Veće od kuće | Dorta Jagić

O OKRETIŠTIMA ILI ZELENA ZRAKA

Stanislavi N. Aras

Posljednja stanica musave jedanaestice. Izašla sam iz tramvaja na pločnik i – mehanikom svakodnevice – evo me kako se opet klatim tu na tramvajskom okretištu, kraju svijeta. U nevjerici sam, kako je to moguće? Nakon par godina života bez ijednog okretišta – u središtu kružnice, u centru – blizu Botaničkog vrta. Tjeram muhe mašući punim vrećicama, dok čekam tromi prigradski autobus. Kasni. A ta plava musava mrcina polazi tek svakih dvadeset minuta. I taj bus, iako vozi putnike, ima svoju mehaniku nepokretnosti kruga, navijenog sata. Uhvaćen u predvidljivost sitnih voznih odmaka i grešaka; primjerice, je li se ikad dogodilo da je sa stanice krenuo pet minuta ranije? Ili šest? Kasnio je, ali uranio sigurno nije. Ili da je vozač, nošen nekom divnom idejom o slobodi penzića i radne klase, zaokrenuo bus pun umornih radnika u nepoznatom, lijepom smjeru? Prema jugu. Ovdje, uz trule nizove nadstrešnica, vije samo slabašan vjetrić nad ravninom trpećeg tla. Na velikoj autobusnoj stanici nema ništa nizbrdo ili uzbrdo. Nema ni neki tajni prolaz ili dimenzijska pukotina, barem je ja ne vidim.

Omara svojom neurozom ubija sve organsko, ali nije strašno. Treba misliti pozitivno, evo, nešto mi se ledeno u vrećici rastopilo, i fino mi hladi znojave listove. To je glupi podmukli sladoled, ionako samo deblja. Osjeća li i on da mi treba veliki zaokret u životu, pa se topi, bježi od mene? Iz blage čekačke nervoze, osjećaj prerasta u oluju živaca, u kovitlanje nekog tamnog vjetra u tijelu. Organi kao da mijenjaju raspored, pod kožom se žile razmiču, kao da će – u oblaku pištoljnog dima – iz kože izaći neka prava ja, stisnuta u kožnom kostimu, baciti vrećice i zaliti prljavom vodom sva ta krmeljava prigradska lica, te imitacije jeftinih američkih Walmart života. Terminalu se diže iza leđa, poput pseudo crkve, najveći supermarket u gradu. I svi mi divljim kapitalizmom izmučeni dvonošci pužemo k njemu trošiti te naše lipe, svih 99 kao da smo ludi, kao da je sve po policama na akciji i sve besplatno. Spljošteni radom, mali se ljudi vraćaju s velikog posla. Na okretištu se danas podigla poslijepodnevna gužva oko izgrebanih kioska s lažljivim dnevnim novinama, narasla je neprohodna pustinja prenakićenih štandova dok u blizini bolesno bujaju peciva u čak pet pekarnica, a na suncu se svijaju prazni listići hrvatske lutrije. Naslovi su crno masni, piše da su neki naši političari u pritvoru. I koje badiće treba kupiti po 29,99. I nešto glupo o Zrću i razvratu. I to je Zrće bezvezno morsko okretište.

Ne, ma kakvo polijevanje vodom jadne svjetine; meni, meni treba pravi šamar promjene, zaokret u temeljnu sreću. Ne samo klasično pucanje i brijanje glave na nulu, bijeg s cirkusom ili pljačka banke. Ili pet godina skupe psihoanalize. Treba prava akcija namještanja kostiju i uspostavljanja reda. Jer ovih se srpanjskih dana puno toga važnog slomilo i izbacilo, izmjestilo u mom životu. Najbolnija fraktura – voljeni muškarac je u srijedu na Trešnjevačkoj tržnici kupio naše omiljene fuji jabuke, sjeo na bicikl i zauvijek otišao u suprotnom smjeru, na drugi kraj naše ljubavi. Ja sam ostala kod štanda s kilom svježih srdela. Iste sekunde su strunule. I sav grad oko njih. Vratila sam se, sama i otrovana rastankom, u predgrađe.

Evo, iako djelujem samouvjereno u štiklama i Ray-Ban naočalama, sama sam i prestrašena. Nakon smrti ljubavi, sve ispočetka. Od tinejdžerskog doba ponavljaju se stalno ulasci i izlasci iz vagon-restorana ljubavnih veza, vrti se ukrug taj poznati, cvrčeći besmisao. Rondo. Prividi zbivanja, putovanja i nenadanih zaokreta u novi put koji te neumoljivo vraća na istu golu točku, nulu. I onda opet ulazak, vrtnja te lude dopaminske priče s previše antiklimaksa a da bi bilo zabavno. Dok se u plastičnoj topi sladoled, u vrećici moje glave batrga se nešto klizavo, riječ okretište, izaziva kao još neumrli šaran umotan u papir s gradske ribarnice. Trgnuti se, okrenuti sve, okrenuti više ploču. Prijeći na drugu stranu.

