Oslobađanje | Gordan Nuhanović

5.

 

U stanu je postalo neobično tiho. Čak je i Radio Emotions zamukao. Sada, kada je izveo svoj šou i povrijedio Lili, pokušao je popraviti učinjeno. Dotaknuo joj je rame i osjetio spužvastu masu pod prstima. Naramenice, pretpostavio je i rekao: – Izvini. Znam da sam grozan.

I tašt, i samoživ i bezosjećajan, nadopunio je samoga sebe u mislima pitajući se, ovoga puta, vrlo direktno: što on to zapravo radi? Povlači se po socijalnim gajbama i budi lažne nade među očajnicama slomljena srca, a onda se obrušava na njih, pokazuje otvoreni prezir, distancira se i ostavlja ih da se snalaze u proturječnom labirintu njegovih postupaka. Krasno.

– I ja se pitam što mi je – rekao je i prstima joj prošao mišićavim vratom gdje više nije bilo onog zečjeg repa. Obuzimala ga je neka neodređena nestrpljivost. Tiho joj je rekao na uho: – Bit će najbolje da pođem kući. Od mene večeras ionako ništa.

Lili se, kimnuvši, složila. Ipak je to jedna razumna cura, proletjelo mu je mislima kada je zašao u minijaturnu sobu njezine kćeri. Ne paleći svjetlo, zgrabio je svoj skafander i vratio se u predsoblje. Još je uvijek bio dovoljno pažljiv da se odjene pred domaćicom. Za to vrijeme Lili ga je promatrala oslonjena na sobni dovratak. Tko zna o čemu misli? Podigao je ruku u znak pozdrava, rekao „bog” i sam zatvorio vrata za sobom ne bi li umanjio rizik od oproštaja na stubištu. Pretpostavljao je da čak i žene poput Lili mogu puknuti, a on je već dovoljno izazivao za večeras. Ljubav ga je katkada bila u stanju obeshrabriti. Silazeći je začuo tek dva okreta ključa u bravi, odjeknuli su poput prigovora njegovoj savjesti. Činjenica da prvi put napušta Lilin stan u ovakvim okolnostima, vjerojatno ga je trebala zabrinuti i nagnati da razmisli o svojim postupcima, ali Devalda je, dospjevši na ulicu, saletjelo jedno posve neočekivano pitanje: zašto bi on učio devu govoriti? Našao se u ozbiljnoj nedoumici, a pitanje ga je, kako je odmicao u noć, tjeralo da se njime bavi. Što je trebala značiti ta sintagma koju su, gotovo ravnopravno, koristili Đekson i Uremović? Na koncu, deve jedva da se glasaju, toliko je bio upućen u životinjski svijet, samo – otkuda baš deva?

Gurnuo je ruke u džepove jakne, zimogrozno skupio ramena i donji dio lica porinuo u visoki ovratnik. U tom aerodinamičnom stavu Devald je došao do najbližeg stajališta taksija i pokucao na staklo automobila upaljenog motora. Djelovao je poput nekoga tko čezne za svojom posteljom, što je u neku ruku i bilo točno, ali u taksiju – dok su čekali zeleno svjetlo na križanju – Devald se predomislio i zamolio vozača da se prestroji u susjednu traku. Uputio ga je na drugu adresu u strogom centru grada i auto je pohitao kroz male poprečne ulice. Vozeći se, Devald je osjetio kako ga uvlači vrtlog kojemu se, unatoč umoru, ne uspijeva oduprijeti.

Izišavši iz taksija pogledom je ispratio automobil koji se, osamljen, udaljavao niz mokru ulicu zamrljanu crvenilom stražnjih svjetala. Dok je prilazio sjenovitom pročelju zgrade, pomislio je na to kako je zapravo dobro što je u svome gradu. Ta je činjenica, prema kojoj je inače bio indiferentan, sada pokazivala svoje prednosti: barem je u svakom trenutku mogao potražiti utočište na nekoliko adresa u raznim dijelovima grada. Nije si mogao predočiti kako bi se osjećao kao pridošlica iz neke druge sredine, lišen urođeničke topline prema prostoru u kojem se kreće: gdje bi uopće pošao i kome bi se obratio? Vanjsko svjetlo iznad ulaza aktivirali su senzori pa je lako pronašao zvono. Dva puta je kratko pritisnuo i još se jednom osvrnuo u svježu noć, u čijim se strujanjima slutio dah bliskog proljeća.

