Veće od kuće | Dorta Jagić

O ZAKRIVAČIMA LJEPOTE

Šeću ispod dubokih šešira i crnih sunčanih očala. Nema tu patetike, ni poze. Intenzivna ljepota ponekad u sebi krije nagon za skrovitošću, čak paradoksalno, samozastiranjem i uništenjem. Možda nije fer da vam to otkrijem; ipak, moram pjesničke pravde radi, jer evo pišem nježne meditacije o ljepoti koja se skriva: žao mi je, ali najvjerojatnije nikada nećete vidjeti najljepšeg čovjeka na svijetu, K.-a. Nećete, a mogli ste. Naime, jedan od najljepših i najinteligentnijih muškaraca kojeg znam, ako ne i najljepši, petnaest godina ustrajava u nevidljivosti. To je, u nekom smislu, kao da ga ni nema. Predivni K., iako je savršena živa umjetnina, ne postoji kao živo biće za veliku većinu ljudi svijeta. Ne znam kako je to moguće, ali taj čovjek utjelovljuje jedinim udarcem lica sve ideale ljepote, od antike do danas. Ipak, danas, kad je već prevalio četrdesetu, vjerojatno njegovim tijelom preteže prašna i melankolična ljepota uzvišene, predivne ruševine. Od jednog rođaka načula sam lani da taj genijalni K., nagrižen nekim navodno finim (plemenitim?) ludilom, već dugih i širokih petnaest godina ne izlazi iz roditeljske kuće. Uhvatio se za predmete svoje sobe kao plemenita zelenkasta plijesan. Fatalni dečko u kojeg sam bila godinama odano zaljubljena čak i na daljinu, u one kasne tinejdžerske dane, povukao se – bez pomoćnih kotačića ustanove samostana – od iluzije svijeta. Razmišljam, kakva velika šteta! Ne samo za mene. Propušteno je zauvijek da nepatvorena ljepota zaista bude u oku i to puno promatrača. A ne u mrtvom oku nekog starog televizora na kojem mu ćaća gleda nogomet. Protraćeno je nešto trijumfalno što su svi živi svijeta trebali vidjeti, i zapanjiti se, utješiti se. Najljepša lica svijeta tješe zaboravom. Blaže svojom pojavom ovosvjetske rane. Jednostavno, ljudi su trebali vidjeti to Božje stvorenje ljepše od proljetnog jablana uz rijeku, od piramida, od koloseuma, od Lorcine pjesme. Takva je sublimna ljepota rijetka kao južnomorski biser. Sjećam se, svi smo u tom kraju bili preko ušiju zaljubljeni u njega. Dodijavali smo mu na telefon, praćenjem i anonimnim pismima. A on je bio možda više od svih zamađijan svojom pojavom, pa ga je u par godina u prah skašila vlastita ljepota. Svijet je bio pretežak i preružan za njega, i on je bio pretežak i prelijep za svijet.

