Veće od kuće | Dorta Jagić

POHVALA POVUČENIM GRADOVIMA

Volim obalne gradove čiju oporu ljepotu ne spašavaju naranče. Koji su stoljećima živjeli slavno i burno, a odaju dojam da im nije stalo do vašarske promocije, ni do sentimentalne biografije. Postoje gradovi republike, veći i od silnog mora koje ih oplakuje, veći i od svoje slavne prošlosti, ali ostaju karizmatični individualci što drže do neupadljivosti. Gradovi koji, da su ljudi, ne bi imali ništa protiv da, umjesto neke inauguracije, sjednu u ružičasti Cadillac kraj ceste i promatraju izdaleka svoje ulice i palače, sanjareći o afričkim lukama. S malo rascufanom cigaretom u kutu usana. Takvi gradovi u svojoj veličini pomno paze na imidž fatalno lijepe, nemarne i neodoljive skromnosti, skoro introvertiranosti, i to ne samo kako bi se držali daleko od banalnih turističkih ruta. Jednostavno, zbog vjere u ne odveć peglan, onaj čistoprljavi život. Nije na prodaju. Ne potpisuje razglednice na kruzerima. Takva je La Superba. Genova.

Početak je ljeta, što se mojih starih suputnika i prijatelja Ivana i Leona tiče, idealno je vrijeme za fine mošuse Italije. Kako to već biva kod starih prijatelja, njihovi ljetni planovi i moje obaveze elegantno su se preklopili, pa su mi odlučili biti druzi i suputnici na mediteranskom pjesničkom festivalu u Genovi.

Bez obzira što smo krenuli iz Zagreba, naše putovanje u Genovu počelo je zapravo u plemenito pljesnivom Trstu. Omamljeni lošom vožnjom i sivkastom prijepodnevnom izmaglicom, prvo smo na ulici potražili stabilizator, točnije neko nježno mjesto gdje ćemo se ponovno uspostaviti, smiriti magnetnu iglu. Ivanu je lakše, on je u Superbu odletio avionom. Nas smo dvoje sjeli uz žešći espresso na tršćansku Piazzu Grande i promatrali prolaznike. Zapamtila sam samo muškarca u crnom koji je koračao praznim trgom ukočeno iza svog kišobrana kao iza kolca sudbine. Kasnije smo na sipkoj kiši tražili Leonovu omiljenu tršćansku knjižaru, i Pavesea na engleskom. Na putu do tamo, Leon mi je kraj fontane uz tržnicu na francuskom interpretirao Baudelairea i, hraneći ih komadićima ručka, lamentirao o gladnim gradskim pticama. To je iskustvo za mene bio bolji uvod u putovanje od nekakva teksta. Naime, Pavese nam je trebao kao svojevrsna kulisa jer je napisao izvrsnu priču smještenu u Genovu, ali ukrcali smo se u autobus bez plijena. Bez te lijepe lektire što bi nas uvela u jedinstven diskurs i blagu hipnozu nedopadljivog, a magičnoga grada. Nisu ni knjižare što su nekad bile.

Prerezavši Italiju od istoka do zapada skvrčeni u želucu autobusa, stigli smo oko ponoći na đenoveški pločnik u blizini Piazze Principe. U mraku iznad nas se, poput stroge savjesti, dizalo nekoliko nizova visokih građanskih vila koje su, ovako propuhane noćnim vjetrom i bijesom zvijezda, podsjećale na ukleta zdanja iz Poeove novele „Pad kuće Usherovih”. S druge strane, preko mosta, nešto nepitko je privlačilo a izmicalo u svom beskraju. To nježno noćno more i njegova meka svjetla kao da su predavali psihoanalizu rijetkim prostitutkama po pločnicima. Naslonjena na kovčeg, zagledala sam se preko mosta u golemu zgradu lučke kapetanije, koja je, osvijetljena reflektorima i svečanom, kazališnom mjesečinom, djelovala kao neko obećanje i nagrada za trud, mediteranski Pepeljugin dvorac. Ipak, izmrcvareni putom, teško i uzalud čekali smo tu malu noćnu vječnost na uskoj improviziranoj stanici da po nas dođe netko iz organizacije Festivala. Naposljetku smo uzeli taksi i odvezli se do hotela. Organizacija ne štima, a to se čudesno vedro i logično uklopilo u ugođaj fine tajanstvene oporosti, izmicanja.

