Poglavnikov pudl | Edo Popović
1.
Tijelo je ležalo u parku psihijatrijske bolnice, ispod stabalca japanskog javora grimiznocrvenog lišća, nekoliko metara od rupe u žičanoj ogradi. Pronašao ga je vrtlar dok je grabljao lišće i smjesta otrčao ravnatelju, ovaj je nazvao policiju. A policijska patrola na mjestu je zločina zatekla uzbuđene štićenike, njih dvadesetak-tridesetak tiskalo se i guralo oko tijela. Jedan, glave poput kruške, upirao je prstom u leš i rastrojeno vikao: Dolaze Srbi! Mršavi dugajlija trčkarao je lijevo, desno i derao se: Izdaja! Netko utopljen u ustalasanoj hrpi tjelesa pozivao je: Mač iz toka, hrvatski vitezovi!
Kad su uz pomoć bolničara, nakon mnogo natezanja, vike i psovki, plavci na kraju uspjeli odmaknuti štićenike, oko tijela ostao je nekoliko metara širok pojas ugažene trave. O nekom poštenom uviđaju, pronalasku tragova i dokaza tu jedva da je moglo biti riječi.
Ima li uopće smisla osiguravati ovo, rekla je jedna uniforma. Možda je bolje da uštedimo traku, to bi nam se moglo upisati kao plus u biografiji.
Ne seri, rekla je druga. Ajmo je razvući.
Malo poslije stigla je i ekipa za očevid, državni odvjetnik Mato Tomasović, dežurna sa sudske medicine Lidija Puškarić, kriminalistički tehničari, a odmah poslije njih i Branko Rakitić i Marko Ančić, inspektori iz krvnih delikata. Tehničar s kamerom izgubljeno je stajao pokraj policijske trake.
Ajme, prostenjao je Tomasović okrećući se Rakitiću, niskom, nabijenom muškarac tridesetih godina. Vidiš li ti ovo?
Bok, Tomasoviću, šta se tu vodila neka bitka?
Ma kakvi, ovi ovdje su izvodili stampedo, pokazao je prema štićenicima. A zašto ti ne počneš snimati? dobacio je nervozno tehničaru.
Ovaj je počeo snimati.
Kako si? prišao je Rakitić doktorici Puškarić i pružio joj ruku. Nisam te dugo vidio.
Comme ci, comme ca. Ti?
Ide. Baš su uneredili mjesto, mahnuo je prema ograđenom prostoru.
Nadam se da nisu dirali tijelo, rekla je.
Mrtvac je bio mlađi, kratko ošišan muškarac. Ležao je na leđima, ruku raširenih kao da se ispričava zbog onoga što mu se to dogodilo. Bio je obučen u pjeskarene traperice, na nogama je imao bijele kožnate tenisice, a na džep crne sportske jakne pribadačom je bio pričvršćen komadić papira. Tehničari su snimali i skicirali mjesto zločina, u vrećice stavljali sve što bi pronašli oko tijela, uzimali uzorke s odjeće ubijenoga, a onda je doktorica Puškarić počela pregledavati tijelo. S džepa mrtvačeve jakne skinula je papirić i stavila ga u vrećicu.
Ovo bi te moglo zanimati, okrenula se Rakitiću.
Rakitić se provukao ispod trake, uzeo vrećicu i vratio se natrag.
Hm, ćirilica, promrmljao je gledajući papirić. Je li itko ovdje, upitao je glasno, išao u osnovnu školu u komunizmu?
Ja, rekla je jedna uniforma.
Učili ste tamo ćirilicu, jelda?
Uniforma je kimnula.
Znaš li ovo pročitati? pružio mu je papirić.
A zato se ona munjara derala o Srbima, rekla je uniforma.
Što?
Kad smo došli, netko od njih se derao da dolaze Srbi i te stvari.
Dobro, a znaš li to pročitati?
Znam, rekla je uniforma.
I, šta piše?
Piše: stavio sam te u zadžepak.
U šta?
U zadžepak.
Zadžepak? Šta je zadžepak?
Uniforma je slegnula ramenima.
Siguran si da piše zadžepak?
Siguran, imao sam pet iz hrvatskog.
Iz hrvatskog?
Da.
ĆIRILICU ste učili na HRVATSKOM?
Da.
Zanimljivo, rekao je inspektor Rakitić.
