Oslobađanje | Gordan Nuhanović

3.

Stjenke automatskih vrata koje su ga propustile na uzvišeni plato ispred SRC-a, stružući su se zaklopile iza njega. Oćutio je dašak prohladne struje na znojnom potiljku. Kiša je bila stala, a visoke ulične svjetiljke pitomo su se krijesile po školjkama parkiranih automobila. Devald je zahvalno udahnuo svježi zrak i opazio znak taksija. Žuti farovi protiv magle ubrzo su ga obasjali usred redova nepomičnih vozila. Dok se smještao na zadnjem sjedištu prostranog automobila, kroz nanose uzbibanih misli, pomalo neočekivano sjetio se svoje sportske torbe u kafiću na galeriji. Ruke opružene na naslonu sjedišta, gledao je niz debeo rukav svoje jakne kroz bočno staklo: on nije bio netko tko bi se vraćao po ostavljene stvari. Njemu je život dopuštao stanoviti nehaj prema posjedovanju. Dovoljno je bilo da se prisjeti koliko je toga samo bacio u smeće tijekom bračnih godina. Netko na njegovom mjestu bi se posramio, ali on je to sebi predstavio kao borbu za svoj psihički integritet. Kad god bi uočio opasnost od nagomilavanja, postajao je nemilosrdan prema stvarima koje su ga okruživale – lišen sućuti prema suvenirima, kućanskim aparatima ili čak odjeći koju je ponekad iznosio u vrećama u kontejnere ispod zgrade. Koliko je tu samo posla bilo… Vrtio je glavom dok je pogledom ispraćao svoj neuredno parkirani automobil sa skijama na krovnim nosačima. Zaokupljen događajima iz nedavne prošlosti, gotovo da mu je promaknula jedina vrijednost na koju je još polagao pravo. Ćelavog taksistu uputio je u željeni kvart; Drvinje, rekao je. Lilinu točnu adresu, dakako, nije mogao dozvati u sjećanje, ali je zato vrlo dobro pamtio način na koji je selektirao predmete u svom bivšem stanu. Odmah za baciti, pustiti ih još neko vrijeme na miru, baciti samo u slučaju krajnjeg pretovara, kao i one koje su vrlo opasne za bacanje. Unatoč promišljenoj taktici, neprestano je imao dojam da se njegov životni prostor nekontrolirano puni; Josipa je artikle unosila u voluminoznim vrećicama ili je naručivala dostavu, žurno. Veoma rano uočila je i prednosti internetske kupovine, a nije joj bila nepoznata ni kataloška prodaja. Gomila novih stvari slijevala se prema Devaldu, a on je, poput ilegalca, tajno radio na njihovoj likvidaciji.

I tako, boreći se protiv imovine, na koncu je i ostao bez nje, ali unatoč tome, činilo mu se da nije sretniji no što je bio u vrijeme kada je, mučen velikim stanom, vikendicom i raskošnim monovolumenom, vodio svoj tajni rat, zapisao je jednu od oporijih dosjetki na svoj račun. Na drugoj strani bojišnice bila je njegova žena kojoj je luksuz predstavljao saveznika. Ona je uza sebe imala naizgled uvjerljive argumente o konformizmu svoga muža, koji joj je u život donio neke mutne ideje pravde i jednakosti. U njezinom okružju takve stvari nisu nikada bile na cijeni. Porijeklom iz vrlo djelatne porodice prigorskih obrtnika, odrasla u svijetu prihoda i rashoda, Josipa je zarana stekla odbojnost prema socijalnim idejama. Kao farmaceutkinja s dobrim vezama, preskočila je apoteke i karijeru otpočela u prodaji, gdje je odmah mogla doći do novaca. Bila je ozbiljna i predana poslu, Devald je to ismijavao onako kako to inače rade lijevi intelektualci kada pričaju o korporativnom idealu. On je pak radio uglavnom od kuće te s izvjesnom zabrinutošću pratio ženino napredovanje. Sve je jasnije uviđao da nije spreman na lagodan život u kojem se zatekao, po svome dubokom uvjerenju, posve slučajno i protiv vlastitih uvjerenja – u zanosu ljubavi iz koje je proizišao Oliver (Devald je sinu pokušao objasniti da je on, unatoč svemu, dijete ljubavi). Ali, njegov je otac zamišljao život kao borbu, a sada se ispostavilo da se nema za što boriti, da je sve već tu. Imao je oscilacije – drugu knjigu razvlačio je kroz dvije trećine braka i usput propuštao dobre prilike u novinskim i izdavačkim kućama. Imao je status slobodnog umjetnika, ali ga je i osjećaj nezadovoljstva pratio u stopu. Nije li radi njegovih stavova Josipino lice veoma rano poprimilo sredovječnu oštrinu? Zauzvrat, po stanu je sijala kataloge džinovskih tuarega i brabusa držeći ga tako u stanju napetosti, a neke od prijetnji bi realizirala, kao dokaz da misli ozbiljno. Devald je bio svjestan prozaične prirode svojih problema. Naposljetku, Josipa i on prikupili su respektabilan broj godina zajedništva, možda i zato što je odgoj Josipi nalagao strpljenje, a bilo je tu i dijete koje su Josipini roditelji smatrali vrijednim svake žrtve, ufajući se da će zet s godinama naučiti cijeniti komfor.

