pedagoga u kancelariji s još dvojicom razrednih kolega.

– Keleković i Barba – rekla je učiteljica.

Devaldu su oba prezimena bila poznata i s tim u vezi malo se nagnuo nad staklenim stolom. Utroba mu je, iako prazna, radila punim pogonom. Učiteljica je, uzevši riječ od pedagoga, produbila temu. Ona je u međuvremenu konzultirala literaturu iz područja dječje psihologije i došla do zaključka da takve pojave zapravo nisu karakteristične za tu dob, a osobito se rijetko iskazuju u školi. Pedagog je potvrdno mahao glavom. U višim razredima, doduše, postoje određeni problemi s pornografskom literaturom, ali kod desetogodišnjaka seksualnost je još uglavnom potisnuta, nevidljiva. Zbog mogućih neugodnosti odlučili su obustaviti internu istragu, objasnila je Devaldu koji je za cijelo to vrijeme nastojao ne spuštati pogled.

– Zasad smo obavili razgovore s roditeljima kod čije je djece pronađena ta vrsta časopisa.

Pedagog je opet reagirao: – Moram pohvaliti učiteljicu Rajner koja je bila vrlo energična u izvršavanju svoje zadaće.

– Zatekla sam ih kako listaju pod odmorom u razredu i odmah im sve zaplijenila. Učenike sam poslala kod gospodina pedagoga.

– Moj prijedlog je da se ne ide s kažnjavanjima. S time ću izići pred nastavničko vijeće. Da li se vi slažete?

Devald se, dakako, složio.

– Daljnje korake prepustili smo samim roditeljima.

– Da, jasno…

– Naša je preporuka da sada što otvorenije porazgovarate s djetetom kako se takve situacije više ne bi ponavljale.

Iako je njegov smjeran pogled već počeo popuštati, Devald je krajnjim naporom zadržao dolično ponašanje u kabinetu. Dok je izlazio iz škole, kimnuo je domarima, ali u dvorištu se već teško hrvao s unutarnjim pritiskom. Kada se dokopao automobila, zatvorio se i ondje, u kabini, najzad prasnuo u smijeh. U nekoliko minuta kao da je ismijao sav onaj teret s kojim se zaputio u školu. Trebalo mu je neko vrijeme da se svlada i pokrene automobil, ali smijeh mu se vraćao u naletima pri pomisli na povrijeđeno lice Oliverove učiteljice. Nije si mogao pomoći. Niz obraze su mu se slijevale suze i boljeli su ga trbušni mišići od ovolikog naprezanja, a kada se zatim uključio u promet, grudi su mu još podrhtavale i brisao je oči, prignut nad volanom kao da mu je neugodno pred vozačima koji su ga mogli vidjeti kako se cereka. Zatim se otisnuo sa svoje trake i skrenuo ulijevo prema središtu grada, s nejasnom slutnjom kako ide ka sretnom završetku.

– Dakle, upisao si sina u katolički internat – ustvrdio je Đekson nakon što mu je ispričao događaj u školi. To poslijepodne Devald je, gotovo razodjeven, kružio svojim toplim stanom sa šalicom kave u jednoj i mobitelom u drugoj ruci.

– Kaže učiteljica je bila vrlo energična… – Devald se i dalje nije uspijevao svladati – sve, sve je zaplijenila i predala višim instancama!

– Kakva revnost! Hoće li biti ritualnog spaljivanja časopisa na školskom igralištu?

– Moglo bi tu biti još svašta. Preporučeno mi je da se obratim dječjem psihologu…

– Moje malo kumče, tko bi to rekao! – čudio se tobože Đekson.

– Ovako se već dugo nisam smijao.

– Vidiš, ja se smijem pomalo svaki dan, ali izgleda da je bolje ovako kao ti – jednom pa do daske. Jesi u kontaktu s Uremovićem?

– Kao i inače – kazao je. – Zašto?

– Danas mu je rođendan, bit će mala zakuska poslije ping-ponga u Rekreativnom. Hoćeš svratiti ili opet imaš neko noćno skijanje?

