Veće od kuće | Dorta Jagić

O NEPCU

1 Juha od kornjače, uz juhu poslužen sherry Amontillado.
2 Blini Demidoff s kavijarom od jesetre. Uz pjenušac Veuve Cliqout iz 1860. godine.
3 Prepelica u mrtvačkom sanduku s umakom od tartufa.
4 Salata Pellegrino.
5 Baba od ruma sa suhim smokvama.
6 Kava.
Jelovnik Babettine gozbe

Što pokreće svijet? Glad. Sve živo je gladno. U općoj gladi, razlikuju se samo vrste gladi, i vrste hrane. Što je jesen? Jesen je nešto fino za jesti. Ljeto je ohlađeno piće, a jesen je neka gusta a laka hrana, recimo, kesten-pire. Počinje li se tekst o hrani kratkim, uvodnim meditacijama o jeseni, treba započeti u dobroj staroj tradiciji školskih zadaćnica. Jesen je stigla u naš grad. Točnije, sa šlagom debelih oblaka u ustima banula je kao lijepi i genijalni fotosenzitivan epileptičar nad gradsku rivu. Sa svojim žutim sokom i medom odozgo, sunce mu svakoga dana dublje izmiče, pa mu Grad plazi svoj kameni jezik namočen u preslani šampanjac mora. Razumijem ga; odmalena mi je bliska njegova stoljetna slatkoslana drskost. Zato svakoga dana rado skočim malo do rive i Palače, po par žlica maslinastog i slanog splitskog duha.

No danas je grad, kao što je njemu sunce, jako daleko, daleko kao i Ural i Okinawa, od moje sobe. Naime, pokvarila sam jedini želudac koji imam nekom strašnom jetrenom paštetom s popusta, i moram cijeli dan sjediti doma, gladna za računalom. Zatvorena među oglodanim kostima zidova stana na periferiji. Može me spasiti samo neki aromatičan susret, sastanak s nekom osobom koja ima okus po vinu, bajamima i grožđu. Čini mi se to nemogućim…

Jedem ja tako ništance s gledancima, kako već ručak gladi zovu u gore u Zagorju, mljackam praznim ustima, dok pašticadom nasićena zaigrana dječurlija ciči vani. Zamišljam kako duboko, armirano betonsko korijenje bijelih dvokatnica u mojoj ulici zadovoljno šalje zlaćane sokove stabilnosti i uzemljenja gore na više katove, tu, u kapilarnoj žilici na periferiji krvožilnog sustava grada. Te su bijele obiteljske kuće kao zdravi zubi – oni u zubno meso zemlje dobro urasli, funkcionalni zubi – kese se na mene kao golemi sjekutići i kutnjaci pokriveni jezicima crvenih krovova. Bi li me te kabaste kućetine pojele za doručak da mogu? Znam, ne pripadam posve ovdje. Vidi me, sa svojom samotnom sudbinom sam teška, teža i od svih tih kuća; a opet prelaka, budući da nemam korijen, kao što ga imaju ove uredne kuće pune obiteljske galame. Kao i svaki samac, bez korijena sam i sile teže, jer ovdje nemam zapravo srce – zajedničku trpezu. Nemam komu kuhati, osim sebi. Iako ovdje nerijetko susrećem divne prijatelje i znance, i ponekad ručamo skupa, nedostaju mi svi oni važni odnosi koji su se godinama odvijali za zajedničkim stolom. A to znači i ljubav. Na dobro poznati način postavljen stol je ipak ljubavno okupljalište.

Ipak, ovdje samaštvo nije nimalo tužno i moji su dani lijepi kao zajednica. Nakon kave sa šlagom vani s dragim prijama, na starom kauču uglavnom čitam klasične i potresne američke romane, nakon kojih odmaram oči slušajući radio i buljeći s balkona u kompaktni, zbijeni Mosor. Ili pak u ljude.

U tijela ljudi je ipak nekako lakše gledati, jer su, kao i moje, krhka i prolazna. U svojim gladima, u bolima i žudnjama manji i od anđelova nokta. Kao što je lako gledati i u galebove, koji u nevinoj pohlepi slijeću na musave kontejnere pod balkonom. Glad leti, trči, hoda, šepa. Nekad puzi. I tako se svuda uokolo, umotana u svoju ranom probijenu gazu gladi, kreću ukrug mnoga živa bića. Vrzmaju se od jutra do mraka oko vrućih kaša sa svojim zažarenim jezicima, oblizivanjima. Žene gladne svojih vječito odsutnih muževa, majke gladne pola sata mira. Momci gladni nove utakmice. Već se mjesecima dolje na Velebitskoj cesti, neosjetljive na zvizdan, motaju oko kontejnera suhonjave starice u još starijim crnim džemperima, žene koje vjerojatno nikada nisu jele i pile, srkale rosu delikatesa u svilenoj večernjoj toaleti. Te babe Pepeljuge kratko se osvrnu pa u rupu gurnu čvoravu ruku, i mrenastim se okom zagledaju kontejneru u musavo grlo. Kontejner im plazne beeeee, izloži im se kao manijak smrdljivom utrobom. Nekad nešto u zgužvanom papiru i izvade, pa odlazeći čvrsto gnječe napunjenu vrećicu u ruci.

