Veće od kuće | Dorta Jagić

FONTANOST

Leonu

Nazire se ljeto. Kroz njegovo najavno blještavilo po površinama stvari. Onaj rajski, olovni sjaj po površju lišća pojačava očaj očne mrene onih koje je do krvi isprala kiša. Preduge kiše mogu posve oderati čulo za žuto, za sunce u nama. Razmišljam o užasu basne s cvrčkom i mravom. Ja, službeno cvrčak, zurim s terase kafića u sunce i kao kakav pokvareni ljudski sat, lamentiram o prolaznosti. Pravim se da zavidim i bodrim sve dobre gradske mrave s tijelima rastegnutim do bola od devet do pet.

Ponekad se spustim do centra grada i lutajući ulicama u svojoj visini upadljiva – u zagrebački plavoj auri dugometražne skitnje – do struka upadam u duboku vodu bjeloočnica prolaznika. Tako neosobno, tako lako izlazim iz tuđih očiju, pa opet ulazim. Nešto tražim. Ali ne tajnu neznanca u prolazu. U agorama i labirintima urbane ružnoće tražim onu najtočniju ljepotu, a to je uglavnom – oblikovana voda. Fontana. Nasreću, tu osobitu vodenu ljepotu nije teško naći, jer često pronosim svoje suho tijelo pokraj one dvije bijele fontane na Trgu burze. Prema Booksi.

Kad pijem kavu nekoliko metara udaljena od te dizajnirane vode, promatram onu lijevu fontanu u svoj njezinoj suznoj raskoši. Ponekad joj u žurbi prema Martićevoj tek pozdravljam kamene obrise iz daljine. Podsjeća me na najtananiju vodenu brezu. Na nasad stotine vodenih šiba sreće i tuge, kroz koje treba protrčati i zaželjeti želju.

Čudi me njezina djevičanska netaknutost. Iako se njezin vodeni trokut nudi ljudima, malo tko je dotiče, zaranja ruke ili noge, srce ili glavu u nju. Možda je još rano, hladno, smrtno. Još uvijek ničim, ni psima, ni poljupcima, ni otpacima, ni grafitima nije ometana od prolaznika u obavljanju svog posla estetskog perpetuum mobilea, no fontana izgleda strpljivo.

Iako to gotovo nikoga ne bi zanimalo, čini mi se da treba pisati o raznim fontanizmima oko fontana jer pune su čudesnih osobina i poruka. Tko uopće piše o fontanama i može se nazvati specijalistom fontanologom? Nitko. Taj mi je nedostatak još davno otkrio moj jako pametni prijatelj Leonardo (skoro pa da Vinci). Fontanološka je teza jednog drugog prijatelja putnika i pustolova zanimljiva; naime, da se o narodima i gradovima, o njihovoj duši i povijesti najviše može saznati kroz njihove fontane. Grade, pokaži kakva ti je fontana i reći ću ti tko si! Zato, grade Rimu, ti si pravi, punokrvni grad svijeta, Rim, Roma. Vjerujem toj jednostavnoj fontanološkoj tezi, jer otkad postoje, fontane dolaze i s ovoga i onoga svijeta, ujedno zrcale i svijet ideja i svijet gradske spilje. Fontane gradski okoliš nagrize i brzo orone, ali žele živjeti vječno. Kao i osjetljivi, lijepi ljudi.

Voljela bih češće sanjati fontane. Recimo, da noćima spavam na jastuku u jednoj od najljepših, pa se ujutro samo brzo isfeniram, obrišem ručnikom i odem na neki suhi posao, kao da ništa nije bilo. Fontane su epicentri osobite vrste eteričnog užitka koji se širi barem nekoliko desetaka metara oko njih. One su izvori krajnje nesebične i bratske ugode. Voda iz fontane vabi poglede, ali prkosi narcizmu oka, jer onako brza u svome prskavom gibanju prestaje biti pasivno zrcalo za naše njuške. Fontane ne služe samo za šetače, turiste s fotoaparatima i larpurlartiste, za baudelaireovske flaneure i estete, već su magneti za sva izmrcvarena i od dugotrajne muke opuštena bića, za nevinost beskućnika i narkomana. S druge strane, ondje obitava jedna druga nevinost, njihova su kamena tijela snažni magneti za pse i djecu, bića čije su magnetne igle mašte i igre nepogrešive. Jer, fontane izgledaju kao portali u neki drugi svijet, na onu zemlju najveće sreće. Odatle ne čudi da se oko njihovih kamenih i vlažnih oblina skupljaju na cmakanje i pijukanje, zajedno s golubovima, i zaljubljeni parovi. Okupljaju se i oni od braka, politike i posla ispražnjeni, takozvani obični ljudi. Mali čovjek i apstraktna voda.

Joseph Brodsky, koji je puno pisao o vodi, negdje je rekao je da je u temelju stvarnosti upravo životarenje, mali čovjek je univerzalan. I sva ta prosječna, izmučena lica s pozadinom kraljevski bijele fontane tvore cjelinu i kontrast. Baš zato što su u kolektivnom svjesnom ili nesvjesnom doživljaju fontane spomenici čarobnoga svijeta i sublimati raja, u njihovoj blizini nećeš naći ni žohare ni uniforme policajaca, generala, činovnika, kolona političara i tjelohranitelja. Samo nekako previše nedostaju debelo obučeni violinisti, očevi s djecom obučeni u Freddieja Mercuryja i negdje sa strane uglavljen majušni bokal za suze od zanosa.

Grad je žarka pustinja, a dolazi dugo žedno ljeto. Po općoj i fundamentalnoj fontanologiji, fontane zbog veze s vodom kao principom života većinom doživljavamo kao urbane oaze u gradskim pustinjama kojima vije suptilni vjetar smrti spontanosti. Na njihovom vrelu možemo okrijepiti izmučenu svijest i tijelo, osloboditi se zlokobnih fatamorgana i baciti se u njih umjesto u odjevenu i suhu gomilu. Čak sprati neugodno svježe sjećanje i skorenu, prekrutu savjest. Ponekad je dovoljno sjesti na rub neke slatke fontane koja bi se mogla zvati fontanijera i fontanazija i malko zavrnuti nogavice, zažmiriti i u toj šećernoj vodi utopiti sve pješčane oluje gradskog života. A najpoželjnije je baciti se u fontanu. Bacanje u fontanu osobita je spontanost, takozvana fontanost.

Voljela bih da neki moji ukočeniji prijatelji barem ljeti žive svoje snove, ljube se i rade u fontani. I da se u fontanama obavljaju potpisivanja ugovora, krštenja i obraćenja. Poneko intimno, malo vjenčanje.

Vidim, ljeto je u jeku, i moji su prijatelji u letu kroz dane svuda oko mene, kao pelud i zrak. Gomilaju se oko stolova u svjetlucavim rojevima, njihove neobične, neprilagođene glave strše na sve strane kao plodovi s nekog pretpotopnog stabla. Ulaze u najljepšu fontanu, odlažu torbe u vodu. Pjevaju. Nalik su harfama od vječnoga mesa.

Pokaži mi tko su ti prijatelji u fontanama i reći ću ti tko si.