Veće od kuće | Dorta Jagić

POHVALA HOTELIMA
(vodeno zrcalo i soba poezije 800.003)

HILTON I JA

Putnik uči dok je živ. Nisam unaprijed rezervirala sobu u hostelu, jer sam ponekad i nemarna i naivna u optimizmu. Naravno, kao sportski nepismena, nisam znala da je baš tih dana u gradu K. svjetsko prvenstvo u nekom meni apsurdnom sportu. Više se ne sjećam ni kojem. Ali revni navijači iz cijelog svijeta ne mare za neupućene putnike. Oni su se mjesecima unaprijed pobrinuli za smještaj. Što se tih poštenih ljudi tiče što se vraćam iz tuđine sama a samo sam na proputovanju i treba mi smjesta hostel ili Ibis hotel blizu željezničke stanice. Samo na jednu noć. Već na rubu nesvjestice nakon cjelodnevnog presjedanja i tandrkanja vlakovima, pod blagom kišom vučem kovčege do info centra, jer nadam se nemogućem: čudu da ću pobijediti u rezervaciji neosjetljivu internet tražilicu koja tvrdi da nema nigdje nijedne slobodne sobe. Nula. Barem ne ispod 400 eura. Lijep i ljubazan mladić na recepciji pokušava pomoći, ali ni njemu ne polazi za rukom. Neuvježbani anđeo. Dakle, moram odsjesti ili a) ispod mosta ili b) u jednom od Excelsiora, Raddison Blue, Marriota i tko zna kojih zvjezdastih čuda. Nema sredine. U mješavini sreće i krivnje zbog takve sudbine, lutala sam sa svojim sparušenim, malodušnim novčanikom među konstelacijama hotela s pet zvjezdica. Na kraju, zapao me ni manje ni više nego blještavi Hilton, pokazavši se najpovoljniji od svih nabrojanih, a i najbliži je kolodvoru. Pjesnikinja s periferije prvi put u Hiltonu! A što, poslije malo svile i kavijara mjesecima samo nešto parizera i suha kruha? Ne mogu sad na to misliti. Tek kad sam se istuširala u veličanstvenoj kupaonici i bacila na krevet kakve će na traci proizvoditi tek u raju, odjednom mi je bilo drago i za goste navijače koji su popunili sve hostele, i za apsurdnost sporta. I da ipak neću morati dijeliti paštetu pod mostom sa skitnicama i duplo mlađim backpackerima.

JEZIK HOTELA

Kao i mnogi pisci i putnici, volim hotele i njihove različite poezije. Točnije, neobična pretapanja različitih nijansi ugodne prolaznosti i bezdomnosti, melankolije i kiča, istrtosti i luksuza, otmjenosti i samoće. Uz hotele se neizbježno veže beskonačan lanac asocijativnih nizova, povijesnih anegdota i osobnih sjećanja, naslovi knjiga, filmova i feljtona, naposljetku, neke fabule sa stranica crne kronike. Kad kažeš hotel, u nutrini se zaplete gotovo neraspletivo klupko složenih psihograma, informacija i bizarnih detalja. Ali u stvarnim hotelskim svjetovima, na licu mjesta, nema mnogo digresija, komplikacija i nedoumica. Jezik hotela poznaje samo jednostavnu gramatiku. Sav se hotelski promet odvija na škrtom jeziku ključeva s brojem, datumom prijave i odjave, kratkim uljudnostima i rastopljenim vremenom koje kaplje iz nosa sobarica.

