Veće od kuće | Dorta Jagić

MRAMORNE MEDUZE

Ustala sam rano, još prije doručka. Siječem blagu lelujavost zraka, zamućenost tek izlegle zore nad gradićem, žurim prema skromnom parku, prema stablima i ukrasnome grmlju, a onda i šetnici uz pospano more. Želim promatrati kako se jedva, ispod visoke kamene obale – nekom drevnom bizantskom navikom – biba ranom molitvom neprobuđeno more. I zuriti visoko u obline oblaka, pratiti ih kako mirno klize nošeni zračnim strujama. Bez otpora. Oblaci, te nekovrsne amfibije satkane od vodenih kapi, što dišu i žive u zraku. Kao i svugdje na svijetu, i ovdje se u istanbulskoj Tuzli, u hirovima nečeg samo njima znanog, skupljaju i kidaju, obličuju i razobličuju. Oblaci se, slično meduzama, razmnožavaju bespolno, pupanjem. A njihovi su žarnjaci električna iskrenja, gromovi, munje. Oblaci, kad požele, opeku zemlju.

Mi pjesnici ne razmnožavamo se pupanjem, već venjenjem. Skupljeni iz cijelog svijeta, danima smo zatočeni na ovoj istanbulskoj obalnoj periferiji, mljackamo samoglasnike jezicima obloženima nesporazumijevanjem, i neugodno smeđim talogom od tri srknuta espressa. Kroz teški baršun hotelskog dekora i lažni mramor stubišta na ulazu bježim svakog jutra iz dokonosti pjesničkih mucanja na polomljenom engleskom. Jedino jaran i pjesnik F. dijeli moju bol zbog takvih jalovih međunarodnih pjesničkih kongresa. Kao ljudski mamci koji se trebaju ugojiti za gladne muze pjesništva, ugurani smo s neiscrpnim obiljem turske hrane u taj zlatni hotelski kavez. I ni makac. Svaki se od nas dvadesetak stranaca, sa samo jednom na turski prevedenom pjesmom u džepu, u dosadi i s prejakom hranom za trpezom nasukao u ovom dalekom predgrađu Istanbula. Žvačemo, pijemo i čekamo taj jedan jedini nastup, u osmanskim ukrasima škrtoj i pregolemoj Kongresnoj dvorani Tuzle. Kroz F.-ov gusti dim cigare čini mi se da je veliki i zlatni Stambol daleko daleko.

Ipak, zadnjeg tuzlanskog jutra napokon mi se srce pokrenulo iz hedonističkog stupora! Jer bismo, čujem iz žubora engleskog, trebali poći s organizatorima na egzotični izlet, starom brodicom do otoka s palmama i mačkama. Burgaza. S kamene obale, pomalo oklijevajući, drvena nas brodica odvozi prema slavnim Prinčevskim otocima. Otoci su to našoj publici najpoznatiji po djelu njemačkoga pisca i diplomata, Joakima Sartoriusa, svojevrsnom putopisnom pjesmom u prozi „Prinčevski otoci”. Na turskom se zovu Kizil Adalar, i devet ih je. Prije ere turizma, poznati su kao toposi dvije vrste ruba: ili progonstva svakojakih velikodostojničkih otpadnika, pobunjenih osmanskih prinčeva, ili duhovnog uzdizanja u hladu brojnih samostana, sinagoga i crkvi. Lazareti su to već izumrlog jezika ladina, jezika kojim su šaputali, pjevali i govorili prognani podanici kraljice Izabele I. Kastiljske.

Usput, primijetila sam da svi otoci svijeta imaju neobično lijepa imena, bit će zato jer su otoci oaze sigurnog i suhog u pustarama vode, pa dobivaju imena zvučna kao što su to umjetnička, ili kao neku sjajnu zahvalnicu, šareni orden.

U zanosu F. i ja više od sata sretni i šutljivi stojimo na pramcu, gledamo kako klizimo u sfumatu pokraj savršenih anorganskih divova, distopijski sablasnih tamnih kranova i tankera, prekooceanskih brodova u morskoj izmaglici. Čine se postapokaliptični opustošeni i napušteni, da su od nekog rezigniranog kapetana ostavljeni plutati sami u svom čeličnom veličanstvu. Dramatična nijemost tog mutnobijelog, smeđeg i tamnocrvenog brodskog metala u duši stvara elementarnu, polazišnu glazbu. Inače nametljivo sunce iznad nas danas je izblijedjelo, difuzno je i gotovo vodenasto žuto, kao da ga je progutao klobuk neke pravedničke nebeske meduze.

