Veće od kuće | Dorta Jagić

NJEMAČKOM NEOROMANTIČNOM CESTOM, U NOĆ
putopis, nokturno

ŠTO JE KRAJOLIK?

Drugo je poluvrijeme ljeta 2016., a Stephen, Marina i ja spaljujemo benzinom neko najpovršnije vrijeme, prolazimo autom pokraj njemačkih južnih gradova. Cesta je kao Lorelei, glatka kao pjesma. Raštrkana naselja, a onda izbiju lijepa područja bez ljudi; pogled zavodi na tisuće vitkih borova, zatim pukne čistina pa nasad breza ili bukova šuma. Šira, neosobna slika, ona idila u kojoj ne stigneš vidjeti životinjske tragove, male tragedije, kukca izvrnutog na leđa, male mrlje mišje krvi, mrtvog ptića, ispalu ukosnicu šetačice. Obzor u ravnini ravničarske šume zakrive nježni brežuljci, vinogradi, dramatične stijene. Pa ga smoči jako duga i gotovo apstraktna obala golemog jezera. Na putu prema Stuttgartu, sve od prelaska austrijske granice motrim krajolik kao neko dublje otkrivenje, misao o zemlji. O prirodi. Zurim u plohu Bodenseea, tako upadljivo čistu, nalik utjelovljenju njemačkog idealizma.

Što je krajolik? Putopisac kao estetski stroj u ova ironična vremena izazvan je dekonstruirati naivnost divljenja, poništavati lijepo ružnim, uništenim. Postavljati se kao radikalni anti-turist i razbijač top destinacija spomenika. Je li danas deplasirano zaneseno pisati o pejzažu, krajoliku, neoromantičnoj zagledanosti u prirodu, u percepciju, u opise viđenog, ne toliko reflektiranog. Vjerojatno jest, ali kad je posrijedi južna Njemačka sigurno nije tako. Nije uzalud južna Njemačka zemlja kroz koju se gotovo 400 km proteže tematska ruta nazvana Romantična cesta, predjel kojeg su prekaljeni putnici nazvali kvintesencijom Njemačke. Ta ozbiljna zemlja, domovina velikih otpadnika, luđaka, radnika, pjesnika, glazbenika i filozofa sva bridi od naglašene romantike, zamućena i sočna od duboko zelene krvi „Sturm und Dranga”. U motrenju tih prizora događa se nešto što ih u sebi nadilazi. Zanos iz ležišta pomaknutog duha. Odatle su rječiti stihovi Charlesa Wrighta: Krajolik je uporište transcedencije – stavi polugu tu ili tamo i odmakni se.

Postoje prijateljstva iz klupe koja su odavna prerasla džepno izdanje. I postala su beskrajan predjel, krajolik za sebe. Tako je moja susjeda Marina nadimkom Vretence s mužem došla po mene u noći povratka. Smjesta sam se spakirala. Pitali su me prijatelji, kako sad odjednom ideš u Njemačku? Zašto, kad postoje zanimljivije zemlje? Odgovor je – nizašto. Ili zbog svega. Ako se odgovor ne krije sasvim u radosti, onda možda u jednom smiješnom strahu. Strahu koji je čak u znanosti dobio ime: Oikophobia – u engl. Wikipediji stoji – is an aversion to home surroundings. It can also be used more generally to mean an abnormal fear of the home, or of the contents of a house. The term derives from the Greek words oikos, meaning household, house, or family, and phobia, meaning fear.

I što je još indikativnije, 1808. pjesnik i esejist Robert Southey used the word to describe a desire to leave home and travel. Southey’s usage as a synonym for wanderlust was picked up by other nineteenth century writers.

Tako da se za taj lijepi strah bez greške može reći da je jedan od rijetkih kojem je u temelju radost. Radost koja se može naći i u ideji putnog kofera, u toj njegovoj praznini dok je ne istjeraju putnički predmeti, odjeća.

PLEIDELDSHEIM

U bijelo-ljubičasto jutro stigli smo na moju prvu postaju, Pleidelsheim. Dakle, prostor daleko od velegradske gromkosti. Posve u duhu neoromantizma, nevažno, ali divno selo. I dobro da je tako. Želim i sama biti nevažna, anonimna kao priroda. Ne treba mi grad. Novalis je rekao: Priroda je okamenjeni čarobni grad. Moja me domaćica Marina smjestila u malu sobu za goste, u velikom stanu s terasom. Jedina neuredna stvar trenutno u Njemačkoj je moj kofer. Treba rasporiti kofer po sredini, kao ribu. Ponekad, kad ga rasporiš, moraš se boriti s gvaljavom masom u žurbi krivo izabranih bespotrepština: previše odjeće, načetih bilježnica, tableta, kabela, olovaka, stvari koje iz njega naviru, ispadaju kao neke buduće uspomene.

Kako Marina nema djece, kad se vrati s posla ne kupi po tepihu poispadale mliječne zube. Sama sam, bračni par je od ranog jutra na poslu. Kakav pospan, seoski mir. Kao da je nagovoren od vječnosti da sjedne i bude tu. Pojačan još neposrednom blizinom pleidelsheimskog pogrebnog poduzeća. S prednje su mi strane ti otmjeni grobari, a s boka crkva. Dakle, pravi memento mori, jer prozor moje sobe zaklonjen granama trešnje odmah je do skromna, ali dostojanstvena zdanja katoličke crkve, čija mi zvona već od sedam izbijaju plombe iz zubala. Zanimljivo, nema nikakve znakovite melodije, ritma u tom trudu. To je neko zapomažuće, monotono nabijanje, koje se da prevesti, u najmanju ruku, kao sto mu gromova. Kužim ga, ali ne znam kako pomoći zvonaru.