To je glad propasti. A glad časti? Je li grijeh što nisu svi ljudi gladni iz ljutog jada kruljenja i nestašice? Evo, sublimna glad, ona iz čiste slobode, može biti izrazito lijepa. Kao viša, idejna glad-poruka raznih asketa i štrajkača. Ili onih zakletih mršavica. Zgodne splitske tinejdžerice u bijelim starkama plemenito su i suvereno gladne, moderno gladne; s golemim ručnicima za plažu i bijelim konversicama trče na bus br. 7, s duboko tutnutim bijelim slušalicama, nalik špagetima za ušne školjke. Netko bi zloban mogao reći da se do večeri te ribe prže na suncu dok ne porumene, onda se maknu s vatre i spremne su za posluživanje. Čini mi se da im je u tim godinama bitno samo da nemaju tri stvari – prišteve, karijes i celulit. Naravno da – omamljene opojnim plinom anoreksije – ništa pod nebom ne jedu, osim ujutro pola lista blitve i pola zelene jabuke. Uglavnom, pola nečega na rubu ničega. Druga polovica toga, ništa s ničim na pijatu, kul je i lijepa je kao Kate Moss. Glad kao hrana!

Didovi i babe ovih krajeva ne znaju za muke Kate Moss, i uglavnom suhi i nezamijećeni hodaju okolo sa svojim jezicima krutim od penzionerske gladi, jezicima kao na batine naviklima na grah iz konšerve i kvarat bila kruva. Babe su, meni, uvijek bile za jednu šaku dirljivije. Uglavnom su to usamljene, vonjave i klimave babe, kakva je bila i moja, koje na svojim povijenim kičmama nose nevidljivu košaru punu natrulih gomolja savjesti debelog svijeta. Zamišljam kako ta osušena sućidarska baba siše navečer pod žaruljom u kužini to malo kruha s parizerom utješno i slasno baš kao što ekscentrični bogataši u otmjenim restoranima srču kao zlato žutu juhu. Ali ne od vegete, već od peraja morskoga psa. Ili oni gastro vampirčići što, uz tanke svijeće i Mahlerovu Petu – s posvećenošću starih krvoločnih Asteka – u ritmu svoga srca sporo sišu dobro izdinstana pačja srca, mala srca s u društvu s taman opranim jagodama.

Moja je glad prava razapetina. Nema tu sredine. Naporan je taj razmak; odmalena mi je um, duša, mozak, svikao na delikatesnu hranu, što znači na najbolju prozu, filozofiju, poeziju, ali je želudac navikao – osobito u studentskim danima – na plebejske salame i tikvice, kokošja jaja. (Čast onim danima kad ga ipak okupam, na raznim prijemima i festivalima, aromatičnim kapima ptičjeg mlijeka i kajganom svetog Petra.) Ne opirem se ni ja prečesto svom nepcu bonvivana, finoj dekadenciji. I ja bih da na moj prag zaluta i ostane jedna vješta Babette.

Kako me od jutra boli želudac, tako mi se nameće – kroz patnju – taj prazni mišić kao najvažniji organ spoznaje svijeta. Što me, po automatici sprege partikularnog i univerzalnog, odvodi od mog želuca do svih njih. Navodi me na kojekakva potresna i tmurna razmišljanja o svim ljudskim želucima svijeta. Općinstvo želučadi. I nebaca. Danas, kao i jučer, sedam milijardi smrtnih želučića želi biti napunjeno sve do sutra. I to je vrsta zjapećeg problema koji se nameće već u osvit svakoga dana našeg života. A jezik još pritom želi – u punjenju donjih gastro cijevi – po mogućnosti, kazanovski uživati. Razmišljam o čudu sline, enzimima, o velikim i malim nepcima i jezicima, o gastronomskoj profinjenosti, ali još više o zakinutosti, potresnom neiskustvu većine ljudi. O svoj toj neuslišanoj slini što se stoljećima cijedila niz brade, o brojnim nezamilovanim nepcima. O mogućoj oralnoj i gastro podjeli svijeta na one s jezičnim pupoljcima i one s jezičnim korovom.

