Veće od kuće | Dorta Jagić

POHVALA VLAKOVIMA, OSOBITO NOĆNIM

Večer je kišna, čitam u sobi roman Noćni vlak za Lisabon, a u daljini se, nedaleko od stare ciglane, čuju vlakovi… Ili mi se čini. Tko ne bi, čitajući tu knjigu, uživao u glazbi vlakova, tih uzanih, teških i dugih, elegantnih muškolikih strojeva. Mislim na profesora kojeg u filmu glumi Jeremy Irons, i prisjećam se nekih svojih prijelomnih noćnih putovanja… Takva su najljepša. Moje je prvo putovanje u životu bilo u spavaćim kolima, u krilu moje majke Pere. Bila sam živa svega mjesec dana, tek komadić života u tom noćnom vlaku za Düsseldorf, i nisam se mogla radovati jutru u tom gradu gdje sam u jednoj od uličica i začeta.

Iz nešto kasnijeg djetinjstva rado se sjetim zelenih sjedala, zastora i atmosfere noćnog Marjan expressa i melankoličnog lica starije suhe žene pod zagasitim plavim svjetlom. Je li bila spisateljica? Čini se da se žene, osobito osjetljive spisateljice, najviše vole voziti vlakom i kroz prozor promatrati iza horizonta zapravo prizore svoga života, iz te svoje glave i u putu izmučene ukosnicama, maramama. To je i bila namjera one uberkul američke spisateljice Jenny Diski u putopisu Stranac u vlaku, u kojem, s vlakom i cigaretama, đira kroz cijelu Ameriku, ali zapravo putuje unatrag, u sebe, kroz reminiscencije i fine analize. Ta je Jenny stvarno putovala, dvoslojno putovala, i tako se oživljavala. OK, ne trebam podcrtavati da razumijem Jenny. I žao mi je što nas dvije vjerojatno nikada nećemo popiti pivo kraj zagrebačke pruge u podrtoj birtiji „Cug” kod Kluba željezničara.

Čak i kad sama sjednem za stol na terasi buffeta „Cug”, opet se ne uspijevam zavarati da mi vlak kreće za pola sata, da idem. Ne znam zašto, ali kad nikamo ne putujem, kao da je i sva ljubav u mome životu sjela, zastala. Usne mi se stanjuju kao vrijeme koje curi nekontrolirano i uzalud, nevino kao mokraća djevojčica. Bolno sam svjesna da kroz poderane kućne papuče propuštam te divne, a tuđe, toliko strašno tuđe putničke noći. Te žuto istočkane noći na obzoru, iza prozora moje sobe, postaju nagrade onima koji večeras putuju, nude se kao duboke, sve crvenije čarobne cipele, a opet su plave i tople kao jestiva smola ili ikra svjetlucavih morskih životinja. Gore, visoko iznad noćnih vlakova, zvijezde se migolje u crnoj plazmi neba kao planktoni i gumeni bomboni.

Ako neki noćni vlak putuje na sjever, tada su oštre, iskrene zime u koje ulazi sigurno toplije za ruke živog čovjeka od tromo zagrijanog uzduha sobe. Nije tako hladno sve što je bolno hladno. I nije svaka toplina ona koja ti treba.

I tako, u nepotrebno toploj sobi čitam na drukčiji, prozračan način topao roman Noćni vlak za Lisabon, a u daljini se čuju vlakovi… Ili mi se čini. Nije važno. Važno je da profesor Raimund Gregorius, nakon susreta sa zanosnom strankinjom na mostu u jednom danu ostavlja svoj dosadni, determinirani život i usred noći sjeda u noćni vlak za Lisabon. To se zove početkom dobre priče. Vlak odlaska, a ne povratka.

Od svih književnih klišeja i fraza, ako je to moguće reći za frazu, najljepša je ona: u daljini se čuju vlakovi. Ne samo zbog njih, zbog svih tih ljudi u njima. Svih tih prošlosti i budućnosti. Tko zna što će se sve u njima u nekoliko sati ili dana dogoditi. Nekada je to život, nekada smrt, nekada ništa. Neki jure, kao kristalima optočene sjekire s kugom prema dnu, prema svojim Kasandrinim mostovima, kao fatalni nagibni vlak za Split prije šest godina. Neki vlakovi u sebi nose svađe, vjenčanja, pljačke, čak i rađanja, kako to pjeva Arcade fire u ludoj pjesmi „Born on a Train”.

