Veće od kuće | Dorta Jagić

DAN ŽIVIH I MRTVIH

Svi znamo kako nastaju obični dani, oni dani za jednokratnu upotrebu, bez ijednog bljeska. Ali kako nastaju svečani, općeposebni dani? Kako se biraju, i tko to ima vlast odrediti datum za neko kolektivno ponašanje? To je neka – u neku ruku – našiljena, precizna a opet pomaknuta svijest. Meni nepoznata, iako na razini maštovitosti donekle shvatljiva. Obratiš li malo pažnje, primijetit ćeš da su ljudi svugdje na svijetu ritualno i datumski sentimentalni, da vole obilježavati posebne dane. U moru takvih specijalnih dana na međunarodnoj razini slavi se Dan nepušenja, Dan poezije, Dan prijateljstva, Dan meteorologije, Dan nenasilja, kao i neke Noći (muzeja, kazališta). I tako unedogled. Do međunarodnog Sudnjega Dana, čiju veličanstvenu grmljavinsku proslavu još čekamo.

Početak je studenog. Dok smo – još krmeljavi u papučama – mirno išli na WC, čitali novine i igrali šah, već je iza ponoći s kalendara pao na nas Dušni dan, ili kako ga svi od milja zovemo, Dan mrtvih. Naredba ovog svečanog obilježavanja, potekla još od francuskih benediktinaca iz 10. stoljeća, jest – tugaljivo se spominjati naših mrtvih. I, čini se, da sve bude – čak i paljenje štednjaka i cigarete – u znaku paljenja onog ozbiljnog i teškog svjetla koje se naginje k zaraslim zidovima prošlosti. Od jutra se diljem zemlje oko zlata krošnji mota čudan vonj uspomena, i uopće u zraku grada vlada topao i težak dim zapaljenih lampaša i svijeća. Taj osobit dim nanosi neku pompoznu tišinu u uši, patos pokvarenih orgulja. Na svakom se pragu, prozorskoj dasci crvena plastika topi od plamena, kao plastična krv. Nad grobljima diljem svijeta plešu makabrični mirisi kao uzdasi glista iz gline. Posvud postavljena mala tama koja vonja na neku tajanstvenu, nama nedokučivu starinu.

U našoj maloj četvrti, svi se susjedi, poznanici i ukućani jutrom počešljaju, namirišu i obuku svečano crno. I pripreme onaj ton; ta red je da govorimo o prošlosti gotovo melodramatski, operetno. U razgovorima za kavom ili ručkom ona sarmom zamašćena usta živih popadaju, kao trule kruške, kroz sve padeže, ali najčešće su to samo pitanja i iskazi vezani za pokojnike iz susjedstva i šire obitelji. Tko što a s kim s čim, a posebno koga ili čega nema. Tu su pomalo natrula sjećanja na mrtve koji su mrtvi na ili jako loš ili jako dobar način; njihova imena su sad samo nizovi biografskih natuknica, asocijacija na dramatično otišle ljubavnike, zalutale ratne metke, letalni alkoholizam, a u nijemoj povorci koračaju – uz cirozne stričeve, poludjele rođake i ratnike, nesretnike svih vrsta, crne ovce obitelji, mrtvu dojenčad, samoubojice, kronične bolesnike – i pokoji djed svetac. I neki mračni pradjed kojem, navodno, ne treba nipošto otići na grob. Zapanjujuća i važna znanja o nekome pokojniku strše kao uklete čačkalice iz zubala okupljenih. U dosadi primjećujem tko za stolom ima lošu hladnu trajnu, ili neobrijanu bradu a tko brljavo nanesen crveni ruž. I njuškam nečiji jeftini dezodorans, i pogađam tko se nije pošteno okupao tjednima. I tko je od nas živih ovdje živ a tko mrtav. I ništa drugo. Poslije kolača, uz tursku kavu, opet priče o tome kako mi živi liječimo kurje oči, išijase i dijabetese i kako zarađujemo za život. Točnije, kako smo nedisciplinirani s lijekovima i kako slabo ili nikako zarađujemo.

Filozof M. Unamuno je negdje rekao da je ono što razlikuje čovjeka od drugih životinja da na ovaj ili onaj način čuva svoje mrtve. Ali, pitam ga, od čega ih tako uzaludno štiti? Kako sam već spomenula, Dan mrtvih je zapravo Dušni dan, onaj niži, pučki, za svjetinu, a ne za svece. To je Dan preostalih kostiju, jer su od zemnog crva pojedeni mekši dijelovi, meso i krv narodnih masa. Nakon ručka penjemo se prema grobljima kao prema nacionalnim parkovima prirode. Divimo se arhitektonskoj eleganciji i endemskom miru na tim prirodnim staništima mrtvih. Oni rekvizite ne trebaju, ali u našim novčanicima su spremni vrijednosni papiri za kupiti grobljanske ukrase i lijepo, melankolično cvijeće.