– Gita, ja sam, Devald – rekao je u interfon i pogurnuo teška predratna vrata.

Gore je zatekao otvoren stan i, vođen žamorom upaljenog televizora, prošao je nekoliko prostorija koje su bile u potpunom mraku. Stare podne grede potmulo su bubnjale pod njegovom teškom obućom, u jednoj mu se sobi pričinilo da netko diše u snu pa je još malo pružio korak. Kod Gite bi često zanoćila kakva protuha iz svijeta umjetnosti ili svježe rastavljeni mužjak u potrazi za trajnijim rješenjem. Brojne i prečesto korištene četkice za zube u kupaonici podsjećale su na veliku fluktuaciju u stanu. Devald je, kao jedan od posjetitelja s najduljim kontinuitetom, polagao pravo na svoju četkicu za zube, a imao je i nekoliko majica koje je povremeno koristio kao pidžame, higijenske papuče te jednu kutiju knjiga na čuvanju. Ovdje se cijelo prošlo ljeto polirala njegova odluka o osamostaljenju – u atmosferi dugih noćnih sjedaljki na kojima je bilo moguće susresti ljude iz važnih kulturnih i umjetničkih ustanova, ponekog kritičara zaljubljenog u srpanjsku pustoš grada ili novinara bez godišnjeg odmora, a bilo je i glumaca koji bi dospijevali ovamo s otvorene ljetne pozornice, kao i pridošlica infiltriranih iz drugih oblasti, poduzetnika u kulturi i prijatelja umjetnosti, kako ih je Gita nazivala, među njima i bivših nogometaša, danas dendija u lovu na antikvitete. Iz smrdljikave noći gore se zapravo mogao popeti bilo tko i prionuti uz otvoreni bife. Devald je bio predstavljen kao nedovoljno čitan pisac s velikim talentom, a uživao je i privilegij čovjeka koji se našao na životnoj prekretnici. Mnogima je bilo zanimljivo izbliza vidjeti jedan takav primjerak, tim više što je Gita njegov slučaj prikazala kao tipičan za senzibilnog muškarca u fazi oslobođenja. Svi smo mi, naposljetku, proizišli iz jednog teškog razdoblja i sada se imamo priliku, ali i obavezu okrenuti sebi. Društvo je u velikom pokretu, ali je malo nadarenih pojedinaca: Gita je zagovarala apsolutnu slobodu unutarnjih poriva za one koji imaju što dati, a Devald je bio u njezinom najužem izboru – s tim izrazom prigušene boli dok poseže za čašom bijeloga vina, pomalo smušen pri ophođenju i uglavnom zapostavljen u diskusijama koje se oko njega vode – zapravo se dobro uklapao u sliku muškarca kojemu treba izići u susret i otvoriti poneka vrata. Gitin smisao za društvene veze gurao ga je prema vlasnicima producentskih kuća kojima se obećao javiti, iako je u međuvremenu pogubio sve posjetnice, a ono što je dogovorio u pijanom stanju, uspio je zaboraviti. Danas se više nije sjećao nijednog konkretnog imena, što je za čovjeka u njegovoj situaciji bilo prilično neozbiljno.

Devald je svoju prijateljicu zatekao na velikom bračnom krevetu koji je zauzimao dobar dio posljednje sobe u nizu; ležala je s jastukom podvijenim pod glavu, jedna joj je ruka počivala na bucmastom mačku, a druga – na daljinskom upravljaču. Bilo ju je neobično vidjeti tako samu.

– I oni to prodaju kao ljubav! Tip je totalni idiot, to nije artizam, to je idiotizam. I još se pitaju zašto nitko ne želi gledati europski film? Već sat vremena čekam da glavni lik napokon poduzme nešto konkretno, ali režiser tu ne vidi nikakav problem. On samo niže scene. Tako se ne ponašaju zaljubljeni tipovi. Možda bi ti mogao nešto reći na tu temu? – Gita je napokon skrenula pogled s televizora na Devalda. On, kojeg je na ulici dodirnuo proljetni lahor, malo je ustuknuo pred Gitinim oštrim tonom.

– Izvini – rekla je – ali francuska kinematografija je definitivno u krizi.

– Zašto ne okreneš program? – upitao je.

