Oslobađanje | Gordan Nuhanović

4.

 

Ostavljen na pločniku u napuhnutoj krem jakni pogledom je tražio zgradu u kojoj se namjeravao nekoliko sati zabaviti.

Uzdahnuo je te, možda zauvijek lišen odgovora, prešao cestu. Kao orijentir služio mu je električni pano za obližnji Pet-centar. U tuđim, polupoznatim sredinama, njegova bi se čula izoštravala do te mjere da je mogao ispasti sumnjiv onome tko je držao do vrijednosti doma i obitelji. Zlobni komentari tinejdžera koje bi pokupio u prolazu prestali su ga dirati. Pušaći, protjerani u večernje šetnje, kimnuli bi mu vjerujući da je jedan od njih. Žene koje je putem susretao spuštale su pogled, no on je ionako bio raskrstio s iluzijama o fatalnim uličnim susretima. Scena po kojoj se kretao preselila se u loše osvijetljene sobe, gdje se njegov šarm mogao najbolje iskazati. Jedno od tih mjesta ga je čekalo, ovoga puta u nastambi građenoj za dvadesetak lojalnih stanara, iz vremena prve urbanizacije. Njezino stubište asocirala ga je na ralje neposrednog proizvođača, koji u ovo doba dana već naveliko zijeva. Jedno okno ipak je svijetlilo: Lilin stan s pogledom na dječji park.

Uspeo se na prvi kat i pozvonio. Osluškujući duge, energične korake, malo je spustio glavu, onako delonovski, kao što je to činio pred ogledalom, ali kada mu je Lili otvorila vrata – osupnut mirisima – napustio je svoju pozu. Lili je bila u pripijenim trapericama koje su pratile liniju dugih nogu, ali joj je stražnjica bila suviše usječena, neizražajna, što je možda bio danak specifičnim naporima u sportu, pretpostavljao je. Prije nje i nije imao iskustva sa sportašicama, mada je Lili davno okrenula leđa odbojci. Postoje ljudi koje je lako zamisliti u dresu i visokim tenisicama i ona je bila jedna od njih. S druge strane, Devald je imao poteškoća u dočaravanju njezinog lica. U sobi hotela „Elektrodistribucija” na Popovoj Šapki, Devald je nastojao dočarati crte i oblik tog lica, ali uzalud.

– Kako si uspio toliko preplanuti – primijetila je na što se on upitao, je li njihov odnos dospio do faze poljupca na ulaznim vratima.

– Nikada ne bi pomislila da je na planini moguće uloviti takvu bojicu. Svaka čast.

– Ljudi se inače sunčaju na 2000 metara visine – rekao je to kao najobičniju stvar.

– A snijega, je li ga bilo dovoljno?

– U izobilju…

– Izvini, ali zove me pećnica. Uđi i raskomoti se.

– Znači da sam došao na vrijeme?

– Taman kad treba.

Devald je pomislio, ok, stražnjica ove ženske možda ne miješa na željeni način, ali zato su njezine duge noge pravi dar s neba. Naposljetku, ta široka zdjelica, kako je predmnijevao – predodređena za puno djece – trebala je biti jamac sretne budućnosti koje se Devald još uvijek nije odrekao.

Od male, više puta pregrađene gajbe Lili je napravila udobno boravište. Slijeva je bila Rominina sobica gdje je odlagao jaknu, preko puta kupaonica bez kade, a ostatak stana otpadao je na boravak s nišom. Stoga je svaki detalj trebalo isplanirati. Devald je bio prisutan kod kupovine nekih stvari i zatim ih, velikodušno, dovozio u prtljažniku, teglio u stan, a neke je i montirao – radni stol u dječjoj sobi. Josipa bi se začudila da ga je vidjela u akciji skidanja sifona u lavabou! Ona je za najmanje intervencije pozivala majstore jer se njezin intelektualac nije imao volje baviti takvim banalnostima. Ali ovdje je bio u elementu, nadahnut skromnošću i besparicom koju je zatekao.

U boravku mu je namješteni stol podigao raspoloženje. Toga dana u sebe je unio sendvič s pumpe i par čokoladica, za koncentraciju, a ovdje se suočio s rikolom, bočicom maslinovog ulja i kruhom složenim u košaricu. Vinske čaše stajale su na podlošcima, a stolnjak je imao crvene kvadratiće, kao s reklame za bakinu kuhinju.