Koščati prsti arhitekture, puder prašine na teškim lusterima, blistava tugaljivost brokata na sofama, ružina vodica u povijesti vaze; već smo u lobiju shvatili da sa smještajem imamo sreće. Hotel Astoria je elegantna zgrada na Piazzi Brignole, divno art nouvo zdanje. Hotel je to s antiknim drvenim liftom i čipkastim kovanim vratima. Zatiče nas prljave od puta čista i golema trokrevetna soba s prostranom kupaonicom. Otvaramo pivo i brbljamo o prvim dojmovima, a poput batlera šute starinske komode, teški zastori, lampe. Jedino taj otvoren prozor prema ulici živi u realnome vremenu, pa nam tu i tamo uleti noćni koral glasova iz polusvijeta.

Već ujutro, nakon imitacije kraljevskog doručka i puno kave pod arkadama u sushi baru Sakura, na Piazzi Verdi, dali smo se u nepredviđeno dugu šetnju. Djevičansku, prvu. Na jednoj zebri pojavljuje se čudesna djevojka u suknjici s crnim cilindrom u ruci, u tijelu gimnastičarke, a s licem Gine Lollobrigide. U režiji semafora, pleše minutu pred automobilima i prolaznicima. Iako nas očito zabavlja, djeluje ujedno povučeno. Zastajemo, ali ja želim za početak vidjeti grad, a ne ljude. Stotinu metara dalje, zagledala sam se u otmjene vile nad morem, građevine dignute na uzvisini što su na lipanjskome suncu djelovale kao mauzoleji za kosti admirala, pustolova i nekih odvojenih, viših bića. Zadržali smo se s fotićima uz zanimljiv spomenik putovanju i kad smo se trebali vratiti u hotel, ja sam Ivana i Leona stala mučiti svojom dječjom čežnjom za morem. Idemo, idemo, još nekoliko metara, dečki, još malo. Preko cijele razvučene ulice Via Aurelia, sve dok pred našim očima nije eksplodiralo golemo, neomeđeno more s jednim jedinim razaznatljivim brodom u daljini. Rekla sam naglas nešto što ni sama nisam razumjela. Premio vista. Ivan mi je preveo: nagrada pogleda. Gledala sam u more kroz oči sabljarke koju je netko izbacio na kopno i dao joj cipele i obaveze. A onda je napokon vratio.

Vrijeme je prvog nastupa, čitanja. Na putu prema duždevoj palači, obrisi grada su se počeli oštrije iscrtavati. Na Piazza della Vittoria počinje prostrana Via XX Settembre. Pod visokim arkadama s kasetiranim stropovima gazimo po drevnim simbolima đenoveške moći koji su upisani u nesvakidašnji pločnik, sav psihodeličan, zaigrani mozaici miješaju nam šarenice. Na podu ti mozaici čine kao da hodamo po kamenom perzijskom tepihu. Negdje na sredini prolazimo ispod Ponte Monumentale kao ispod đenoveške duge; markantni most povezuje četvrt Carignano i park Acquasol. I tko zna što još, kakve sve slasno-gorke priče.

Neka filmski sugestivna para dekadencije dizala se iz palača i pukotina na fasadama, ispod vrata barova i restorana. Da, kad bi bio žena, ovaj grad bi bio rasna, dostojanstvena žena, možda Sophia Loren, samo s brazgotinama po tijelu. I masnicama loše pokrivenima puderom. Ili nešto slično. Iako je sav u sjenama, u debelim zidinama, grad ima nešto u karakteru što se daje, bez zadrške. Pa makar i čudne, blesave ili prijeporne stvari. Ali silno važne. Genova je dala nogomet Italiji. Europi kaznu kuge, crne smrti. A svijetu, naravno, novac banaka; prva banka na svijetu je zasnovana odavde. Ovdje je potpisan i prvi međunarodni kupoprodajni ugovor. Sve u svemu – lova, igra i smrt.

Atrij duždeve palače pretvoren je na nekoliko dana u scenu za pjesnike i publiku. Svi smo se sjatili oko sat prije početka. Organizator festivala Voix vives, Caludio Pozzano, nije se dao upoznati. Imao je lice vlastitog spomenika. Čak kad smo ručali svi zajedno, jedva nas je pozdravio. Ne sjećam se da sam ga vidjela kako se smiješi. Kao da ga je netko davio Schopenhauerovim vezicama kad je bio mali. Posve neobičan Talijan. Veći bi mi Talijan bio beogradski pjesnik Karanović, onako crn, nalik Cortu Malteseu. I pjesme su mu u rimi s duhom Genove. Organizacija šepa, stvari kasne. Kad izgubim strpljenje za tihi monumentalni interijer Duždeve palače, sjedam vani na kameno stubište i u vrevi zurim u debeli trbuh Palazzo della Nouva Borsa, preko puta. Ili odem na espresso.