– Na Drugom je maloprije bio Đekson pa nisam mogla gledati tog hvalisavca. Ah, koliko je sati? – Gita je protegnula svoje malo tijelo i njegov mutan, naizgled promašen pogled, jasno je sagledavao njezine uskomešale dojke pod razvučenim pokrovom pletenog džempera.

– Blizu jedanaest, valjda.

– Jesi došao spavati sa mnom?

– Jesam.

– S tim licem punim krivnje, ne vjerujem da bi ti se mogao dignuti! – Gita se znala gromko nasmijati svojim štosevima.

– Dosta razmišljam o tebi ovih dana – nastavila je: – Nekako sam mislila da ćeš ispasti sasvim drugačiji, u najmanju ruku usmjereniji na neko konkretno područje. Ako već ne realniji, onda barem malo trjezniji. Nisu svi umjetnici lišeni osjećaja za vlastiti interes. Zašao si u neke godine, a još uvijek si raspršen…

Devald se osvrnuo po sumračnoj sobi u potrazi za slobodnim mjestom.

– Iako nešto čuči u tebi, mada ja to još nisam otkrila. Kako to?

– Ne sekiraj se, i sam pokušavam otkriti što je to.

– Ali nešto ipak je. Mora biti.

Gita je lupnula rukom pokraj sebe i on je, nedužna izraza lica, zasjeo uz rub kreveta.

– Sad udahni duboko…

Devald je slijedio njezine naputke. – Drži zrak, još ga drži, pa izdahni. Idemo još jednom. Duboko. Jel’ sad bolje?

Nije osjetio nikakvo poboljšanje.

– Kao što možda znaš, situacija se jako promijenila…

– A što bih ja to trebala znati?

– Josipa je uzela advokata – rekao je.

– O-ho, i ti si sada u panici, jel’ tako?

Gita mu je pokušala uloviti pogled, ali on je uporno gledao sa strane. – Vidim na tebi da te Đekson još uvijek nije oslobodio osjećaja krivnje.

– Ali izgleda da sam na dobrom putu. U ponedjeljak bih trebao potpisati punomoć svome odvjetniku – otpravio je tu vijest u eter iako je i njemu zapravo bila nova. Gita mu se već posve primaknula. Okrenuta na trbuh, obje je noge držala u zraku i lagano se češala stopalima. – Pa jesu li tvoje obožavateljice sada sretne? Ha?

– Znaš i sama koliko sam se trudio da izbjegnemo te neugodnosti oko suda, ali Josipa je… – glas mu se na tren ugasio kada se Gita primaknula bliže i položila dlan na rasporak njegovih hlača.

– Samo nastavi – rekla je. – Što si htio reći? Ti si htio izbjeći neugodnosti, ali ona je odlučila drugačije…

Ugledavši svoj penis među njezinim tustim prstima, Devald je progutao pljuvačku i potvrdno kimnuo glavom.

– Nećeš skinuti jaknu?

Večeras je već jednom to učinio pa se gotovo pokajao. Ovoga puta nije oklijevao; naprosto ju je zbacio sa sebe na pod. I Gita je skinula donji dio trenirke pod kojom je, kako se pokazalo, bila gola. Nosi li itko gaćice u ovoj državi, upitao se i poput majmuna, četveronoške, popeo se za njom prema sredini širokog bračnog kreveta s drvenim uzglavljem. Iz nekog razloga u njihovom je seksu kronično nedostajalo predigre; strast bi planula kroz nevezani razgovor, čak i ako je tema bila njegova žena. Uvijek i neizostavno su bili u blagom odmaku od samoga čina pa se predigra nije uklapala u takav koncept. Devald, koji je nekada bio zaljubljen u Gitu, sada je bio u stanju obaviti to i bez poljupca. Ipak je glavu hotimice zakrenuo prema francuskom prozoru kroz koji se dosta dobro vidjela iluminirana prvostolnica s pripadajućim okruženjem. Pogled na sakralne objekte katkada je znao odgoditi brzi kraj, ali ovoga puta zaječao je i potom se izvrnuo na leđa. Gita je zapalila cigaretu i otpuhnula dim. Pogledavši ga za trenutak iskosa, rekla je:

– Ovo ću shvatiti kao posljedicu napetosti uslijed nadolazećih događaja.

Devalda je uhvatio smijeh dok je pokušavao zakopčati svoj izblijedjeli remen na hlačama. Sada je već udisao poznatiji zrak. Ustao je i po golom parketu, preskačući rastvorene knjige, zasjeo na tvrdu fotelju od čoje.

