Veće od kuće | Dorta Jagić

O NAJUSAMLJENIJEM ČOVJEKU NA SVIJETU

 

Postoje fotografije koje te gledaju. Ravno u oči. I u utrobu. I ti godinama ne možeš odvratiti pogled. Iako izvana ne prikazuju ništa tebi blisko. Kako je to moguće? Objašnjenje je jednostavno: zato što na njima živi, uhvaćeno i izloženo, nešto što živi i u tebi. I ta se dva mjesta sa svojih skrivenih točaka motre. Obično je to neki tvoj tebi tajni život, čežnja nepoznata tvome svjesnom ja, tvome ratiu. Nepoznata tvojim vještinama i znanjima, navikama, poslovima, sadržaju tvojih razgovora s prijateljima, načinu zabave, odijevanja i hoda. Svim pristojnim ambicijama i očekivanjima.

Prije nekoliko godina, u čitanju mnogih ženskih biografija pustolovki, točnije – za vrijeme istraživanja materijala za zbirku Kafkin nož – nabasala sam na seriju fotografija jednog lijepog, ali ružno lijepog samotnika. Ili lijepo ružnog. (Teško je izraziti taj rub i to očito preklapanje.) Naoko, posrijedi je samo poetična ali sirova, punokrvna muška priča o radu u neljudskim uvjetima. U životnoj pripovijesti komponiranoj u dvadesetak fotografija, dana nam je na gledanje jednolična ali veličanstvena svakodnevica obrazovanog i iskusnog, od velike i moćne države zaposlenog pustinjaka. Više je od trideset godina ovaj čovjek vjerno plovio na ruskim brodovima, prije nego je dobio u službu sanjivu arktičku meteorološku postaju, nalik svemirskoj. Jako daleko, dovoljno daleko od svoje žene u Arhangelsku i plosnatih sjevernih gradova. Svakoga jutra on ulazi u more s mjernim instrumentom, opipava mu puls i disanje kao kakav moderni Neptun. Motri obzor s licem od čistog srebra, očima od akvamarina. Uzima mjeru prirodi oko sebe.

Zašto zurim u te fotografije tresući se iznutra? Ja nemam nijedan tako važan mjerni instrument i talent za ekstreme, živim posve drukčiji život od Vjačeslavovog. U vrevi kafića i gradskih ulica, u toplini radne sobe s televizorom i pozadinskim šumom svakodnevnih razgovora, pa ni danas ne znam zašto me to strano muško lice i ta polarna priča tako potresla. Ili zapravo slutim, ali ne želim priznati jer me taj radikalni i pustinjački dio moga bića ponekad plaši.

Autorica fotoreportaže je mlada Evgenia Arbugaeva, i sama odrasla u golemom ledu, u arktičkom gradu Tiksiju. U New Yorkeru, ispod zapanjujuće lijepih fotografija tek je nalijepljen kraći tekst naslovljen „Meteorolog”. Foto-biografija je to ne samo o samotnom meteorologu (ruski polarnyku) na Arktiku, već i o toj prirodi. Strašnoj, gotovo nezemaljskoj. Onoj koja ne zna da na svijetu postoje ljudi.

U nekoj mješavini zavisti, divljenja i ljutnje pitala sam se, kako ovaj meteorolog ne skrene od te savršene samoće Barentsova mora? Kako ne poludi od tih uvijek istih sitnica razbacanih po radnom stolu? Kako to da se baš nikad ne poželi, u napadu kojekakvih noćnih kriza, dok svuda oko njega zavija i brije polarna oluja, baciti s vrha svjetionika? On kaže reporterki da se osjeća ugroženim samo dva puta godišnje kad boravi u gradu, u posjetu supruzi. Ne može dočekati povratak na svoju meteorološku ispostavu. Kao što ja, nakon lijepih druženja s prijateljima, ipak ne mogu dočekati povratak u svoju sobu.

Koji su njegovi motivi? Što on hoće dokazati? U svega nekoliko ispisanih redaka, fotografkinja Evgenia svjedoči da ovaj čovjek nije pobjegao u pustaru, nije ranjen teškim životom niti je bolno usamljen, već da se s nekom neobjašnjivom radošću izgubi u tundri, u snježnim olujama. Za potrebe reportaže boravila je s njime dovoljno dugo da se u to uvjeri. Tajna je u tomu da gospodin Korotki nema osjećaj sebstva kakav imaju drugi ljudi. Kao da je i sam vjetar, more ili oluja. Ovaj je meteorolog zapravo ničim prestrašena niti ičim uljepšana, ona elementarna priroda. Usamljen je i povučen taman koliko je usamljena i ona. I Vjačeslav se daje svijetu onoliko koliko se i ona daje. To je davanje kroz nizove očitanja mjerenja brzine vjetra, padalina, razine mora, visine temperature. Shvatila sam. Lijepi je, elementima jedva načet i izrovan, Vjačeslav očito neko drugo biće. Ne, nije kao mi, on je Sjever koji je povjerovao da je čovjek.