Nije to nikakva pohlepa, gramzivost što bi ljudi htjeli biti nekako blizu onih koji likom nadilaze prosječno. Kao i istina, dobrota, i ljepota je neugasiva lampa u mraku. Oboljeli od unaprijed zadane prosječnosti svijeta, svi bismo mi htjeli da na nas što češće svoju toplu, ljekovitu svjetlost sipaju oni zapanjujuće, zasljepljujuće lijepi ljudi. Oni filmski, nepotrošivo karizmatični. Naravno, u nekoj djetinjoj sebičnosti, mi bi da nam u svojoj božanstvenosti i beskonačnoj slavi fizičke prisutnosti budu uvijek nadohvat oka. Ovdje i sad. I da ih stalno, bilo namjerno bilo slučajno, susrećemo posvuda u gradu. Da baš nas, od sviju, u prolazu pogledaju duboko i važno. Čak da se okrenu za nama kad smo se već mi okrenuli za njima. Kao neki znak odozgo, da nas nježno okrznu na zebri, da nas zaskoče srdačnim pozdravom ispred banke, ili obasjaju na naslovnicama, stanu ispred nas na blagajni, sjednu do nas na klupi u parku, stoje do nas na koncertima i u kinu. Svi bismo mi da nam oni budu susjedi ili kolege, da se dugo i intenzivno družimo s njima. Pričamo o dijeti, o teorijama zavjere i aktualnoj politici, a po mogućnosti što češće se cmačemo srdačno na rođendanima, da se fotkamo barem usput, a na domjencima s njima pijemo i jedemo – a ako je one najveće sreće – i oženimo njima. Ili barem da se jako zaljubimo, ali ono što je nemoguće u slučaju da je nesretno – da ostanemo živi i čitavi. I da lijepi ljudi nikada ne idu u bilo koji zaklon, svojoj kući, obitelji i poslu. Ili još gore, u zatvore, bolnice, laboratorije, tamo gdje se ne mogu lako vidjeti. Jer oni formacijom lica, tijela, onom neshvatljivom aurom oko te zadivljujuće arhitekture kostiju svjedoče o – celestijalnom. Kao i kroz glazbu, kroz ljepotu se izražava Nebo. Lijepi svjedoče i nekom nadzemaljskom izvoru geometrije tijela, o ekstazi izvornog, prvog oka. A oko je najvažniji organ duše. A duša je pak želudac koji se hrani ponajprije dobrotom i ljepotom. Pritom nam je nevažno jesu li ti lijepi ljudi sretni ili ne. Baš nas briga. Zapravo, mislimo u sebi ono najlogičnije, ako su izdvojeno i jako lijepi, moraju biti i ludo sretni. Moraju.

Voljela bih da je to tako. Da im je to nagrada. Ali nisu svi ti krajnje lijepi ljudi uredno i sretno lijepi, korisno, pouzdano kao dirigentski štapić i tlocrt gotičke katedrale, planinski potok, ili sretni zubni konac filmske zvijezde. Bilo bi lijepo da pouzdanošću svoje sreće smiruju nas ostale.

Rijetki su oni koji nam zakuju pogled u kvartovskom bircu, u kutu, ali ima ih. Nedodirljivi kao dekor, zidna slika. Neki su ljudi razorno, toplo i potresno lijepi, zanosni kao američka plešuća tornada, kao požar na brokatnom kazališnom zastoru, kao crni tahićanski biseri, kao beskrajna apokaliptična kiša nad Amazonom, kao Arija Kraljice noći u napuštenoj tvorničkoj hali. Ponekad ih možeš vidjeti kako sjede u kutu kafića nad knjigom, nakrivljeni kao predivno napukle ali skupocjene kineske vaze, a sve se oči gostiju, poput stotine čičaka, uzalud lijepe na njihovu kožu. Dok i oni ne podignu pogled.

Postoje i oni čija je hladna ljepota pomalo sablasna, stišanog i hladnijeg kolorita, tiho su dramatični i prostrani iznutra kao neonom osvijetljene goleme kirurške sale i veliki betonski aerodromi. Bave se arhitekturom, režijom, glazbom. Motre te odsutno, kao da si na nekoj stanici, u njima su vodotornjevi i goleme cijevi, prazni zimski bazeni i bršljanom obrasla aristokratska dvorišta. Imaju taman miris po prolivenom benzinu, okus po modricama. Naravno, u takve sam se pomalo odbojne ali karizmatične muškarce znala zaljubiti na prvi pogled. Bila bi to, naravno, i prva greška u nizu grešaka. Ludost, kao da se sad zaljubim u danas najvećeg genijalca, ali pobunjenog i izoliranog matematičara Grigorija Perelmana. I on se skriva, bježi, odbija nagrade. U licu je nalik čupavom Raspučinu.