Kao prava staromodna romantičarka, šetam kroz selo kao kroz zabavni park za odrasle. Krušast, opojan miris sela je jestiv; kao da same bundeve, sjemenje suncokreta i mokra zemlja žele kroz nos u naša tijela. Miris koji je poput slatke fraze o dobrom životu, poput razbuđujuće uspavanke. Ovo je selo bez ikakva nereda ili viška prirode, i bez zaštite – nema visoke živice, visokih ograda pred kućama. Granicu čini tek svakojako bujno bilje svjesno svoje nutarnje matematike, i svoje izvanjske pristojnosti. Prolaznici su ili na biciklima, ili lagano džogiraju. Šetam kroz prozračan labirint ulica, prelazim rijeku na mjestu za spuštanje brodova. I onda dalje, u livade, u šume… Čarobne gajeve. Umorna, u sumrak vadim svoj najdraži notes. Možda baš kako je to u zoru romantizma radila Madame de Staël, pišući o svojim putovanjima Njemačkom.

Zapisujem natuknice prvih dojmova, kao da znam da neću ostati zauvijek ovdje, iako sam tih mjeseci htjela. Nabacan kaos impresija navješćuje dobar početak godine. „Joggirajući s Marinom kroz veliku šumu kraj Pleidensheima vidjela sam: velikog zeca nalik srni, kraljevsko vretence, rode, ljubičastog konja (samo prebačena deka, nažalost), zatim kalendarski zbunjena jata plavih šafrana oko stabala. Nešto šetačica uvijenih u marame, velike leptire i visoke vjetrenjače. Grbave puteljke i veliku čarobnu močvaru skrivenu iza trske i grmlja. Nad srebrnim borovima obraslim otokom u sredini močvare prelijetale su svakojake ptice. Vitki, mučaljivi ornitolozi s dalekozorima i fotoaparatima vrebali su ih s promatračnice u raslinju. Dalje, u raskošnom voćnjaku, ubrala sam i pojela bebu jabučicu s, pod težinom plodova prepuklog, na porodu umrlog debla jabuke, a kod kuće se, umorna, prejela chia sjemenki. Sutra ću se vjerojatno probuditi kao stablo. Stablo puno sjemenki, ljubičasto.”

NJEŽNA GOZBA

Čim ustanem, jaka kava i uvlačenje uma u nove kulise jutra, vrije radost novog životnog početka. Ovdje svi jedu zdravo. Nema više junk fooda! S kuhinjskog stola stisnuti u kutijama vitamini gledaju u neku točku gdje je moje buduće zdravlje. Osim što je fitness guru, Marina je fanatik zdrave klope. Vodila me u noćni šoping za njemačke početnike. I jutros tu su – za svega nekoliko eura posvojeni – senf s medom, blijedoružičasti sok od rabarbare, ulje šafranka, orahov ocat, ikra morskog zeca, švapski ravioli, brašno od graha, chia sjemenke, kikiriki s wasabijem… Moja Babettina gozba, moja prevelika čistunska i moderna, hiperzdrava Babettina gozba. Ovdje, u ovom malom Pleidelsheimu, čak i suncobrani, izlozi mesnice i one elegantne guske u dvorištu bivše tvornice duhana odišu filozofijom novog zdravlja, bio-superfooda. Zdravo jedem, dakle, jesam i bit ću. (Jer u Njemačkoj se zdrave namirnice mogu kupovati a da ne moraš dizati nenamjenski kredit.) Kažu mi, eto malo gastro eugenike i da vidiš, bit ćeš kao curica. Ali ne radi se ovdje samo o utilitarizmu i raskošnoj prozi zdravlja. Ima neke poetične ljepote u tom rogu obilja. U supermarketima moje nepce pjeva, skupa s očima. Iz velikih dućana donosim kući nekakve nadrealne jestvine; ulje koštica grožđa, liker od podivljale jagode, ruže, kadulje, gusti sok od ljubičica, šećer od breze. Mislim si, ovo je zemlja za mene, livada iz sna, gdje se u marketima nudi sok od divlje nježnosti, od poezije.

KAFKA U MARBACHU

Pali se ona vatra kasnog poslijepodneva, kad je sunce gotovo pri kraju svog javnog nastupa. Izdržljiva, zrela poput najboljih predikatnih vina, Marina me nakon naporna radnog dana vozi u 30 kilometara udaljeni Marbach, lijepi Marbach. Siječemo autom mirno more vinograda koji su u svojim samosvjesnim bojama poludjeli od plodnosti. Gotovo da po nama padaju raspukle bobe. Smijemo se, kao da smo pijane od samog prizora. Uskoro će berba. Kakav rajnski rizling! Ovdje je omiljena sorta trollinger, vino srednje kiselosti s aromom jagode i dima. Romantičarski srednjovjekovni grad strši kao zvonareva grba, na brdu. U dolini je brza rijeka Neckar, a okolo šećerno zeleni vinogradi. Iz podnožja stara gradina pod oblacima djeluje kao veliki voćni sladoled zabijen u smeđi kornet stijene. Na vrhu nedostaje samo onaj Wanderer raščupane kose, do otrcanosti najpoznatije djelo Caspara Davida Friedricha. Budući da sam spisateljica, prije svega moram posjetiti jednu muzejsku kuću, Schillerov rodni dom. Nije tu bilo mjesta za eksperimente. Dobroćudna, velebna kuća stare fasade sa smeđim kosturom od snažnog drveta smještena je nasred glavnog trga, a kako je danas zatvorena za posjetitelje, samo sam se fotkala kao počasna straža ispred vrata kroz koja je izašao u veliki svijet, tj. u Stuttgart. Vidi ti to, ozbiljni se i buntovni dramatičar Friedrich rodio u veseloj kući od čokolade, s prozorima od marmelade. Penjale smo se, a ulicama Marbacha puzala je neka svjetlucava maglica radosti. Po Holdergasse i uz druge strme ulice pune konoba i galerijica, stanovnici su brižno postavljali izloške, otvorili prolaznicima svoje vonjave podrume pune neobičnih predmeta. Cijeli je grad djelovao kao rekvizitima prenatrpana kazališna kulisa, topli izmišljaj neke bajkama sklone urbanistice. Ili tajno prebivalište nekog književnog junaka koji se odao bijegu od racionalističkog realizma svog autora. Marbach sav natiče od literature; odmah blizu Schillerove kuće je Njemački književni arhiv, ali i u cijeloj Njemačkoj znani Muzej moderne književnosti, pred kojim se i nije tako uzbudljivo selfirati. Onako tmurne geometrije, bio je neugodno apstrahiran od svega ljudskog. Kao da je u svojoj biti nalik duši suda u kojem se odvijao Kafkin Proces. I zaista, Proces je tu i završio; naime, original rukopisa najslavnijega sudskog romana izložen je u toj zgradi. Možda odatle nisam imala nikakvu fetišističku potrebu da ga uživo vidim. Vjerujem da ne bi ni dečko iz praške Zlatne uličice, Kafka.