Ove je godine jesen meka, gipka i vesela kao violinski ključ. Iako je dan objektivno lijep, jer debelo lišće pada po pločnicima koncertno svečano, nigdje nikakve živosti. Što se mene tiče, ovaj je dan nalik na crnu žvaku na srcu. Jer nitko ne kupuje frule i crvene haljine, ne kupuje ni srećke, ne nudi posuđe i kuhinjske stolice na popustu. Jer izokrenut je taj dan, kao čovjek kojem je glava u zemlji, a tijelo strši vani. Posađen je na stranu mrtvih, onih bića koja su zauvijek osušila kosu, izula se i izašla iz vremena kao iz jezera. Istina, mrtvi su samo tako da oko njih više nema topota štikle na ulici, budilice i frule, nema šuma novca, sporih šaltera, uspavanka i himni, nagrada i krivotvorenih dokumenata; čak ih se ne tiče ni život grobljanskoga crva. Iako je to varka materije, mrtvi su – navodno – pospremljeni u zemlji. Ono, čame kao burze u doba krize, stisnuti u kutu lijesa. Živi obješenih lica dolaze s cvijećem i svijećama na groblje – privezište za čamce mrtvih – nesvjesni ironije tog posjeta. Kao da posjećuju veliki podzemni zatvor.

U neku ruku, ta je koreografija sjećanja dirljiva i dostojanstvena, ali moram pitati – što će mrtvima crnina i tugaljivo cvijeće? Kao da su opet umrli, svakog se studenog ponavlja sprovod. Vjerujem da bi oni za promjenu barem malo radosti. Gdje je uglačana zlatna truba, pjesma, ples i boje? A ne sopranima i lampašima osvijetljena magla depresije. Zašto u nas nema praskave i zanosne vjere u život, vječni život, u pobjedu nad žalcem smrti – crvom? Vedrina kao kod istočnjaka? Zašto na taj Dan nema prskalica, vatrometa i rijeke šampanjca? Odgovor leprša u kosi cvjećarke na velikom štandu ispred groblja.

Iako sam na bolovanju, ukućani su me nekako nagovorili da se s njima zaputim u šetnju na Mirogoj. Hajde, pa ti znaš da je to otmjeno groblje, a pod arkadama pokopani su naši velikani. Valjda u hipnozi atmosfere, hitro sam skliznula u najdražu melankoličnu haljinu, plavu na crno zimsko granje, a kosu ovila u plavu punđu. Ipak, na pola sam se puta predomislila; zaista ne volim groblja, a posebno ne sva ta klasično koncipirana groblja. Možda bih jedino voljela posjetiti dramatično pjesničko groblje, veliki Pjesnički mauzolej u Tabrizu, s posmrtnim ostacima čak 400 perzijskih pjesnika i znanstvenika. Zagunđala sam neki otpor, pa su me ostavili u kafiću na Zvijezdi, dok oni posjete grobove. Da ih svečano pričekam guštajući sama na suncu i s jučerašnjim novinama ubijajući vrijeme. Da i vrijeme, to ubijeno vrijeme, danas bude prikladno mrtvo.

Iako odvojena od mora obilježavane smrti otočićem živahne terase, blizu mi je povijesno napeto mjesto. Ono poznato zrakasto raskrižje i ona dramatična kosina blizu groblja kojom se 1954. godine obrušio smrtonosni tramvaj broj 13, koji je prevozio putnike s Mirogoja prema Gupčevoj zvijezdi. Od šezdeset putnika poginulo ih je devetnaest. I to točno dan prije Svih svetih, kad mraku skloni Zapadnjaci slave drevni keltski poganski obred Samhain, danas nazvan Noć vještica. A na ovom je mjestu davno pogubljen i seljački kralj, Matija Gubec… Karv, ta slana kmetska stubičanska karv, čarna, črlena, vohnjava, gosta karv, zakaj curi ta gluha, masna, slepa, strahotno mlačna karv… Ipak, pokušavam ne razmišljati o tako neobično stradalim, davnim ljudima, jer zavjese od hrđavozlatnog lišća i na tlu i na stablima tako razuzdano, žarko plamte. Nasreću, te žarke boje zakrivaju bilo kakve crne petlje sudbine na asfaltu, ili tužna zamišljanja.

Kao da je posrijedi rijedak nektar, živahno sam naručila espresso i čekajući počela znalački promatrati tu uskovitlanu, zlatnu vatru jesenjeg trunja na tlu. Kao da je najsloženija nizozemska slikarija iz Zlatnoga doba. Krošnja je odjednom zakrila moj komad sunca na terasi. Kao i svaka normalna ljudska biljka, nisam se htjela micati sa sunca. Bučno sam pomaknula stolicu, zvuk neobjašnjiva poleta. Naravno, ugoda motrenja bibajućeg mnoštva svečano obučenih ljudi iz gledališta kafića pojačava se suncem koje tuče svjetlo na moj stol. Ono svojim medom ovu preslanu utrobu nasmijava i opija. I što je važno, rastapa s lica onaj ružni pravokutnik jesenje klaustrofobije. Koliko ja vidim, Sunce je čisto kao duša i očito nema one u znanosti spominjane crne pjege, ni znake starenja, propadanja. U tom društvu, nemam volje čitati, ne da mi se ni razmišljati, želim samo biti. Čitati samo te bliješteće zrake i baklje što palucaju u zlatnim jezicima na nebu. U sebi letim. Nad glavom su mi široka prostranstva zraka, a radio iznutra trešti neki sladunjavi evergreen. Za malim stolovima mladi bračni parovi piju kavu i mineralnu, djeca se igraju s baršunastim i čupavim psima. Iz veselih se usta isparava nesvjesna nevinost. Na toj maloj terasi osjetila sam se živom kao živa, neuhvatljiva kuglica žive kad pobjegne iz razbijenog toplomjera. Život, zdravi i zlatni sirupasti život bio je dostupan u običnim prizorima, tu, nadohvat ruke. Vrijeme je da i ja proglasim neki Dan. Okrenula sam se i rekla zamišljenom mladom muškarcu stol do moga: Sretan ti Dan živih.