Na prijateljevu doskočicu Devald je uzvratio srdačnim smijehom, bio je to jedan od onih dana kada bi se najednom sve okrenulo u njegovu korist, kada bi bio siguran da ga napokon sustižu rezultati minulog rada. Ostao je u stanu pričekati večer. Izvaljen u fotelji koju je naslijedio od bivših stanara osjetio je škakljivo uzbuđenje pred jekom budućih događaja. Kroz prozor njegove ostakljene lođe nudio mu se grad sa svojom udaljenom bukom. Vidio je djelić trga i ljude nalik mravima radilicama u žurbi, koja mu je s tolike distance izgledala nepotrebnom. Iako po karakteru i opredjeljenju umjereni pesimist, morao je priznati da u državi nije bilo mnogo onih koji, poput njega, ovaj vikend dočekuju s tolikom malo zaduženja. Nijedna konkretna obaveza nije ograničavala njegovo kretanje, i to je napokon trebalo početi cijeniti, zaključio je među česticama pepela koje su lebdjele oko njega, dok se dim, naoko teži, sporo uspinjao ka kosome stropu. Mogao je ugasiti čik papučom na golom parketu ili više nikada ne prozračiti stan i sve to bez ičijeg prigovora. Već i pomisao na svoju subraću koja upravo kreću u tjednu nabavku ispunila ga je nekim prkosnim zadovoljstvom. Oni lošije sreće kaskali su za svojim suprugama po šoping centrima, u lovu na artikle na akciji. A sutradan – subotnje prijepodne u lokalnom kafiću uz kavu i novine; većina je mogla birati između kladionice i automatske autopraonice, pod četkaste valjke s aktivnom pjenom. Zatim dječje aktivnosti, rođendani, sumorna poslijepodnevna gostovanja u stanovima zajedničkih prijatelja… A on – on je svega toga bio oslobođen! Polako, ali sigurno za sobom je ostavljao neke od najkritičnijih mjeseci svoje samostalnosti. Sudska parnica, koja je sada bila sve izvjesnija, više ga nije toliko pogađala i o njoj je sve više mislio kao na posao koji, iako neugodan, treba privesti kraju. A to je i bilo u duhu puta koji je izabrao – bez obzira na glasove koji su mu sugerirali da je put zapravo izabrao njega – Devaldov nagon za životom nije smio doći u pitanje. Njega su, naposljetku, očekivale godine zadovoljstva na raznim područjima. U ljubavnom pogledu bio je možda najdalje odmakao, iako ga je veza s Lili poučila da nije uputno miješati osjećaje s težnjama za socijalnom pravdom. Ljubavno tržište na koje je kročio, u međuvremenu je izgubilo nevinost; čovjek je i tu morao biti na oprezu. Nadalje, što se posla tiče, sada je već ozbiljno razmatrao mogućnost da se zahvali Đeksonu, tu farsu kojoj se priklonio iz straha od budućnosti i u kojoj ionako nije namjeravao ozbiljno sudjelovati, trebalo je na vrijeme prekinuti. Bilo bi to pošteno i prema njegovom prijatelju, smatrao je, iako mu se ponekad činilo da su svi dobri poslovi u zemlji već zauzeti. Ono čemu se trebao posvetiti bio je njegov rukopis koji je i dalje u fragmentima bio razasut po mnogim fajlovima u prijenosnom računalu, na papirićima i koricama njegovih omiljenih knjiga, ali činjenica da ni u najtežim trenucima nije prestajao o njemu razmišljati, ulijevala mu je vjeru da to što piše nije slučajnost. Da je to njegov poziv.

Čovjek koji daje prostora svojoj subjektivnosti, možda bi se mogao nazvati piscem…

U sumrak, još uvijek vedra raspoloženja, osjetio je glad, odjenuo se i izašao van. Odgovarati svojim potrebama bilo je tako jednostavno, naročito ako je čovjek skroman, a Devald je bio ponosan na svoju asketsku crtu. Nju je baštinio od pokojne majke, komunistkinje, kao i još mnogo toga korisnog što je svjesno ili ne upio iz njezine racionalne prirode. Primjerice, Devaldovo opiranje potrošnji: tko se danas još može time pohvaliti? U kupovinu je uvijek išao s dozom moralne rezerve i setom klasičnih filozofskih pitanja koja su Josipu, njegovu ženu, činila nervoznom: treba li nam to stvarno treba? hoće li naša egzistencija doista doći u pitanje ako se lišimo toga? čemu gomilanje stvari? a priroda? Često bi se pitao što će biti s prirodom nastavimo li je ovoliko ugrožavati. Na tu temu gotovo da nije imao dostojnog sugovornika; za Josipu, koju je priroda navodno oduševljavala, nije bilo razloga za paniku jer je u našoj lijepoj zemlji postojalo puno slobodnog prostora za gradnju. Svojedobno je Đeksona nastojao pridobiti za ekološke teme, ali on se, kao pragmatik, pozivao na politički krah zelenih stranaka. Trebalo je povesti računa o statistici: Hrvati su unazad pet godina postali nacija s najvećim brojem bagera po glavi stanovnika u Europi, ali – je li to bio razlog za zabrinutost? Prosječni bi birač po svome životnom opredjeljenju morao glasati za nastavak izgradnje po svaku cijenu, ali Devald već dugo nije bio izašao na izbore. On se, emotivno, udaljio od politike. Njegov nedefiniran položaj u društvu, koji su neki smatrali povlaštenim, omogućio mu je da razvija svoje strahove na alternativnim frontama. Njega bi, poput djeteta, zabrinula svaka probijena cesta kroz šumu ili kakav outlet centar podignut u pitoresknoj kotlini. Ponekad bi se, šećući Zagrebom, sjetio kanalizacijskih cijevi pod sobom i pred očima bi mu iskrsnule apokaliptičke slike govana što tamo dolje, pod nogama, tromo otječu u rijeku. Bilo je zapravo šteta što se nije aktivirao u nekoj ekološkoj udruzi i dodatno razvio te svoje potencijale. Ovako, samo bi se katkada jako zabrinuo i iz hobija podijelio bol s umirućom prirodom, i to je uglavnom bilo sve.