Ukidajući svaku našu prolaznost, Mramorno more ispod nas je pra-mirisno, kao tisućama godina staro vino. Je li tako drevnim putnicima i Odiseju mirisalo njegovo more? A ta nemoguća boja, boja kakva i treba biti, nezemaljska, sirenska. Kao i blago riblje natrula boja obzora. Na površju mora samo se gdjegdje pojave skromni, nenametljivi kormorani, debeljuškaste meduze, galebovi. Površina mora ljeska se poput šantung svile, poput haljine utjehe. Osjećaj koji mi kola tijelom vladavina je mitske, nestvarne vode. Postajem načas ta mramorna voda. Ili točnije, njezina znatiželjna radost.

Glavni cilj ovog krstarenja posjet je rodnoj kući poznatoga turskoga pisca Saita Faika. Taj je besmrtni turski pisac, Faik, živio i pisao snažne, trpke kratke priče o životu na Burgazu, o ribarima, lutalicama, vlasnicima starih kavana i drugim naoko običnim ljudima. Možda nikada ne bi pisao o nama.

Niti nas pozvao na kavu. Ni zapalio cigaretu s nama. A eto nas sad ni manje ni više nego u njegovoj kući. Nekako je to ipak preintimno, kao da nam je izložen previše. U muzeju gotovo prostački fokusirano promatram slike, namještaj, dnevnike, njegove crno-bijele fotografije. Društvo tuzlanskih forenzičara. S jedne nam se veće kopije fotografije toplo smije izborano, suncem opaljeno lice pod slamnatim šeširom i njegov crni pas. Kakvo beskrajno lice! Na Saitovu licu praćka se pod čelom par dijamantnih riba, dva lijepa oka. Ne mogu odrediti koje su boje; možda dubokoga, hipnotičnog bizantskog plavetnila, najskuplje boje bizantskoga slikarstva freski jer se njezin prah dobivao iz kamena lapis lazuli. Onog mora u kojem svoj neprestani, ludi balet izvode debele, mliječnobijele meduze nalik velikim kolačima od šećera, netopljivima u svoj toj nevidljivoj soli. Njegov te pogled može pretvoriti u kamen. Ili u meduzu. To lice te gleda i priča morske tužne i pijane priče. I zato ne prekidaj fotkanjem i tračevima.

Još kad smo se iskrcali s brodice na obalu, u vodi su se grušala golema jata meduza. Tisuće živih bjelanjaka. Snježnobijelih poput mramora. Kao najdirljiviju baletnu točku, motrim te izduljene, ukošene meduze u plićaku kako se kovitlaju. Izgledaju i kao olujni mali oblaci nekom greškom nastali u vodi pa se upinju izaći. Izgledaju zapravo svakojako. Čudno, ujedno su oku silno odbojne i duboko zanosne. Teško mi je zamisliti kako ljeti – ma koliko vruće bilo – gola ulazim u more prepuno meduza. Istina, bojom pomalo nalikuju gromadama leda, obećanju rashlađenosti. U svakom slučaju, zovu. A nije dobro odazvati se.

Jer sve te meduze izgledaju kao uklete duše u Faika nesretno zaljubljenih starica, djevica, udanih žena. Sad su one samo nezemaljske morske sirene, i takve endemske meduze postoje samo u ovom moru, a nazvat ću ih mramornim meduzama. Kao da svojim ritmičnim plesnim pokretima dozivaju neoprezna kopnena bića da zauvijek zarone i legnu u svijet žarnjaka, u pržeće more, u divlju podsvijest ovog planeta. Ipak, njihova poezija nije smrt. Njih zanima opstanak, život.

Iz nekog razloga, od svih organskih bića Zemlje besmrtna je samo jedna vrsta meduza, turritopis nutricula. I nije to samo zbog profinjena jelovnika s mlađi, planktonima i ribljim jajašcima. Tko zna kako su to trajanje sredile s Bogom. Možda zato jer su meduze, svakako, među najljepšim morskim stvorenjima. Mala zvona građena uglavnom od vode. Zvone vodu. I svijetle. Pa tko ih ne bi volio? A kako bi se inače one jadranske vrste zvale morska mjesečina? Unatoč tomu što meduze ne plivaju, ne trude se, već samo plutaju nošene morskim strujama, u svjetskim morima su žive i zdrave već pola milijarde godina. Njihovi žarnjaci kao da su na nešto tajno ljuti, peku i truju valjda gorke od tolike zemaljske povijesti u njima. Dodirne li ih se, izbacuju žarnu nit poput harpuna. Obrana ili napad bez milosti. To me, naravno, podsjetilo na neke lijepe, gorke i ranjene ljude. Osobito ranjene žene. One što hodaju po tankom užetu između ljepote i smrti, jezika nateklih od raznih otrova krivih ljubavi.