Gita je po majci bila Slavonka – okruglasta i niskog stasa, ali ljupko zaobljenih bokova za koje je tvrdila da slijede jedan krak očeve loze koji seže u Nubiju, zemlju zanosnih ljepotica. Devald ju je upoznao u studentskoj grupi potkraj prvoga semestra, u krpicama jarkih boja i izrazito zelenih, psihodeličnih očiju koje su uzbibale duhove mladih sociologa. Gita je djelovala starije i zrelije od svojih kolega, kao da tamo, u Kairu, drevna povijest utječe na biološki sat. Odmah je dobila i odgovarajući nadimak, džepna Venera, a Devald je veoma ozbiljno shvatio svoju ulogu Gitinog vodiča kroz propušteno gradivo. On, koji je u mladosti bio prikraćen za velika putovanja, zahvalno je slušao o Gitinim egipatskim uspomenama. Pričala mu je o metežu Kaira u kojemu je odrasla, o obiteljskim izletima u pustinju, a uputila ga je i u veoma komplicirane rodbinske veze njezina oca s predsjedničkom obitelji Mubarak. Nju je u Kairu čekala obiteljska grobnica, u kojoj su, kao i u svim zidanim grobnicama Staroga Kaira, u međuvremenu stanovali beskućnici, i u kojoj je Gitu čekalo mjesto uz oca. Devalda je snažno dojmilo to daleko grobno mjesto njegove prijateljice, tim više što on uopće nije razmišljao o svom posljednjem počivalištu, a rastava braka, koja je sada već bila više nego izvjesna, dodatno je relativizirala njegovu poziciju u zagrobnom svijetu. Došla je u Zagreb odmah nakon bračnog brodoloma njenih roditelja; priklonila se majci koja je, kao arhitektica, sedamdesetih sudjelovala u izgradnji Kaira, ali Gita je danas tvrdila da je napravila pogrešku, da nije osposobljena za život u ovako sitničavoj i bezbojnoj sredini. Njezin otac, kojeg je sve više romantizirala, odavno je bio mrtav i ono na što je polagala pravo bila je ta obiteljska grobnica veličine prosječnog atomskog skloništa.

Koliko bi se njihov odnos pokvario kada bi počeli živjeti zajedno, pitao se gledajući je kako mu toči neko oštro piće. On, karakterno težak, a k tomu još i pomalo razmažen i zapravo vrlo izbirljiv kada su žene u pitanju. S druge strane Gita, koja autogenim treninzima liječi svoju jebežljivost. Dva odbjegla zaručnika. Jedan registrirani pokušaj samoubojstva. Evo, upravo je uočio tragove žileta na Gitinom zapešću. Starost: trideset osam godina. Živi od neke fantomske rente, okuplja umjetnike, piše haiku i uzgaja mačke. Primijetio je da se u međuvremenu još malo udebljala i na obrazima joj se presijavao novi sloj masnoga tkiva. Devald više nije bio toliko dekoncentriran da bi joj se bacio u naručje, iako je, tražeći smisao u odlasku od kuće, jednom dospio jako blizu tome.