– Nećeš skinut jaknu? – upitala ga je i on se oslobodio bremena. Ispod je imao majicu kratkih rukava – i sam se tome začudio.

– Hajde, pričaj. Kako si?

– Ah, kako, kako… – ponovio je. – Vjerojatno sam jučer bio puno bolje – izvalio je zbog čega se odmah potom nadopunio. – Hoću reći, ovdje me svašta dočekalo.

Došao je do šanka pod lukom, koji je otvarao pogled u nišu. Možda bi joj upravo sada trebao doći straga? Bilo bi lako otkopčati dugme na njezinom napetom abdomenu i malko odgoditi početak večere. Umjesto toga, Devald je konstatirao: – Josipa je angažirala odvjetnika.

– Odvjetnika? – pogledala ga je preko ramena dok je čučala pred pećnicom, čije su se stjenke opasno žarile. U jednoj je ruci imala rukavicu u liku sove kojom se spremala izvući pladanj.

– Pa to i nije tako loša vijest. Ili možda ipak je? Ne znam što bi rekla.

– Ovisi kako se gleda.

– Htjela sam pitati, je li to ono što si želio?

– Kako to misliš?

– Da ona poduzme prvi korak.

Da me oslobodi odgovornosti, pomislio je Devald. Unatoč tome, oprez ga nije napuštao. Pozvao se na stručno mišljenje.

– Moj odvjetnik – rekao je, ali moj odvjetnik zazvučalo je pretenciozno, a nije baš ni odgovaralo istini pa se ispravio.

– Đeksonov odvjetnik smatra da je stvar malo složenija, da bi mogli nastati problemi u samom postupku razdruživanja, da tako kažem – već je neko vrijeme, govoreći o svome slučaju, rabio diplomatski žargon kako bi prigušio emocije ili ih protkao ironijom za koju Lili možda nije imala sluha koliko je on očekivao.

Osjetio je vrelinu iz otvorene pećnice. S glomaznom rukavicom Lili se spremala iznijeti pladanj i Devald je zakoračio u prostor tijesne niše. Želio je nekako biti od pomoći.

– Dopusti… – ponudio se, no Lili ga je odvratila od te namjere.

– Ovdje se samo ja mogu snaći.

Lignje, zapečene s krumpirom, cvrčale su u vrućem ulju i Lili je posegnula za rubom pladnja u pećnici.

– Pripazi na oči – upozorio ju je.

– Hoću, a ti, kad se već nudiš, iznesi vino na stol. Ono u bokalu.

Dok je rastakao piće uviđao je koliko je opterećen postupcima svoje supruge. Ono što je započelo prije nekoliko tjedana i zbog čega se sklonio na Popovu Šapku, sada se pokazalo kao opravdana strepnja jednog bjegunca. Više se nije mogao praviti lud i ignorirati opasnost. Đekson je bio u pravu rekavši kako mu se radi o glavi. U nekoj kancelariji kuju se planovi kako da ga dokrajče i smrve. Lijevajući vino u visoke čaše, prividno usredotočen na povjerenu radnju, morao je napokon priznati da je njegova taktika obazrivog odlaska doživjela propast. Zar je mislio da će ga osoba poput njegove žene pustiti da samo tako živi dalje, da se uvlači u krevete prijateljica i budi majčinske osjećaje – te da u pauzi pribilježi par dosjetljivih rečenica? Gotovo da se osmjehnuo dubini svojih zabluda, gorko.

– Stvarno nisi imao pojma za Zmazeka?

– Čuo sam da je razveden, ali ovo drugo – ne.

– On izvana djeluje normalno, mada je iznutra dobrano načet i traumatiziran.

– Primijetio sam da malo trza glavom.

– I to uvijek na istu, desnu stranu, kao da mu se s te strane nešto gadno prišuljalo…

– Pa kako to da se još uvijek nije oporavio?

– Ne budite ludi, Devald, liječnici sumnjaju da je nakon tako burne psihosomatske reakcije uopće moguć potpuni oporavak. Zapravo je veliki uspjeh i to što su ga liječnici doveli do neke optimalne ravnoteže i osposobili za posao.

– Morao je firmu dati na bubanj…

– Materijalni krah bio je neminovan. Čovjek je završio na psihijatriji. Osamnaest dana bez sna pa Vi sad vidite…

– Branko, jel’ točno da su ga morali vezati za krevet?