Nujno refleksivna a lirski gladna, počela sam pisati neku bijesnu pjesmu o jeziku, a godinu kasnije sam je objavila u pjesničkoj knjizi. Meditiranje je to ne samo o vrstama oralnoga raja, već o oralnoj ekstazi pohlepe. Zapravo je zabavno nekome s uposlenom žlijezdom književnicom primjećivati kako nepce nekih ljudi, diktatora, kraljevskih rizničara i mogula, ima neke osobine beskraja, nezajažljive slave. Sublimno nepce oslikano je začinima i namirnicama kao svod Sikstinske kapele, a jezik im je ukleta utvara koja ih progoni iz sitosti u novu glad svakih pet sekundi. I nekad mi sine ta onirička tlapnja slika kako im odveć rascvali jezični pupoljci polako venu i trule u Michelinovim zvjezdicama zasutim svjetskim restoranima. Što hoće dokazati taj nadjezik? Svemoć, moć nad ukupnošću svih namirnica svijeta.

Dakle, iz sveopćeg oceana jezika, iz kozmičke juhe, strši taj našiljeni jezik visoko u neko olimpsko nebo, s babilonskom zbrkom okusnih pupoljaka. To je obelisk, zadebljani jezik raznih meritokrata, azijskih i afričkih diktatora, mafijaških velmoža. Jezik ovih loše pozlaćenih obliguza sklizav je komad pustinje, što vonja na sirovu asafetidu. Na klizave piste tih jezika slijeće samo japanska mramorna govedina od krava koje u Kobeu slušaju Mozarta dok ih masiraju raspjevani i zalizani mesari. Tope se samo kavijar albino beluge i morune, pastruge, pomno birano devino meso, guščja jetra, brideći odresci kita, skupocjena vijetnamska Anki fu juha od vagji junetine s ručno branim klicama graha i rezancima od mesa rijetkog plavog jastoga. Ili se piju suze pečenog flaminga s datuljama. Kao da tužni pariški genij nije znao za jelovnike s pečenim slavujima, E. Cioran je u svojoj apologiji svjetske tuge pogriješio rečenicom: U svijetu bez melankolije slavuje bi pekli na ražnju. Recimo, divnu pjevicu, vrtnu strnadicu, u Francuskoj vole maznuti u jednom zalogaju, zajedno s kostima. A naravno da se peku, peku se svijetom i slonovi i ljudska tijela punjena rižom i larve mrava. Gladni sve peku, a ponekad i savjest.

U vječnom palucanju strasti, svijetom hoće vladati ukrućeni jezik naoko otmjenih barbara, raznih spiljskih snobova. Primjerice, omiljeno jelo Pola Pota bio je paprikaš od kobri. Za ostale žestoke momke, razne gastropate i gastroavanturiste, tu su vratolomije kao što je dimljeno meso gorile, pečeni tvor punjen orasima, žirom i kestenom, islandski hakarl, kineski divovski daždevnjaci, pečeni škorpioni, tajvanski skakavac orošen azijskim bosiljkom, pečene tarantule s limetom i paprom, srce islandskog pingvina. I nikako ne zaboravimo pečene divovske karipske žabe!

Tako još od zapadnonilskih i antičkih vremena na drevnoj dinastiji divovskih jezika skupa pjevaju korale bogu Delikatesu proslavljena pašteta od nesretnog kud baš slavujeva jezika, mozak pauna i fazana, skliski brkovi barbuna, drozdova prsa, gljive judinog uha, juha od gnijezda čiope, svakojaka ptičja srca, pečeni ševini jezici. Liske, čavke. Glazirana golublja prsa s medom. (S livadnim?) A tek ikra morskog ježa, pečeni papagaj i sadržaj šljukinih crijeva! Dosta! U crijevima mi je počelo klokotati, u želucu škripati.

U blagoj vrtoglavici, prišla sam onom velikodušnom prozoru sobe što gleda samo na more, poluotok Vranjic i nebo. Čistina. Razmišljam o jednostavnosti kruha i vina. O ulju. Vodi. Soli. Dvije-tri masline. Možda Béla Hamvas jest odveć ezoteričan u svojoj Filozofiji vina, ali je barem naivno zanosan i jednostavan.

Kako rekoh, u crijevima mi je počelo klokotati, u želucu škripati. Koliko god da moja glad odjekne glasno kroz dimenzije i svjetove, nikoga neće dirnuti ni zanimati. Posebno ne one koji bi – samo da mogu – skupo platili porciju deset deka srca leptira. I svježi but mladog jednoroga, da postoji. Glodali bi, da mogu, njegova pečena golema krila. Ovako se razni oligarsi, gazde, švapski iluminati, japanske jakuze, kineske trijade moraju zadovoljiti onim tankim, kao ahat crnim indonezijskim kokošima i ne prejako pečenim paunovima.