Osjećam se kao ovo okretište na kojem bespomoćno stojim. Tramvajsko okretište nije samo obično fizičko mjesto tranzita. Taj punkt sjajno crta neke – u poretku stvari – povlaštenije i mračnije uzorke, životne pojave. Okretište je metafora nekog varavog, kratkog, sumnjivog zaokretanja u životu. Jednostavan primjer neke vrste nepokretnog kretanja, krute igre ukrug. Da se barem iza riječi okretište krije veseli prometni vrtuljak, neki oblik lunaparka za kraj gradskoga puta. Ne, to je samo tamni sprud, obalni pojas na koji mutno more grada naplavljuje svakojake krhotine, sitni otpad. To je urbani lukobran načinjen od nagrižena metala, ciglica i asfalta bez ambijenta prijelaza, neke nove sreće. Jer postoje i stare, navikle sreće. Polusreće. Nijedan tramvaj tu nije zvan čežnja. Ni žudnja. Nijedna izguljena stolica dvojke ili šestice nije okićena nekim dezenom, ili ružama i bršljanom. Nema dežurnoga Gradskog limenog orkestra za dočeke i ispraćaje ljudi iz tramvaja. Kao da čovjek koji se vozi gradom toga nije vrijedan. Iznenađenja, sitne radosti.

Buljim u asfalt i mislim na onu mladu štrkljavu protagonisticu Delphine iz francuskog filma Zelena zraka. I njoj je ljeto ovako loše počelo, ostavljena od dečka pa tužno zuji okolo. Ne zna što bi, pa putuje svijetom i čeka pojavu najrjeđeg optičkog fenomena u prirodi, zelenu zraku. Zraka pukne, onako zelena zareže obzor kao laser slobode pri zalasku sunca. Rijetka je jer se mora poklopiti čak deset nužnih prirodnih preduvjeta i određeni kut. Ovdje, među kioscima i pekarnama da čekam i sto godina zalazak, sigurno ne bih opazila tu veličanstvenu zelenu zraku. Legendarna zraka, navodno, mijenja percepciju. Sudbinu. Iako autobusi i tramvaji na črnomeračkom okretištu cijele dane bučno cvile u zavojima, na toj lažno uzbibanoj plohi – dam se kladiti – nema baš mnogo lijepih životnih zaokreta i mijenjanja sudbina. Ili ja to samo mislim.

Više je na ovom terminalu – na niskoj struji kolektivne nesvijesti i prometne buke – nasukano prevrnutih života nego igdje drugdje u gradu. Svako drugo lice izgleda kao da je umrlo i prije no što se rodilo, pa mora otplaćivati grobno mjesto dirinčenjem na ropskim radnim mjestima. I ti okreti javnih vozila, djeluju poput bacanja u masovnu hipnozu. Treći okret, peti, sedmi, stoti, milijunti – te stalne tramvajske reprize s istim rečenicama putnika, ispsovani izlasci i ulasci s naguravanjem, bezvrijedni ulasci i izlasci, uz užasan refren šlagerske pjesme nekog estradnog egzistencijalista.

Što bi Sartre da se u današnje doba rodio u Stenjevcu, u obitelji konobarice i automehaničara? Da poslije šljake ide u kladionicu i na tekme. Ili Nietzsche u Vrapču? U te ispražnjene tramvaje na okretištu kao da svakoga dana sjedne neki nezaposleni Hrvoje Nietzsche koji se rodio na rubu Gajnica, kod parka. Na črnomeračkom okretištu sjedne na zadnji tramvajski stolac dvojke, bez karte, i zagunđa o vječnom vraćanju istoga pa izađe na prvoj sljedećoj stanici. I onda za pet minuta opet uđe. Duboko mu se – u hipsterskim brčinama – još lani skorilo čokoladno mlijeko koje i sad siše na slamčicu iz mini-tetrapaka. Čini se, ništa nova pod suncem.