Uto je spazio rupu u ogradi.
Šta je ono?
Rupa u ogradi, rekla je uniforma.
Rakitić ga pogleda.
I to ste učili na hrvatskom? Otkud rupa ondje?
Kroz nju idu do supermarketa, reče uniforma.
Rakitić ga pogleda s mješavinom iznenađenja i čuđenja.
Tko kroz rupu ide do supermarketa?
Luđaci i alkosi iz bolnice, reče mirno uniforma. Dobri su mušterije, ostavljaju dosta love u dućanu i kafiću.
A zašto ne idu kroz kapiju?
Zato jer im je zabranjeno izlaziti.
A nije im zabranjeno izlaziti kroz rupu na ogradi.
Uniforma slegne ramenima.
Pretpostavljam, kaže, da poslovođa dućana podmazuje nekoga u bolnici, pa onda ovi žmire, prave se da ne vide rupu.
Žmire? reče Rakitić. A otkud ti znaš sve to?
Stanujem u onoj zgradi ondje, reče uniforma.
Jesi li, upita ga Rakitić, prijavio tu korupciju našima?
Uniforma odmahne glavom.
Nisam glup, reče. Supermarket je Perkovićev, zna se da njemu ne može nitko ništa, a ja bih samo mogao dobiti po tamburi počnem li čačkati po njegovim poslovima.
Uniforma je govorila istinu. Iznad Sabora samo Bog, a iznad Boga Perković i četrdeset tajkuna – princip je na kojem počiva ovaj komadić kugle zemaljske priručno nazvan Republika Hrvatska. Rakitić ode do rupe u ogradi odakle se na fasadi susjedne zgrade vidjela zelena i plava boja trgovačkog lanca Tepex, dijela kompanije Agroland u vlasništvu Teodora Perkovića, koja se bavila svim i svačim što donosi brzi keš, a ne samo poljoprivredom i prehrambenom industrijom kako je sugerirao naziv tvrtke. Vratio se i stao pokraj tehničara koji su dovršili posao.
Ima li išta korisno? upitao je jednog.
Ne znam još, odgovorio je ovaj. Bilo je dosta smeća, dvije zgnječene limenke piva, prazna boca konjaka u grmu, pivski čepovi. Uništeni su otisci cipela i ostali tragovi. Nemoj očekivati previše.
Puškarićka kaže da joj se čini da je ubijen nožem, rekao je Ančić prilazeći mu.
Nož, pištolj, kamena sjekira, toljaga, koja razlika, rekao je Rakitić. Tko je on?
U džepu je imao novčanik, odgovorila je doktorica Puškarić. Osobna iskaznica kaže da se zove Stjepan Starman, rođen 1990. u Zagrebu, gdje i stanuje.
Je li još išta pronađeno u džepovima?
Ključ od auta i ključevi od stana.
Ima li novaca u novčaniku?
Tristo i nešto kuna, rekla je, zašto pitaš?
Da vidim gdje ćemo danas na ručak. Šta misliš, okrenuo se Rakitić Ančiću, na kojem je odjelu ovdje bio, i šta mu fali, osim što je mrtav, naravno?
Ančić je slegnuo ramenima.
Tada im je prišao sredovječni muškarac potpuno bijele puti, izgleda kao da je napudran, pomislio je Rakitić odmjeravajući ga.
Ja sam doktor Kuzmanović, rekao je muškarac pruživši ruku Rakitiću, ravnatelj klinike.
Baš sam se pitao gdje ste, rekao je Rakitić. Ja sam inspektor Rakitić, moj kolega inspektor Ančić.
Ako vas mogu zamoliti, rekao je Kuzmanović, da pokušate čim prije odvesti tijelo odavde, naši štićenici su strašno uznemireni, vjerujem da će se smiriti čim…
Je li i ovaj bio vaš štićenik?
Ne, nije, ali kod nas se liječi njegov prijatelj, često mu je dolazio u posjet.
Razgovarat ćemo s kasnije s njim…
Bojim se da nećete moći, rekao je… Prijatelj mu je na intenzivnom liječenju i nije, hm, uvijek kontaktibilan.
Šta mu je?
Ako će to pomoći istrazi…
Hoće.
Doktor Kuzmanović je uzdahnuo.
