Veće od kuće | Dorta Jagić

POHVALA BILJKAMA ILI ZAVJET ŠUTNJE

Ptice po granama kao da nešto slave, duboku i svijetlu provaliju zraka. Ponekad, čak se kroz zatvoren prozor čuje snažan pjev. Pjev ptica. Ovlašan dodir neba. Duge ptičje jazz sesije smiruju, ti mali motori zvuka s nutarnjim sagorijevanjem. Osjeti se kako ljetni zrak – bez ustezanja – kipi od bistrine, prazadovoljstva. Ipak, ponekad je taj zatvoren prozor loš stražar ušiju. Čekići, bušilice, pile, varenje. Iako nužan, ponekad zvuk nečijeg fizičkog rada ima svoje stranputice, ode i do nevinih, pa pili živce. Recimo, posebno je strašan zvuk kosilice iz susjedova dvorišta; tako valjda zvuče jadni zaklani slonovi.

Bilo lijepi, bilo grubi, čini se da su zvuci svakojakih života uvijek tu. Ali nisu. Iako su rijetki, ima onih gluhih, pomalo tjeskobnih dana kad ne čujem nijedan glas, ni ljudski ni životinjski. Ne čujem se i ne vidim ni s kim. Kartuzija. Ili ono, svima poznato, gluho doba dana. Ponekad su to, osim noći, vikendi. Nesvjesna tišine, samo čitam i pišem, plutam kao u moru bez otoka. I ta me duboka gluhost, nalik odrazu lica u dnu dubokog crnog lonca, odjednom – dok posežem za kavom – preplaši snagom svoje tvrde čarolije. U naletu panike da ću potonuti na samo dno tišine s kojeg nema povratka, brzo palim radio. Ustajem, plešem i pjevam. Ili nazivam prijatelje po abecednom redu. Želim dati uhu fast fooda, čuti bilo koji živi glas, pa makar i neugodno škripav, otegnut ili ravnodušan. Ne moramo pričati o Todoriću, Madonni ili Kantu. U gluho doba dana nečiji glas je potrebniji više od vode, od svjetla. Ponekad mi se čini da se sve doživljeno želi ugurati, procijediti u glas, u zvuk. Jer ispušten zvuk prazni, oslobađa tijelo. Odatle vrisak. Odatle smijeh. Dozivanje. Lavež, cvrkut, siktaj. Sve želi pretvoriti barem mali dio svoga zatvorenog bića, barem na tren, u rezonantnu jamu iz koje u svijet naviru bujice glasova. Dodekafonija. Ponekad i buka. Hihot. A ponekad i tupa, neugodna šutnja.

Ni kartuzijanci ne šute stalno. Ni gluhi. Sve što je živo, želi se glasati da ga se čuje. Ali tko živi, diše i pritom cijeloga života ugodno živi u nekovrsnom Zavjetu šutnje? Biljke. Od svih živih bića, jedino biljke dostojanstveno, opušteno šute. Kao da su se dogovorile da ni hrast neće ništa reći. No ta biljna šutnja nije ona koja se čuje ili koja smeta. Ta je šutnja u svojoj naravi podrazumljiva i lijepa, ali iz nekog razloga, čini biljke nezanimljivima kad se dosađujemo. Odatle većina ljudi, iako u čekanju zuri na nekoj zamusanoj stanici u mobitel ili tek neku točku, ne primjećuje stabla, cvijeće, grmlje. Svu zatravljujuću ljepotu i slavu biljke. Nemam drugog objašnjenja. Kao da duboko kontempliraju, biljke se, ako ih ništa ne pomiče, ne okreću oko sebe, ne bježe, ne jure, ne love, ne napadaju međusobno. Ipak, svi znamo da se unutra nešto slinavo, mliječno i tekuće giba, curi, kola, leluja. Nešto teče, pucketa, putuje, izmjenjuje se možda čak u ritmu klasične glazbe. Tko zna kakva se organska simfonija odvija u brezama, a kakva u borovima.