NOVA ADRESA, ULICA BAGREMA

Za jedne pučke svečanosti u Bissingenu, s puno konja, mladog vina i pite s lukom, bez najave sam banula na prag dragoj rođakinji i nakon kave ostala u njezinom domu, kao novi komad namještaja, mjesecima. Bio je to retrogradan, u neku ruku infantilan transfer, od prijateljice do sestrične. (Što je sljedeće? Do tete iz jaslica?) Ta moja sestrična i vršnjakinja Janja, skoro dva desetljeća radi u obližnjoj tvornici manjih motora, i jako je sretna i lijepa žena. Voli svoje sumještane i gradić u kojem živi, zaboravila je odavna na melankolične vrbe i blato Bosanske Posavine. A kad su mi u sutone tenisice bile raspoložene, taj bi me tihi Bissingen umirivao svojim blagim crkvama, rimskim mlinovima, izlozima i pivnicama, zagasitom noćnom rasvjetom.

No postoje u njemu i one druge zgrade. Za one ozbiljne, službene cipele; toliko različite u tonu od snovitih bissigamskih rubnih vrtova i voćnjaka, od šumskih šetnji uz rijeku i crnih konja i kajaka, od staklenog lustera obješenog o granu stabla jabuke, i tajnovitog restorana na kraju šume!

Iako iznutra boravim svugdje, čeka me čin prijave boravišta, birokracija. Ona najotpornija kracija na svijetu. Odmah do zgrade Općine koče se nabijeni visoki kontejneri-stanovi, nakrcani izbjeglicama. Ravne, prazne linije nastambi, bez grafita, cvjetnih tegli, kućnog broja. Minimalizam krizne situacije. Nigdje sirijskih ukrasa, osobnih tragova života, izloženih uspomena i sanjarija. Jednog prijepodneva izlazim iz auta, a blizu dva muškarca sjede pred vratima i u ljetnim natikačama piju kavu. Na licima im sja neka meni nepoznata daljina. U Općini, u uredu za strance, očekivana je gužva. Došla sam se prijaviti, kao i mnoga lica ovdje. Dobiti novu adresu, i tako odati svoje novo boravište kod Janje.

Adresa, zapravo, može biti i ime životne faze. Sviđa mi se krošnjato ime moje najnovije adrese – Akazienweg. Adrese budu nešto kao zarezi u intimnoj biografiji. Najdraža adresa mi je bila Nova cesta, i bila je novi početak. A najteža Lašćinska. Najsmješnija je Srednjak. (Kad me netko pita za adresu, samo pokažem srednji prst.) Najcentralnija, zadarska ulica Ive Prodana. Najpustolovnija – ulica Julesa Vernea u Pazinu. Najpoetičnija je bila splitska, Vjekoslava Paraća, slikara. I napokon je došla jedna sa stablima. Njemačkim, moćnim. Ima nešto utješnoga u Akazienwegu, ili Putu bagremova, neki hlad i zaštita.

OBITELJSKA FORENZIKA

Osobna povijest otvara oči, zuri u nas iz hodnika. Kao Janjine dvije riđe mačke. Jedna šepa okolo bez prednje šape. Nas dvije popuštamo toj sili pogleda, izlazimo iz Njemačke. Umjesto klasičnih analiza njemačke sadašnjosti i balada o neizvjesnoj budućnosti, u Janjinom se dnevnom boravku počela zbivati obiteljska forenzika. Stara Bosna, konstrukcije sjećanja. Pričamo o Drugom svjetskom, o djedu, o precima, o našima živima i pokojnima. Kao da radimo dokumentarne uživo, ona priča slatko u neku nevidljivu kameru, peglajući veš. Ljuljuškam se u Ikeinoj najudobnijoj stolici, i zurim u taj neki mentalni prostor iza zavjese, kao da ću nešto bitno saznati o precima. Nešto više od porijekla svog oblika nosa, iskrivljenog prstenjaka i zelenih očiju. Iza njezinih anegdota pokušavam naći neko klinasto pismo, neki jezik koji treba dešifrirati, razbiti kod. Zagledati se u zubalo leša, identificirati, naći karijes sudbine. Zagriz u život. Recimo, koliko je prabaka Anica zagrizla u život, jedina žena u selu s vječito upaljenom lulom i muškim društvom, a koliko njezina skromna snaha?

Mislim na pokojnu baku Janju, po kojoj sam se trebala zvati. Sjetila sam se poznate djevojačke fraze: Što bi ti, princa na bijelom konju?! I zbilja, ponekad fraza nađe svoj ironični put do nečijeg života. Moja se baka uistinu bila udala za princa na bijelom konju. Taj seoski princ, sa smislom za rakiju i pjesmotvorstvo, bijaše pomalo okrutan tip, kao i sva samodopadna vlastela. Bio je zaljubljen u ljepuškastu susjedu koju su svi pogrdno zvali Frlja. Da, konj je bio bijel. I samo je taj konj Vezir bio princ, da fraza ne bi posve propala.

