Veće od kuće | Dorta Jagić

O ČEKANJU

Zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja njime, to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim potpuno i zauvek, i ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora.
Ivo Andrić

Čekanje je zamrznuto stanje bivanja. Još više onaj višak čekanja, kad čekanje prelazi u načekavanje, kad vrijeme zakipi i prelije se preko ruba. Kad tijelo u vremenu postane samo jedna ukočena jedinica za nečije kašnjenje. Zaleđen pokret, slično zarobljenosti u fotografiju. Ta nevidljiva bezizlaznost, nemoć čekača je strašna. Nešto nalik paralizi sna ili paraplegičarevoj želji da potrči.

Do ovog ljetnog čekanja, koliko je prošlo malih ženskih jedinica uzaludnog čekanja svačega i ničega? Tko će precizno računati te pokidane trice prošlosti u ova vrela podneva. Ili rekvizita. Prošlo je stotine svakojakih šišanja, tisuću crvenih ruževa, stotine parova isluženih cipela, deseci rasklimanih štikli, potrošenih parfema i mekih papuča, milijardu lakiranja noktiju i uvijanja kose u čekanju na pravu ljubav. Prošlo je, i proći će još toliko. Kao i svako biće koje umije oprostiti i zaboraviti, a još više čekati – ni nakon deset nataloženih, prohujalih ženskih geoloških razdoblja – ja ne priznajem ni umor ni poraz. Postojanje razmaka, onog mudrog, ledenog doba kao stanke između dva čina. Jer srce je teško ukrotiva, toplokrvna životinjica. Nakon proteklih stotine i desetke stotina parnih šalica kave na stolu, dva piva ili vina, prije oblačenja i spremanja evo me grabim iz hladnjaka rashlađenu bocu vode. Nakon desetke tisuća poslanih poruka kroz godine, evo, i sad palim mobitel zbog poruke. Zurim u ekran, u ikonicu za poruke. On je sad sav moj obzor iako mrzim telefon, taj medij slijepog čekanja i predmet plosnate, lažne komunikacije. Ali u tom predmetu je zapakirana tvoja nova poruka, zoveš me na prvi večernji susret, kod mosta. Nismo se dugo čuli, taman si stigao na more, u vikendicu prijatelja. Moram se lijepo obući. Nakon pedeset ormara u životu, sad odlazim prema ovom unajmljenom škripavom ormaru kao da je prvi. Nakon tristo potrošenih trenirki u životu, brzo se izvlačim iz ove, napravljene za mrljanje čokoladom pred TV-om. Prošli su deseci omiljenih boja kroz moj vanjski život, sad sam se obukla u bijelo, simbol novog početka. I mladosti, koja odavno više nije moja. Ali tvoja jest. Prenapadno sam se našminkala, kosu sam začešljala u visoki rep, stavila moćnu, zlatnu ogrlicu oko vrata. Ista sam, ali sebi sam posve drukčija. Umjesto ručnog sata uz ovu bijelu odjeću pristaje samo raskošna narukvica, nema veze što je poklon od bivšeg. Pozlaćeni sat je lijep, ali okrutan nakit za čekanje. Jer kao da znam da ću te čekati, a sat će sarkastično sjati i zlatiti se.

Tu sam, u ovom blistavom morskom gradu, nakon koliko unajmljenih stanova i gradova? Prohujalo je tridesetak gradova, prije ovog divnog na obali. Ovako spokojan i živ grad čekala sam cijeloga života. I ljude u njemu, prijatelje. Ovaj grad s mojim starinskim stanom na trećem katu u renesansnoj palači nedaleko blago izvijenog mosta. U ovom morskom gradu je večerima uvijek to neko neizrecivo euforično i meko ljetno ozračje. Zvijezde će večeras pasti među ljude i kliziti im između nogu, koliko sreće osjećam u želucu! Po ulicama su već popaljene baklje one opće, tipične ljetne želje. Zabave, treperenja i valova svjetla, zvukova. Samo daj zabave, i sve bude kao da iza zidina i škura nitko nije na samrti i nikome ne treba zadnja čaša vode. Doba je ovo bez ijedne crne čarape, lepršaju ljetne haljine i fine pamučne košulje, tope se sladoledi, buče kolica, oči neisprane od soli svašta žude i zalaze u dućane. Pa malo virnu u crkve, pa malo u dvor palače, u studene muzeje, a vene se plave i naprežu od želje za iskustvom. Ljudi s fotoaparatima koji su rafalno pucali u srce ljeta sada zalaze u apartmane, presvući se.

Kao i prošlih četrdeset ljeta, i ovo mi se ljeto glasno smije, a nebo je nad gradom zaljubljeno u sve što se da kičasto naslikati. Nad glavama nisko lete zazlaćene ljubavne rečenice uličnih pjevača s gitarama. Vokali i veznici klikću kao galebovi. I ja se – dok se tuširam hladnom vodom – smijem od radosti. Vidjet ću te nakon mnogo čekanja. To je kraj paralizi neiskorištenog vremena. Napokon će iza nas biti mjeseci dopisivanja i telefoniranja. Jalove apstrakcije.