Ali nekad bi – makar posijedile – trebale vrisnuti! Ili čak zarikati. Zašto biljke, i kad ih grubo čupaju, sijeku, svakojako zlostavljaju, uporno – barem ljudskim ušima – šute? Zašto su gradska stabla, kad u njih netko urezuje srca i inicijale, stoički otmjena kao batleri ili kao kraljevska počasna straža. Možda odmah opraštaju nestašluk ljudi ili to shvaćaju kao kul tetovaže. Možda se na neki način ipak požale nekoj bukvi do sebe, preko SMS-a korijenja. Ipak, pročitala sam u nekom prirodoslovnom časopisu da biljke stvaraju ultrasonične zvukove – nešto slično panici – najviše kad im prijeti umiranje zbog nedostatka vode. Inače stoički podnose sve. Neki biljkama puštaju klasičnu glazbu, najčešće Mozarta. Čak postoji i tehnika nazvana sonic bloom, tretman pjevom ptica da bi biljke bolje rasle. No bi li biljke izvodile – da mogu muzicirati, pjevati – isključivo Mozarta i klasičnu glazbu? Da mogu pjevati ili svirati, bi li nevine visibabe mumljale Chopina? A ruže i makovi Carmen? Bi li palme pjevale serenade, balade, a orhideje izvodile refrene Lize Minnelli. Naravno, borovi pjevali božićne, a kaktusi repali neke oštre rime? Ili derali punk? Ove su asocijacije previše predvidljive. Postoji vrtlar koji tvrdi da biljke vole heavy metal.

Pustimo nagađanja. Odakle ta opća tišina flore? Tko im je zatvorio usta? Ili je to posve pogrešna formulacija. Ne, nisu one s neba ušutkane, ili je to plod kletve neke zavidne ptice, kiše, vjetra. Biljke su ušutkane odozdo, iz zemlje. Nijedna ne laje, ne pjeva, ne viče, baš kao i njihova mama zemlja. Mučaljivost ta i poniznost – na prvu – djeluje kao zeleni odljev bezuvjetne ljubavi. Simbol strpljenja. Kad kažeš biljka, kao da si rekao tkivo mira. Utjeha. Kao da si rekao tiho! Psssst!

No, u tom čudesnom svijetu flore nije sve ni tako ponizno ni pastoralno milo. Ne bi Isus bezveze prokleo neplodnu smokvu. Pretvarala se, gurala je kolegama užasno natapiranu frizuru lišća pod nos. Ili onaj golemi i smrdljivi cvijet sa Sumatre, Titan arum, koji se na latinskom zove bezoblični penis a koji se natječe u smradu samo još s raflezijom.

I da, ne šute sve biljke iz samozatajnosti. Kako bi ocrtale neka druga raspoloženja, ima biljaka koje tiho prijete. Neke čudno izvijene grane, oštri uzani listovi i biljke uvečer, kad se svjetlo spusti a sjene dignu, djeluju kao podignuti bodeži Lucie Borgie. Ili se naginju kao napaćene siluete Ane Karenjine. Ipak, čim sunce grane, sva ta noćna prijetnja nestaje. No neke su biljke i usred bijela dana, pod bljeskom ljetnoga sunca makabrično dramatične. I što sva ta opaka stabla imaju tako nevino izgledati? Sjetimo se zamamnog Stabla dobra i zla iz edenskog vrta. Takvih je varalica na desetke vrsta. Recimo, otrovno a buckasto drvo boca, pa pankerska južnoamerička bodljikava palma, zavodljivo arhetipsko stablo koje kod nas zovu „mala jabuka smrti”, to jest Manchinel drvo s rajske Floride i Kariba. Čak i kad po koži padaju kišne kapi s njega, mogu izazvati opekline. Dakle, neka su stabla lijepa isto kako je bila i Snjeguljičina jabuka. Zračeći kao biserni pištolj, mirisni nervni plin, ukleta pljoska E. A. Poa.

Bura je očistila zrak, zove na šetnju. Sve izgleda kao da je otvoreno, nezatajeno, javno. Ljekovita bezazlenost ljeta. Šetam ponekad uz onaj dio zadarskog mora, s druge strane mosta, gdje je Maraska, uz niz starih aristokratskih vila. Raskošni i uređeni vrtovi, čipkasta vegetacija. Mnogi bujni grmovi kroz kovane kapije zovu da ih se dotakne. Tako ja tu i tamo dodirnem prstima slano lišće oleandra. Oprezno, kao što bih dotakla porub male crne rupe, da me ne odvuče u ponor svojih pora. Negdje sam pročitala da čak i udisanje dima gorućeg oleandra može izazvati velike smetnje. Sjetite se, listovi su oleandra elegantni, sjajni, nalik nauljenim strelicama, a na ljetnome suncu blistaju kao da nekom tajnom, svemirskom tvari pune skladišta pora. Cvijet oleandra je nevino zanosan, cvijet neke adolescentske vedrine. Dok nam se onaj cvijet smješka, ubojiti softver u žilicama listova osnažuje se za smion pothvat, za nečiju posljednju večeru. Neupadljivo miješa u žilicama otrov, i kroz našiljene antene listova cilja kakvog neupućenog, znatiželjnog turista. Fokusirano se sunča i čeka na žrtvu, osnažen strpljivim, nepomičnim pogledom obližnje kamene zadarske Sfinge.