Dok ja upravo pijem vodu iz špine, diljem svijeta s kuta bogatih usana modernih epikurejaca kaplje vijetnamsko rižino vino, i to s otrovom zmije, i cijedi se slinavi puding od malih golupčića. Simbola mira. Gorka se tajkunska savjest blaži blagoumilnim šušnjem antikancerogenih gljivica šitake. Na dekadentnom jeziku mračno sjaji, kao zalizani potiljak japanskog konobara, pečena jetra raže i meso morske mačke, jedri zebrin but, kuhani testisi pijetla i prenježni krumpir La Bonotte koji francuski seljaci gnoje morskim travama i algama da ne umre od okrutnosti crne zemlje. Kao fini snjegovi Kilimandžara, tope se kriške skupocjene densuki crne lubenice, a okus slasne yubari dinje ne potječe od sunca, već od vulkanskoga pepela.

Nesumnjivo, u erosu opasnosti i graničnog iskustva, negdje u tajnim misijama, za adrenalin dobro dođu kockice kuhanog meksičkog kaktusa kakvu povjereniku ili špijunu koje dobro idu uz pitu od krokodilskog mesa, a egzotiku umiruje skupi sir od magarećeg mlijeka ili pečeno kravlje vime. Puf.

A negdje drugdje, iza brokatnih zavjesa, onaj eros, eros otmjenosti, poliže sve boje. Sve je tu bijelo; kokain, umjetni zubi, bijeli tartuf se bijeli kao afrička slonovača, bijeli stolnjaci i bijelo vino, u thanatosu rascvala se raskošna mrtva priroda, bijeli biseri i obrazi iberijske svinje. Jestivi su listići zlata kao i matsutake gljive čije drvo nagriza pravednički crv Bursaphelencus xylophilus, kontra bjelini likovno su raskošni argentinski zec u mlijeku, jastog i fazan s narančama i orasima. Za seks kamenice Rockfeller, a za smrt bogatih preljubnika na najistočnijem otoku tu je otrovna fugu riba, najotrovniji bezukusni obrok na svijetu. Iako im je na meniju ponuđen i nevini odrezak dupina. Bacaju se tisuće dolara za nešto drame izbljuvane krvi na stolnjaku. Japanska je okrutnost ono što je nama nježnost.

Zamišljam kako nakon deset sljedova s rajskoga menija, na neki od čikaških, tokijskih, londonskih stolova dolazi ekstravagantan desert. Da, kao klimaks, prije izlaska iz restorana ravno na pločnik Leibnizova najboljeg od sviju svjetova, još će dobro doći koja skupocjena kapljica i kakav ekscentrični desert… Recimo, do vrha napunjena zdjelica maorskoga oraha makadamija, čokolada od tasmanijskoga meda, nadut kolač s dvadeset osam vrsta kakaa, i, za bržu a bučniju probavu, u svega pet sekundi posrkana vruća šalica kave od izmeta slona. Ili, dajte čovjeku skupi uvarak od neke manje beštije, recimo, pjenasti espresso od cibetkinih fekalija, a za damu svakako mlaki čaj od pandina izmeta.

Zamišljam kako, nakon veselo probuđene probave, to Veliko Nepce u mekim šakama nosi sa sobom na WC neke važne novine i dok se bučno prazni, čita članak o onom rekorderu za Guinnessa, nekom tipu koji je popio dvije, tri litre alea u samo pet sekundi. Dekadentno nepce se cokćući divi, dok njegov masni mali prst mrlji tekst sa zadnje strane, zanimljivost iz neke rubrike tipa Bizzar, da svakih pet sekundi u umre od gladi jedno dijete na afričkome suncu. Pet sekundi.

Kakve sve krajnosti stanu u pet sekundi.

U pet sekundi stane i rečenica volim te. Najhranjivija rečenica u svemiru. Iz refleksije i zavidničkih moralističkih sanjarenja prenuo me prodoran zvuk slijetanja SMS poruke na mobitel. Vidim ime pošiljatelja pa otvaram poruku polako, kao najdraži bombon. S pravom. Netko mi je, tko ima okus na bajame i grožđe, napisao velikim slovima najjaču hranu i da se vidimo uskoro, u gradu.

Čudo, ne boli me više želudac. A i nekako se napunio. Krepko grabim veću torbu, jurim vanka u prvi dućan po namirnice za večeru. Bogatu. Na mom je nepcu, sada šareno oslikanom, odjednom svanulo vruće i žarkim pijeskom pohano dalmatinsko sunce.