Uopće nije lako nositi kao brokat tešku ljepotu. Padaju mi na pamet sve one odviše lijepe žene koje, gurnute teretom javnosti, naglo siđu za horizont. Odu tiho, a bez pompe bučne završnice nagrade za životno djelo, bez baršunastog purpura zlatnih godina, unučadi, ljetnikovca na jezeru… Kako to već, pomalo rasterećeno danom, meko Sunce zalazi. Taj napon između nečije ljepote kao proizvoda i smrti kao viška, nigdje nije tako jak i očit kao u modnoj industriji. Za razliku od glumica ili pjevačica, manekenke su krhki narcisi. Neke od najljepših žena, vodećih svjetskih manekenki na vrhuncu su karijere odlučile mučki ubiti svoju ljepotu, i s njom, sam život. Lista suicida je neobično duga, kažu da ih ne postoji ni blizu toliko ni u jednoj drugoj profesiji. Nadahnuta fonetski zvučnim, lijepim imenima koja su ostala zvoniti iza njih, napisala sam bila i pjesmu „Smrt u Milanu”. Ovdje ću, njihovim životima i imenima u spomen (biblijska „Pjesma nad pjesmama” kaže: Ulje razlito ime je tvoje), navesti samo ta neka prolivena ulja: Gia Allemand, Margaux Hemingway, Lina Marulanda, Viveka Babajee, Miyu Uehara, Helena Belmonte, Nafisa Joseph, Kim Yu-ri, Cheyenne Brando, Ruslana Koršunova, Hayley Kohle, Kuljeet Randhawa, Cibele Dorsa.

No nisu zanimljivi samo slavni domaćini lijepih tijela. Ima onih anonimnih žena koje u običnom koračanju gradskom ulicom prema općini, banci ili trgu svojom pojavom popravljaju iskrzanu, izguljenu okolinu punom ljepotom. Nekom elastičnom životnošću i crtama lica koje je izvukao netko veći i od savršenih putanja zvijezda. Dok puše, gledaju vas duboko u oči, a jednako fino pričaju o djeci, sobnim biljkama, ručku, filmovima i knjigama – kao da muziciraju – kao što i čak do WC-a hodaju kao lomače na kojima gori sva ružnoća svijeta. A onda se – odjednom i na opću žalost prijatelja i znanaca – povuku u svoje sobe s bocom i TV-om. Bankrotirale i ostavljene, ugase se kao ovlaženim prstom, bez dima. Epilog je to kao da su odselile daleko. Kao da su zakrile plahtama sve svoje slike, rasprodale sprave za vježbanje, izbacile telefone i kofere, poklonile sve nadraže haljine. Onda se odaju hirovima i neobičnim hobijima.

Baš me zanima kako izgledaju otpaci u tim privatnim ženskim sobnim pustinjama. Jesu li nastanjene samo čudnim predmetima, tragovima zaumnog kolekcionarstva, ili i blesavim ostacima naručene hrane, prljavim maramicama, odrezanim noktima. Negdje sam pročitala da je velika Garbo – koju ću kasnije opet spomenuti – u svom samotnjaštvu opsesivno skupljala svakojake bezvezne pepeljare i kičaste igračkice. Teško je zamisliti divu kako se igra pokemonima. I kako oko nje, u polutami musave sobe, lebde pramenovi prašine spale s lopatica stropnog ventilatora, a po podu se valjaju istrgani udovi igračaka. Ali to su samo granice moje mašte.

Što željeti kao svoje u samoći? Možda jezovite primjerke taksidermijske vještine, preparirane paunove, lasice i labudove? Ili sarkofage. To su već banalne asocijacije. Baš me zanima kakve su šalove zatočeničkih žudnji, čežnji, uvrnutih želja plele sve te lijepe usamljenice u tim pustim godinama… Zapravo desetljećima, onako nepočešljane i čađave u dimnjaku samotnjaštva, s cigaretom u kutu usana? S već bezvrijednim hrpama novčanica u madracu ili starim čarapama. Ruku na srce, nekih velikih želja, u klasičnom smislu, u toj zagušenoj glamuroznoj ljepoti više nema. Uobičajeno shvaćano, civilizacijski iskrojeno jastvo, veličanstveni ženski ego ovdje se rašiva i nestaje, a na njegovo mjesto dolazi tko zna što. Tajna.