Nekoliko dana nakon Nove godine osjetio je prvu jaču krizu, upravo onako kako su ga upozoravali dobronamjerni kolege, ali spoznaja da njegovo psihičko stanje nije izuzeto iz glavnih tokova, dodatno ga je oneraspoložila. Odmah nakon blagdanskih terevenki – kao u nekom nepisanom udžbeniku za svježe samce – pokleknuo je pod naletom malodušja i pri tome, više no ikada prije, izgubio smjernice prema kojima se do tada ravnao. Te ledene večeri ukrasi na glavnome trgu još su bili tu, ali njihov je sjaj već djelovao otriježnjujuće, barem ih je Devald tako doživio dok je, raspršenih misli, gledao kroz prozor bifea. Bio je u društvu s poznanikom koji je u medijima kotirao kao stručnjak „za ženski mozak”. Slušajući ga, ispalo je da radi posve pogrešno od onoga što one žele, ali u osjetljivoj fazi kroz koju je prolazio, Devald je bio u stanju prihvatiti razne anomalije u odnosima između spolova. Povrh toga, bio je na rubu upale grla i konobar bi, uoči svake runde, njegovu bocu piva zagrijavao vrućom parom iz kafe-aparata. Bila je to jedina topla stvar u njegovoj blizini i dok je gledao kroz dahom umrljano staklo, pričinilo mu se da ima viziju ostatka svog života. Takve objave često se vezuju za nestabilnost i oni iskusniji uglavnom ih prespavaju, ali Devald se, ponesen trenutnom euforijom, zaputio do Gite i iznio joj svoju platformu – u istoj sobi u kojoj je upravo sjedio, tek možda nešto bljeđi i prozirniji no sada – izgovorio je par rečenica iz kojih se mogla razabrati određena sklonost prema Giti, ali još i više od toga, prema životnom stilu koji je upražnjavala, no njegove su izjave bile previše načelne i neodređene za nekoga tko je zaljubljen. Gita je lako prepoznala te opće akcente koje nije mogao zatomiti. Iz tog nedovoljno promišljenog čina, Devald je ponio uvjerenje o veličini Gitinog karaktera i bio joj je zahvalan što mu je te večeri, uz čaj, rastumačila dubinu njegove zablude. Devald se odista nije vidio kao njezina pratnja na premijerama, koncertima i književnim promocijama, a morao bi se priviknuti i na dekadentne tulume, na uporne i duge rasprave uz puno pića, koje je remetilo njegov metabolizam i ubrzavalo rad srca. Za takav životni stil bila je potrebna određena količina okorjelosti pa i discipline u samouništavanju i on bi to, po svoj prilici, loše podnio.

A drugu ženu je previše lako napustiti, rekla mu je Gita, što je naposljetku moralo biti istinito. Zato se trebao koncentrirati na nešto drugo, iako još uvijek nije imao jasnu predodžbu što bi to moglo biti. Kod Lili je od početka naslutio određenu mogućnost, no u toj je vezi sve jasnije uviđao konture nekakvog socijalnog eksperimenta za koji nije bio spreman. Razmišljao je i o mlađim djevojkama bez prošlosti, ali je zasad dospio tek do jedne, Ane Marije, stručne suradnice Hrvatskog vojnika i specijalistice za oklopna vozila i topništvo, koja mu je davala vrlo jasne signale, iako Devald još nije bio siguran treba li u svoj prenapučeni itinerer upisati još jednu stavku.

– Dobro, ima li ona koga? – upitala ga je Gita nakon čega je Devald, gledajući preda se, vrlo dostojanstveno posegnuo za čašom.

– Nema – rekao je.

– Zašto si tako siguran? Otkuda taj kategoričan ton?

– Kad bi samo znala koliko bi meni bilo lakše da nađe nekoga.

– To si govorio i dok ste bili skupa.

– Činjenica je da teško ostvaruje kontakte.

– Navodno je imala puno udvarača, i to si mi pričao.

– Problem je u tome što su joj muškarci općenito dosadni i brzo ih se zasiti. Osim toga – nastavio je – ona ima ozbiljan problem s ovim gradom, s njegovim mentalitetom, navikama, ritualima. Ima nekoliko godina da više ne može podnijeti vikende u Zagrebu! Njezin društveni život sveo se na dvije-tri kolegice s posla, sestru i roditelje. Kazalište prezire, u multipleksima joj je zagušljivo, užasava se odlaska na subotnje špice…

– A prirodu voli samo kroz vjetrobransko staklo automobila – nadovezala se Gita. – I to sam već čula. Imaš li kakvih novih spoznaja?

– Eto, čak ju je i šoping prestao veseliti – zamišljeno je konstatirao.

– Tvoji utjecaji, to si joj ti ogadio. A nekretnine? Koliko znam, hobi joj je bio mijenjanje stanova. Koliko ste ih ono promijenili u posljednje dvije godine? Tri ili četiri? – Gita je voljela načeti temu Josipine potrage za idealnom nekretninom.

– Ja sam otišao kad smo uselili u treći, ali bojim se da je najzad pronašla ono što je tražila – parirao joj je Devald.

– Fitnes, aerobik, pilates, pa na koncu i taj autogeni trening koji i nije tako bezvezan kao što ti to misliš – nabrajala je Gita u stolcu za ljuljanje koji je bio nasuprot njemu. – Svaka moderna žena danas ima neku svoju mantru koju izgovara kadgod pomisli da ju muž vara. Zašto sad okrećeš očima?