Netko veli obavezno posjeti sve znamenitosti. Zašto? Sve te crkve, tvrđave, vile. I ta Kolumbova kuća. Mora se vidjeti, da znamenitost je to; pa ipak, to je samo obična vila, nema u njoj tako nepokretnoj ništa od avanture. Veće je ime od kuće. A ime Kristofor Kolumbo, bilo je to ime puno brodske užadi, kompasa, ime napeto poput jedra. U njemu je pirila aroma neke druge civilizacije. To se ime posebno ponaša u ustima, kao da je komad neke gorke čokolade, nakon duhanskoga dima. I da, da ne zaboravim, riječ Mediteran. Naime, na sceni smo pred publikom trebali improvizirati, pričati minutu-dvije o poeziji i Mediteranu, jer to je tema Festivala. Kako to napraviti a da ne upadneš u neke pretjerano pametne banalnosti, fraze. O Mediteranu se ne klepeta samo da publici prođe vrijeme, o tom se prostoru pišu potresne knjige, brevijari i karte nad kojima se treba s lupom svijati desetljećima. I tako smo mi nešto sprtljali, i bili smiješni sami sebi. Srećom, slijedilo je čitanje. Redali smo se s našim imenima i pjesmama kao autobusne stanice.

Ne vidim prodavače novina. Ni lutrije, ni suvenirnice. Na osunčanoj Piazza delle Erbe već oko podne ljudi sjede na velikim terasama i gledaju utakmice. Prvenstvo je. Baš smo prolazili ulicama kad su igrale dvije jake repke, Njemačka i Italija. Očekivala sam više vike, urlanja. Većinom ozbiljnih lica, šutke, Talijani su motrili svaki pokret na ekranu. To se zove profesionalna, zadana agonija i ekstaza. Onaj oblik sportske religije koji mi kao obični navijači ne razumijemo.

I mi smo pjesnici, poput reprezentacije, ručali svakoga dana zajedno i to nekakve gastronomske trave zaborava u restorančiću ispod crkve Sant’ Agostino, blizu Piazze delle Erbe i Piazze Negri. Na velikoj terasi pjesnici iz cijele Europe posjedali bi sa spremnim osmijesima. Ipak, nakon kurtoazije, druženje bi se većinom određivalo po jezičnome ključu, a engleski je većini nepoznanica. Moji briljantni suputnici, Leon i Ivan, pokazali su svu raskoš koristi od poliglotske vještine. No već nakon nekoliko sati ta se erudicija i akrobatika počela zloupotrebljavati. Naime, trebalo je prevoditi, i to simultano. Jezik se pod nepcem mrštio. Da, nije lako pametnima.

Nakon rakije i trećeg porta, momci se odvajaju u jedan od barova gledati nogomet, a ja odlazim sama u istraživanje gradskog krvotoka. Kako se u ovom krvotoku snalazi dimnjačar, kako poštar? Ubrzo sam osjetila neku vrstu izgubljenih leptira u trbuhu. Jer ne, ovaj grad ne zavodi cerebralnim, urednim urbanitetom, čvrstom mrežom ulica za turističku kosu, prijateljski ravnim drvoredima; on ima nešto uzvišeno neuredno a prostački zabavno u sebi, daje ti kod prvih vrata dozvolu za lutanje, stihijsko ubijanje vremena. Snalaziš se trbuhom, ne pomoću karte. Da možeš slobodno primjećivati čega ima, čega nema. U gradu nema obeliska, puno velikih fontana, nema štandova sa školjkama ili pestom, niti bilo kakvog urbanog kiča, viškova, pretjeranih vitica, štukatura. Ali zato se mračnim strmim ulicama provlači egzotičan odjek neke gorko-slatke trubadurske kancone, ili himne otpora. Pjesme koju je možda, izvedenoj u antiglobalizacijskoj ljestvici, pjevao Carlo Giuiliani sekundu prije no što ga je karabinjer ubio. I zato svuda miriše na popolo, na goli život od krvi i mesa.