Ipak, nije tu na zapadnom terminalu sve tako navijeno i predvidljivo ravno. Oko svakog tranzitnog čvora, okretišta, postoje stanovita izazivanja jakih događaja, ugriza ili poljupca sudbine, svejedno. Ipak, sve su to neki bezvrijedni, tamni rizici. Postavljeno je tu dosta tih grešnih, tajnih opruga najveće napetosti koju možeš dobiti za tek zarađeni minimalac. Ili socijalku, dječji doplatak. Naime, često su u zgradama oko okretišta nasađene cugerske krčme, kockarnice i kladionice. Rupe u kojima sjedi guzica Fortune. One smradne pečenjare s mračnom prostorijom iza. Iz njih dopire specifičan vonj ustajalosti i znoja, opore baršunaste propasti. Kafići na terminalu nose neskromna imena, ne bi li se nakon šljake osjećao kao da si – u najmanju ruku – dokoličar na nekom od pariških bulevara. Tu su Vanilla, Rio, Elite, Hotel Morrison, Red Green.

Neki mi kozičavi čovječuljak tutne u ruku drečavi žuti letak o brzinskim kreditima i brzo odbaulja iza grmlja. Kvragu i sva ta senzorna agresija; na okretištima bi se za osjetljivije ljude trebali povoljno prodavati rupičasti povezi za oči. Zaštita od reklama za hodočašća i brze kredite, sive aure bankomata, jeze ciganskih kartonskih štandova i kineskih dućana. Svi žele te naše umorne oči, za žrtvu bogovima jeftine trgovine. Svijest je slaba, zamućena tupim suncem i muhama. Živci su nalik ugaženoj travi. Okretište je mjesto – poput slijepog crijeva – gdje grad odustaje, gubi svoje tajanstvene labirinte. Gubi umirujući raster ulica, secesijske i neoklasicističke fasade i vedrije boje krovova. Vidiš gdje si i po nebu! Nebo je ovdje često samo odraz zajedničke grimase s tla. Na ovakvim okretištima nebo kao da se ne može svinuti, uzdići nad jeftino tlo, umorno je kao da se u njegovu opnu više ne može zabosti nikakav plemeniti šiljak. Zastava, piratska i ciganska, a i bijela. Ona slavna, poštena krpa predaje.

Bus zbilja ne dolazi. Ni on ni Godot. Na tlu se pljošte mali leševi žvakaćih guma i čikovi. Mjestimice nizak vjetar vije etikete strgnute s robe iz kineskih dućana, osušeni pseći izmet, napola izgužvan papir iza nekih prepečenih ćevapa. A gdje su tek sve one ispale plombe, slomljeni slušni aparati, potrgani štapovi, žice kišobrana, ispale leće za oči, odlijepljeni đonovi i plahtice blijedih računa. Uskim prolazima među kioscima prolaze grbavi, sakati, slijepi, hromi, opečeni, bezubi. Prizori svjetine kao na najžešćim ekspresionističkim slikama. Zlatom okićena Ciganka ispečenog lica prodaje ustajali tekstil, donji veš već godinama. Stoički doziva kupce, uglavnom su to one jače žene kratke ondulirane kose s jeftinim crnim torbama u kojima drže samo novčanik, ključeve i maramice.

Skoro svi smo tu, mi nataloženi iz sedamdesetih. Okretište ima čudnu gravitaciju. Davno smo se svi mi trebali otrgnuti i odbaciti daleko. Zašto je tako puno mojih đaka prvaka iz klupe još uvijek tu? Oko okretišta moji već prosjedi i izborani vršnjaci zalaze u poštu, mjenjačnicu, apoteku, lutriju, dućane i kod frizera. Čak i fatalna crvenokosa Kristina koja i u trenirci izgleda kao milijun eura. Ona je mogla, da nije okretišta, osvojiti Sunset Bulevar. Ovako kad čekam, na okretištu me lako spopadne želja za lažnom utjehom da sam ja neka druga sorta, da neću još dugo stanovati u ovom razvučenom glavnom gradu s deset okretišta i jednom zabačenom rijekom. Da će se nešto toliko prevratničkog dogoditi, da će me pomilovati ta neobična i rijetka zelena zraka, Milost, pa ću preko noći moći pobjeći kao pustolovka u daleke luke među bijele lađe i još neotkrivene divovske breze i tulipane.