Meduze, tko bi rekao da te nježne mini-haljinice ponekad jednim ubodom ubiju kupača. Grčka je Meduza, jedna od Gorgona, pogledom pretvarala u kamen. A morska pretvara u leš. Čitala sam negdje da je vrsta zvana portugalska lađica u vodama Sardinije nemilosrdno ubila usamljenu plivačicu, neku crnokosu Mariu. Gledam njezinu crno-bijelu fotografiju, Maria je bila neobično lijepa. Kao i meduze. Tko zna, možda su je samo htjele poljubiti i zagrliti, ali nespretno.

Baš me zanima kako ih ovdje prinčevski otočani zovu? Naši su im otočani dali gruba, smiješna ili pak poetična imena, ovisi o temperamentu otoka. Što se moga sluha tiče, najtočnija su imena za meduze morska mjesečina i morsko pluće. Na Krku, zovu ih nježno suza, negdje misečina, a na ostalim, južnijim otocima pizdacina, putamarina, klobubučina, pizdurinka, pizdejica, gljandura, zlogodine. Ja bih ih nazvala morske balerine.

Kako bi ih nazvao Faik? Motrim opet te pomno stilizirane nabore na skromnom krevetu uza zid, drveni radni stol za pisanje s mnoštvom knjiga, i misli mi se odvuku na nježno proziran izgled Saita Faika. Sait, spava li četrdesetih prošloga stoljeća, na vrhuncu stvaralaštva, noću sam u krevetu? Jesu li mu to u snu tekle neke dosad nepoznate morske suze? Suze boje snježnobijelog mramora. S namještenim fotoaparatima F. i ja se ogledamo u golemom zrcalu koje pokriva većinu zida u kojem se svakoga dana, sva je prilika, ogledao Sait Faik. Je li taj karizmatični pisac, koji je mirno plutajući u plazmi svoga estetiziranog života, ikoga nasmrt opekao? Neoprezno pružio nekomu svoje odveć modro, poludrago srce? To u njegovu kućnom muzeju, čini mi se, nigdje ne piše. Samo lebde nejasna, poluoblačna gonetanja, poput otočkih mačaka čupave slutnje. Piše crno na bijelo samo što je sve rado čitao, jeo, pisao i s kime se sve družio. Sve ono što nas, u faikologiju slabije upućene goste, ipak možda manje zanima.

Nakon obilne večere u jednoj od snovitih vila, vraćamo se otežali pristaništu i škripi našeg broda. U strmom se spustu ulicama možemo ludirati, skakutati i cikcakati samom sredinom ceste, jer na ovom Prinčevskom otoku nema automobila; naime, Burgaz se diči samo konjskom zapregom, tisućama najšarenijih mačaka i predivnim drvenim vilama. A palme i borove ionako imaju više-manje svi otoci. Pa čak i s tom strašnom crnom mrljom na površju, nastalom u velikoga šumskog požara prije nekoliko godina, Burgaz se doima iskusno. Nekako starinski, stabilno i zaštitnički. Kao da je stvoren da štiti profesionalne sanjare i pisce od okrutnosti kopna, jer je dostojanstveno stao u nekom svom prohujalom vremenu, otkupio ga od ovog banalnoga svijeta.

I ja bih rado stala u nekom starijem, otočnom vremenu. U slojevitoj, punoj tišini. Čvrsta, kao kamen koji nova i jača bujica, usprkos svakom naporu, ne može povući u tok. Otela se tom besmislenom ubrzanju barem na neki simboličan način. Ne kotrljati se okolo autom, ne voziti se tramvajem. Ne trljati vječito površinu mobitela. Znak moga vremena ponajprije je mobitel. On u svojoj neurozi često nešto bunca, zvoni. Zamršene duge kose od vjetra s pramca, bacila bih najradije mobitel u tamnu, modru vodu da ga rastvore prastare i na naš svijet pravednički ljute meduze.