Od njega se očekivalo da napokon prestane s komedijom i prihvati realnost višeg srednjeg sloja koji nudi dovoljno čari za život. Sve što je trebao učiniti bilo je da se opusti, ali to se činilo lakšim no što je uistinu bilo.

Devald, čija se memorija katkada razbacivala potankostima, bio je u stanju oživjeti Josipin ton kojim je prepričavala anegdote o njegovom padu u ralje luksuza.

Kakav je to proleter koji se ljeti vozika jahtom, a zimi skija u Alpama? Dušo, priznaj svojim prijateljima koliko si platio onu bordo košulju. Ah, samo nemoj reći da je taj Versace lažan…

Još uvijek bi poneka Josipina rečenica bila u stanju ugristi njegovo preosjetljivo srca, ali sada – s distance – Devaldu je bilo jasno da je ovdje u pitanju ponos emancipirane ženske.

Ali, zar bi zbog toga morao imati razumijevanja za njezinu srdžbu, pitao se. Sažalijevati je zato što u njegovoj potištenosti i sve češćim razdobljima neaktivnosti, baš kao i u otklonu prema poslu, Josipa nije uspijevala razabrati simptome krize? Gdje je bila ta lucidnost na koju se pozivala, osjećaj za ljude zbog kojega je, na koncu, imenovana voditeljicom Odjela za ljudske resurse? Devaldove krupne oči svjetlucale su u dnu taksija. Pitanje se, naime, moglo postaviti i na ovaj način: A što ako on nije bio dovoljno jasan u iskazivanju svog nezadovoljstva?

O svojim postupcima dosta je toga slušao iz raznih izvora. Bilo je onih koji su mislili da je skrenuo. Njegov otac, kojemu se već neko vrijeme nije javljao na telefon, grmio je protiv sinovih mušica zbog kojih je napustio studij i usprkos razgranatim talentima ostao bez zanimanja. Čak ni Đekson u prvi mah nije povjerovao u njegovu odluku. Većina je odbrojavala dane do njegovog povratka kući. Devaldu je bila razumljiva ta pomutnja. Na slici koju je odašiljao u javnost nije bilo vidljivih lomova. On je do samoga kraja – gotovo manijakalno – poštivao rutinu obiteljskog života, kao da je time želio iskupiti svoj skori odlazak. Takvim je ponašanjem samo izazvao dodatnu zabunu, a u Josipinim je očima ispao zločinac s predumišljajem. Dovoljno je bilo da se prisjeti s kojom je predanošću izvršavao svoje kućanske obaveze. Osobito se isticao u nabavkama – to je bio njegov resor. Tijekom posljednje godine, umjesto da se povuče, on se prometnuo u jedno od viđenijih lica na lokalnoj tržnici. Imao je dilerice sira, voća i povrća, a u ribarnicu bi mu petkom čuvali ribu. Vikendima bi se bavio uzgojem vinove loze – nije ni čudo što je tako malo pisao – na posjedu Josipinih – gdje ga je njegov punac upućivao u sezonske rezidbe, prskanje i pripremu zemlje. Sa svojim šurjakom svladao je tehnologiju skladištenja i pretakanja vina. Zatim njegova sudjelovanja u kuhanjima paradajza: zar je i to bio samo flert jednog pritajenog uma – spavača, kako je to sebi umišljala njegova supruga? Ali Devald je mogao evocirati ponos koji je osjetio kada je premazao ogradu bojom protiv hrđe. Toliko se bio duboko unio u ulogu hrvatskog muža da čak ni sada nije mogao točno odijeliti tog i takvog Devalda od ovog sada, Devalda 2008. godine, koji se petkom navečer vozika taksijem prema ljubavnom gnijezdu.

Iako se ponekad ne bi mogao sjetiti zašto je točno otišao od kuće, bio je začuđen okolnostima sloma njegovog braka. Kriza srednjih godina bila je fraza koju je prezirao. Odumiranje ljubavi? Možda, ali taj proces nipošto nije bio od jučer. U braku se nije osjećao ugroženim; uživao je slobodu kretanja, druženja pa i švrljanja. Bio je čak lišen i osjećaja iskorištenosti jer mu je njegova plaća gotovo u cijelosti stajala na raspolaganju. Za kikiriki, kako je to Josipa znala reći. Svoje seksualne potrebe mogao je zadovoljiti u okvirima braka, što se najbolje vidjelo sada, nakon osamostaljenja, kada je na seks mislio manje nego prije.