Iako je Krist uskrsnuo od mrtvih, Zemlja se vrti oko Sunca, ptice poražavaju gravitaciju, a smokve rađaju plodove, nazivam te tri puta, a ti se ne javljaš. Možda ti je glas preženskast. Komunikacija samo preko poruka. O kako tajanstveno. Dobro, u koliko? Dogovor je u pola 8. Evo, budi kod mosta, s lijeve strane. Može! Vidimo se. Bacam mobitel u torbicu, zaključavam stan, daske škripe pod mojim štiklama, srce mi bubnja u mraku. Za manje od deset minuta evo me kako spremno čekam kod mosta. Skulptura. Da se zabavim, osluškujem komadiće razgovora, strane jezike, egzotične naglaske oko sebe. Nekom djetetu pokraj mene pala je igračka, nisam se sagnula i podigla je. Izvana sam djelovala uspravno i prepasivno. Pomalo ukočeno kao kreditni jamac. Goleme minute prolaze, velike kao napuštene kuće. Čekam te u nekom rastućem prigibanju, kao klonula dulja kazaljka. Trepćem nervozno pod kapima znoja sve se više grbeći, svijajući, skrivajući povrijeđenu utrobu. Slastičari me vide i kažu – ljudska štrudla s nadjevom od čekanja. Ubrzo se moje čekanje pretvara u načekavanje, dobro staro jadno čekanje. Ono za budale. Ono naivno i smotano čekanje kad noge natiču kao očni kapci rasplakane djevojčure. Sandale žuljaju kao lanci. Vruće je kao u boci ostavljenoj na suncu. Već kasniš 27 minuta. Divan mladić. Nazivam te, ne javljaš se. Nastojim misliti na probleme poljoprivrednog sektora, nogometno prvenstvo, narodne nošnje. Vadim tjeskobom načeti smartphone i slovkam ti: Daj, pa gdje si? Ne možeš promašiti, prepoznat ćeš me izdaleka. Imam bijeli sako. Sve to bijelo postaje samo svjetionik samotnog tijela. Časni! Stojim kao stražar ispred svoje nade, štiteći svoju naivnost. Tvoje mi poruke slijeću u inbox kao musavi galebovi. Pa tu sam. Zar me ne vidiš ? Ne. Zašto me zezaš?

Prolazi stotine buduće djece u trbusima, oni su tisuće budućih uspomena. Mašem, kako me ne vidiš? Na rivi sam. Na ulazu u grad gomilaju se svi, golemi ranci stranaca, znojna čela, putni kovčežići i taksisti. To turisti dolaze i odlaze. Trčim prema rivi. Ljudi odlaze i dolaze na rivu, na orgulje. Kao i naše SMS poruke. Tu sam. Ne vidim te. Ni ja tebe. Na rivi sam. Pa nisi, ja sam tu. Ne, otišao sam sad kod mosta. Zašto se mimoilazimo? Nerafinirana lukavost balavca.

Ulični svirači na obližnjem trgu nisu svjesni da neke od nas kažnjavaju iskrenim veseljem. Opet sam kod mosta, zadihana, raščupana, samu sebe podsjećam na Aschenbacha. A kod mosta čekača ima tek nekoliko. U početku zagledamo nemirno oko sebe, a kasnije nam cijelo tijelo drhti i trza, da bi naposljetku nastupio smiraj, umor, klonulost. Nema veze, ja to mogu, čekam te sad već duga dva sata i na srcu mi je naraslo debelo salo vremena. Jer ti si, kako se daje zaključiti, istodobno i na mostu i na morskim orguljama. Kvantna fizika je dokazala da je to moguće, biti na dva mjesta istodobno. Divan mladić, s modernim sposobnostima. Pa kako me ne vidiš ? Pa kako te ne vidim. Budalo. Naivna budalo, napisala bih najradije sama sebi poruku.

Užas, evo i njih dvije. Loš znak. Kao neki jeziv motiv u noir filmovima, bliže mi se one dvije naše glumice koje uvijek srećem kad nekog uzalud čekam. Mlade i nezaposlene kokete Ina i Mina. Veselo dovikuju izdaleka, zovu me na piće. Odbijam ih, odlučujem još malo pričekati. Gdje si? Možda je već Božić. Istina, zadarski je most osvijetljen svečanim žaruljicama, vlada ugođaj ljetnoga Božića. Na mostu nedostaje samo putujuća kazališna družina u kupaćim kostimima koja svima želi čestitu sreću i radost. Ili onaj pokojni francuski filozof, R. B. da, zamišljen, sjedeći na ribarskoj stoličici sa svojom najdražom majkom, peca s mosta i dobacuje one svoje mirisne i uredne mudrosti o ljubavi i čekanju. Onako lako, kao upecanu ribicu. Mon chere, fatalni identitet onoga koji voli nije ništa nego ja sam onaj koji čeka. Onaj drugi nikada ne čeka.

Gdje si, bitango, ne možeš me promašiti. Jedina sama posve raščupana žena u bijelom, zastala na mostu, s kosom koja od tuge gotovo svijetli u mraku. No ti si, čini se, vječito s druge strane mosta. Kako god ja okrenem most, uvijek si drugdje. Kao u lošem snu – trčim, letim na drugu stranu mosta, ali most mi klizi, kao da mu je površina od neotopljena leda iz tvoje čaše. Most koji mi ne da da prijeđem iz stanja čekanja u dočekanost. Ovo je pravi most za čekanje, vječno čekanje. Nazivam te još tri puta, ne javljaš se. Imaš daljinski. Ja sam navođena lutka koja trči, trči na mjestu, trči ukrug, ne stiže nigdje. Lica se tope, obrisi. Svuda oko mene razmrljanost prostora, nigdina.

Trgovi se prazne, svjetla. Noć, noć mrtvog čekanja me ugrizla u vrat. Ispijena, napokon odlazim kući. Epiloško teški, spori koraci u usponu stubištem. U kupatilu ću gola čekati da mi se napuni kada toplom vodom, da mi se očisti razlivena šminka, sva razlivena šminka ikad. Čekala sam te uzalud jer je to već negdje bilo dogovoreno prije, u galaktičkom Uredu za nespojive parove. A ja to nisam znala. I zato nije bilo čak ni varke, lijepe iluzije tvoje lijepo iskiparene, sportske ruke koja mi maše s druge stane mosta, ili s rive.