– Do u detalja, Đeksone, do u detalja.

– Vjerujem da znaš kako u normalnim okolnostima za brakorazvodnu parnicu nisu potrebni odvjetnici – rekla je Lili i Devaldov pogled, koji je često hvatao preširoko umjesto da se suzi na ono bitno, kao da je tragao za izvorom tih riječi, koje su se pomiješale s krhotinama razgovora što je ponio iz Sportsko-rekreativnog centra. Iznijela je tepsiju na stol i Devaldu je preostalo da utvrdi ono što je već bilo opće mjesto u njegovom slučaju: – Ali ovo, nažalost, nisu normalne okolnosti.

Dok se smještao Lili se bavila atmosferom; upalila je svijeće i potražila na radiju mirnu glazbu. Mirišljavi štapići već su tinjali u dubini sobe. Pošto je sjela na suprotni kraj stola, rutinski se prekrižila. Većinu toga Devald jedva da je registrirao.

Te večeri jeo je brže no inače, a onda je, zbog smanjenog obujma želuca, naglo posustao. Skupivši pribor, odgurnuo je tanjur i otpio gutljaj, zapalio i toliko duboko udahnuo dim da je osjetio trnce u nožnim prstima.

– Jel ti prijalo?

– O da. Izvini ako sam jeo prebrzo.

– Bitno je da se opustiš.

– Baš sam htio reći kako se večeras planiram opustiti.

– A zašto onda premještaš te tanjure?

– Mislio sam pomoći oko stola.

– Ništa ne diraj.

– Kako ti kažeš.

– Pa kuda ćeš sad?

Doista, kamo je krenuo?

– Gdje je pepeljara.

– Kao da ne znaš, uvijek je na komodi.

– A-ha.

Ušetao je u mali prostor ispred ugašenog tv prijemnika koji je dvosjedom bio odvojen od ostatka sobe. Taj dio sada mu se učinio zapostavljenim, a on je, htio to priznati ili ne, osjećao nostalgiju za večerima uz televiziju. Kada je zadnji put pogledao neki film ili seriju? Nije imao pojma što se dešava u državi. U vrijeme Dnevnika obično je bio vani, a za ponoćne vijesti bio bi preumoran, iako nije bila rijetkost da zaspi pred upaljenim ekranom. Kao pisac dobro se čuvao otrova dnevne politike, a novina bi se sjetio samo u kafiću, dok bi čekao neku od svojih prijateljica, a i tada ih je prelistavao od zadnje stranice, otkrivši u svojoj četrdesetoj čari koje pružaju rubrike Zanimljivosti, Sport te Život i scena. Zadnjih nekoliko mjeseci najdalje bi dogurao do Kulture.

Zove li se to onda luksuz, pitao se, shvativši da već neko vrijeme, okrenut leđima, stoji pokraj prozora i razmišlja ni o kome drugome nego o sebi. Bio se odmaknuo popušiti cigaretu iz obzira prema Lili i pogled mu se već neko vrijeme odmarao na maloj zatravnjenoj površini ispred kuće. Pod svjetiljkom je uočio muškarca koji je gledao u njegovom smjeru pa je pustio rub zavjese da pokrije prozor, ali tip je, učinilo mu se, nastavio gledati u njegovom smjeru.

– Lili! – zazvao ju je ne odveć glasno, a potom i za nijansu nestrpljivije, osvrnuvši se za njom.

Jednim pogledom mogao je obuhvatiti gotovo cijeli stan.

– Lili, gdje si?

Čuo je zvuk vodokotlića u zahodu.

– Što je bilo? – upitala je.

– Dođi.

Uznemiren, propustio ju je ispred sebe. Bila je dovoljno visoka i plećata da ga cijelog zakrije tijelom.

– Ne diraj zavjesu – upozorio ju je.

– O čemu se radi?

– Onaj tip dolje, vidiš ga? – sugerirao joj je iza leđa. – U parku. Jel’ to Perica?

Malo se nagnula.

– Misliš na ovoga tipa ispod bandere?

– Jednog jedinog – iščekujući, povukao je par kratkih dimova njoj iza leđa.

– Ha, ha – nasmijala se. – Pa jel’ ti uopće znaš kako Perica izgleda?

