Veće od kuće | Dorta Jagić

ZAGREBAČKE GORKIČARNICE

Nas dvoje. Nakon kratkog dogovaranja krenuli smo, sjećam se, na kolače. Točno dva kolača. Naravno, putem smo zaobilazili sve ozbiljnim ljudima važne institucije. Sudove, općine, ministarstva, muzeje, vijećnice, kolodvore i knjižnice. Mi smo dvoje stare i gorke djece kojoj treba u vene nešto jako slatko. Netko je jednom rekao, i kad si krajnje sjetan i kad si krajnje sretan, nepce postaje organ spoznaje, jedino čulo. No nije posve tako; ja, recimo, uporno rabim te svoje zelene oči, pa gledam. Zurim, pratim, motrim.

Grad je danas mirisan i zove baš na uživljeno njuškanje i promatranje, a ja uporno odvraćam oči i zurim u nešto plošno i monokrono. U fasadu muških leđa. Samo blejim u ta tvoja leđa, velika duga i tvrda poput Kineskoga zida. Ona nekako uvijek odlaze, njišu se lagano ispred mene. Hodamo šutke Vlaškom, samo tramvaji buče kao dodekafonična glazbena pratnja tom razmaku među nama. I kao da me baš briga što u njihovim plavim utrobama sjede umorne trudnice i radnici nesvjesni svojih tetovaža pauka i kože boje pustinje. Čudno, na prašnjavom asfaltu navukla se previše sjajna glazura od sunca, kao da se treba zariti nož u to tlo i nešto odrezati, razdvojiti. Čak su se iz niskog grmlja u parku Ribnjak čuli zvukovi nalik repovima zvečarki. Začepila sam uši i mislila na eskapistički smisao kolača, narkotički smisao slastičarnice.

Odmalena volim slastičarnice. U slastičarnicama je sve puno mekoće, općesvjetske dobrote; na njih nitko ne baca kamenje, jaja, „molotovljeve koktele”. I inače, osim slastičarnica, ovaj gorki svijet svima napaćenima nudi raznolike zanosne adrenalinske vertikale, ringišpile i bučne sajmove, svakojake svjetlucave zanose, iako je posvuda ispod nas nešto otrovno i teško zakopano u zemlji. Crni kovčeg krađe, bolesti, rata. Razmisli, na tisuće je šarenih slastičarnica na svijetu, ma stotine milijuna. Čini mi se da si me vodio u milijun slastičarnica ovoga proljeća, jer Zagreb je u zadnje vrijeme pun gorkih plodova, gorkih riječi. Pun je centralnih seljačkih vašara i preskupih slastičarnica, zapravo – gorkičarnica. To je prava riječ za Zagreb. Gorkičarnica.

Nevine i slatke ostale su jedino one staromodne i ofucane, socijalističke slastičarnice na periferiji. Vedre, kao ona nadaleko poznata i musava, Orijent. U takvim slastičarnicama kao da je vječni rođendan neke stare naviklane tetke koja je upravo smazala baklavu i vadi gebis pred svima pa ga briše papirnatom maramicom. U takvim se prostorijama zamljackano ljudstvo redovito smješka glupavo u hiperglukoznom fleshu, pada u zanos i bez pune krigle piva, nargile i zelenih tabletica.

Netko će jednoga dana reći da su široka vrata u takve slastičarnice, i malo ih je koji iz njih izlaze; zapravo, iz slastičarnica se blago leti, i to uglavnom u neko putrasto i bijelo vatasto nebo šećernog šoka. Ipak, u Zagrebu takvo nebo spere već prva kiša.