Nakon te čudne arheologije, legla sam u krevet, uzalud. San nikako na oči. Kao da mi drevna sjena Stabla dobra i zla ne da u hladovinu sna. Pred mojim su vjeđama morale prošetati u bogatim nošnjama i s musavim vilama i naoštrenim kosama, punim košarama mistične tetke, neznane bakine sestre, stričevi stričeva, prabake, praujčevi… Vanbračna djeca, spletke, osvete, smrti od alkohola. Kako se čudni, šareni plodovi ugledaju gore pri vrhu, kad se uspneš gore po rodoslovnom stablu. Shvatiš da te netko od njih, otkinuvši se, dobro puknuo u glavu, kad si još kao dijete sjedio nesvjesno i mirno, u njegovu otrovnom i zanosnom dubokome hladu.

Iako je prije mojih četrdesetih bio nezamisliv zbog slutnje dosade, odjednom taj opasni izlet u podzemno korijenje prošlosti postaje sve zabavniji. Nešto kasnije u Freiburgu, u posjetu rodici Ružici saznajem sablasno poetičnu epizodu, o prerano umrlim tetkama lijepog imena. I inače, imena su čudnovata, zračeća tvar nad našim glavama. Nikada prije nisam čula ime Tera. Ni to da sam imala čak dvije tete Tere, tatine seke (možda sam davno čula, pa zaboravila). Tera, zemlja. Te je dvije tetke prerano otela zemlja. Jedna je umrla nakon par mjeseci, a druga je pala s ljuljačke – imala je samo sedam godina. Tješi me samo da je umrla u letu, očiju u nebu, u igri.

KAKO SE VIDIM?

Vrijeme je za još jedan gradić iz čijih se zdanja drvenog skeleta na posjetitelje isparava sanjivost prohujalih stoljeća, iz svakog zabata, tornjića i rizalita. Bez odjevnog pristajanja na germansku gotiku i estetiku Fachwerk kuća, po staroj jezgri Besigheima šetam u plavo-rozom kaputu i rozim cipelama, kričavo se kotrljam srednjovjekovnom kaldrmom. U kontrastu s rodicom koja je otmjeno smeđa, budući da smo u svečanom posjetu mjestu gdje se, prije sedam godina, sretno rastala od svog nestašnog muža. Ja tim baritonskim bojama stare obrtničke cigle i romantičarske jeseni u gradu dodajem eter i elektriku ružičaste dječje radosti, bezbrižnosti. Naravno, nemalo lažne, ako ti je četrdeset i koja što znači da prolaziš krizu srednjih godina. Mojim su kriznim danima protrčavali smjeli snovi, spremni da se okušaju na javi i na najmanji šušanj prilike. Nisam sama, možda i ova današnja Europa prolazi neki preoptimistični san, krizu prezrelosti.

I onaj nedavni bajkoviti vikend izlet koji sam provela s prijateljima u Bad Griesbachu, lječilištu u Crnoj šumi, prolazi u znaku po javi razlivenog, kolektivnog sna. Taj Bad Griesbach je – kao i moj naivni kaput – stari kitnjasti gradić opran od prljave tekućine sadašnjosti, od tužnih ljudi, došljaka i tamnih neznanaca nadošlih iz dalekih ratišta. Nema ih na gradskoj fešti, gdje su? U zraku gradske svečanosti vrije bjelokožni žamor, lupaju jedno u drugo nacifrana nevinost i limena glazba, sjaje se zlaćane trube i žurba narodskog serotonina. Na jesenjem suncu ugrijana, kao pjenušac prska u uši vašarska pjesma, i raskoš bavarskih nošnji topi se u odrazu rijeke. Cijeli dan hrana, meso i piće žive na ulicama; ljuljaju se bačve, krigle, vrčevi. Iz ljudi miriše novac. Vrhunac zaborava na sve patnje je eksplodirali čep šampanjaca i desetominutni vatromet na crnom nebu kao opći schwarzwaldski orgazam. A poslije njega? Gomila se razilazi, gase se zanesena svjetla, palimo auto i vozimo se kući kroz neprobojnu noć. Mene čeka šutljivi povratak u stvarnost, traženje posla. Povratak u stvarnu sebe i druge.

Tražeći neku priliku, zapravo čvrstu ideju, točku iz koje se izvlači pravac, jutra prolaze u maratonskim šetnjama s postajama knjižara. Upadaju mi u oči putopisi davnih svjetskih putnica, viktorijanskih pionirki. Nažalost, čini mi se da nisam ni viktorijanka, a ni pustolovna pionirka. Na kraju jedne takve ne baš komplicirane pustolovine, u knjižari u Bietigheimu kupila sam veliku monografiju o povijesti ženskoga autoportreta, naslovljenu Wie ich mich sehe. Zbilja, kako ja sebe vidim? Pokušala sam zamisliti vlastiti autoportret. Nije išlo. Jesam li zapravo poluturistička useljenica, u samotna predvečerja od samoće stranosti liječena likerčićima i pjenušcima? Ili samo začuđena pjesnikinja.

I, uopće, kako sebe vide svi ovi tamni, iz rata nadošli ljudi? Ova djevojka koja prolazi trgom pognute glave uvijene u maramu? Ili ovaj tamni dečko sa slušalicama duboko gurnutima u uši… Prisluškujem razgovore na ulici, prisluškujem i lica, geste, raspoloženja. Leteći komadići razgovora na našim balkanskim jezicima smiješno su kruti, kao kolci. Čitam u novinama da neki mladi aktivisti bosanskog porijekla podržavaju neonaciste i populistički AfD. Ništa nova; nije rijetka pojava u svijetu da migranti ne vole druge migrante. Zapjenjeni etablirani useljenici versus novodošlih i nedomesticiranih. Kako oni sebe vide? Kao prave Nijemce? Čujem u prolazu ili na kavi da ovi tamnoputi nisu dobrodošli, oni ipak nisu pristojni kao mi kad smo devedesetih pobjegli od rata. Kad god poglasnim njemačku televiziju, osim maratonskih kvizova, iz ekrana buče vječite rasprave o izbjeglicama. O ekonomskim i drugim imigrantima, vriju vrući paneli treba li zabraniti hidžab u javnom prostoru. Žučne su rasprave o da ili ne jačanju desnice. Velika je Njemačka zbunjena situacijom do granice pucanja na dva dijela. A ja sebe vidim kao doseljenika. Na ovaj planet.

