Veće od kuće | Dorta Jagić

POHVALA LUČKOJ KRČMI ILI BAR DU VIEUX PORT

Ivanu Hercegu i Marku Tomašu

Kreneš lukom i zapljusne te vjetar starih lučkih priča. Postoji nešto u toj dugoj lučkoj skitnji što te u suton oslobodi strogosti dana koji prikazuje užitke života manjima nego što jesu. Iz debelog pitona, kruga uma izvadi te, izvuče u tankost crte obzora, apstrakcija pučine. Lijepo je motriti kako se ego iz svog krutog stanja – izazvanog nastupima – rastapa polako u ugodno mračnu pravodu, morsku vodu. Lijek za stresove malih razgovora i preuskih ulica obična je šetnja uz beskrajnu obalu, pa uz lukobran sve do svjetionika, i natrag. Promatranje neba kako tamni, kao da krvari modrinu, nabodeno na bijele vrhove jarbola. I nekom tajnom geometrijom, na prava mjesta, postavljene zvijezde. Volim stare luke i lučke gradove. Volim riječ lukobran i lukobrane, te divne zidove koje štite ukotvljene brodove od valova. Njihovu mjestimičnu nagriženost, slabost hrđave čelične armature. Ožiljci i otmjena slabost starog branitelja.

No posebno volim lučke krčme i smrad iskusnog mora koji nosi u sebi i onaj specifičan mošusni a slani miris svakakvih marginalaca. Ljudi u lukama su nekako drukčiji, čini se kao da zaista na izubijanim kostima imaju sedam koža, nalik su slavnom kruhu sa sedam kora. Jedna od najzanimljivijih lučkih krčmi moga života zvala se Bar du vieux Port, (ili Bar pri staroj luci) gdje završava južni grad Sete, u blizini Azurne obale. Krčma je to na dnu visoke i stare zgrade čije je pročelje nalik najmaštovitije izvedenoj kazališnoj kulisi za neke dekadentne mjuzikle. Osim običnih stolova, naravno da su u dvorištu nagurane svakojake velike i male bačve koje služe kao stolovi; nešto kao stol na Van Goghovoj slici Café du Tambourin. Zbog tog toliko francuskog i toliko slikovitog ozračja, s prijateljima pjesnicima često bih se noću zaputila od svih restorana i barova baš u tu krčmu odmah nadomak otvorenog i ledenog mora. Sjeli bismo za prvu staru bačvu i motrili kako se za šankom skupljaju sumnjive crnokose Dalile čija kosa miriše na uglačane pištolje. Dok slušaš neki bučni i nevješti jazz band u kutu, najednom od sreće poželiš oprostiti neprijateljima, ući u prvu barku, zaplesati i slušati bubnjanje i onog inače nečujnog. Osluškivati kako na taj ponoćni jazz zveckaju kovanice i kosti tih koščatih noćnih žena u jeftinim i prekratkim haljinama. I kako u blizini svoj hipnotični blues huči more sa svojim hrđavim brodovima i debelom užadi kao instrumentima. Naručujemo novo piće svakih par minuta, a miris našeg gotovo smrtonosnog pića miješa se s njegovim noćnim, pomalo zlokobnim mirisom koji kao da izbacuje mlade i anonimne leševe sirena i mornara sa sidrima od zlata i ribljim perajama.

U lučkoj krčmi je, naravno, važan ambijent, ali su još važniji gosti. Sjećam se, svake je noći mjesečeva svjetlost obasjavala male hrpice frikova, čudnovatih bića oko stolova nakrcanih musavim čašama. Tu se odvija tajni škripavi život nezabilježenih, nedržavnih bića, alternativnih umjetnika i danguba, svakojakog gradskog podzemlja. Podočnjaci. Podljevi. Ožiljci, loše tetovaže. Da, Isus takve voli. Sve rana do rane. A preko tih brazgotina padaju kao smiješno loša koprena jeftina pozlata, prstenje i teška šminka, briljantin i debele cigare. U kadru je sve zamagljeno, onako starofilmski gusto, obojano i sjetno oko tih silueta. Motrim zidove, prenakićene isto tako jeftinim detaljima. Eh, koliko li se tu okamenilo taloga nečijih prvih i zadnjih razgovora, koliko svađa i tuča za tim bačvama, koliko otrova iz ispijenih kalvadosa, izbljuvanih psovki i otrovnih koktela… Zrak ove lučke krčme natopljen je, nepogrešivo, baršunastim znojem ludog Jeana Geneta i sjajem oštrice noža i oštrice ljiljanove latice. Već prve večeri prilazi nam prenaglašeno našminkana žena. Odjevena je u crni čipkasti korzet s lasicom u naručju i nešto nam živo objašnjava. Njezina su usta uokvirena crnom olovkom, preglasno se smije, konjski zubi bljeskaju na mjesečini. Ne razumijem što želi.

Pokraj našega stola – ljuljajući se kao ilegalne barke – prolaze stari beatnici i lijepe se za šank svojom nateklom jetrom i upaljenim jezikom kao stare žvake. Neka pijana žena odlazi i psuje na mene, viče, naziva me droljom. Shvaćam. Nosim dugu, jarkocrvenu haljinu. To je moje naivno nepoznavanje noćnih kodova, čini se da drsko i neovlašteno nosim tu noćnu uniformu… Uzela sam teritorij.