I među pjesnikinjama je mala vojska onih koje su odbacile široku zajednicu i uvile se u gnijezdo neke elegantne, velike kuće. Spomenut ću samo nekoliko. Karizmatične spisateljice i pjesnikinje Rosemary Tonks, Flannery O’ Connor, Harper Lee ili Emily Dickinson. Ostala su samo pisma ili glasine. Puno knjiga.

I tko zna koliko je za javnost obezličenih Nefertiti zbijeno pod zastorom jedne mikrogeografske točke. Kuće. A oni su nešto Veće od kuće. Koliko ima onih dostojanstveno anonimnih, povučenih krasotica. Poput moje izuzetno lijepe mame koja se povukla iz čista mira u kuću prije dvanaest godina. (Tek je lani opet počela živjeti i vani.) Čista, počešljana djeca koja odlaze u školu ne primjećuju povučenost svojih majki. Sve one nezaposlene žene s Kleopatrinim licima, ma milijuni njih koje kraj prozora ostaju same sa svojim tučenim bjelanjcima, pregrijanim glačalima, sudoperima i mikserima, džemovima i krpama i poslijepodne piju zelene, o tako zelene normabele. Žive kao neki naopaki vodencvjetovi koji – nakon što su jedan vjenčani dan opojno letjeli s prozračnim, prožiljenim krilcima u zraku svijeta – zađu ispod. Te se žene uranjaju pod strop dnevne sobe, kao pod vodu ili zemlju. Gdje im je ujedno sigurno i toplo, ali i s godinama ustajalo, smradno.

Tu je još jedna, meni dobro poznata vrsta zatočeništva onih nekoć zdravo lijepih. Zdravlje je onome koji ga uživa uvijek tu, ali nevidljivo, nečujno. Kao voda. Nikad na vrijeme osviještena ekstaza tjelesnoga bića, a kad se naruši eto uvijek je prošlost. Tko zna koliko je onih nezaboravnih ljepotica čija se čvrsta baza, snažno tijelo pomoću kojeg su radile i trčale, odjednom trajno razboljelo. I odjednom vise nemoćno pribijene na njega. Moja susjeda i draga prijateljica iz djetinjstva, nazvat ću je Petra, već sedam godina radi bolesti ne izlazi iz kuće. Zatvorila se u svoju djevojačku sobu, kao zastrašujuća diploma za svoje nemoćne roditelje. Iz protesta, iz bijesa. Neko je prokletstvo okamenjenosti probilo, prvo male, a onda sve strašnije tunele kroz te jedre, mlade stanice. I počelo je inače gipko tkivo pretvarati u kost. Kameni svatovi. I ponekad noću, na drugom katu visoke zapuštene kuće u nizu jeftinih prigradskih kuća, zatreperi na njezinom prozoru plavo svjetlo televizora. To Petra iz već kašastog kreveta gleda ugašenom sviješću kvizove, krimi-filmove. Ali ujutro je prašna roleta preko prozora spuštena. Prozor žmiri iz protesta, iz bijesa. Protesta koji se, ipak, nikad ne uspne do suznih kanala, čula sam. Preponosna je. Krasna i preponosna da plače, zapomaže, uzima tablete, da prihvati liječenje, bilo kakvu pomoć. Punjena dobrim genima – a ne samo zato što se profesionalno bavila fitnesom – Petra je odmalena bila zapanjujuća ljepotica. Osobito su punokrvni muškarci njezino lice i tijelo nazivali pravim remek-djelom prirode i trčali za njom kao ždrepci. Znam jednog prosijedog, bogatog poduzetnika koji joj je čak nudio dijamante. Samo da Najljepša bude njegova. Uzalud. Znam mladog slikara koji je trčao i pokušavao zaustaviti tramvaj kad ju je ugledao unutra. Uzalud. I tako je uvijek bilo burno oko nje, muškarci su ludjeli za tim oblinama, sve do te nesretne degenerativne bolesti kostiju. Čak i tada, neki je visoki ljepotan vidio njezinu fotku negdje, saznao tko je ona i odlučio je pošto-poto pronaći. Našao je adresu, namirisan i zalizan banuo na prag i nije mu smetalo što mu je vrata – nakon duljeg čekanja – otvorila invalidna, zapuštena žena. Tek duboko svijena sjena te lijepe žene s fotografije od prije par godina. Nije mu smetalo da se istoga časa jako i odano zaljubi to što je Petra znatno propala izvana. Ali njoj je smetalo, odbila ga je. I ne samo deset puta. Odustao je tek nedavno, nakon pet godina pokušavanja, čula sam od njezinog brata. Uvijek sam govorila da je odbila nebo, dar milosti. Mislim, komu od nas stasiti crni stranac, visoki tip iz snova dolazi na vrata s pitanjem jesi li ti Petra? I ne da se iz sobe otjerati godinama? Vikala mu je da ode, da mu ovako bolesna nema što za dati. Da bježi daleko dok može. Ipak, da se ne osjeća tako izdanom od života, Petra bi se – s obzirom na fazu bolesti – još mogla vani nauživati sunca i ptica. Družiti, izlaziti među ljude. Čak i šetati, iako polako, kao lijepa kornjačica. Ne, odlučila se za crno-bijelo rješenje. Ili sve ili ništa. Ništa.

