Veće od kuće | Dorta Jagić

POHVALA SJEVERU

Motreći me sa strane, ništa se posebno ne zbiva. Naoko samo skitam satima u bezazlenoj vanjštini turista na dekstrozi i Red Bullu. Hodam samo naoko pustim ulicama Stockholma, a zapravo osluškujem tu punu prazninu prostora. Velik je ovdje Sjever. A Sjever šuti. Ne samo zato što tamo nema mnogo ljudi. Sjever šuti, jer ne mora progovoriti ni riječi da bi bio magnetičan. Šarm juga je u buci, vici. Svisoka, Sjever nam se tajanstveno osmjehuje, pokazuje zube od savršenog leda. Mudrost permafrosta dublja je od mudrosti sekvoja. Na Sjeveru ne vladaju prvenstveno ljudi. Vladaju moćnim porukama zaoštrene metafore prirode; dani i noći prevrnuti, kao prvi čamac svijeta. Polarni dani i noći, crni dani i bijele noći… Dan ne gleda, kao u nas, na dva oka, jedno crno drugo bijelo, već je jednook. Jednoznačan. Jasan. Sjeverni dan je okrutan; svom silom oštru bijelu svjetlost upire čak i u ponoćne šetače, a kad je sjeverna noć, nema ni hrabre munje da je poslijepodne rasvijetli. To je neka zasljepljujuća i istinska jasnoća, radikalnost naravi svjetla i mraka. Bespoštedna priroda kojoj čovjek, sa svojim ritmovima, nije ni u perifernom vidu.

Početak je studenoga u Švedskoj, a kraj moje ljetne pregrijanosti. Kraj nateklosti od mutnih i bljutavih planova i nada, baš kakva je ona izmučena voda u plićaku gradske plaže. Švedska kasna jesen; to je dvostruka, podcrtana studen koja istjeruje svaki suvišan detalj iz okoliša. I iz srca. Pogledu ostaje samo nužno; fine zgrade, stabla, ljudi. A i ljudi svojim vitkim stasom i providnom kožom nalik su tom mjesecu studenome. Gotovo bijela kosa nalik je siječanjskome suncu. I da, ljudi Sjevera su oduvijek bili jaki, ali ne kao slavenska psovka, već kao oštrica mača. Elegantnih i ozbiljnih kretnji punih dostojanstva, svečani poput same riječi sjever.

Da, osim stanara planina, šuma i pisaca kriminalističkih romana, u Švedskoj žive zaista tvrdoglavo lijepi ljudi. I ta sjeverna ljepota bi trebala biti prva i dovoljna atrakcija za svaki turistički vodič po skandinavskim prostranstvima. Centar, trebalo bi odmah na prvoj stranici bedekera u kurzivu ispisati: U Stockholmu je Svjetski centar lijepih lica.

Te sam nedjelje, možda i više od druženja, kave i skupih ručkova sa stranim pjesnicima, željela nekoga od tih vilinskih primjeraka uhoditi. Zapravo pratiti; mučiti se kao detektiv po mostovima, širokim ulicama u neupadnom motrenju velikog akvarelnog mozaika, u portretnom obilju švedskih lica. Motriti kao da su ta lica živi spomenici, umjetnine, najvažnija gradska znamenitost. I više od znamenitosti.

Hodam, ali sve jači vjetar mi ne da; runi mi, tanji kosti iglama svoje brade. Vjetar Sjevera mizantropski rastjeruje obične ljude, briše od mesa kraljevske ulice. S čime usporediti takav ljubomoran, opor vjetar? Svakako s nekim ostarjelim, lijepim i narogušenim bićem. Ovaj štokholmski vjetar kao da je gonjen duh neke stare namrštene klizačice; kliže i noževima nam siječe dlačice lica, struže šminku. A ja bih se, kad sam već u glavnom gradu lijepih ljudi, rado zaljubila u nekog introvertiranog, osjetljivog prolaznika… Možda šetača. Pjesnika. Trkača. Svakako ne sjedača.

Jer što žele svi ti sjedači? Svakako ne promjenu, potresenost izmjenom prostora. Trkači ipak nešto izazivaju. I po ovakvom neljubaznom vremenu poneki usamljeni trkači ledenim gradom sijeku zrak, uzvraćaju mu za udarce, ponosni s tananim slušalicama u ušima. U ekstazi grčeva mišića trče u tu neku bestjelesnu slobodu kao sjeverni bolidi, vitka koplja u blještavim trikoima. Sve se na njima kreće; samo im lica mirno i fokusirano stoje, kao da odbrojavaju sekunde do neke unutarnje eksplozije. Znamo što je posrijedi, to je sportsko opijanje. Ne samo zato jer nema alkohola. Već jer je kinetika najjača droga.

Pored moga tijela u šetnji protrčala je vitka mlada žena. Pišem joj kasnije u hotelu.

Lijepa si, svoju si plavu kosu skupila u konjski rep i galopiraš gospodskim Ostermalmom kao grlo engleskog punokrvnjaka, trčiš kao da si doručkovala tenisice Usaina Bolta. Tvoje tijelo iznutra pjeni, črčka, u stanice se otpušta endorfin, leptin. Pucketaju mjehurići, krv se vraća i teče, nalijeva se u bačvici tijela kao sok od grožđa, u ritmu tvojih nogu srce pumpa crvenu rijeku i tuče u bubanj života, u organe. Trčiš, trčiš, spuštaš se niz nutarnje brzace, slapove, u pjenušac limfe, likvora, hormona, u vrenje pod kožom. To je sve brža igra spajanih, sudaranih molekula… I odjednom, bum, kao čep šampanjca, nešto je finoprsnulo u tijelu. Upala si u trkaći trans, tijela kao da više nema. Tvoja se mreža žila spaja s cirkulacijom, s mrežom grada. Naoko si samo mokra trkačica, a ti zapravo rastačeš u nešto eterično, opće.