Nakon svega i svačega, popili smo to prvo žareće piće. Svi obziri i kontrolni mehanizmi padaju. Nakon nekoliko minuta, privučena našom otrovanom krvlju, pojavljuje se žustra konobarica s licem one smeđokose žene, Agostine, sa slike Café du Tambourin što ju je – osmuđen zrakom neke slične krčme – naslikao Van Gogh. Ipak, pod svjetlom, to je obično i nevažno lice zrelije bankarice. Lukave, nimalo nalik ovoj luci. Kad smo sve čaše zbrojili, brzo smo shvatili – žustra nas je konobarica opet masno prevarila! Kao i svake večeri. Njezina je metoda jednostavna: zagleda se u nečije lice, pa veliki račun izbaci usmeno – u hiru trena, u zanosu lopovskoga nadahnuća – bez ikakva papira. I mi joj dajemo novac u ruke kao hipnotizirani. Ne gunđamo, brzo zaboravljamo njezine trikove jer tu smo ipak da se provedemo a ne da tjeramo mak na konac. Treba paziti na drugi način s džepovima jer za susjedni stol sjeda ćelavac prljavo tamnih i ispijenih zatvorskih crta lica, a zatim stiže i patuljak sivih obraza obučen u uniformu Iron Maiden. Visoko je zavrnutih rukava, s tetovažama i nekoć dobro izbodenom nadlakticom. Večer teče dalje, nad stolovima se izdižu oblačci tamnih dogovora, nalik žuboru leda koji se mrtvo topi u čašama. Odjednom ta visoka prikaza. Za šankom nešto otrovno pijucka, nešto žarko poput apsinta, vrlo visoka starija brineta u ironično bijelom ljetnom odijelu. Ispod te anđeoske košulje nadimlje se strašno jedro cirozne jetre, a uz istočkanu nogu privija se, velik i preplašen, anđeoski bijel pas. Činilo se kao da će brineta nekoga skratiti za glavu, samo ako kaže krivu riječ. Ipak, ohrabrila sam se, i pokraj nje ušla u krčmu gdje je dominirao pohabani stol za stolni nogomet. Moji su se kolege uhvatili posla i zaigrali vruću partiju, a ja sam zaplesala. Kad smo se umorili, izašli smo napolje, za svoju bačvu.

Iznenada za naš stol sjeda prištavi i samozvani svjetski putnik, ma neka besprizorna skitnica, i traži da mu platimo pivo. Objašnjava nam da mu to uvijek uspijeva. E pa ne može, ne uspijeva uvijek. Ajmo, crta. Jer ipak, mali prištavi skitnica nije ni diskretan ni karizmatičan kao dobra stara Sophie. Koja Sophie? Vješto zaodjevena misterijem šutnje, to je ona koju ne znamo. Ta je tajanstvena, sitna Sophie stigla zadnja u krčmu, i odmah se vidjelo da je to biće sjajno potucalo, skitnica s aromom. Neokrunjena je kraljica francuske lučke noći, pa iako sjedi nekoliko stolova dalje, osjećamo kao da je s nama, i svima, za stolom. Magnetizirani, pogledavamo svako malo u Sophie. Saznajemo od lokalnih poznanika da je ta žena već desetljećima legenda noćnoga života u ovom južnom gradu. Čim bane u krčmu, svakome upadne u oči sa svojom kratkom, naježenom i žarkom crvenom kosom. Čujemo da je prevalila barem sedamdeset ljeta preko leđa, ali ipak ponosno nosi svježu tetovažu mlade vile na tamnoj i zategnutoj nadlaktici. Iz mirnih crta lica stare Sophie nekim se čudom nije dao iščitati taj nesumnjivo težak, prazan život koji je proživjela od malih nogu isključivo kružeći po gradskim barovima. Netipično za jug, ne priča mnogo, samo sporo puši i duboko motri naše male ljudske oluje, razgovore, s nekog svog unutrašnjeg svjetionika. Vele nam nove znanice, mlade Francuskinje, da se prije dugo bavila prostitucijom, sad je prestara za takve stvari. Motrila sam je, htjela s njom novinarski popričati – kao s egzotičnom vanzemaljkom – no njezine crne oči su spokojno upijale noćnu svjetlost i nisu odražavale želju za razgovorom sa strancima. Odbila me rukom. Iako bi kakva znalca mogla podsjetiti na neko današnje izdanje one crvenokose, usamljene takozvane lake žene što sjedi uz piće s Manetova ulja La Prune ili Šljiva, ja to ne mogu vidjeti. Zašto? Jer u Sophie nema ni traga one stereotipne ženske cugerske melankolije što kapa s te slike. Baš kao što klasične melankolije i kontinentalnog razočaranja nema ni u jednoj lučkoj krčmi. Čini mi se da sve žitko blato, gorčinu nepravdi, grijeha i uskrata u ljudima slasno pojedu ta arhaična sol i to strašno, lijepo more.