Ono što me kod moje lijepe Petre podsjetilo na spomenutu filmsku zvijezdu bio je odgovor na važno pitanje. Za jednog od posjeta njenoj zagušljivoj klauzuri, na pitanje zašto barem malo ne izađe van na danje svjetlo, među ljude, odvratila je da napokon uživa u miru. Dio mene je pomislio pa da!, a dio, je baš u mirnom dupetu mraka. Što ju je toliko izmučilo? Obično teške bolesti kostiju nastaju od dubokog osjećaja odbačenosti. Želim da zna da je ja nisam ostavila. S ruba raspadnutog kauča motreći njezino blijedo ali stoičko lice, sjetila sam se – naravno – fatalne Grete Garbo i njezine slavne rečenice: Ostavite me svi na miru. Ostavite me. Jer ste me već ostavili.

Samoća je često podloga furiozne kreativnosti. I sama znam što je magnetično privlačan zov života usamljene umjetnice, ali, nasreću, još uvijek nije dovoljno jak. Zato u neke mirisne, zabavom obećavajuće sutone – nakon cjelodnevnog landranja gradom – banem na Google po malo elektrošoka. Uhvatim se čitanja svakojakih aromatičnih i pomaknutih biografija. Na velikoj svaštari Wikipedije sve je puno nepunih, nedovršenih priča o slavnim pustinjacima, uglavnom ljudima bogata nutarnjeg života koji su izluđeni blebetanjem svijeta zašutjeli i povukli se. Bilo da je to vjeveričje uvlačenje u samotno deblo svoga porodičnog stabla koje daje hlad, ali na njima završava, ili pak skitnja, nezavršljivo potucanje globusom. Često su i klasično rješenje šume i zabačeni pusti otoci. To su oni predivno hrabri robinzoni što su pobjegli od rafiniranosti urbanosti pa se nasukali goli na neku pustu obalu. Od tada samo opaljeni gacaju usijanom plažom, monotono sišu samo neko tropsko voće i školjke. U plavo rone i izranjaju. Nakon što se rešetkasta kapija svijeta zatvorila za njima, oni samo postoje. Dišu. Više nisu ni prljavi ni čisti, ni lijepi ni ružni, ni siromašni ni bogati. Ili oni što ne odu baš na put oko svijeta – tako se zapravo odričući istog – već se pak, na vrhuncu ljepote i blistave karijere, odjednom odlome pa ugrade, kao živi kamen, u strogi ledeni samostan. U šutnju i kontemplaciju. Kratko vele da je to bio poziv odozgo. I klik. Poput naše Edite Majić.