Zašto su te dobre, tople slastičarnice redovito na periferiji? Jedna majušna slastičarnica odmah kod Kvatrića, ne znam joj više ime, e, ta je idealna za jake doživljaje, za sastanke i rastanke. Baneš nesretno zaljubljen i znojan s ceste, a unutra te dočeka barem nekoliko praznih i neuglednih stolova i stolica, velika zrcala i vitrina puna debeljuškastih kolača. Naravno, većina kolača je divno opasna po zdravlje, izaziva artistički nagon za autodestrukcijom. U takvim slastičarnicama kao da se može vječno živjeti na neki britko kometni, kratak način. Kao da su i ti nevidljivi slastičari tamo iza vrata tek cukreni anđeli čiji su atributi ljepota, dobrota i kratkometražna vječnost. Sva krhkost svijeta ovdje je posve jasna, prolaznost se ljeska u jarkim slojevima boja pod umjetnim svjetlom. Mislim da bi se neki nespretni, ali divni Ples šećerne vile morao izvoditi u takvim slastičarnicama. Čak i neki lijepi rekvijemi s velikim orkestrima. Mogli bi se organizirati turniri u gađanju kremastim tortama zvanim „Ledeni vjetar”.

Kad sjedneš i nalaktiš se, možeš u glavi polako odsvirati nešto na maloj harfi, dok ne stigne narudžba popraćena mlakom čašom vode u lijenoj ruci konobarice. Dok ritmično zabadaš viličicu u biskvit, osim hranjenja za stolom se može raditi svašta – najzabavnije je diskretno zuriti u druge goste, a može se poigrati sa škriputavim vratašcima percepcije i unositi nostalgiju u povješane starinske fotografije Zagreba. U takvim slastičarnicama bljesnu kao trešnja na šlagu lijepe uspomene na djetinjstvo, na jedva položene ispite, na skromne svadbe. Davna lica naših bližnjih sabiju se u jednu beskrajno gustu točku, u sitni zadak muhe na staklu vitrine sa sladoledom. I zaista, sve što u životu imamo u tom trenutku stane za mali okrugli stol s tanjurićem, a sive se grubosti i oštre ravnine pretvaraju u tople čokoladne kružnice i orošene spirale cvijeta od šećera.

Da, ima dana kad je u gradu sve plavo i sve ružičasto, pa i ono gorko crno ispod zemlje. Nas dvoje, dva kolača. Ti i ja, slobodni umjetnici, sjećam se, slavili smo danima neobičan praznik, Dan slobodnoga dana. Onaj dan bučan kao pucanj čija prazna, prostrana sloboda traje po nekoliko lijenih mjeseci. Vrijeme kad se može samo lutati, sanjariti i voljeti (ovo posljednje samo ako si crni papar zemlje i ružičasto svjetlo svijeta).

Ti, propali vitez, guraš sporo svoj stari bicikl kao lipsalog konja, i baš te boli đon što prema nama trčkara sedmero djece koje nikada nećemo roditi. Nije bilo mnogo majki, očeva i prolaznika za slavlje Dana slobode, na pločniku u Vlaškoj sjedila je na komadu kartona samo stara Ciganka, pušila i prosila ni sama ne znajući što. Vidi li i ona u tom svom odsutnom bunilu cigaretnoga dima da je sve oko nas, ako to hoćemo, u jakim slastičarskim bojama? Jer bijeli su ostali samo ti gradski oblaci koji jure nebom kao da su od šećerne vate natopljene nekim gorkim gorivom.

Kad smo stigli, u maloj je slastičarnici bilo psihodelično i toplo. Zidovi i pločice topili su se u picassovski ružičastoj i plavoj. I sve je bilo maternički toplo, lica, zubi, kremšnite su drhturile, šećer je odzvanjao, odbijao se od zidove i pjevao ovo je dom, dom. Zamišljam da je slastičar zaključao vrata i naredio da trebamo od sreće pojesti pedeset kolača. Iako sam dobila svoj tanjurić s kolačem, polako zabadam vilicu u tvoju visoku šampitu, a zajedno sa suzama sladosnicama slijeva mi se šminka niz lice. Najradije bih zapjevala iz sveg grla neku balavu baladu. Te se šećerne brazde niz lice odaju kao tragovi zaljubljenoga crnog puža. No nema nekog slastičarskog džentlmena da me odvede iza zastora i da mi skine kuglicom sladoleda od vanilije te mrlje nalik čađi dimnjačara koji ne donosi sreću. Inače, kažu da kad se netko u slastičarnici zavoli, da kuglice polete u nebo kao baloni, kao ptičje duše, a kad se odvoli, e kad se odvoli onda se sladoled pretvori u bljutavo i otrovno jezerce vode. Tko bi ga znao.