U dvorištu je pozdravio bračni par iz prizemlja; bili su nedvojbeno mlađi od njega iako im se Devald obraćao kao starijima i iskusnijima. Zbunjivala ga je njihova energičnost u obavljanju svakodnevnih poslova. Od mlađe je generacije ipak očekivao nešto više od pukog nagona za praktičnim. Već i način na koji je mladić svakoga jutra jagodicama prstiju tragao za udubljenjima na limu svog automobila, nosila je u sebi nešto duboko razočaravajuće: upravo je klečao udubljen u neki novi moment na blatobranu. Za Hrvate je zapravo šteta što nemaju svoju automobilsku industriju, pomislio je Devald dok ga je pozdravljao u prolazu.

– Susjed, nikako da Vas sretnem, tražio Vas je jedan gospodin već dva puta.

– Mene?

– Da, bio je tu i sinoć. Raspitivao se za Vas.

– Kako je izgledao?

– Onako, obično, jakna, traperice… ja sam vam inače slab u zapažanju ljudi. Neke znance jednostavno ne prepoznam na ulici pa se poslije dure na mene.

– A u licu?

– Čujte, imao je kapu, to je sigurno jer je sinoć bila susnježica …

– Šta ga je zanimalo?

– Pitao je živite li ovdje – javila se mlada gospođa s prozora iza njegovih leđa. – A ja sam rekla da ste rijetko doma.

– Pa… uglavnom samo prespavam, to je istina.

– Možda je bio neki rođak? Ne treba odmah misliti na najgore.

– Ne, naravno – Devald joj se ljubazno smijucnuo, jedan dio njega još je težio dobrosusjedskim odnosima, a onaj drugi, realniji, bio je svjestan ograničenja.

– Valjda će Vas sljedeći put zateći kod kuće.

Žena ga je odmjerila s prozora svojim ispitivačkim očima, iako ga to nije čudilo. Njega su, nakon osamostaljenja, često gledali na taj sumnjičavi način. U napuhanim tinejdžerskim hlačama i mutna pogleda, on je izazivao podozrivost među ženama s obje noge na zemlji. U njemu su uočavale opasnost, a pogled koje bi mu uputile kao da je govorio Mene, gospodine, nećete uspjeti zavarati. Ali, kako li je samo uspio zavarati Josipu, to je bilo pitanje na koje je njegova žena upravo tražila brze i efikasne odgovore. Josipa naizgled nije bila drugačija od svih tih lukavih žena. Dijelila je isti tip predbračnog opreza, dugo je upotrebljavala zaštitu, iskušavala, motrila, propitivala; prema nekim mjerenjima u mladosti, navodno je raspolagala natprosječnim kvocijentom inteligencije. S godinama je razvila stanoviti stil koji ju je i u kasnim tridesetima činio izazovnom. Čitala je emancipiranu žensku literaturu i posjedovala kritičko mišljenje. Karakterno jaka, materijalno situirana, ni u jednom trenutku nije bila prepuštena samoj sebi. Priznala mu je da su je i njezini roditelji pozivali na oprez i posredno je odgovarali od udaje za nezavršenog studenta bez konkretnog zanimanja, čiji su odgovori, kako je rekao njezin otac, perverzno djelomični. Ali ta je žena, usprkos svemu tome, gotovo sudbinski radila protiv sebe, praveći grešku za greškom – Devald ih je gotovo bio u stanju taksativno pobrojiti – dopustivši mu da je oženi i uvuče joj se u stan i obitelj; da joj napravi dijete te da se potom, zasitivši se građanskih blagodati, odmetne na slobodno tržište. I što ako je baš ta interpretacija odgovarala istini, zapitao se, gotovo ne primijetivši da je u međuvremenu ušao u restoran i listao kožom presvučeni meni koji je našao na stolu.

– Izvolite? – rekao je konobar i Devald je digao svoje oči u kojima je distancirani promatrač možda mogao uočiti tračak bezumlja. On je toga itekako bio svjestan pa je nekoliko puta žmirnuo, kao da se pokušava resetirati.

– Ako ste za naš današnji meni, preporučio bih vam ćufte s pireom, zelenu salatu i mramorni kolač. Jela po narudžbi su…

– Hvala, ne bih ništa – odgovorio je i zaklopio knjižicu.

– Neko piće?

– Samo olovku, molim vas.

– Možda bi gospodin htio i malo papira uz olovčicu?

– Bio bih vam jako zahvalan.

– Odmah, gospodine.