Na Piazzi Dante ipak je drukčija atmosfera, tu se sunce odbija o kockaste mramorne i staklene zgrade, na stotine vespi izdaleka su nalik apokaliptičkim skakavcima, vije zora dvadeset petog stoljeća. Trg kao da ne nosi ime ekscentričnog Dantea. Kreneš samo malo dalje da bi te preplavilo olakšanje, osobit užitak prolaska kroz dimenzijski portal. To je iskustvo prolaska ispod dostojanstvenoga para srednjovjekovnih kula, Porta Soprana u staru Superbu. U Republiku. Kad kreneš lijevo od gradskih vrata uskom ulicom Via di Ravecca, dođeš do Piazze Sarzano. Posve se spustiš do prljavog prometa, i onda se, nakon vizualne stanke, opet uspinješ po Mura della Grazia. Zid milosti. U ritmu hoda, oči udaraju malo apstrakcije mora i neba bez ičega ljudskog, pa malo slike teških metala grada. S lijeve strane su brodice, jahte, pa šine, željezo, čelične konstrukcije, kranovi. Znoj, hrđa, ispljuvak. Isprljan dlan i žulj. Na stupovima naljepnice s porukama. Anti-ovo, anti-ono.

Jedno sam poslijepodne šetnju posvetila samo đenoveškim grafitima. Grafiti su zapravo naslovi grada, riječi koje bi grad rekao u zatvoru ili na samrtnoj postelji. Ili viknuo tonući u more, kao Shelley. Ovdje su grafiti neobično česti, poklapaju jedni druge, nadrljani i zabrbljani, u žurbi i bijesu. Nalik su vojničkim, ratnim tetovažama, bez ljepote i dopadljivosti. To je stvarnosna poezija. Oko trga San Bernardo skupile se ulice s malim dućanima, tetovirnicama, mesnicama. Iznad geoloških slojeva grafita, naginju se nad tjemena kovani balkončići, koji ne gledaju u ništa. Ispod neupadljivih uličnih lampi posvuda vise napola iščupane instalacije, besmislene žice kao iz ruku počupane žile. Kako bi takav raskrzani urbani pejzaž danas opisao najveći putnik, Marco Polo? Kad smo već kod M. Pola… Smještena u predivnoj Palazzo san Giorgio, nekoć je poslovala pionirska Ufficio di San Giorgio, najstarija banka na svijetu, sa samog početka 15, stoljeća. Kasnije je palača poslužila kao predivan zatvor, a njezin najslavniji zatvorenik bio je sam Marco Polo. Kao i mnogi drugi pustolovni Venecijanci. Upravo je među ovim zidinama diktirao svoja putopisna sjećanja Putovanja Marca Pola kolegi Rusticianu, dok su skupa tamnovali. Nije čudo da je, iako zatvoren, ovdje nadomak đenoveškog mora osjećao putopisno nadahnuće.

Osjećaj zaljubljenosti. Pokušavala sam samoj sebi objasniti zapanjenost ovim gradom. Čitala sam da je Genova stoljećima privlačila svakojake veličine – Rubensa, Van Dyka, Caravaggia. Između nogometaša i ostalih trudbenika, Genova je grad glazbenika, umjetnika, velikih pjesnika. Recimo, Paganini je iz Genove. Pjesnik Eugenio Montale se rodio u Genovi. Dante je godinama boravio u gradu. (Vjerujem da je u njemu vidio elemente i raja i pakla u plesu kao nigdje drugdje.)

Radi dobrog panoramskog pogleda, Stendhal je volio odsjedati u starome hotelu u Via San Luca, na broju 10. A valjda sav opijen, sanjiv u vrućoj adi, Honoré de Balzac je napisao: Ako je negdje lijepo biti u ponoć, to je svakako u Genovi. Kad pada kiša, cijeloga jutra pada, u bujicama, i kad se čistoća mora bori s čistoćom neba. (…) Kada sjaje zvijezde, kada se valjaju valovi Mediterana kao ispovijest žene.

I Heinrich Heine je napisao lijep stih o Genovi: Genova se smjestila na moru kao kostur divovske životinje koji se opire valovima.