Zapravo, oni koji su tako teško lijepi i sami traže jaku ljepotu. Jaču od svijeta. Možda drukčiju u svemu od svoje. Ili one naše očekivane, kao što su lijep auto, lijepa kuća, lijep muž, lijepa djeca. Nije to uvijek to. Jer i posve bijel prozor, lanena zavjesa, samoća i tišina su oblik ljepote. Osim što straši, tišina nekad očarava više od prepletene žice glazbe.

Svi ti lijepi duhovi, povučeni tankoćutnici, zapravo su baštinici jedne drevne i lijepe, fantastične civilizacije, gdje nema zapetljanog i bučnog prometa, poziva iz ureda u ured, iz kreveta u krevet, nema vremena podijeljenog na sekunde ni kitnjastih ljubaznosti, ni surova proklinjanja ili psovki što padnu na vrat poput sjekire. Nema ni žara hitnje ni leda čekanja, nema formulara, supermarketa s blagajnicama u pelenama, ni novca, moći glupih i krivotvorina identiteta, otrovnih špageta od brašna rekla-kazala. Nema pepela aplauza, moljakanja zbog ovisnosti, sudara zbog natjecanja. Bilo kakvih životnih sirovosti i pozlate. Ti su se zanosni ljudi odrekli svih – za njih prejakih okusa – što ih nosi rutinsko hranjenje odnosima s današnjim ljudima. A i lukavi su. Kad je sklonjena, njihova ljepota u vremenu nema više što izgubiti. Na čudan su je način uspjeli sačuvati i pojačati. Mašu nam izdaleka, iz svoje nepomirljive udaljenosti.

Dotad, čekamo na njihove monodrame. Jer mi smo društvo spektakla. Čekamo suvišna, jalova, ali možda uzbudljiva objašnjenja. Obranu za sve te neupotrijebljene ljepote, njihovo razgolićeno srce prilagođeno sceni puka. Mi smo svi tu dolje vani ta publika, bili u parteru ili u parku, na cesti, u kafiću – publika koja nagađa važne okuke te tajanstvene ispovijesti. Ali ništa od toga. Ma koliko su se ti briljantni pojedinci trebali darovati svijetu – makar a posteriori – i to lijepo izvedenim, iscrpnim objašnjenjem za navodno propalo sjeme, čuli smo samo zvuk ključa u bravi. To beznadno boli. Taj izbor odupiranja voajerizmu. Njihova sloboda da ne nude drugima stalno na uvid svoju bujnu reljefnu kosu, neponovljivo ljupka usta, vitke noge, sveto, pametno i kozmičko lice je ne samo za motritelje, estete bolna, okrutna. Baš zato ih tako neuglađeno nagovaramo, poput uplakane djece, u slatkiše života vani. Da naša bol prestane. Ajde, ajde, idemo tamo i vamo. Nutkamo im staklene perle; vani neko mekše nebo, sunčane beskrajne livade i papirnate zmajeve, noćne pustolovine, putovanja i najbolje koncerte. Gastronomska drugarstva, bučne krčme s puno pjesme, praznične bulevare, mistična iskustva u karizmatskim crkvama. Ma ljubav Kristovu. Ne. Ne ide. Ako ih sluđeno ali nježno dozivamo, vučemo i namamljujemo na svjetlo razglednosti, otići će. I to u neko još nepristupačnije, mrakom sprženo skrovište. Ipak, čudno je da ti dobrovoljni zatočenici uglavnom nisu očajni, depresivni. Barem ne u klasičnom smislu. Ne, oni nas koji smo vani vide propuštenima, tužnima i mrtvima.

Jesu li sebični? Jesu li ukleti, poluludi, ludi? Umireni? Sretni na način na koji to jako uspješni nikada neće biti? Ili su jak znak za nešto dublje o čemu još treba razmisliti. Tko zna… Ne znaju ni oni, ali to ih neznanje ili znanje uopće ne brine. Samo ih treba, kako reče Garbo, ostaviti na miru.