– Zašto bih ja to morao znati? Ili bi možda ipak bilo pametno da znam da bih se zaštitio kada dolazim kod tebe? Ženo božja… – apelirao je izoštrivši svoj glas. – Je li onaj tip dolje tvoj bivši muž?

Lili mu se okrenula, blijeda i gotovo viša od njega. – Mislim da se Perica večeras ne bi trebao pojavljivati u blizini.

– A da? Što si učinila? Zalila ga vrućim uljem?

– Čuj, ovaj dolje ima barem stodvadeset kila.

Ostao je još nekoliko trenutaka zagledan u tustog muškarca u trenirci, do čijih je nogu upravo dotrčavao pas, a zatim se, napustivši položaj, pridružio Lili u blagovaonici. Vratio se do stolice gdje je maločas sjedio u drugačijem raspoloženju: u jednoj je ruci držao bakrenu pepeljaru s pastoralnim motivom rimske vučice, u drugoj nedogorenu cigaretu.

– Govorila si s njim? S Pericom? – upitao ju je.

– Samo sam željela izbjeći neugodnosti.

– Dakle, nazvala si ga i zamolila da te večeras ne uznemirava jer tvoj ljubavnik u protivnom neće moći postići erekciju.

– Miro, molim te, stavljaš mi riječi u usta.

– Gledaj, ovo se tiče i mene.

– Ne vidim ništa neobično u tome što smo Perica i ja ostali u kontaktu.

– Ali ja neprekidno imam dojam da se naša druženja prate dvogledom sa stanovite distance – rekao je. – Iza jedne zgrade tvoj nevjenčani suprug koji kipti od boli za tobom, a iza druge detektiv u najmu moje osvetoljubive žene. Ne znam, možda se u ovome stanu stvarno događa zametak jedne velike ljubavne tragedije, a da je mi uopće nismo ni svjesni.

– On je otac moje kćeri – tiho je rekla.

Pa i ja sam nekome otac, pomislio je i odložio pepeljaru iz koje se pušio nedovoljno zgnječeni čik. Njega je sada golicalo nešto drugo.

– Lili – obratio joj se – je si li ti uopće pokušala dokučiti što se to događa sa mnom? Koliko sam doista karamboliran i dokle sežu moje tlapnje? I zašto sam uopće toliko oklijevao s pokretanjem brakorazvodne parnice?

Znoj koji mu je probio po čelu i obrazima kao da mu je rasvijetlio lice. – U čemu griješim? Što to radim toliko krivo? Gdje sam podbacio? – Devald se gotovo razmahao po dnevnom boravku.

– Razmišljaš li uopće o meni?

– Naravno da razmišljam. Skoro svaki dan. Ali imam dojam da tebe ne zanima ono što ja mislim.

– Pa jasno da me zanima – slagao je i pogledao je s hinjenim interesom. Naposljetku, kolikogod raspamećen bio, volio je čuti koju o sebi.

– Iako ja ne mislim ništa više od onoga što je već tako jasno.

– A što je tu tako jasno? – upitao je.

– To da nikako ne prihvaćaš činjenicu da si otišao od kuće – prostodušno je ustanovila Lili:

– Vrlo jednostavno. Jesi sad zažalio što si me to pitao?

Izgleda da je svima sve jasno, pomislio je i rekao: – Ni slučajno…

– Pokupio si se, otišao i time najavio u kojem smjeru želiš ići, nije li tako bilo? – pogledala ga je odozdo tražeći potvrdu svojih smionih pretpostavki.

– A zatim si naglo izgubio početni elan i ukopao se negdje na pola puta. Čak mi se čini da ste Perica i ti vrlo slični po tom pitanju – pridodala je na što ju je Devald, čija su se čula bila izoštrila, okrznuo letimičnim pogledom.

– Nas dvojica smo, kažeš, slični – ponovio je i pomislio kako je dobro da je Lili napokon progovorila.

– Samo po tom pitanju – ogradila se, ali bilo je već kasno kada se Devald pomjerio, zanjihan u ramenima, poput nekoga kome treba malo intelektualnih izazova.

– Zanimljivo stajalište – primijetio je i izvio obrve s kojima se pokrenuo i složen mehanizam bora na njegovom visokom čelu.