Dječje zakliktan, zanesen, Richard Wagner je u pismu datiranom 1. rujna 1853. zabilježio: Nikada nisam vidio ništa slično Genovi! To je nešto neprocjenjivo lijepo, grandiozno, osebujno: Pariz i London će, u usporedbi s ovakvim božanskim gradom, nestati kao jednostavna konglomeracija kuća i ulica, bez ikakva oblika! Ne znam odakle početi s dojmom koji me i dalje drži: Nasmijao sam se kao dijete i nisam mogao sakriti svoju radost! Svatko mora vidjeti Genovu! Slično oduševljenje Genovom dijeli i Charles Dickens u svojim Pismima iz Italije, grad s čijom se ljepotom može usporediti samo Venecija. I za nujnog Čehova je Genova najljepši grad na svijetu (kako kaže jedan od likova njegove drame Galeb), a Mark Twain, koji je odsjedao u slavnom hotelu Croce di Malta, razmišljao je ostati u Genovi samo zbog lijepih žena: Rado bih ostao ovdje, ne bih išao dalje. Od stanovništva Genove dvije trećine su žene, a najmanje su dvije trećine žena lijepe. Dobro odjevene, uredne, graciozne kako samo anđeli mogu biti. Usput, u spomenutom hotelu odsjedali su i Giuseppe Verdi, Gustave Flaubert, Henry James (on ga je nazvao neizmjerno prostranim, ali prljavim), a Sthendhalu je bio odbojan; stigavši u zoru nakon prekomorskog putovanja tri je puta mijenjao sobu, a onda je dugo lutao po Via Balbi i Strada Nuova. Nešto je trezvenije i Alexandar Dumas pisao o gradu i odsjedao u Via al Ponte Reale, nestalom Hotelu de France. Famozna George Eliot (Marry Ann Evans) je voljela Genovu tako da je nakon jedanaest godina izbivanja zabilježila: In Genoa again, on warm, bright spring morning! After Adlergasse in Nurnberg, surely no street can be more impressive than the Strada Nuova and Strada Nouvissima at Genova. Nadahnut aromatičnošću grada, Paul Valery je napisao: hoda nam životom komplicirana od dubokih snatrenja kako ući u more, u crno dno neobično nastanjenog oceana. Impresije iz arapskih bajki. Koncentrirani mirisi, ledeni mirisi, droga, sir, pržena kava… Brzi prolaznici po tlu isklesanom dlijetom.

Genova je bila posljednje talijansko boravište Lorda Byrona, jednogodišnji dom prije daljnjih avantura u Grčkoj. U isto doba je i Mary Shelly tamo živjela tražeći utjehu Mediterana. O Genovi je napisala: sjajno mjesto koje se zrcali u azuru Mediterana. Litice i rtovi, svijetlo nebo i veseli vinogradi moj su svijet… Bila je nastanjena u studenoj vili na brdu Albaro za koju je napisala da je usamljeno, vjetrovito. Tamo je žalovala cijelu godinu nakon utapanja svoga muža Percyja. Nesretnik se utopio u Livornu, na brodu koji je uletio u jaku oluju. Ironično za pomorsku silu, brod je bio napravljen za njega upravo u Genovi.

Bojama umazani Paul Klee je 1901. napisao u svoj dnevnik po dolasku u Genovu: Morska mjesečina. Zrak u sobi je veličanstven. Atmosfera je svečana. Visoke kuće, po trinaest katova, uzane uličice u starome gradu svježe su i mirisne, u večernjim satima zgusnuta gomila, danju gotovo samo djeca.

A Gustav Flaubert smatrao je Genovu toliko lijepom da razdire dušu. Napisao je, između ostaloga, Kako se još od đenoveške četvrti Voltri vide kuće, sve najavljuje veliki grad. Uskoro se pojavljuje luka i vidite kako se prekrasan grad stere u podnožju: svjetionik Lanterna, kao minaret podsjeća na neke orijentalne zbilje, i vi mislite na Istanbul. Suvremeni nizozemski pisac Ilja Leonard Pfeiffers, koji je više godina kao imigrant boravio ovdje, odabrao je ovaj grad kao ljubavnicu, kao trajnu inspiraciju za svoju nagrađivanu prozu. Njegov roman La Superba kao da je sama Genova napisala.