Kad stišam glazbu, čujem taj noćni zvuk vlaka sličan lupanju srca. Vlakovi, njihovo je glasanje lijepo i kompleksno kao jezik kitova. Onima koji ne putuju često to je glasanje neodgonetljivo. Tko može odgonetnuti taj čelični klokot pun priče, vjerojatno netko tko upravo čita krimić koji se događa u slavnom noćnom plavom vlaku, Le train bleu, luksuznom francuskom expressu u kojem je, vjerujem, svaka žena nalikovala nerođenoj kćeri Agathe Christie. Ili ga može prepričati netko pjegav tko je u stanju smisliti cijeli dječji čarobnjački roman dok putuje vlakom, netko sa zarolanim, koturajućim imenom J. K. Rowling.

Za razliku od moje prijateljice Ivane, ne znam kako je to živjeti preko puta pruge. Ipak, nakon samo par turskih kava u njezinom stanu, čini se da je to pravo mjesto za život, odmah pokraj njegove metafore. Osluškuješ li vlakove, velika je šansa da ćeš razumjeti onu važniju, ljepšu prolaznost koja se toliko uzvišeno razlikuje od puke prolaznosti automobila, bicikla, pa čak i pješaka dolje na ulici, da ju je moguće opisati samo njezinom vlastitom glazbom, kloparanjem čelika. I ta je prolaznost ona koja oslobađa, okrepljujuća kao dobra rakija ili jaka juha.

Ne znam kako, ali u meni su, zajedno s tom višom prolaznošću, od prošlog rođendana utihnuli primordijalni ritmovi teških strojeva za prijevoz. Sve stoji na gluhoj provincijskoj stanici žmirkavih svjetala, a opet, sve bi istoga trena drsko krenulo, ostavilo neugodnu nepokretnost slike u prozorskomu okviru radne sobe, što stoji za nepokretnost sudbine. Poput profesora Gregoriusa, moje bi tijelo krenulo noćnim vlakom u neki dublji, važniji život na gradskom brdu iznad zaljeva, u neko sveto ispočetka puno čudnih podudarnosti, otkrića, sinhroniciteta. Slatko iscrpljeno nakon nekoliko revolucija, zatvora i progona, slave, djece, unuka i sličnog, doživjelo bi duboku starost u nekoj stranoj sobi visokih stropova natopljenoj u art deco glamur s pogledom na bijela jedra u luci.

Radi se o mentalitetu dozvole. Da, kovčeg je u ormaru spreman, ali na mom radnom stolu nema dozvole za odlazak, putne karte, nema čak ni razglednice, makete zgrade Glavnog kolodvora, nema pištaljke, nema male figure željezničara. Čiju dozvolu trebam? Vjerojatno to znači da nema hrabrosti onog oživljujućeg neposluha. Svuda oko mene po kući samo neputničke siluete knjiga i bilježnica, a kraj desne ruke hladi se smeđi, hrđavi čaj roibos za putovanja u mjestu i gužva se na rubovima karta svijeta za peglanje zemlje u ravnu ploču. I svi ti posve predvidljivi poslovi i mjeseci ispred mene, u šinama tuđih očekivanja. Sve su moje vještine zapravo dosadne, građanske. Netko će reći da su svi poslovi oko vlaka isto tako dosadni, nema puno poezije kod posla kočničara, oko knjige naredbi, lokomotivske liste ili kontrole instrumenata. Ipak, morala sam se sjetiti iskričave hrabrosti moje vršnjakinje i prijateljice Aleksandre iz Bad Ischla, koja je nakon srednje završila školu za vlakovođu, točnije strojovođu, zaprepastila sve svoje znance i sad već više od desetljeća upravlja vlakovima vještije od muškaraca. Kao znatiželjnoj ženi i ratnoj izbjeglici, Aleksandri nikad u životu ništa nije bilo predvidljivo.