BIETIGHEIM I JAPAN

Iz Bissingena do Bietigheima. S početka na kraj tih gradova blizanaca, u kojima je, baš u vrijeme moga doseljenja Janji, počelo jedinstveno treniranje strogoće. Naime, baš je tu oformljen prvi njemački „Migrant Crime Team”, specijalna jedinica koja hvata i hapsi kriminalce među tražiteljima azila. Bez obzira na ozračje izvanredne situacije, voljela sam šetati dugom trim-stazom uz rijeku Enz zasjenjenu šibljem, vrbama i hrašćem do pompoznog Viadukta u Bietigheimu. Pjesnička šetnja, ceremonija ispijanja bistre zelene rijeke koračanjem. Do srednjovjekovnog centra na uzvisini prolazila bih kroz prostrani Japanski park. Sa svom svojom botaničkom raskoši i geometrijom, meni se činio japanskijim od onih u Japanu. Koliko zelene magle bambusa i japanskog javora, krivudavih stazica, geometrije, mostova i vode, neiskazive misterije u tom krajoliku. Gotovo da mogu vidjeti kako stari Basho sjedi na klupi, danas kao izbjeglica, i slaže haikue, na lošem njemačkom.

Osim radne etike, kakve veze imaju Bietigheim i Japan? Imaju bolest, a bolest je svugdje ista. Naime, doktor Erwin Balz, ugledni stanovnik ovog grada, bio je utemeljitelj moderne medicine u Japanu i liječnik carske obitelji. Prolazim pored brojnih galerija, Latinske škole, fontane i crkava, pa bezbroj vila s drvenim kosturom, i dolje – kroz stara gradska vrata – sjesti na kavu. Nakon ritualnog obilaska tri knjižare, obavezno s kupljenim knjigama svratim na najbolji espresso u gradu, kod Talijana. Kao kakva čitaonica, digići nude na desetke njemačkih novina, a kava nije gorka. U bijeloj koži naslonjača moje tijelo u listanju počinje trošiti tuđe, potrošne misli s papira. Kad mi dojadi čitanje, samo motrim prolaznike i slušam babilonski kor jezika. Bez misli, nemoćna pred šumovima tuđinskih usta. Kao da sam i u Japanu. Razaznaje se, prevodi samo smijeh, vika. I dozivanje, ono strašno dovikivanje za djecom je svugdje isto.

GRADSKI AUTOBUS, METAFORA NOVOG SVIJETA

Subota je, to blago pristanište tjedna. Nakon ručka moje se srce refleksno zakoprca u novčaniku. Od šopingske groznice stvaraju se kaplje meda i šljokica na ravnim novčanicama. One slute nove, netaknute cipele. Volim nove cipele, one su kao čvrste utrobe pune neke nove pomičnosti, novih obzora. U oblaku autoriteta, Merlinka je rekla, samo daj ženi prave cipele i osvojit će svijet. I tako, krenula ja – osvajačka žena – kupiti cipele u grad, a zaboravila da ovdje u prosperitetnoj Njemačkoj ništa ne radi subotom iza 14 sati. A nedjeljom uopće ništa. Na površini dana sve se smirilo, kao da se pokvario uzbuđeni sat svijeta. A kaže se, posve krivo, da su Švabe navijeni radomani, da ne znaju za odmor i zezanciju. Eto, toliko vole odmor da sam ja ostala bosa.

Ipak, onim visokim i zbijenim, ostalim danima tjedna – vrio je rad u svim dimenzijama, onaj temeljni rad svih radova. Da izbjegnem žuljave pete, iz Bietigheima u Bissingen često se vraćam gradskim busom. Ovdje je javni promet skoro anđeoski savršen, uredan. Nema velikih čepova, jer pedantni Švabo sve precizno i dobro radi. A kako na cesti, čini se, tako i u krevetu. Netko je jednom točno rekao da je njemački jezik zapravo jezik uputa za upotrebu. I zaista, nema riječi s više gume, šarafa, kliješta i opruga od njemačke riječi za spolni odnos – Geschlechtsverkehr. Vjerojatno im je i taj verkehr ili spolni promet točan, uredan.

Kao i u svim ostalim autobusima na stanici, u poslijepodnevnom busu sabio se mikrouzorak cijelog čovječanstva. Mnogo raznobojne Kindern s torbama, nekoliko Heidi Klum s mobitelima, zgužvani Kinezi stoje uz vrata, pa Meksikanci, Sirijci u skupinama, šutljiva lica u svim zemljanim nijansama. Sa svojim manje-više masovnim, naslijeđenim idejama o sreći, umorni Zemljani idu kući. Nijedan autobus ne vozi više u Oz ili u El Dorado. Preko puta mene, kao središte kruga čiji je obod nigdje, pod sivim šeširićem sjedi crnac otmjena lica i gleda kroz prozor. Neodređeno vani, u spokojnu kišu. Prizor je utješan kao glazba, ali nešto je ipak bilo uznemirujuće, drukčije. Naime, ispod sjajnih očiju slijevale su se po dvije crne kapi, suze. I to utetovirane. Kao krv svijeta.