No nisu svi bili tako oduševljeni, recimo, Montesquieu je u svojim Putovanjima po Italiji, točnije u pjesmi „Adieu à Gênes” popljuvao grad i njegove stanovnike, pišući s prezirom o lakomom plemstvu i buržoaziji. On se vjerojatno bolje osjećao u nekim drugim četvrtima, s mirisom na prolaznost, mast i siromaštvo. Da, daleko od slave Via Garibaldi, njezinih konzerviranih palača, zlata, tamjana i smirne, kvartovi su u kojima nema ništa od slave aristokracije i buržoazije. Nema čak ni puno danjeg svjetla. U distriktu Caruggi, osobito u Via Maddalena, skupljaju se prostitutke i svakojaki polusvijet. Pravi je to grad u gradu. Taj je vječno stari dio omeđen na istoku s Via delle Fontane i Porta dei Vacca, sjeverno s Piazza della Annunziata, na jugu s Via del Campo, a na Zapadu s Via Lomellini. Zračeće je to mjesto granice između sna i jave, magija otpadništva. Svaki drugi ugao miriše na sitan lopovluk, na prostituciju, na subverzivne ideje i anarhiju, na pobunu neke izmučene posade, a od sredine šezdesetih je jedno od najvažnijih trans zajednica u Italiji. (Postoje priče o svojedobnom ratu transića s mornarima, koje je pokrenula jedna nesretna one night lučka ljubav, i da, pobijedili su prvi.)

Nas troje neumorno se izlažemo Genovi i pod žarkim suncem. Nakon ljudskih trgova, vila i nastambi, opet sam ožednjela za morem. Nakon šetnje zlatnom Via Cesarea, s mini-kafićima po sredini šetnice i štandovima s knjigama i antikvitetima, razilazimo se u malom samotnom kafiću na uglu. Naravno, Leon, Ivan i ja imamo različite apetite, planove. Opet se navodim po intuiciji, pa iako ga ne vidim, osjećam da je more blizu. Ništa me bolje ne može dovesti do otvorenog mora od moje kontinentalne klaustrofobije. Ubrzo me instinkt za prostornom slobodom doveo do palmama uokvirenog stubišta Scalinata delle Tre Caralavelle. S vrha stubišta vidi se golema zelena pustinja parka i nasred nje usamljeni sivi slavoluk Arco della Vittoria. Srce mi tuče, već trči prema vodenom obzoru, prema moru, a preko stubišta dolazim u rajske vrtove Giardini F. Coco. Samo stepenica više i zatičem se na prostranoj terasi ulice Mura delle Cappuccine, odakle pogled kao ptica polijeće prema moru. Vodenom nebu.

Kad sam se opet vratila starome gradu po asocijacije i priče, mojoj se mašti učinilo da usudom na tim starim ulicama upravlja divovska igla, tamni kameni svjetionik. Slavna La Laterna je neobično ozbiljnog, asketskog izgleda, kao opat. Dolje, na tlu, šareno se mnoštvo s plesnom lakoćom kreće promenadom, usporava uz klupe okrenute moru, zastaje i dovikuje se preko velikog prostora Piazzale Mandraccio, što staje tek kod Porta Siberia. Ovaj je trg okružen zidinama Malapaga, što se steru sve do zatvora. Stara luka, Porto Antico. U njoj su izložene goleme lađe Neptuna, Kolumbovi brodovi, a to su prave morske barokne poganske katedrale, s raznim morskim božanstvima na pramcu i krmi. Kontrast svjetioniku. Ono što odavde fascinira na obzoru nisu samo duge igle jedara i svjetionika, već i velike kugle. Nedaleko od Akvarija, najvećeg u Europi, smjestio se golemi prozirni mjehur, kao od futurističke, SF sapunice. To je u drevno more uronjena velika staklena sfera od stakla i čelika, puna začudnog bilja, a potpisuje je domaći arhitekt Renzo Piano. Bilo bi lijepo nekoliko dana živjeti u velikom mjehuru.

Blizu Porto Antico, pomalo umorna od motora percepcije, sjedam na jednu od kružnih klupa. U crnim grozdovima tu sjedi na suncu stotine Senegalaca, Marokanaca, i pokoje dijete s bakom. U šarenim dugim nošnjama, zbijeni jedni do drugih, s kapicama, nalik su folklornom ansamblu. No ti se mršavi muškarci odmaraju od svoje mučne trgovine tricama, poluuzaludnog rada na cesti. Ipak, nema traga pelina na licu, vidim, velikodušno se smiju psovanju, dobacivanju neko pijanog starijeg Talijana s vrećicama u ruci. Kao da se ne ljute na nikog više, kao da su im preko lica, na drugu stranu, prešli anđeli.

Sjedim na klupi i žmirim, pokušavam u glavi zamisliti grad, oblik. Ne ide. Genova nije labirint u smislu drevnog, apstraktnog kretskog labirinta, ili neki borhesovski univerzum. To je sklisko tkanje, labirint kojem uzorak ne vidiš ni izdaleka.

