Veće od kuće | Dorta Jagić

PARIŠKA BESKUĆNICA

To je rujansko jutro nad Parizom svanulo bijelo i čvrsto kao savez utjehe. Prohladno a sjetno nježno. Iscrtano linijama sitnih obaveza, sigurno samotnom strancu a opet dovoljno napeto, kao tek završen impresionistički goblen. Opušteno sam naoštrila putne oči i krenula lutati gradom. Zalazila sam i na ozloglašeni sjever grada gdje iz tla natiču krv, prah i pljuvačka, a iz izloga nestaju svaki biser i pozlata.

Kasnije, već nešto bliže luksuzu, blizu Gare Saint-Lazare – kod raskršća me zaskočio gotovo nespremnu prvi pravi prizor. Nezaboravan. Na kiši, kao živi spomenik nečem neiskazivo uzvišenom, leži krepka sredovječna Crnkinja. Gledam je kroz zapareni prozor sporog autobusa, gledam u nju kao u remek-djelo. Bilo je to kao da je za nas upravo naslikana; nedostajao je samo pozlaćen i naheren okvir pa da ta naša drumska i razvlaštena kraljica Antoaneta bude slika za Louvre. U punašnoj desnoj ruci držala je velik crn kišobran nad glavom, ljuljala ga blago, jer mu je drška slomljena kao kičma njezine životne priče. S naoko glatkom, za sve nasilne poglede zatvorenom utrobom u šarenoj haljini ležala je kao Gola Maya na klupi, štitila se od kiše svom tom mošusnom kosom, valovitom i golemom kao Afrika. Nešto me u tom hladnom, kirurški točnom prizoru velegradske ulice ugrijalo. Ta krupna žena je topla pogača života. Život koji je još gladan života. Zamišljam, u toj maloj baršunastoj torbici za sitniš što visi oko vrata samo je drhtaj mrtvih centi, počelo otrova propasti. Ipak, u grudima joj se nakupila ponoć, mogućnost čuda, promjene. Pariško nebo se ipak prostrlo kao stol iznad nje. Čeka i sluša.

Vidim, žena se ispruža da bolje vidi neku scenu preko ceste, smije se, a u dnu tog smijeha blista i lista se nama neznani, neki još raskošniji Versailles – u tom smijehu vjerojatno se čuje neka ostarjela i uporna nevinost; u nagibu njezinog tijela pokrivenog debelom ali otrcanom dekom ironično kraljevskog uzorka ideja je ne njezine – strane, tuđe globalne okrutnosti. Zagriz vilice hrta i pitbula s grba. Naslonjena je na lijevi lakat, i takvom odustalom, nehajnom pozom otvorena, preotvorena i to boli kao opća rana svih turista i prolaznika. Mogućnost svačije sudbine, obala crnokosti, litica propasti. S ruba njezina obraza dimi se pust krajolik, bespuće sporednosti. Ova je beskućnica samo jedan od tisuće pariških Muzeja prekinutog dostojanstva.

Izbacila me iz dohvata luksuza, udarcem u oči potaknula me da mislim na sve male, anonimne ljude bez šanse. One sirijske izbjeglice, razne crne skitnice, pijance i prosjake koji se doimlju zarazno, nedodirljivo, kao indijski parije. Neki tobože užurbani poslovnjaci i bonvivani u sebi se pitaju koju ptičju, žablju, krokodilsku gripu prenose ovi jadnici? A bodlerovci i naturalisti bespoštedno, strasno pišu o njima, u uživljavanju se stvara empatična umjetnost, umjetno i opojno cvijeće zla; ali istina je ipak neumoljiva.

Svaka umjetnost živi u uređenim uvjetima i sobnoj temperaturi, u finom oklopu knjige i nikada nije uspjela biti prljavija, istinitija i ranjenija od samog života. I nikad, gotovo nikad nije anonimna.

Da, prava je hrabrost ući u neku zlatnu, crveniju i bolju vječnost od one talentom, novcem ili publikom kupljene, onog života priznatog javnošću i uspjehom, otići bez fanfara i aplauza na kraj noći. Tu, na gonorejičnom asfaltu godinama dobivati svete opekotine od pljuvanja i odbacivanja, psovki, siromaštva i od vječito tužne ljubavi pa umrijeti kao da nikada nisi ni živio. Na koncu te na dno jednog od pariških groblja odnesu vrtlozi nasilja, bolesti i vremena koji utope sve razlike, isperu – inače tako važnu – boju s kože. U drugom svijetu pariška beskućnica je samo sanjala da je pokisla beskućnica puna ožiljaka, zaspala bosa na kiši kraj lijepih art deco restorana.

Sad već moram jako prisloniti lice uz staklo da je vidim. Ova je Crna Venera našega doba spuštena kao sve što je palo nisko, kao crni sladoled leži i topi se u kutu naših očiju, kao svačija iskričava a nepotrebna stvar. Sitnica koja se lako gubi. Položena je na toj mokroj klupi kao na odru. Prerano. Jer nije mrtvački ni hladno crna, već se u tami bulevara njezin lik jarko žari, u smijehu zubi joj palucaju kao mlada bjelouška. Da je živjela stoljeće prije, mogla je biti muzom raznih maminih maza uglavnom ukletih pjesnika i dandyja. Ovako je na svijetu drži prezren podest, izguljena stara klupa s nogama u blatu.

U dubokom korijenu te klupe golem je začaran svijet, opasan i taman kao britva slijepa brijača i nož lovaca na glave. Ali ova pariška beskućnica nema ništa s tim limbom, s vještim lopovima, ubojicama i dilerima, nema ništa ispod duše, neko duplo dno. Na klupi su samo ona i njezina duša. Riječju, ona nema ništa za kupiti, ništa za zagrliti, ništa za pojesti osim ovog svijeta. Tebe, mene.

Na kraju, kad izađeš iz autobusa, što ćeš s njom?
Ona nije sklopiva kao kišobran. Ona je kao zdjela, a kako ćeš sklopiti zdjelu?
Ona je kao beskrajna misao. Kako ćeš sklopiti misao?
Ona je moćna kao zamak, kako ćeš sklopiti zamak?
Ona je kao oruđe vjere u drugi svijet, kako ćeš sklopiti vjeru?