Hotel je privremena kuća u kojoj ništa nije tvoje i sve je tvoje. Na recepciji plaćaš slatku iluziju da je to tvoj dom na neko vrijeme, tvoj život koji napokon uređuje netko nepoznat, netko zauvijek drugi, i da će sve sjesti na svoje mjesto dok te nema u toj sobi, dok okolo obavljaš poslove ili kao samodopadni flaneur lutaš ulicama. Skrivena od tvog pogleda, neka služinačka bića u uniformi dobivaju plaću od uprave hotela za pospremanje tvog života. I zaista, hotel je ona idealna paralelna dimenzija gdje te bespogovorno goste i poslužuju kontinentalnim doručcima, čistim ručnicima i plahtama, u kojoj te nitko ne kori i ne gnjavi zahtjevima, i u kojoj bi se sitnice i repovi tvoga života nekim čudom trebali zamijeniti nečim boljim. Ili barem nakratko prekriti brokatom. Dok si u hotelu, makar i kratko, nešto bi se svakako drukčije trebalo dogoditi, neka kraljevska ekstaza, neki susret, neki zaborav. Ili ne? Ljudi odlaze i dolaze, ništa se stvarno ne događa, kaže stari ratni veteran, doktor Otternschlag, u već požutjelom filmskom klasiku Grand Hotel. Iako desetljećima živi u hotelu, u tom pogledu nesumnjivo griješi. Da, ljudi dolaze i odlaze, ali sve i svašta im se događa iza hotelskih zastora i ključanica – ljubavi, otkrića, strahovi i smrti. Tihe, nezabilježene povijesti rame uz rame s onim grandioznim, zapisanim u arhive. Samo hoteli, kao i svaka neutralna podloga za održavanje estetike prolaznosti, ostaju ukopani na svome mjestu, poput svojih dostojanstvenih livriranih vratara.

K POVIJESTI HOTELA

Ne samo zato što je prije nekoliko godina dobila veliku međunarodnu hotelijersku nagradu, trebalo bi napokon sjesti i napisati tu bujnu, dostojanstvenu povijest naše Esplanade. Što bi se tu sve našlo; od anegdota o Hitchcocku, Orsonu Wellesu i Catherine Deneuve do stola, svojevrsne relikvije, za kojim su sjedili Krleža i Sartre.

Opća povijest hotela gotovo da nije uhvatljiva, nije jedinstvena, kao što je recimo, povijest začina ili povijest frizura. Možda je zbog njezine razvedenosti i brojnih preklapanja još nitko nije zapisao. Koliko je povijesti hotela moguće? Vjerojatno stotine, zanimljiva bi bila ona literarna, pa politička, estetska, ekonomska, filozofska, romantična, čak i futuristička povijest.

Važnim povijesnim razgovorima, događajima i velikim licima nakrcane su arhive velikih hotela kao što su bečki Imperial, njujorški Waldorf-Astoria, londonski Ritz, Cecilienhof u Potsdamu, Taj Mahal Tower and Palace u Mumbaiju, egipatski The Mena House, Raffles u Singapuru, istanbulski Pera Palace itd. U takvim se hotelima sastančilo na najvišem političkom nivou, događali su se prevrati i donosile odluke, potpisivali sporazumi, izbijali teroristički napadi. U luksuznim su hotelima živjeli mnogi kraljevi u egzilu, ili nesretne princeze poput Leile Pahlavi, kćeri iranskoga šaha Reze Pahlavija. Po ritmu preimenovanja nekih ovdašnjih hotela, kao što je hotel Imperial u Opatiji, mogu se iščitavati izmjene vlasti na ovim prostorima. Bajni se hotel prvo zvao Kronprinzessin Stephanie, zatim Regina Elena, slijedi Moskva, zatim Central i na koncu Imperial. No, ljubavne se priče ne daju tako lako iščitati iz hotelskih imena i datuma. Tko zna kolike su se velike ljubavi začele u hotelima i živjele poput repatice, a kolike propale. Uz hotele je često vezana underground priča, droga i prostitucija, sjaj i bijeda kurtizana. Sve u svemu, hoteli su tajne riznice svakojakih dramatičnih sjećanja, a hotelsko osoblje čuva zavjet šutnje.

A početak hotela? Kad je otvoren prvi hotel? Po nekim izvorima, prvi hotel na svijetu je Hoshi Ryokan u gradiću Awazu Onsen u Japanu, otvoren 717. n. e. i još uvijek dobro posluje. No, po arheološkim nalazima čini se da stvari zalaze mnogo dublje u prošlost, još u vrijeme zlatnog doba Grčke i Rima; navodno su upravo stari Rimljani prvi putovali larpurlartistički, iz zadovoljstva. Uostalom, iz novozavjetnog izvještaja vidimo da Josipa i trudnu Mariju, na putu u rimsku provinciju Judeju, nisu primili na recepciji betlehemske gostionice, jer više nije bilo mjesta, pa se Isus rodio u jaslama. Da je vlasnik tog inna bio pronicljiv i pobožan, već bi nekako našao sobu za tu zgodu, i taj bi povijesni hotel do danas više nego dobro poslovao.