I ja se rastačem u nešto opće i elementarno dok me slabo odjevenu šibaju elitni sjeverni vjetar i kiša. Nije ta bol od kiše neugodna kako možda zvuči. Možda čak i ima nešto otrcano a pogubno poetično, ma autodestruktivno poetično, rubno i gotovo riskantno u višesatnoj šetnji po jakom vjetru i hladnoj kiši uzvišenim gradom. Neka skora upala pluća, mada ne ona od koje mi je tako glupo umrla prijateljica. Glup rizik da ti tijelo osude bijesni i odlučni sjeverni elementi na mini-slom, na opću upalu. U tom riziku je, naravno, ona dobra bol borbe, sportske upornosti, revanša. E nećeš. Neki inat što ga imaju i sve dramatične ljubavne veze. Ovaj te protočni i rafinirani grad, pomoću otpora naglih okuka i vjetra, pustih parkova i pedeset sedam mostova, na svoj način izaziva, razbija i razumije.

Ne znam zašto, ali štokholmska kiša svojom sjevernjačkom odrješitošću kao da ponajprije ispire s kože sve taloge propalih ljubavi. Ali i lažne tragove svih onih slućenih, ali nikad sretnutih, nikad doživljenih, udahnutih i izdahnutih ljubavi.

Kako je i za očekivati, Sjever kažnjava nutarnju nepokretnost i mlakost. Brijući vjetar i hladna kiša na otvorenom najprirodniji su dvojni element za rađanje neočekivanih unutrašnjih promjena. Otkrića. Rastanaka. Takva kiša mora na neki oslobađajući način staru tebe oštetiti, gurnuti, pa da virneš što je tamo iza neke stare mlake i ustajale, a kobne rane. Ovakvo sjeverno nevrijeme ne dopušta ono turistički mirno, perceptivno oslobođeno uživljavanje u gradsku panoramu koja opija i tješi poput bajke. Recimo, udubljen i zanesen pogled na otok Riddarholmen s aristokratskim palačama, crkvama u kojima leže kraljevske kosti. Takva agresivna kiša ostavlja trag u srži kosti, tamo gdje je tvoja bit. Sva pozlaćena slava ulice Strandvagen prolazi u toj boli kao dim cigarete ili prah kokaina, dok izmlaćena gacaš uz dokove gdje se ljuljuškaju bijele brodice sa švedskim krunskim zastavama. Što sam ja bez svoga štitonoše u ovom stranom, sjevernom gradu? U ovom minimalizmu svega, samo trun smrzle južnjakinje, anonimna ljudska maketa nošena nasumično ulicama nekom – iz dokumentaraca, priča naučenom – fascinacijom Sjeverom. Ovako nasilu smanjena na sebe, ohlađena, kao da sam ništa više od utjelovljene suze nekog neutješnog turista zarobljenog u namočenom gradskom vodiču.

Kad se sve presušilo iznutra dobro smoči i ispere, ostaje samo tvoje oživjelo tijelo u kretnji, i oči koje gledaju u druga tijela i kretnje. Kad se gradski kiša i vjetar smire, odjednom postaje vidljiva mekoća i plemenitost odjeće ljudi u dućanima, kafićima, galerijama. Oni neobjašnjivo jaki kaputi što ih nose neki Bjorn, Oskar, Astrid, Elsa, Olaf, Ingrid, Lars. I taj mutno svijetli obris velikih vrećica s božićnim nakitom i plemenitost finih prstiju u prolazu. Plemenitost atoma, jer oni većinom nisu više oni stari Vikinzi; oteli su se u ljevaonici stoljetne kulture odveć mišićavoj fizionomiji drevnih divova. Grijem se u predvorju Akademije, a Šveđani u dugim ravnim kaputima prolaze ulicama elegantno, kao vitke, tek izronjene školjke. Bijele, uglačane školjke iznutra pune golemih, sjenovitih prostora za razgledavanje. Dok tako lagano hodaju, izgledaju kao da ih je u prolazu lako uhvatiti za tu njihovu nadsjevernu ruku. Ali uzmiču. I kao da se s njima moguće susresti – u oblaku mirisa arabice – za kafferep ili fiku samo slučajno i senzacionalno, bez prethodnog dogovora. Milost proboja zrake nečeg nebanalnog, kao kad nenadano naiđeš na rasplesanog leptira iznad betona i asfalta pred zgradom policije. Mnogi sjevernjaci izgledaju kao da su mjesečinom obasjani jezerski pjesnici, i da se kod kuće, nakon dugog posla, odmaraju u obiteljskome sefu skrivenome iza debele crvene zavjese. Svi su oni davno opjevani Hiperborejci, sjeverni narod koji živi sretno i u izobilju, a životni vijek im je najmanje tisuću godina. Zar nije? Poput svoga Sjevera, Šveđani su uglavnom bijeli, s malim mrljama fine tame. Zapravo, nalik su notnome papiru. Lica im, bez izuzetka, izgledaju kao prečkaste galaksije. Svi se kreću neraspadljivo, kao drevni junaci iz čijih se tijela – poput izdisaja – odapinju divne strijele na neprijatelja. Kad se smiju, vidi se, puni su bijelog vina sjeverne svjetlosti.