STUTTGART ART

Nisam baš toliko pastoralno zanesena da bih se motala samo po provinciji; gotovo svakog vikenda zaletim se u Stuttgart po osvježavajući koktel urbanosti. Razbacani nevidljivim nutarnjim putanjama, masa sređenih ljudi korača svečano – među prosjacima i uličnim umjetnicima – duž Konigstrafie ližu te sladolede kao da su ponuđene kugle prebrzo zalazećeg ljeta. U Stuttgartu, blizu Kunst muzeja, u izlozima blistaju pištolji s cijenama. U suprotnoj ulici, izlozi s lijepo izrađenim bodežima. Oružje je ovdje, čini se, zadnji krik mode… Ali, u tom spokoju vikenda nigdje na vidiku krvi, gnoja, ranjenika. Samo nutarnje rane, jer svijet ipak boli. A opet, tako blizu je meki i veliki Schlosspark, sa studentima, bakama i parovima posjedalima po travi kao na djelima impresionista. Svi stojimo i sjedimo na tlu ispod čijeg je prvog sloja skriven kristal weltschmerza. Za naše je ironično doba prestao blistati svojim ahatom, upila ga je zemlja. Val otmjene ljepote valja se dolje na nas sa svakog okolnog brda optočenog bogatim, otmjenim vilama. A tu dolje iza perivoja, nova kraljevska palača krili se kao jako ostarjeli tvornički stroj prenaglašene odvojenosti, aristokracije. U očima spomenika njemačkim kraljevima zbili se srebro, cimet, šampanjac, paunovo perje, fazani. Nakon puno perfekta, tamnih spomenika Schilleru, pa tornjeva, drevnih fasada, fontana, izloga, osjetila sam organsku potrebu za futurom. Za ovodobnom geometrijom i, nakon užitka u izložbi moderne vizualne umjetnosti, glavu sam gurnula u monumentalnu kocku omiljene Stadtbiblioteke. Bilo mi je kao da sam posjetila bijeli i gibak Escherov um. U čistim plohama, bez baršuna i pozlate sadrenog orla, ulaziš u pojas apstraktnog čuda. Nemilosnog hira izvrnute logike i perspektive. U nemoguće optičke iluzije pretvorene u arhitektonsko slavlje beskrajne knjižnice. Vjerujem da bi se Borhes ovdje među policama sjajno osjećao. A Hegel? Prije cugajući u nekoj dobroj kavani. Zamišljam kako prije nekoliko stoljeća pripit u svom apsolutnom idealizmu, sa svojim prijateljem iz Ludwigsburga, slikarom Johannom Valentinom Sonnensheinom, mnoge večeri u tavernama urla iz pete Schillerovu odu „An die Freude”, koja postaje Beethovenova Deveta. Što bi Hegel pjevao danas? Onu današnju odu – „Gangnam style“?

Iako u Stuttgartu ima čak 250 kazališta, baletnih i opernih kuća, nisam posjetila ni jedno. I ne žalim. U mom asketskom odmaku od teatralnog, dovoljno mi je za dušu bilo nekoliko književnih promocija, Muzej suvremene i Biblioteka. Ono što sam neoprezno propustila jest drevna Landesbibliothek s kolekcijom Biblija koja broji 16.000 vrijednih izdanja, među najvažnijim su Gutenbergova Biblija i jedna od tri preživjele Biblije Williama Tyndalea. Ponajviše, Stuttgart ću pamtiti po proslavi rođendana na neljudskoj visini. Eto, 42. rođendan sam proslavila večerajući na blistavom vrhu prvog na svijetu betonskog TV-tornja, Fernsehturma. Kao anđeo na vrhu divovske igle, prikladno se pod zvijezdama ljuljajući skupa s tornjem, na jakom noćnom vjetru – vjerujem – hommage estetici „Sturm und Dranga”.

HEILBRONNSKI VOJNICI VINA

Preko mojih domaćina upoznala sam par biznismena, ekipu koja ludo voli doba Pferdemarktova i čulnu jesen u južnim selima i gradićima. I eto me kako jedne nedjelje žurim u grad gdje je nesretni Heinrich Kleist smještao neke svoje drame pune kobnih čarobnih napitaka. Možda je baš zato u Heilbronnu najpoznatiji rujanski festival vina, jedinog čarobnog napitka za Švabe. Piva nema. Uostalom, pola Njemačke slavi jedan opći veliki festival vina, a druga polovica pliva u pivu. Brzo smo prešli rijeku i našli se na glavnom trgu. Neiskazivi rujanski sumrak nad trgom boja se u prikladne nijanse mošta. Naravno, romantizam je cijenio i ovakve narodne običaje i vještine loze. Pokušavam se uživjeti u taj zeitgeist. Ne treba im puno za ludiranje, samo neraskliman lunapark, sladunjavi štandovi s kobasicama, šećerna vuna i puno, puno vina. Bačve. Noćni potres nepca. Napetih žila na vratu, sa žarom jedu s nogu vrelu pitu s lukom, kiseli kupus, špecle, perece, kukuruz. Smiju se glasno i neotopivo ikakvom nezgodom, spoticanjem o ležećeg pijanca. Ili potisnutom, ali zažarenom sviješću o brutalnom ubojstvu stare udovice s gradske periferije tek nekoliko mjeseci prije, u noćnoj pljačkaškoj groznici mladog pakistanskog imigranta. Ovdje se u pripitim noćnim čavrljanjima ne spominju književnost, dekonstrukcija, klasični jezici i fizika, čak ni dnevna politika. Nema ni traga neoromantičarskoj neurasteniji, ništa od mladenačke emo i goth osjećajne boležljivosti. Tek živi nagon za smjehom obraslim masnim vicom, za klicanjem i plesom, za znojnim sapima konja, slinom i mirisom grive. Svjetlucave vinske magle i konjska procesija su narodno veselje.

I tako, pod velikim astronomskim satom na Vijećnici – i u oštroj sjeni boka tamne katedrale Kilianskirche – okupilo se pripito mnoštvo oko tisuće boca. Posvuda se ljeska u sjajnim čašama vino, zubi, šlageri uživo i nakit. Procesije nose bijelo, roze, crno, kao trobojnicu užitka. Po ulicama i trgovima plešu do jutra vojnici vina.

LJUBAV U MARKETU ALDI

Romantizam stavlja naglasak na snažne osjećaje i spontanost, za razliku od racionalizma i klasicizma. I na blage tonove hedonizma, daleko od mrmljanja natjecanja, tehnologije i industrije. Onako pučki idiličan u ulozi trivijalnog roga obilja, market Aldi je njemačko mjesto masovnog šopinga svakojakih utješnih sitnica, topos ništenja imovinskih jednakosti i razlika. Nisu tu samo nakrcane police, tutnjava stvari u košarama, kuponski popusti. Tu je vedrina nove, istovremeno dostupne svakovrsne robe, mehanički raj za kupce lišen predkvalifikacija, predrasuda i testova kreditne sposobnosti i inteligencije. Kao i ekonomični model 2 u 1, Aldi je mjesto široke kupnje i mjesto čarobnih susreta.