JE LI HOTEL NASTAMBA PO MJERI (KREATIVNOG) ČOVJEKA?

Kad razmišljam o poznatoj životnoj priči britanskoga bračnog para, Davida Davidsona i njegove žene Jean, koji već 22 godine sretno žive samo u hotelima Travelodge, nameće mi se zaključak da su hoteli idealna nekretnina. Nije čudo da svim rođenim nomadima čak i zidovi dalekih hotela izgledaju kao prozori u svijet, jer hotelske zgrade nisu opterećene teškim pasivno-agresivnim vlasničkim odnosima naših stambenih nekretnina, i njihovom nepromjenjivom okolinom. Odatle i najbezličniji hoteli u ozračju imaju nešto lako i nebesko, pa nije čudo što se hoteli kategoriziraju baš sa zvjezdicama. Nisu bez razloga svoje živote u hotelima proživjeli mnogi ljudi koji ispadaju iz tvrdih okvira; u hotelskim sobama su duge dane i noći provodili osebujni ekscentrici, pisci i zanesenjaci. Lista zvučnih imena je preduga za ovu svrhu, recimo samo da su to, između ostalih, bili Nikola Tesla, general Douglas McArthur, putopisac W. G. Sebald, Howard Hughes, Coco Chanel, Vladimir Nabokov, W. B. Yeats, Paul Henry, James Joyce, Samuel Beckett, Tennessee Williams, Sartre i Simone de Beauvoir su puno živjeli po hotelima, odvojeno. Pa Dylan Thomas, Janis Joplin i sva sila starih holivudskih glumaca. U nekim je hotelima umjetnička inspiracija bila raspršena u zraku kao osvježivač prostora ili dim marihuane. Jedan od takvih nadahnjujućih hotela bio je Algonquin u New Yorku. Takozvani „Algonquin Round Table” bila je zgodna grupa duhovitih pisaca, kritičara i glumaca koja se okupljala za ručak u hotelu Algonquin od 1919. do 1929. nadmećući se u verbalnim igrama. Neki od članova stola bili su Ruth Hale, George S. Kaufman, Dorothy Parker, Robert Benchley, Alexander Woollcott. Otmjen, ali bez ulickanoga glamura, njujorški hotel Chelsea ušao je u legendu kao topli dom brojnim piscima, glazbenicima i likovnjacima. Ako spomenemo samo neke od njegovih neobičnih stanovnika, Dylana Thomasa, Fridu Kahlo, Noru Sumberg, Allena Ginsberga, Boba Dylana, Jimija Hendrixa, Roberta Crumba, Arthura Millera (u hotelu „odsjedio” čak devet godina), Iggyja Popa, Charlesa Bukowskog, Patty Smith, čak i Madonnu, steći ćemo vjerodostojnu sliku. Drumski lovac na Boga, Jack Kerouac, u tom je hotelu napisao On the Road, a Arthur C. Clark genijalnu epopeju 2001: Space Odyssey. Na koncu, vrijedi pogledati eksperimentalni film Andyja Warhola i Paula Morrisseyja, Chelsea girls, koji prati avangardne stanare tog hotela. S druge strane obale i inspiracije, blještavi dvorac, hotel Chateau Marmont kvintesencija je holivudskoga glamura. Možda je dovoljno reći da je podignut na dekadentnom Sunset Boulevardu. U toj su ekscesnoj, luksuznoj atmosferi zasićenoj (vinskim) mušicama i hirovima, živjeli, očajavali i stvarali F. Scott Fitzgerald, Dorothy Parker, Tim Burton, Annie Leibovitz, Helmut Newton, Merylin Monroe, Elisabeth Taylor i današnji razmaženi celebrityji. Naravno da takav hotel mami filmsku interpretaciju, pa je o hotelu Marmont kao glavnom protagonistu filmske priče Sofia Coppola 2004. snimila oskarovac Somewhere. O toj hedonističkoj i dijaboličnoj atmosferi Los Angelesa nariče i vječna pjesma Eaglesa, „Hotel California”. Članovi grupe Eagles izjavili su svojedobno da je pjesma interpretacija života na visokoj nozi u L. A.-u. Najblaže rečeno.