Čak i kad se popneš na neki od vidikovaca, oko je nemoćno sve i da ima moći ruke. Nedostaje neki zadnji odgovor na tvoje traženje, dohvaćanje, grabljenje. Ostaje neutažena požuda za oblikom, obrubom, krajem; nekom jednostavnom, dohvatnom simetrijom, urbanom Rorschahovom mrljom. Ali to nije loše, to je dobra vijest, jer Grad je nalik utjesi beskraja. Ne možeš ga sagledati, kao što ne možeš ni mali beskraj vlastitoga tijela koje se njime kreće, ni golemu pučinu pred njim. Ta amorfnost Genove nije nešto što uznemiruje, nije nalik razjedanju tkiva, već je to savršeno, bujno i utješno bezobličje, ono koje u sebi nosi stotinu oblika. Na primjer, katedrala svetog Lorenza. Spuštam se makadamom do njezinog boka. Ispred katedrale svetog Lorenza golubovi, ljudi i lavovi. I kameni su lavovi prolazni, a katedrala kao i svaka druga, manifestira eone. U ove se crkve za promatrača odvijaju čudne igre percepcije s lukovima i nizovima crnog i bijelog mramora, prave esherovske zagonetke i zavrzlame. Pa ipak, umjesto da to odvraća od misli na Boga, podsjeća na njega, više nego svi grifoni i kipovi svetaca.

Talijanski mi se ulijeva u uši kao ljekovita smola. Nažalost, ne razumijem ga. Iako u Trstu nismo našli Pavesea na engleskom, nasreću, Ivan je ponio zbirku pjesama Pavesea prevedenu na hrvatski, uz talijanski izvornik. U noćima kad bih se vratila u hotel sama, prije moja dva suputnika, čitala bih naglas u krevetu Pavesea. Njegova poezija miriše na jugo u suton, na sijeno, na mlaku smokvu, na osunčan list masline. Kad čitaš Pavesea, čitaš ljeto. I samo se na talijanskom može pisati o ljetu. Neko staro a vječno talijansko ljeto piše pjesme. Volim kad je poezija materijalna, organska. Razmišljam, je li on volio ovaj čudni grad?

Prije drugog javnog čitanja sastali smo se svi ispred Duždeve palače. Prije nastupa odlučili smo popiti još jedno piće sa Zvonkom Karanovićem u Doge baru na Piazzi Matteotti. Veliki nam je pjesnik pričao o svome imenu, i uopće o imenima, i o knjigama koje silno fokusirano piše. Odjednom se nasred trga pojavljuje putujuća umjetnica, skromna kostimirana djevojka s cilindrom u ruci, u tijelu gimnastičarke a s licem Gine Lollobrigide. Graciozno pleše pred prolaznicima i gostima restorana. Sjeti me Ivan, pa to je ista ona koju smo vidjeli u prvoj šetnji, blizu Brignole. I onda skopčam. Ta djevojka, to je Genova.

Spuštam se makadamom do slavne katedrale. A ondje skup prolaznih bića; ispred katedrale svetog Lorenza golubovi, ljudi i lavovi. I kameni su lavovi prolazni, a katedrala kao i svaka druga, manifestira eone. U ove se crkve za promatrača odvijaju čudne igre percepcije s lukovima i nizovima crnog i bijelog mramora, prave esherovske zagonetke i zavrzlame.

Ne vidjeti Rapollo! Jednoga smo se slobodnijeg dana složno namjerili s ručnicima na kupanje i to u navikani Rapollo. Negdje na pola puta uhvatila nas je kiša, pa smo na kiosku kod stanice kupili crvene kišobrane umjesto da se vratimo. Koračali smo na prstima, trudili se odgojiti oči na staroj kuli, na fasadama, morskim prizorima, ali uzalud. Rappolo kao da je izgubio sve od značaja, od šarma koje je imao kad su u njemu živjeli Nietzsche, T. S. Eliot i Ezra Pound. Nema veze, barem smo otišli na kavu s našim stručnjakom za Eliota koji je upravo ovdje bio na kongresu o Eliotu i Poundu. Između dva snažna dima, stručnjak mi je otkrio tajnu da je Eliot volio boks. Od Rapolla ću se sjećati s radošću samo talijanskog sladoleda na maloj terasi uz more, šetnje uz melankolično prazne ležaljke i bazene pod kišom. A osobito naljepnica za 1 euro; na automatu uz šetnicu sve troje smo kupili dječje tetovaže naljepnice, predivne kičaste leptire, i zalijepili smo ih na ruke. Nismo razmišljali o nekad prisutnome Nietzscheu.