– Zato što je fiksirana na Olivera – rekao je. – Hobi joj je briga za njegovo zdravlje, a odnedavno se bavi i mojim progonom.

– Gospođu Kruhoborec vjerojatno ispunjava posao, plasiranje novih brendova na tržište, kreiranje ukusa potrošača… Ti si neradnik i ne možeš pojmiti koliko nekome posao može biti važan u prevladavanju životnih teškoća. Mentalna higijena, jesi čuo za to? – zadirkivala ga je.

– Mislim da više ne uživa u poslu kao prije – uzvratio je Devald.

– I tebe sad, kao, to opterećuje? To njezino prezasićenje svim i svačim, jel’ tako?

Slegnuo je ramenima i otpio piće čiji mu okus nije ništa govorio. Uopće nije znao što mu je u čaši i to ga ni najmanje nije brinulo.

– Počela je maštati o povlačenju u neku manju sredinu, o vlastitoj kući, a možda čak i o drugom djetetu. U posljednje vrijeme romantizirala je vrtove, cvjetne aleje, domaće voće i povrće, pse i mačke… – Devald je digao svoj mučenički pogled. – U tom smjeru je namjeravala ići.

– Dok si ti imao druge planove – ustvrdila je Gita, držeći cigaretu u visini čela i palac na sljepoočnici. – Sad kad o njoj pričaš zapravo mi je krivo što si je toliko skrivao od svih nas. Imam dojam da se razvija u vrlo samosvojnu osobu, iako sam je zadnji put vidjela prije deset godina.

– Pa na neki način i jeste posebna – Devald je osjetio potrebu to priznati. – Recimo, nikada je nisam vidio da plače, barem se ja ne mogu sjetiti.

– Čvrsta ženska.

– Definitivno nije jedna od onih koje imaju potrebu buditi suosjećanje kod drugih.

– Kad je morala stalno suosjećati s tobom – poklopila ga je Gita na što se Devald sjetno osmjehnuo.

– Vidim da bi vas dvije brzo pronašle neke zajedničke teme…

– Samo ukoliko bi izbjegavale pričati o tebi.

Njišući se u zamišljenom ritmu, koji je davao takt razgovoru uz stanke, naglaske i dvosmislene uzdahe, Gita je iz dubine svoga naslonjača procesuirala dobivene podatke. Njezina pronicljiva priroda – koje nije bila od ovoga podneblja – katkada bi se ustremila u samu bit stvari. Nju je, ionako, zanimalo samo ono bitno. Okviri, ideje, uzroci i eventualne posljedice.

– Tebi je i dalje stalo do nje – rekla je nakon nekog vremena, na što je on, sjedeći na samom rubu fotelje, tiho uzvratio: – Samo mi je važno da i tamo sve funkcionira…

– Upravo tako govore oni koji još nisu razriješili sve dileme u sebi. Ja imam osjećaj da ćeš joj se ti pokušati vratiti, i to bi tek onda mogao biti kraj, tek onda.

– Kako to misliš? – upitao je.

– Postoje slučajevi kada čovjek mora dva puta otići da bi definitivno otišao. Jesi li ti spreman na to?

Nakon što je promislio, odmahnuo je glavom kao da odaje priznanje Gitinoj tezi, iako su činjenice govorile u prilog jednom prozaičnijem raspletu: – Zvuči interesantno, ali zaboravljaš da smo mi faktički pred sudom – rekao je – i da svakoga dana mogu očekivati poziv za prvo ročište…

 

Nešto kasnije te noći Devald se prenuo iz prvog sna i zatim nekoliko minuta napeto osluškivao Gitino disanje na drugoj strani kreveta. Zatim je, isto tako naglo, ustao i otapkao do jakne koja se nazirala na fotelje. Kada je našao mobitel u džepu, prešao je u prednju prostoriju i u mraku nazvao broj.

– Halo, Đeksone.

– Da?

– Ja sam.

– Vidim. Šta ti je to s glasom?

Devald se iskašljao: – Izvini ako sam te probudio.

– Uvijek sam u pripravnosti, samo reci.

– Zanima me jesi se možda sjetio imena onog travara ili bioenergetičara? – upitao ga je stojeći bos na malom okruglom čupavcu.

– Ah to… Dobro da si me podsjetio. Što ono liječi?

– Alergiju.

– Pa da, logično – ustvrdio je Đekson.