ŽIVOT I SMRT U HOTELU

Hoteli su mali kopneni otoci pod blještavim suncem neke bolje prolaznosti od one svakodnevne. Tješe i lažu goste sa svojim velikim svjetovnim portalima, mesinganim pismenima, prostranim mramornim prilazima i velikim plohama prozora. Pisac i teoretičar Siegfried Kracauer govori o hotelu kao antitezi Božjoj kući. U osobitoj tišini hotelskoga lobija skupljaju se u određenu jednakost i bratstvo neznanci, lica se skrivaju iza novina, rukama ispruženim uz pepeljaru i šalicu kave. Moguća je svaka vrsta detektivskog ili fantastičarskog zapleta, kao u Hotelu Bertram Agathe Christie ili u Plavom hotelu. Mnogi su pisci radnju smještali u hotele, jer su svojom formom idealni društveni laboratoriji za testiranje psihe i odnosa. Istina, oni bolji hoteli u sekundi mogu omekšati u svakodnevici okoštalu činovničku maštu pogledom na svoja golema rotirajuća ulazna vrata. Vrtnja staklenih ploha, ples i zaziv finog prijelaza, metamorfoze. S takvim ulazom u hotelski lobi, sav pepeo i čađa nestaju sa stvari. Lijepi hoteli su kao ona otmjena zrcala s pozlaćenim okvirima u koja želiš ući kao u okomitu vodu i otopiti se u njima, s kovčegom prijeći u neko mondeno prikazanje raja. Za određenu svotu novca u ruke dobiješ ključ i liftom se uzdižeš do svoga kata. Do sobe te čekaju samo tihi i duboki hodnici, svečano nijemi uzani prolazi s izgaženim jezikom dugoga tepiha. Nema mnogo živih bića, tek pokoja sobna biljka u dnu hodnika, u ukrašenoj posudi kraj velikoga prozora. Sve je apstrahirano i svedeno na ugodne minimume; u sobi ili apartmanu nema suvišnih stvari, ni lanaca teških odnosa. Jedini dopušteni lanac u tom svijetu jest hotelski lanac. Dapače, cijeli nizovi lanaca s bombastičnim imenima, Bristol, Hyatt, Ritz, Carlson, Central, Hilton, Savoy, Sheraton. Nešto je oslobađajuće i utješno u tome da vrata hotelskih soba umjesto imena i prezimena na pločicama nose tek dobre stare neosobne brojeve. Soba 23. Radi se o melankoličnoj i uvrnutoj kabali anonimnosti. Zapravo, odvojenost i ugodna anonimnost je ona nevidljiva zvjezdica koju ima svaki hotel. Za sve ono mnoštvo isprebijanih lica umornih od rutinskih pejzaža i poslova, prebliskih ljudi i dana, hoteli su nalik poluzatvorenim očima konobara koji iz blago povijenog poluprofila poslužuju okrepljujuće čašice života. Dekoracija, mini-barovi, mali gutljaji, zalogaji, fini mirisi, restorani, svjetlost velikih lustera, kockarnice, sva ta ekstaza osobite vrste potrošnje, trošenje dovedeno do paroksizma i hiperbole, do svrhe po sebi, do poništenja. Odatle je u lobiju neizbježan i sudar dolce vite i thanatosa. Ekstaza i agonija, kao u Smrti u Veneciji. Neke je slavne egzistencije hotel kao životni okvir nadvio i zaokružio do bizarnosti. Na primjer, biografi kažu da je osamljeni i nesretni dramatičar Eugene O’Neill, umirući u apartmanu 401 bostonskoga hotela Shelton, iscijedio posljednje riječi: Prokletstvo! Znao sam, rodio sam se u hotelu i skončat ću u hotelu. Naime, u sobi njujorškoga hotela Broadway Eugenea O’Neilla je rodila američko-irska glumica. Neka od najsublimnijih i najelegantnijih bića ovoga svijeta umrla su napuštena i sama u hotelskoj sobi krajnje neelegantno. Zamislimo samo očajnog Sergeja Jesenjina koji se prerezanih žila vješa o cijevi radijatora u petrogradskom hotelu Central, pa predoziranu Janis Joplin u sobi hotela Landmark ili umirućeg Oscara Wildea zabuljenog u ružnu tapetu svoje sobe 16 u pariškom hotelu D’ Asace… U doba američke Depresije u velikim su se gradskim hotelima iznajmljivale takozvane sobe na jedan sat. Shrvani poslovni ljudi bi zaključali za sobom, otpili nešto i skakali s prozora u vertikalu smrti. A u doba današnje, tehnološke Depresije i umiranje je drugačije; za djecu se programiraju krvave videoigrice poput takozvane Smrt u hotelu, gdje je vaš zadatak marljivo i brzo ubiti sve posjetitelje jednog hotela.