Posljednji dan i posljednje javno čitanje, stanica Nervi. Taj Nervi je sublimna, svečanija i čišća četvrt Genove. To otmjeno lječilište i mjesto bijega za mnoge slavne neurastenike ostavljeno nam je za kraj. Stigli smo lokalnim vlakom, i ubrzo našli hotel s prostranom terasom i nešto publike, a voditeljica je već čitala najave praćena svirkom na nekom čudnom tanjurastom instrumentu. Kao da sve oko poezije ovdje mora biti dvorski otmjeno i neobično. Pomalo staromodan koncept.

Nakon luksuznih čitanja zaputili smo se mediteranskim raslinjem natkriljenom šetnicom uz more, dugom dva kilometra, tzv. Paseggiatta Anita Garibaldi. S uzane staze nad plažama i morskim stijenama pogled seže sve do poluotoka Portofino.

Koračajući tlom letimo i ne stajemo sve dok ne dođemo do carstva čempresa, do odmorišta njegovanih, raskošnih vrtova. Gubimo se stazama u tom aromatičnom svemiru odijeljenom biljem od svake grubosti. Ipak, i u njemu vrijeme neumoljivo prolazi. Iako ne čujemo njegovu buku i ne vidimo ga, kao inače.

Pada mekan sumrak, zvijezde se luče na koži neba. Leon i ja lovimo fotićem pun Mjesec između dvije palme, smijemo se tom žutom zrnu. Ne slutimo da su svi posjetitelji otišli, da smo ostali sami i zaključani u vrtu. S upaljenim krijesnicama. U šutnji se radujemo rojevima krijesnica, kao da nam je neko čudo poslalo djetinjstvo u sitnim svjetlećim kukcima. Srećom, sa svom revnošću spasitelja, mladi Talijan iz organizacije s licem i držanjem fratra, shvaća ozbiljnost situacije i odvodi nas negdje u tamu izlaza. U nekoliko navrata nas je požurivao u pokušavanju da nas izvuče van, bezuspješno. Kao u filmovima, u zadnji čas smo uspjeli nekako naći izlaz, pomoću tajanstvene plavuše koja je naišla. Kao ljudska krijesnica. Moja je sreća što nismo previše kasnili na čitanje. Sjela sam na jednu od stolica ispred svečano osvijetljene saracenske tvrđave, i čekala svoj red s pjesmama u ruci. Naravno, razmišljajući o krijesnicama i čarobnom parku.

Parchi di Nervi je park koji je nastao od nekoć samo plemstvu dostupnih vrtova Ville Grimaldi, Ville Gropallo, Vile Serra. Ozračje sanjivog luksuza i noćnih bajki s čarobnim otrovnim, mudrim biljem nije uspjelo uništiti ni ovo naše digitalno doba.

Kao romantičarska priviđenja, iza najljepšeg lišća i granja naziru se sve sama romantična zdanja iz 19. stoljeća. Osim stotinu vrsta ružičnjaka i visokih, vitkih palmi oči vesele oblici svakojakog tropskog, egzotičnog raslinja. Nije čudo da je Nervi bio svojedobno kulisa za najveće baletne svečanosti svijeta.

Ipak, govorena poezija nije balet, uistinu je ponekad duhu dosadna, osobito kad se čita na nerazumljivom jeziku spojenom s neuspjelim pjesmama. Mikrofon svašta trpi. Babilonsko čitanje uz pokoje maratonsko prenemaganje traje u gluhu noć. Opet organizacija škripi, nema dovoljno automobila za ponoćni povratak, nema broda, nema helikoptera. Nemamo se kako vratiti. Povučena i tajanstvena, Genova nije lako dohvatljiva, ne možeš je tako lako imati. Motamo se pustim mini-kolodvorom, čitamo sporo i pažljivo red vožnje kao nečije krvne nalaze. Nisu dobri. Pa ipak. To nije tako loše. Opet ta fina nesusretljivost, oporost.

Iz kombija kojim upravo odlazi organizator C. Pozzano vidi se kako Leon, Ivan i ja sjedimo na klupi kraj tri visoke palme, pjevamo sami u noći i čekamo posljednji vlak za Genovu. Sretni.