I baš me briga za ono predvidljivo i stvarnosno u tzv. stvarnosti. Iako se čini, kad se smjestiš u neki smrdljivi kupe, da je sve oko vlakova mnogo stvarnosnije, dosadno, banalno, pa čak i okrutno, da se u njima voze ipak najčešće šutljivi radnici i ona slavna piletina u masnim plastičnim vrećicama, studentarija i učenici, musavi bekpekeri, ali i heroin, oružje, ilegalci, ljudsko roblje i ljudski organi, vlakovi su ipak uporno patetični, romantični kao i stari pjesnici koji u kaputima gledaju za njima. Zbog te divne otrcane veze pisaca i vlakova, voljela bih da svaki vlak u putnicima budi uzvišene priče, ili barem da izaziva snažan doživljaj, kao onaj iz jednog od prvih filmova na svijetu Ulazak vlaka u stanicu koji je silinom rastjerao dio kino publike. Divno bi bilo, barem u svrhu poezije, da je svaki vlak karizmatičan kao da ga u noć goni neki ružičasti bič, žestoki vjetar novog života. Ali, istina je, mnogi su sumorni, šutljivi i česti kao mrlje opušaka i ispljunutih žvaka na podu. Nalik su ljudima koji ne vole slobodu i ne podnose promjene.

Ali kad ljudi žele radikalnu promjenu, čime sanjare da će brisnuti? Vlakom, jer vlakovi su stvoreni kao preludij u velike prevrate, rezove, za Andrijine križeve gdje se kao žile sijeku ceste, gdje ponekad neka naša otrovna ljubav mora umrijeti, iskrvariti na šine.

Osim za ostavljanje izrezanih repova iza željezničke rampe, vlakovi su idealni za uvlačenje u beskrajne meditacije o neočekivanim krajolicima, o ljudima koji su mijenjali svijet, o metafizici, ljubavi i glazbi. To može biti lagano tonjenje na dno uz kloparanje, može biti unutarnji odron kamenja, ali i podloga za zapisivanje črčkarija koje vode do iznenadnih uvida uhvaćenih u crni notes na koljenu.

A tek velika ljubav, mogućnost presudnog ljubavnog susreta u kupeu ili u hodniku uvijek je izgledna. Prije više od petnaest godina dogodilo mi se susret u noćnom vlaku iz Splita za Zagreb. Visok i plav muškarac, pomalo nalik na Richarda Harrisona, bio je trgovac koraljima i nakitom. Ušao je u moj kupe, sjeo do prozora preko puta mene, i cijelim je putem poput zmaja na koljenima pridržavao poluotvorenu kartonsku kutiju punu hvarskih crvenih koralja. Neumorno smo brboljili o životu, glazbi, pjesništvu, propalim ljubavima svih osam sati puta koliko je trajala strpljiva masna pruga koja nas je upravljala iz najljepšeg morskog grada do suhe metropole. Slušala sam hipnotično njegovu eruditsku spiku i gledala u stršeće grančice žarkocrvenih koralja nalik krvarećim žilama i kapilarama dok se nabacivao duhovitim vampirskim pričama o svojoj bolesti krvi, trombocitopeniji, i svim ostalim detaljima njegova života. Uglavnom, autobiografski žanr. I sve što je bilo poslije među nama bila je jaka metafora tih koralja, vlaka, uzbudljivog putovanja kroz noćni krajolik.

To me dugo i kondenzirano udvaračko razgovaranje sjetilo da postoji, otkad je vlakova, čudesni lanac neprekinutih putničkih ispovijedi; tko bi mogao znati koliko je samo tisuća strašnih, augustinovskh ispovijedi ostalo lebdjeti u vagonima kao dim cigarete… Ne, u zraku aviona i broda nema te nervne maglice iznenadne intime, čudnih erupcija istinoljubivosti izazvanih tajanstvenim serumom istine… Jer, treba postaviti pitanje (čiji odgovor zapravo nije važan), zašto baš u vlaku lebdi mistika suputništva s neznancima koji, čim prođu prva stanica i kondukter, pred vama, zajedno sa sendvičem, razmotavaju beskrajne životne ispovijedi, duboka priznanja, tajne? Dijeleći tajne i sendviče, uz prozore postajete čudna onenightstand braća i svećenici. Čar je u tome da se više nikada ne vidite.