Promatram ti naborano lice, smežuralo se od ljubavi prema previše slatkom. Mljic-mljac, mljic-mljac, vrijeme u slastičarnici kristalizira se u našu zajedničku šećernu povijest. Kad sve završi, naše bi se dvije ruke na stolu trebale sklopiti poput kapice princes-kolača, a u nekom boljem svijetu mogle bi postati jedna velika ruka od marcipana što simbolizira ekstatični spokoj vjenčanih.

Ipak, kad zagrizaš u svoju golemu šampitu, erotičan si poput velike harmonike koja rasteže svoja crvena usta. Odjednom gladna tvoje ljubavi, pružam ti obraz na poljubac, a ti se prvi put otkad te znam u trzaju odmičeš. U toj sekundi lijena gospođa za vitrinom vidi da se u mojoj glavi sve vrti oko tebe i za tebe, kao tužna umiruća galaksija. Ludim. Čitam naopačke tvoje ustežuće pokrete, pa opet, slijeva nadesno. Ludim. Slastičarnica postaje spaljena aleksandrijska knjižnica tebe, i svaka mi se korica na kolaču osipa zbog tebe. Mrvi se naša mini-katedrala od šećera, i kad nas ne bude ostat će u šećernom prahu samo mali ptičji tragovi. Nešto me pitaš na nerazumljivom materinjem jeziku kojim govori svaki ravnodušni muškarac. Odjednom kloparanje, kloparanje, iz tvojih usta čulo se samo kloparanje neke mehaničke zamke. Lažni, vrlo skupi zubi kuckaju konsonante u tvom savršenom porculanskom zubalu Roberta Redforda. U tvojim ustima mali limeni bubnjari zabubnjali su zagrebački posmrtni marš. Osjetljivijim gostima slastičarnice pucaju bubnjići kao dugmad. Što je, samo sam se šalio. Šalio. Šećerom umrljani šaljivdžija.

U prijevodu na usamljeni ženski, zapravo mi kažeš: curo, ovo je naš kraj, broji do deset, lakiraj te nokte, počešljaj se, smršavi. Obriši usta od tog ruža, baš je ružan.

Tišina. Čujem samo ženski hihot za susjednim stolom. Nazvat ću policiju, vatrogasce, neka se hitno nešto dogodi prije nego ostarim sama i nevoljena u ovoj slastičarnici! Svakako prije nego ti se na jeziku stvori ona specifična gorčina s premazom dosade i ova slastičarnica na kraju svijeta odluči uložiti u preuređenje i postane običnom gorkičarnicom. Običnom mramornom kockom u kojoj se čita Gorki mjesec.

Poželjet ću nešto strašno. Recimo, voljela bih da iznenada grune na Zagreb tornado iz Amerike, i iščupa kao kutnjak ovu slastičarnicu, podigne je visoko u nebo pa je spusti tek u dalekoj zemlji Ozu. Da odletimo do neke ostarjele i kostobolne Doroti koja još ima moć udahnuti pustolovinu i strast onomu što je umrlo. Da ti zabijem, umrljam najdeblju šampitu u lice kao jastuk koji ne propušta zrak. Krkljanje. Batrganje.

Ne gledajući u moju šutljivu grimasu, naručio si još jedan kolač. I zatim čitaš i čitaš odsutno, satima neke pohabane novine. To mrzim. Sav se pretvaraš u zadnju stranicu novina i mljackaš naslove. Tvoj se posljednji kolač bliži svome kraju. Kao i ja.

Čuju se gorke sirene iz grada.

Što god se sad dogodi u slastičarnici na kraju svijeta, prepuštam slučaju.