Evo, jučer sam se, pomalo promrzla i s čokoladom u rukama, zaljubila u visokog neznanca na kasi. I on u mene. Naša je ljubav na prvi i jedini pogled trajala jednu minutu i pola vječnosti. I mi se, uhvaćeni u zrak među nama, volimo na daljinu. Iako smo, naravno, nakon blagajne otišli svatko svojim putem.

Ako se ljubav začinje u nekom elementu, prostoru, onda to nije zemlja, i nije supermarket. Nešto se razlomi u zraku, očvrsne poput kristala, osjetiš kako od ljubavi rastu prsti. Od ljubavi, kao da smo na koncertu ili u crkvi, skidamo marame, šešire. Od ljubavi nam raste neka nova kosa. Skidamo svakojake mreže i raspuštamo kosu, puštamo je kao nevinog zatvorenika, kao dobru, plodnu zemlju što se odranja s naše glave, da se prospe zrakom i oplodi tom slobodom. Od ljubavi postajemo svevidi i pismeni paradoksontolozi, čitamo sve sitne a sve velike stvari kao najvažnija oproštajna pisma dobrodošlice. I više nije važan taj prostodušni market Aldi. Ni taj neznanac.

LUDVIGBURŠKE PEPELJUGE

Kako bi se dosita nagledala hard core romantičarskih prizora, često odlazim S-bahnom u grad Lubu, kako mu tepaju ovdje. Pitomi Ludwigsburg, onako pun bučnih Talijana, lijepih i starih groblja, velikih botaničkih vrtova nas prolaznike uvlači u svoje bezazlene, kićene rukave. Da nije one zmije, zmijurde. Začudo, s vrha stupa, nad glavnim prometnim raskrižjem, visi nad glavama ljudi debeli mjedeni piton. Kesi se dolje na ljude kao zli tiranin. Nasreću, nedaleko od njega u velikom parku flegmatično pasu travu gipsane ružičaste i šarene krave. I tako se uspostavlja urbana art ravnoteža animalnih simbola. Valjda je to baš Ludwigsburg, i pitom i divlji, nevažan i najvažniji na svijetu. Recimo, iz čista mira, ludvigsburška Filmska akademija jedna je od najboljih na svijetu. Radi se o nevidljivom epicentru, nekom tajnom izvoru, o švapskoj fermentaciji mašte. Pa onda i festival bajki, krinoline, izgubljena cipelica. A svake je jeseni Bundeva ovdje najvažnije biće; njezina natekla, narančasta i svjetlucava koža nekoliko festivalskih mjeseci opčinjava neobično brojne bundevofile, muške i ženske Pepeljuge iz cijeloga svijeta.

Da osjetim svu napetost barokne poze, domaćini me s vremena na vrijeme povedu stazama oko ludvigsburških dvoraca. Ne obazirući se na probleme i ironiju našeg vremena, voljela sam te sanjarske posjete romantičarskoj melankoliji i baroknim koloraturama. Fazani, paunovi, tužna ljepota lepeta. Jezerski dvorac Monrepos, kao div od kamenog i starog lisnatog tijesta trpi po njegovom trupu izlivene plemenite lišajeve, mahovinu, neurotičnu kraljevsku patnju. Neprozirna voda jezera i po njoj pozaspali prazni drveni čamci. Zatim lovački dvorac Favorite zasut zarobljenim ljubavnim zapletima i najbiranijim porculanom, i na koncu od svih najveći, krilati dvorac kralja Ludwiga. Taj je okružen pompoznim parkom, na kojem nema odmaranja, sjedenja na travi. U takvom parku nema tajnih priznanja, šaputanja, krikova, komešanja. Njegova se ledna samoća na suncu rujna hvata kao inje po grmlju i cvijeću.

Ovdje se golemi dvorci izlažu ljudima kao čudovišta ljepote što dozivaju, ali se i kriju od plebsa, bježe od neuglađene besplatnosti iza lepeze prilično skupe ulaznice. Ne dam se tom porezu, mjerkam zlaćanu gromadu iz besplatne daljine, iza živice. Ne prilazim mu, jer tek obična sam balkanska Pepeljuga, koja ne priznaje feudalne vrijednosti. Znam, na nekoj niskoj frekvenciji, njemački se barokni dvorac smije Zemljanima s kamerama. Zamisli molim te, otvara se turistima veliki mothership iz galaksije Barok! Neću se ukrcati za punu šaku eura, ne još. Nisam ja s te zvijezde. Zanimljiviji mi je od tog razgledničarskog onaj stvarni dvorac Staračkog doma. Moj prvi posjet tom otmjenom zdanju bio je nekovrsno vatreno krštenje u čudo starosti. (Kasnije sam češće dolazila, s nadom da ću otkriti u sebi talent za njegovateljicu starijih i nemoćnih. Pokazalo se, nažalost, da ga imam samo u tragovima.)

U sobu bivše balerine, Hilde B., ušla sam skrušeno odmah iza njegovateljice Marine. Bivša je labudica ležala na visokom krevetu kao jedva polijepljena slomljena lutka. U svom se tijelu prepuštala Marininoj koreografiji njegovatelja. Odnekud je možda ipak pratila radnju ukočenog pogleda, a s tankih usana skakali su mali žapci nerazumljivih slogova. U kuti i s rukama koje su čistile razne izlučevine, Marina je bila gipki, božanski štapić ljubavi u tom tvrdom blatu demencije. Motrila sam balerinino lice, operetne obrve, oči. Otisci njezine slave i rada na sceni, bila su četiri savršena traga trajne šminke oko očiju, na tom otišlom, gumenom licu. Nje, Hilde, nije bilo ni iza tetoviranih obrva.