Kao svaki profesionalni samotnjak, u stankama za kavu, iz radne stolice čeznem za oblicima svakog kretanja jačeg od obične šetnje, kretanja koje je predokus gubljenju kilograma na velikome putu oko svijeta. Kad nikamo ne putujem, ja sam ljudska ličinka, korisna sebi koliko i stilitima monaški stup. U sobi sam zaključana poput pisca francuskih romana, poput ovisnika koji se skida, proganja me ona dalijevska žena s deset ladica u tijelu. Postajem stablo koje rađa neke nevažne spoznaje, a moje tijelo zaboravlja na divnu neudobnost puta. Poput lunaparka za odrasle, noćni me vlakovi izdaleka mame slutnjom jarkih svjetala vagon-restorana sa zamišljenim, zaljuljanim konobarima, i vinom zalivenim stolnjacima na kojima je netko ostavio rukavicu s inicijalima. Ti su zvuci obrisi nekog drugog, gipkijeg, a opet čvršćeg svijeta, koji nabacuje čađu oko prozorskih okvira vagona, čađu dalekih lučkih gradova što putnike prlja obećanjem euforije daljine, kao med guste i debele daljine, gotovo geografske onostranosti.

Poput ulaska u dobar film, dok čitam knjigu, vlakovi me mame hladnim neonom osvijetljenim prozorima, čudnim zveckanjima, mašu mi lepetavim zelenim zastorima dok zaspalim putnicima iz šale zapliću ruke i vratove u zastore kao da će ih iz vica zadaviti. Kako se u snu može umrijeti u vlaku? U starom, dobrom Orient Expressu lako.

Sjetila sam se jedne bizarne zgode prije dvije godine na putu za Sete na međunarodni pjesnički festival. Tko zna, možda se takve stvari događaju češće u zemlji egzistencijalizma, u Francuskoj, nego u zemljama pozitivizma. Kako bilo, vlak iz Pariza prema jugu nakon gotovo dva sata odjednom je stao usred ničega. Dugo smo čekali rješenje zagonetke, a onda nas je kondukter obavijestio da se u vlaku ispred našega dogodilo samoubojstvo. Čekali smo na pokret više od sata, dok profesionalci nisu došli na očevid i odnijeli tijelo muškarca koji se propucao u WC-u. Razmišljala sam o njemu. Je li bio mlad, prenačitan? Imigrant? Ili je bolovao od neizlječive bolesti… Da nije bila fatalna ljubav u pitanju, kao kod kolegice mu Ane Karenjine?

Sanjiva djevojka preko puta nas rekla je tiho da je to već treće stajanje zbog samoubojstva u vlaku koje je doživjela na toj relaciji, te godine. S razlogom sam se pobojala povratka.

Kad nikamo ne putujem, ja sam kao i svaki povratnik. I to je sad moje sitno zadovoljstvo, na istom smo. S tom putničkom knjigom u ruci, osjećam da s ruba grada, kao s ruba treće dimenzije, vlakovi otklizavaju nekako prelako niz tamno predgrađe s potleušicama u drugi, ugodno pust i mirisan svijet. Na zvuk pištaljke, odljepljuju se od kolodvora kao zadnje utjelovljene želje ostarjelih pustolova, a nakon nekoliko minuta poništene karte u jednome smjeru odlijeću kroz prozore kao djeca rascvalog maslačka na vjetru. I komu treba taj antiklimaks bumeranga, ta povratna karta? The end, kraj putovanja, kočenje, povratak u zastoj, gdje se i lišće u dvorištu Arheološkog muzeja jedva baca s grana. Ima nešto u tome da je kofer uvijek deblji i tromiji na povratku.

Noćni putnici, čekači vlaka i željezničari svjedoče kako lokomotive prodiru kao ljekoviti bodeži kroz salo tromih stanica, sve se tih trenutaka u ustajaloj atmosferi čekaonice uzburka, našilji kao plodna kometa, bozon, muško sjeme.

Stajanje, nekretanje izaziva dušobolju i kostobolju. U životu se ne smije zbog udobnosti puno stajati na nekim rubovima; treba samo šibati, huktati i ne davati povoda da o tebi Čehov piše u višnjicima neke provincijske rekvijeme. Na nekim dalekim kolodvorima, mrki vlakovi bježe iz zamki predugog stajanja, da se ne bi uhvatili u mrežicu za kosu onog sporog građanskoga života i ostali zapišani na nekom slijepom kolosijeku.