– Mada iz ovoga što si rekla proizlazi jedno drugo, puno važnije pitanje: odakle tvoja sklonost prema devijantnim tipovima kao što smo nas dvojica? Prvi je zbog kockarskih dugova opljačkao državne novce, a drugi je u bijegu od obitelji dospio u tvoj stan gdje si ga, za nagradu, dočekala večerom – rekao je i raširio ruke nudeći se kao živi dokaz koji potkrepljuje njegove tvrdnje…

– Ako smo, kao što kažeš, toliko slični – nastavio je – čudi me kako to da se već nisi zapitala, nije li tvoja percepcija muškaraca pomaknuta i nezdrava, da ne kažem i perverzna – poentirao je zanijevši se tijelom preko stola ne bi li uhvatio njezin pogled u kojemu se, pod svjetlom koje je dospijevalo iz niše, zacaklilo nešto poput suza na koje je Devald bio kronično slab. Josipa, njegova supruga, vrlo je rijetko plakala iako je za to imala prilike, ali je sila njezine naravi držala suze na lancu zbog čega je pomišljao kako bi možda sve bilo drugačije da joj je ponekad uspijevalo da zaplače.

Devald je bio svjestan da je u zadnje vrijeme prečesto gubio takt pred Lili, iako bi mu zbog toga poslije bilo žao. Ali – je li sažaljenje bilo dobra podloga za jednu relativno mladu vezu? Sve je više sumnjao da se njihova ljetna romansa bezrazložno otegla kroz hladne sezone, zahvaljujući prije svega velikoj strasti koja je buknula tijekom jednog od njegovih prijašnjih bjegova, na sezonskoj autobusnoj liniji prema Srednjem Jadranu dok je, s jednom nogom već izvan doma, putovao u posjet svome prijatelju Marku Trogrliću.