FREIBURG

Već mjesecima nešto se penjalo po stablima i liticama Baden-Württenberga, nešto uvijek gladno. Oko, to velevažno zrno fenomenologije, čuđenje oka. Nekoliko posavskih rođaka u Freiburgu slavi rođendane, pa je kucnuo čas da posjetim i taj, između ostalog, Husserlov grad. Čim sam izašla iz automobila, dočekao me veliki, kožni kauč na pločniku. Prava dobrodošlica; kao da je Freiburg pročitao moju zbirku Kauč na trgu. Tako mi je namignuo, i rekao onu svoju poznatu rečenicu: Sva je percepcija kockanje. Ovaj Grad se čini kao da pripada svima i nikome. Možda najviše Zelenima, koji su dugi niz godina na vlasti. Najsunčaniji i najjužniji njemački grad, kao da želi iskliznuti posve prema dalekim južnim morima, gdje mu živi raskopčana duša romantičnog heroja. Okružen je najvećim vinogradom u zemlji, zaštićen šumama i lozom od najezda ružnoga, to je zagrljeni grad. Ne treba mu divljenje, obješena donja usna turista. Sve zna napamet o sebi, gotička Historisches Kaufhaus, stara vijećnica, Trg stare sinagoge, prvi hotel Zum Roten Baren, pa ostaci srednjovjekovnih zidina, gradska vrata Martinstor kroz koja se odvozi na biciklu negdje dalje od sebe, kaldrmom među fontanama i cvjetnim terasama restorana i kafića, pjevuši i fućka. Uporno, zajedno sa stotine uličnih umjetnika, pasa i prosjaka. Druželjubiv i ekstrovertiran, iz njega se brzo može doći do njegovih prijatelja Basela, Elsasa, Zuricha, Straßburga. Opušteni apatrid i sveučilištarac, Freiburg je urbano biće na raskrižju triju država. I to ga opušta. Mirišući na neki stari ali lagani francuski parfem, sav je prokrvljen vodom, lagan od lijepog gotičkog kamenja i vode. Naime, ovaj grad ima mrežu potoka, jedinstven sustav rashlađivanja potočićima što teku kroz ulice. Uz to, kroz grad u sumrak zapuše blagi noćni fen, tzv. Höllentaller, omamljujuć vjetar koji se spušta iz Crne šume, i takav utješan uvija kosu šetačima. Češlja krovove, tajne poljupce i široke ulice s pločnicima urešenim krasnim mozaicima. Noću se napune sanjarima tzv. španjolske stepenice na Augustinerplatzu, ruše se u neku sreću. Sad dok ovo pišem, netko se drži za ruke na Trgu bijelih ruža, kod spomenika studentskog otpora nacizmu. Hodam uz tihe crvene tramvaje, sunce tuče u zube, u jetru, u krv, sve lebdi, uzlijeće kao u Šagala. Na jednom od najljepših trgova nailazim na veseli i bučni festival kršćanstva; odasvud pjesma iz egzotičnih, i bijelih i crnih krajeva, Etiopljani, kozaci, Berberi pjevaju kršćanske himne na bini, štandovi s Biblijama na svim jezicima. Kod divovske katedrale Munster zabadaju se u oči štandovi s mesom, bujnim cvijećem i uzvišeno jednostavnim kolačima od sira. Neoromantizam njemačke tržnice.

CRNI BOŽIĆ

Stigao je i prosinac, sa svojom uskovitlanom studeni i najduljim noćima. Ja, zanatlija motrenja, postajem polako umorna, kao i priroda. U Njemačkoj je božični barok na samom vrhuncu. Prikladno medijavelističke atmosfere, s milijardu svijeća, baklji i lampica. Ti sajmovi na otvorenom privlače gomile gladne toplog ugođaja i žagora. Jedemo perece, a posvud ekstaza svjetla i lažnog snijega, kovitlaju se zrakom zvuci zvona, puhačkog orkestra i zborsko pjevanje. Starinski ringišpil škripi, miriši kuhano vino i svira Bach s klinčićima. Pod ledenim zvijezdama, griju se jedni uz druge zbijeni štandovi s posve suvišnim, kičastim rukotvorinama i nakitom, jaslicama, medenjacima. Nad glavama odjekuju božićna zvona, u glavama satima kipi to kuhano vino. Nedostaje samo bljeskanje snijega, njegova spontana, imanentna svečanost. Kad napokon jenja to opojno ubijanje ružnoće i askeze zime, ljudi se razilaze. U višesatnom povratku kroz šume i mrka polja bez ikakva svjetla, uživamo glasnim smjehom sjeći vedri, ali mistični nokturno. Mi, male noćne pješakinje prisjećamo se djetinjstva. Da je bio s nama, Novalis je sutra mogao našiljiti olovku i napisati nove Himne noći.

I tako cijeli taj opori i srebrni prosinac traje očaravanje, sve do Badnjaka. A onda se u toj vunastoj i kandiranoj Njemačkoj dogodio lom. Teroristički napad na božićnom sajmu u Berlinu, mediji prenose da je posrijedi dvadeset mrtvih. Crni Božić. Kako je rekao stari Hegel: Čovjek mora znati da se smrt s njim ne šali. Jer i kad se čovjek čudi, zanosi i smije, ona dolazi podlo, s leđa. Čak i na taj famozni Božić, kad bi trebalo zabraniti svaku smrt i crno. U notes sam zapisala: „Život piše romane, a smrt poeziju”. Evo, nakon Leonarda Cohena, krajem ove čudne godine umro je i George Michael. I vjerojatno puno nepoznatih lica, i jadnika i genijalaca. Kraj je godine i ja moram natrag, na dnu tih dana nakupilo se mnogo poticaja za povratak kući, a nijedan nije bio zanosan. Sitni ali neugodni incidenti bolesti.

Sjećam se, nakon oproštajnog likera s Marinom Vretencem na božićnom sajmu kod Ludwigova dvorca, dugo sam pakirala kofer u sobi za goste. U svečanoj tišini, dugo i polako kao što se nakon uspješno odigrane predstave polako skida šminka pred zrcalom. Noćni autobus me čekao da probdijemo cestu do kuće.