Kad sam već tu, zašto ne napraviti dokument o okrajcima grada? Ja volim sve registre, kataloge, leksikone. Klasifikacija gradskih terminala; mogla bih smisliti klasifikaciju prometnih okretišta. Da, ima različitih okretišta, čak svijetlih i vedrih, kao ono na Savi, blizu Hendrixa. Ima ih posve pustih, dosadnih, recimo Remiza. Ima ih i velikih i prozračnih, nenakrcanih svjetinom, kao ono u Dubravi. Najteža su ona čije je ozračje poput lokacija bivših logora. Iako ga na neki odani, dječji način volim, okretište Črnomerec je ipak kraj svijeta. Neoznačen, ali kraj. Ugođaj poprišta radnog logora prostoru daje masivna kocka Superkonzuma, a još se pari neka moderna tjeskoba iz dimnjaka napuštene Ciglane. S druge strane je uvučena, neugledna zgrada policije. Blizu je i leš napuštene tvornice Grafokarton. Ali stara Ciglana je – za razliku od policije – otmjeno karizmatična, s istrošenom tamnim crvenilom svake cigle i visokim razbijenim prozorima. Iza njena duguljasta tijela krije se obrasla šuma s dva otrovna jezerca za jezerske pjesnike i lokalne lovce na cvergle. Nad zelenim jezerima su u mulj i šikaru zarasli, dobro očuvani njemački bunkeri, regelbau. To je za gradske pustolove.

Sunce kao da stoljećima cvrči po flomasterima zamrljanim površinama, sunča se kamena zmija dugog zidića što opasuje terminal, odavna polumrtva pod otrovom odurne klošarske krame, pod pljesnivim cipelama, starim haljinama, mobitelima i otrovnom bižuterijom. Kao i svakoga radnog dana, na njenim leđima sjede pospani, utučeni čekači kojekakvih besmislenih autobusa. Najupadljivija je ona sjetna i musava stara klatež od vina zajapurenih lica. Ponekad zastane i nasloni se na zid pokoji katatonični, šutljivi beskućnik s izraslinama istrtih vrećica. Nitko ga ne treba, taj njegov jetki stupor. U svom tom utopljeništvu, jedna se zrelija dama izdvaja iz mora lica. Vitka i uvijek vedra, gospođa S. s licem propale Marlene Dietrich uporno prodaje ne znam zapravo kome stare cipele i užasne malarične haljine. Mota se kao ulična mačka blizu kućice sa ZET-ovim kartama, zeza se, psuje bučno s vozačima. I ljeti i zimi zaklonjena otmjenim crnim šeširom, otresa pepeo cigareta jednako u praznu bocu vina i po svojoj izloženoj robi. Netko viče, pazi murija. Baš je briga. Ljulja se na podrtim štiklama kao na jarbolu najluksuznije jahte. Svi dežurni na okretištu znaju njezinu navodno veliku i tužnu životnu priču; znalci uvijek naglašavaju kako je ona nekoć – prije propasti i alkohola – bila silno sretna, voljena i bogata vlasnica čak nekoliko dućana u centru. Poderana S. tako postaje vrlo upečatljiv prometni znak opasnosti neambicioznim prolaznicima. Prljave večernje haljine, u obrazima spaljeno crvena, ona je drečava opomena na neopisivu lakoću propasti. Nikada je nisam vidjela da je fokusirala taj sjajni pijani pogled. Zapravo, mislim da S. više ne živi – ona pluta. Ipak, unatoč toj slikovitoj a uništenoj dami koja diže ozračje okretišta u nešto pohabano šarmantno, ništa se ozbiljnog ne događa. Tu smo iza ruba horizonta događaja. Tek ponekad onu tajnu ružu stvarnosti otvore i zavrte mladi pjevači gospela s gitarama i onom novozavjetnom porukom vječnog neba na zemlji. I onda netko napaćen, s tetovažama i ožiljcima, klekne i zaplače zbog Nazarećanina.

Busa nema, ljudi gunđaju, to je onaj vječni niskofrekventni cijuk svjetine. Žulja me sve, i bubrezi i rebra i zidovi i sve granice ovoga svijeta. Ma ne trebaju mi ove besmislene vrećice i karta za bus. Iz svakog kruga postoji izlaz – ravna crta, križ. Prekrižiti sve prošlo. Idem stati na raskrižje kruga, nasred okretišta. Vrisnuti i zapjevati „I want to break free”.

Taman sam bacila vrećice u smeće i krenula kući pješice kad me netko pozdravi. Jedva sam toj muškoj prilici u zelenoj trenirci razaznala lice, jer mu je sunce bilo s leđa, tvoreći mu koronu oko glave. Škiljeći mrvu predugo u tu koronu, uzvratila sam zelenoj silueti veselim pozdravom. Napokon sam se sjetila imena. Bio je to visoki Roman iz osnovne, markantni odlikaš iz zadnje klupe. Zbilja rijetka pojava, nisam ga vidjela još od kraja osmog razreda. Koji su se sve faktori morali poklopiti da ga sad sretnem! Rekao mi je da baš slavi rođendan i da me vodi na cugu negdje tu, na okretištu. Uhvatila sam ga pod ruku i usput pitala je li ikad vidio zelenu zraku. Ja jesam.