Zamišljam kako neki senzibilni zadarski šetači, u sumornim šetnjama uz jesensku obalu, iz hira zaista pojedu list, dva. Ojađeni granicama ove naše zbilje, izazivaju muzu i sudbu. Nadahnuto i lako, kao da je taj prokleti list neki pramen Cvetajeve. A tek onaj tamnoplavi jedić? Njega sam umalo zaboravila, jedić zvan i pasja smrt, đavolja kaciga, a po Pliniju biljni arsen. Nedavno je – izvještavaju i naše novine – britanskog golorukog vrtlara ubio eto baš jedić. Zamišljam staru Agathu Christie kako bosa bere jedić, a srce joj lupa u petama. Čula sam da po nekim našim selima neprijateljima preko plota prijete đurđicama. Susjeda, jeste li za čaj od đurđica? Jakog sam napravila. Detoks.

A što je s onim nježnim dušama koje – umjesto torti i krmenadli – vole jesti cvijeće? Cvjetarijanci. S ustima punim latica nevena, karanfila, krizantema, ruže i naranče. Ali ni tu nije sve jednostavno. Recimo, muški cvijet tikve je jestiv, ženski nije. Hm, ženski nije. (Podsjeća me to na sve one otrovne ženke kukaca čiji su muževi pojedeni njonje.) No, tko će ih živ razlikovati po spolu, osim po posljedicama. Poslije leša ostane samo botanička basna ili opomena onima koji ljepotu rado spoznaju ustima. Pitanje sa zeru otrova u sebi: Što je zajedničko oleandru, pustikari i rakovom oku, bršljanu i krizantemi, Flamingovom cvijetu, đurđici, velebilju, koraljniku, tisi i azaleji, mrazovcu i bunici, ricinusu i hortenziji, Isusovu trnu i kukuti, jediću i božikovini, i samoubilačkom drvu?

Podmukao rad u tišini. Fatalna privlačnost.

Sve ove biljke divnih imena u svom neproničnom miru i šutke nude svakakve crnohumorne i nadrealne spektakle. Na primjer, otrov predivnog crvenog naprstka u žrtve uzrokuje zeleno vidno polje! (Možda se L. da Vinci najeo naprstka kad je slikao nebo iza Mona Lise.) Sve te biljke daju besplatno životinjama i ljudima posve jednoznačan zanos boja i mirisa, opoj ljepote i smrt. Zanos, ljepota, smrt. Tri stvari koje je, čini se, više od svog života i poezije, volio jedan davni bugarski pjesnik i revolucionar. Možda ne slučajno s lijepim botaničkim prezimenom, Yavorov. Veliki pjesnik simbolist i nesretni ljubavnik umro je mlad tako što se – za svaki slučaj – upucao nakon što se otrovao i to možda baš nekom od spomenutih biljaka. Iz kratke biografije ne vjerujem da njegova duša sada luta po bijelim, pustim, bezbiljnim grebenima onog golemog antarktičkog vrha – koji su godinama kasnije nazvali po njemu – vrh Pejo Yavorov. Pejo na Antarktici. Ne ide.

Sudeći po šarenoj biografiji, onostrani Pejo bi, čini mi se, za svoje trajno boravište, mjesto tišine i spokoja prije izabrao bujni, mirisni i opasni vrt. Neki otmjeni, pomalo zapušteni vrt pun ukrasnog grmlja što krije sjenke lica mnogih njegovih umrlih ljubavnica. Lutao bi među gredicama, a odmarao bi se tek u sumrak, pod krošnjom japanskog crvenolisnog javora, čije je lišće nalik na – pogodit ćete – krv.