– Mislim da si rekao da je iz nekog mjesta oko Zagreba – pokušao je pomoći Devald u kojemu se raspirila vatra nade.

– Čuj – rekao je Đekson – lako moguće s obzirom da u prstenu imamo puno kooperanata. Čuj, a da nije Plečko?

– Ne, ne, nije on.

– Jesi me gledao večeras na tv-u? – zaskočio ga je Đekson protupitanjem.

Nastojeći primiriti dah, Devald je morao priznati da nije: – Jebi ga, propustio sam.

– To ti je radna obaveza, ti si moj glasnogovornik ako se dobro sjećam – unatoč poodmaklom satu, Đekson je zvučao raspoloženo. Devald se spustio na sofu gdje se nešto pomjerilo pokraj njega. Bio je to Gitin mačak kojeg je otjerao pokretom ruke.

– Pa, kako je bilo? – upitao je.

– Uremović i Ciliga su oduševljeni. Javila mi se čak i bivša žena sms-om. Izgleda da je bilo dobro.

– O čemu si pričao?

– O sebi, o čemu drugome? Tko bi rekao da će tvoj Đeki ikada doći u udarni termini državne televizije, ha? I tebe sam spomenuo, kao jednog od najbližih suradnika…

– Jesi li?

– Naravno da jesam. Ali, dobro da si nazvao, ja sam ti se ionako htio ispričati zbog povišenih tonova večeras u Rekreativnom…

– Već sam zaboravio na to – rekao je pospano.

Gotovo odustavši od razgovora, Devald je zijevnuo i ustao. Postalo mu je hladno u boksericama i majici kratkih rukava, a u zadnje vrijeme osjećao je i simptome blage upale mjehura.

– Trebao bi spavati. Koji je sutra uopće dan?

– Petak, sutra je još jedan petak… – zamišljeno je odgovorio Đekson. – A što kažeš za mog odvjetnika?

– Ne znam može li se nositi s Modlijem.

– Vjerojatno ti je sumnjiv zbog minđuše, jel tako? – upitao ga je Đekson. – Ja te uvjerava, dragi, ako netko može parirati Modliju, onda je to Uremović. Nekada je bio velika šarža, dogurao je do zamjenika republičkog tužioca, tako da tip nije bez pedigrea, samo što ga je početkom devedesetih srezala ova nacionalistička garda pa se morao evakuirati u advokate. Moj stari mu je dosta pomogao da stane na noge i sada mi on to na neki način vraća, kužiš?

– Kako ne.

– Čak mi je rekao da bi sutra mogao imati nekih saznanja u vezi tvog slučaja.

– Da? – ovo je Devalda opet rasanilo. – Šta konkretno?

– Vidjet ćemo, strpi se, svi smo mi kroz to prošli. Istina, neki lakše, neki malo teže…

– Mene je, očito, zapalo ovo drugo – primijetio je Devald.

– Šesti mjesec je uvijek krizan, znam to po sebi. U prvom si kao u pozitivnom šoku, u drugom misliš da bi trebao vratiti dug za sve one godine braka, u trećem, četvrtom pa i petom ševiš i sve je u redu, a onda zađeš u šesti mjesec kada i dalje radiš to isto, ali sada već pod pritiskom određenih pitanja… Meni je čak dolazilo da se vratim kući. Ja ti to otvoreno priznajem.

– Pa kad to, hm, stanje malo popušta? – zainteresirao se Devald.

– Računaj tamo na jesen, po mojim procjenama.

– Tek tada? – bio je prilično razočaran.

– Proporcionalno godinama koje si proveo u braku. Deset godina – deset mjeseci, ali ja uvijek dodam još dva-tri zbog sigurnosti.

Bila je to naoko vrlo trezvena računica.

– Znači tako – reče Devald – do jeseni.

– Da, dragi, vjerojatno do jeseni. Zato trebaš biti ustrajan. Vidimo se sutra kod mene u Dalmatinskoj, lijepo spavaj.

– Laku noć, Đelo – rekao je i vratio se u krevet. Gita je spavala dišući ravnomjerno i duboko, upravo onako kao što se to uči na autogenim treninzima. Legao je na leđa i prebacio ruku preko čela koje je vibriralo od podmuklih udaraca srca. U ušima mu je zujalo, a oči su, iako užarene od umora, još neko vrijeme budno švrljale po sobnom mraku.