Vijest o njegovoj bračnoj krizi brzo se proširila krugom poznanika i prijatelja tako da je krajem prošloga ljeta mogao birati između nekoliko lokacija na moru i kontinentu. Odlučio se za Marka, tog dragog, pomalo zaboravljenog prijatelja iz djetinjstva i koji je na opće čuđenje odselio na obalu, i to u vrijeme kada se život izvan Zagreba činio nezamisliv, osobito život na selu – Devaldu čak i sada nepojmljiv, ali pažnje vrijedan, to svakako. Josipi je pak taj srdačni Marko s troje male djece i velikim maslinikom iza kuće, naturalizirani poljoprivrednik, bio najsimpatičniji među njegovim prijateljima. Često ga je isticala kao pozitivan primjer uspješne preobrazbe iz građana u seljaka, ali Devald je u tom oduševljenju vidio odraz njezinih fantazija o idiličnom životu izvan grada, premda je prošloga rujna, kada ga je Marko pozvao u goste, pomislio kako bi mu godilo nekoliko dana morskoga zraka u posezoni. Zanimljivo, ali čovjek u krizi često traži izlaz u čistome zraku. Devald se u mislima već vidio kako piše na Markovoj verandi s pogledom na kornatski arhipelag, a tih je dana, možda više no ikada, osjećao potrebu za empatičnim sugovornikom. Đekson nije imao strpljenja za odmatanje psiholoških slojeva, ali je zato, kao praktičar, bio od velike koristi. Kod Marka je, naprotiv, mogao tražiti prostora za finije analize. Iako nije imao formalnu naobrazbu, Marko je bio čitač iz uvjerenja, samouk, i Devald je redovito zaprimao njegove narudžbe i s tim zahtjevnim popisom obijao zagrebačke antikvarijate. Bilo je šteta što Marko nije bliže, što je njegova slika o Devaldovim bračnim odnosima bila toliko štura i fragmentarna, što nije svjedočio razvoju njegove ideje o odlasku. Tako se i Marko doimao iznenađen viješću o Devaldovoj situaciji. U telefonskom razgovoru čak mu je natuknuo nešto o novoj modi među četrdesetogodišnjacima, ali Devald se držao kao da to nije čuo. Bio je spreman suočiti se s kritikom za ono što je uradio, samo što je ta kritika, kako je on to umislio, trebala nalikovati nekakvom paraznanstvenom elaboratu o njegovoj slojevitoj osobnosti: djetinjstvo, obitelj, zgrade zajedničkog stanovanja, veliki grad, vrsta glazbe i literature, relativno dugo razdoblje nejebice, odlazak oca i majčina smrt. Kao njegov vršnjak iz susjedstva, Marko je bio svjedok zbivanja u Devaldovoj obitelji i oko nje. Zajedno su prošli takozvane formativne godine, a postojalo je uvjerenje da se u tom razdoblju kriju uzroci postupaka u zrelijoj dobi. Svojedobno su kovali zajedničke planove; imali su ideju da napuste zemlju u kojoj se spremao rat. Jedan Devaldov kolega sa sociologije otišao je čistiti ulice u Londonu – to je obojici zvučalo prilično otkačeno, a i zagrebačka filijala u Amsterdamu bila je prepuna veselih skvotera, njihovih napušenih poznanika, gdje su obojica bili dobrodošli. Đekson, kojeg je otac sklonio u Graz, iz dosade je navaljivao da mu se pridruže u kući njegove tete, ali njima je trebalo nešto egzotičnije, udaljenije… Bili su prezasićeni umjerenom svakodnevicom u kojoj su odrasli. Devald je imao dojam da do svoje 25. godine nije preskočio nijedan ručak: kako li će tek izgledati onaj ozbiljniji dio života? Marka je također mučilo isto pitanje. Stoga su odlučili aplicirati za Biblios mazgas, program dopreme knjiga na mazgama djeci u Andama o kojemu su tada pisale jugoslavenske novine. Pripremajući se za taj zadatak, posjetili su Veterinarski fakultet u Zagrebu, gdje je na oglednoj farmi obitavao tada jedini magarac u gradu. Trebalo se upoznati s prijevoznim sredstvom. Iako nikada nisu dobili odgovor vlade u Caracasu, Biblios mazgas postao je nešto poput tajnog znaka između dvojice prijatelja. Njihove bi se supruge pitale što znači kada netko od njih, usred druženja, odjednom kaže Biblios mazgas. I zašto im je to toliko smiješno, u čemu je vic? Nijedan od njih to nije mogao objasniti. Ljetos se, međutim, ukazala prilika da iznova nađu one zametnute onostranosti iz mladih dana, da ih rekapituliraju u novom svijetlu, ali Devald je, putujući autobusom k Marku, iznenada upoznao Lili. Sjedio je malo iskosa, jedan red iza nje, tako da je poslije u šali govorio kako je za tu vezu kriva njegova nepotpuna točka gledišta. Doista je imao pred sobom samo polovičnu sliku – Lilin profil pod velikim sunčanim naočalama. Imala je vrlo kratku kosu sa zečjim repićem na vratu, a na tjemenu joj je stršio čuperak, mala ljupka kitica omotana raznobojnom gumicom. Ovalne naočale prekrivale su joj pola lica tako da je vidio samo čvrste obraze i klinast nos: kako se čovjek može zagrijati za tako škrtu sliku žene i pri tome još doživjeti nadahnuće za nekoliko stranica gustoga teksta kojeg je ispisao na koricama knjige? Ali, Devald je zato i putovao k Marku, da zajednički pokušaju objasniti neke njegove poteze. Možda se njemu upravo dogodio Biblios mazgas, Marko bi to morao prepoznati. Tijekom puta on je gotovo ushićeno promatrao kako Lili okreće stranice novina za mlade. Horoskop, Preplanulost iz bočice, In & Out. Potom je naglo zadrijemala i kada bi joj glava kliznula s naslona, prenula bi se i osvrnula oko sebe. Na odmorištu joj je malo hofirao; kćeri, koju je vodila svojim roditeljima, kupio je sladoled i oćutio Lilin pogled preko tamnih okvira, koje je spustila niz nosnu kost. To mjesto usred gudura uz autocestu zauvijek će ga podsjećati na pogled koji je nakon godina uspavanosti oživio njegove nagone. Svom prijatelju Marku dugovao je neka objašnjenja, još mu je i sada bilo neugodno pri pomisli na dojam koji je ostavio. Bio se ponio kao uspaljeni tinejdžer. Noćima je vodio ljubav s Lili, a preko dana iscrpljen ležao u zamračenoj sobi na katu, ne našavši ni jedan sat u tih sedam dana za analitički razgovor s Markom.

Dragi Markane, vjerojatno ste ti i tvoja supruga bili zatečeni mojim ponašanjem koje je i mene, priznajem, iznenadilo, ali bilo bi ishitreno na temelju toga donijeti zaključak o mojoj odgovornosti za raspad braka… Devald je nekoliko puta započinjao e-mail isprike, ali bi uvijek iznova odustajao.