Vrlo težak slučaj shizofrenije, rekao je tiho, gotovo šapćući. Kad dobije napadaj, povjeruje da je pudl.
Pudl?
Da, pudl poglavnika Ante Pavelića. Vjeruje da ga progone komunisti koji, veli, vladaju svijetom. Reži, napada i grize svakoga koga nanjuši kao komunista i slično.
Poglavnikov pudl, reče Rakitić. Dobar je. A zašto, kad već tako stvari stoje i jer fantazija nema granica, nije umislio da je Pavelić glavom i bradom. Pomanjkanje ambicije, šta?
U tim trenucima vjeruje da je ovaj ovdje, Kuzmanović je pokazao prema mrtvacu, Ante Pavelić.
Koja ludnica, rekao je Rakitić, a onda pogledao Kuzmanovića. Oprostite. Tko je pronašao tijelo?
Vrtlar, rekao je Kuzmanović.
Razgovarat ćemo najprije s njim, a onda s drugim zaposlenicima i, hm, štićenicima. Pozovi pojačanje, rekao je Rakitić Ančiću, trebat će nam još trojica-četvorica za razgovore. Ima li uopće smisla, okrenuo se Kuzmanoviću, razgovarati s vašim štićenicima?
Zašto mislite da to nema smisla, reče uvredljivo Kuzmanović, pa nisu slijepi, gluhi i glupi.
Ovo mjesto, Rakitić se, praveći se da nije čuo Kuzmanovića, okrenu prema bolničkoj zgradi, vidi se jedino iz onog krila ondje, i to samo s dijela prvog i drugog kata.
Tamo su odjeli za intenzivno liječenje, rekao je Kuzmanović, gdje leži i…
Poglavnikov pudl, dovršio je Rakitić.
Da, on.
Uštedi si vrijeme, javila se doktorica Puškarić provlačeći se ispod trake. Mrtav je najmanje osam-devet sati, sve se događalo noćas. Ovako, na prvu ruku, mogu reći, okrenula se prema truplu koje su mrtvozornici stavljali u vreću, da je ubijen negdje između dvadeset sati sinoć i tri sata ujutro. Isto tako, sudeći prema mrtvačkim pjegama i krvarenju, gotovo sam sigurna da je ovo mjesto zločina. A što se tiče očevidaca iz bolnice, malo je vjerojatno da među njima, mahnula je prema zgradi, ima onih koji vide po mraku, jelda, kolega? pogledala je Kuzmanovića.
Ovaj je prezrivo frknuo.
Svejedno ću pokušati razgovarati s pudlom, rekao je Rakitić, ne bi bilo prvi put da kućni ljubimac sredi gazdu. U redu? pogledao je Kuzmanovića.
Ako baš morate.
Je li moguće da je on noću izišao s odjela?
To je apsolutno isključeno. Odjel je zaključan, na prozorima su rešetke, a dežurni nisu javili da se noćas desilo išta neobično. Štoviše, bila je neuobičajeno mirna noć na tom odjelu.
Neuobičajeno mirna?
Da, s obzirom na to da ondje leže bolesnici iznimno jakih i dramatičnih psihopatoloških reakcija, ako razumijete što hoću reći.
Rakitić je kimnuo.
A ovi što su se okupili ovdje? pokazao je prema skupini štićenika koja se izdaleka navirivala, i bivala je sve mnogobrojnija.
Oni su s raznih drugih odjela, bolesti ovisnosti i drugi benigni bolesnici koji mogu slobodno izlaziti u krugu bolnice.
Ili izvan kruga, pokazao je Rakitić na rupu u ogradi. Vjerujem da je ovaj prolaz popularan među alkosima i džankijima, ukoliko im već osoblje ne dila cugu i drogice.
Kako možete, počeo je Kuzmanović u falsetu.
Mogu, prekinuo ga je Rakitić, i hoću. Znam u kakvom je stanju zdravstvo. A u takvom je stanju da ovdje, kladim se, često manjka toalet papira, ali da je cugice i drogice uvijek u izobilju, jesam li u pravu?
Kuzmanović je pocrvenio.
No, nastavio je Rakitić, kolega i ja smo, kao što vidite, iz krvnih delikata, a ne iz narkotika, i iskreno nam se fućka, ako baš hoćete, što se ovdje dila i tko sve dila. Idemo do poglavnikova pudla.