Nakon dolaska u stanicu, već nakon nekoliko minuta odlaze lako, bez puno oklijevanja, ispljunu isisane koštice kroz prozor i govore, baš kako bih voljela i ja u nizu pisati i ući u te riječi pune pepeljara ispod prozora, imena poput naslova romana i pjesama: Intercity Alta, Indian Pacific, Eurostar Paris, Transsibir, Tundra express, Transcantabrico, Rovos rail, Maharajas’ Express, Great southern rail, vlak Grande vitesse. Da sam vlak, voljela bih biti Transibirska željeznica koja reže sedam vremenskih zona, vlak koji putuje kroz vrijeme…

A oni koji ne samo da putuju kroz vrijeme, već na magnetnim jastucima lebde iznad tračnica? Dugi, pupčanom vrpcom povezani levitirajući vlakovi u Kini večeras ulijeću u nove vrijeme-prostore sa stotine bundi, zamašćenih kragni, hipsterskih brkova, crnih kovčega i šešira, odlaze bez moje nabrekle arterije. Kako se osjećaju oni koji se voze letećim vlakom? Možda bezveze. Možda im nije do levitiranja. Ali ta magnetna levitacija čelika odvozi te brzinom od čak 500 km na sat iz nečeg prvog u nešto drugo. Ja volim brzinu, jer brzina u sebi ima kvalitete odluke, krika, udarca šakom u stol. Neki su japanski i drugi međunarodni vlakovi brzi gotovo kao zvuk, brzi kao britve sjevernih vjetrova koje savršeno raskriljenih oštrica u širokoj noći odsijecaju sve izbeljene, tupe sjene.

I ja sada oko sebe bacam neku tupu sjenu, koju nema što izbrusiti. Čitam roman, i shvaćam da samo čitam sva ta slova kao statist priče, da ni u snu nisam ona tajanstvena lijepa žena iz romana koja opčini profesora, žena u crvenom na mostu, i ne oblačim mantil za put, već svladana osjećajem dužnosti prema formularima, natuknicama svoga života, nastavljam stajati kraj prozora kao noćni portir svoje rutine. Izvana vjerojatno izgledam kao do stadija knjiškog papira problijedio noćni leptir. I što će mi sve te knjige u sobi, složene jedna do druge kao mauzoleji, spomenici nekoj tišini, čitateljskoj i spisateljskoj kartuziji… Nije čovjek jedini stvor koji šuti, ali je jedino biće koje usprkos jeziku šuti iz svoje slobodne volje ili njezinog lijenog nedostatka.

I nije taj čovjek, to ljudsko brbljavo ja, taj putnik uvijek centar svega svijeta, čak ni u putničkom vlaku. Osluškujem ne bih li čula kako vlakovi tule od vrtoglave sreće ulazeći sve dublje u sudbine i sanjarenja tih ljudi koje negdje odvoze, ali još se više nadam čuti, vjerno zamisliti kako usijecaju svoje gole čelične kičme u nešto plemenito neljudsko, u sjeverne šume, u planinske tunele, ili u guste crne šume juga, kao u crne svadbene torte šumskih odmetnika.

Znam, oštrice tih teških noževa u noćnom krajoliku čovjeku je teško uočiti, toj voajerskoj životinji neobdarenoj noćnim vidom. Taj elegantni prodor mašine kroz prostor vide i radosno pozdravljaju, kliču u špaliru samo grmlje, aromatična stabla, tise i borovi, terebinti, crnika što strše i njišu se nad nepomičnom zemljom. I mrki borovi, svi ti borovi što se drže kao neodlučni skakači nadvijeni nad morem u kojem je u modrini skriveno svašta tajno i važno, svo to sablasno dno s potonulim kostima, lađama iz svih ratova i svakog mira. Vlakovi idu kroz krajolik, gledani od krajolika.

Sva su ta stabla ljepša i važnija od mnogih bezvrijednih knjiga koje je čovjek tiskao na bijelim, poderivim plohama njihove smrti. Srećom, Noćni vlak za Lisabon nije takva knjiga, u njoj je ubijeno drveće poprimilo drugi oblik i nastavilo živjeti, čak putovati.

Noć je meka i vlakovi diljem svijeta odnose ljude s knjigama u rukama, a sva su ta stabla uz prugu poput spomenika svakom posječenom stablu. Spomenici ne samo srušenim stablima, već kao počasna straža ili uspravni vijenci – u svome radosnome miru – odaju počast svim pokojnim vlakovođama, čudnim bićima čije su ih umorne oči bezbroj puta, iza stakla, pozdravile.