O čudnoj povezanosti hotela i graničnih egzistencijalnih situacija dovoljno govori uloga mnogih hotela u olujama rata. Izbjeglički hotel potresno je opisan ne samo u filmu Hotel Rwanda, već i u romanu Hotel Zagorje Ivane Simić Bodrožić. Još se sjećamo kako je pala pozlata sa svih onih hotela diljem Hrvatske koji su se pretvorili u dugogodišnja izbjeglička geta, tužna utočišta ljudi silom izbačenih iz svojih životnih ležišta. I beogradski je hotel Bristol, čiji je sjaj davno izblijedio, ostao do danas sumorno utočište brojnim bivšim oficirima koji su devedesetih dolaskom u Srbiju ostali bez stanova. U povijesti je sve moguće, pa se za hotele vodio i rat, takozvani „Hotel front” u Beirutu od 1975. do 1977., kao jedna od faza libanonskog građanskog rata. Između kršćansko-konzervativnog libanonskog fronta i ljevičarskog muslimanskog nacionalnog pokreta, te PLO boraca vodila se ljuta bitka za vlasništvo nad hotelskim distriktom Minet-el-Hosnna sjeverozapadnom dijelu Beiruta. U bitci za hotele kršćanski libanonski front je izgubio, jer je podcijenio logističku i vojnu snagu arapskih protivnika. Veliki Holiday Inn je bio teško oštećen, tako da su bitku za hotele izgubili, ni krivi ni dužni, i sami hoteli.

HOTEL SNOVA

U rastućem svijetu hotela sve je više neočekivanoga, karnevalskog i iščašenog. Izgleda da hotel kao forma sve više služi za razbojstvo već uhodanoga sjaja i funkcije te pobjedu logike sna i mašte. Primjerice, osnovni koncept milanskoga Moschino hotela je – bajka, pa su njegovi tvorci izgradili očaravajući svijet sna, ekscentrične fantazije i nadrealnog. Danas se hoteli otvaraju doslovce svugdje; na visokim granama drveća, u atomskim skloništima, u napuštenom boeingu, duboko pod vodom, u pećini, na napuštenim brodovima i u bivšim zatvorima. Neki hoteli evociraju antiutopiju danas, ali i daleku high-tech budućnost. U Japanu se iznajmljuju klaustrofobične sobe-kapsule poslovnjacima u hotelima za spavanje kao na nekom radničkom svemirskom brodu. Hotel Seven u Parizu futuristički je boutique hotel s levitirajućim krevetima, optički osvijetljenom tkaninom i dozatorom parfema koji je vezan uz TV-kanale. Iz nekog čudnog egzibicionizma, hotel Standard u New Yorku na 18. katu ima ostakljene WC prostorije vidljive prolaznicima s ulice, koji, navodno, redovito mašu gostima bez gaća.

Kao književnici, najzanimljiviji od svih hotela na svijetu svakako mi je Library hotel u New Yorku. To je zdanje na svojih jedanaest katova podijeljeno po decimalnoj klasifikaciji na jedanaest tematskih područja, a svaka soba na katu posebna je podtema. Na primjer, peti kat je znanost, soba 500.001 matematika a 500.004 botanika, šesti kat je tehnologija, sedmi umjetnost, osmi književnost. Naravno, najviši i posljednji kat, jedanaesti, kao najbliži Bogu, je religija. Svaka soba ima dobar komplet stručne literature i dekoraciju posvećenu toj temi. Sve zajedno hotel Library broji oko 6000 knjiga. I za kraj, pitam se, hoću li ikada moći unajmiti na nekoliko noći ili godina tajanstvenu sobu 800.003, čija je tema poezija?