Poglavnikov pudl | Edo Popović
15.
Zar nećemo kroz žicu na piće? upitao je Ciglar ušavši u sobu za dežurstva.
Tko je bio Starman? odgovorio je Rakitić protupitanjem. Victor Mújica ili francuska mačkica?
Ciglar ga je pogledao gotovo zadivljeno.
Nema predigre, rekao je. Odmah u glavu.
Sviđa mi se priča, rekao je Rakitić. Još ću se navući na literaturu. Sjedite. Donio sam kavu izvana, pokazao je kartonsku čašu s plastičnim poklopcem.
Bravo za hrvatsku policiju, rekao je Ciglar skidajući poklopac s čaše. Mislim da ću vas pohvaliti na internetskoj stranici MUP-a, tamo ima rubrika pohvala, ne?
Dakle, Mújica ili francuska mačkica?
To se čak i rimuje, nasmiješio se Ciglar. Pretpostavljam da se naš razgovor snima, da ste negdje postavili one bube.
I ja ću vas pohvaliti u knjizi dojmova, rekao je Rakitić, vjerujem da i to postoji ovdje.
Nisam čuo da postoji, rekao je Ciglar, ali ne bi me čudilo. Nego, da, ja sam ubio Stjepana, pogledao je Rakitića u oči.
Rakitić je kimnuo glavom i mirno uzvraćao pogled.
Ostavimo po strani naše mladenačke dane, nastavio je Ciglar, ali bili smo stvarno dobri frendovi. Braća. A onda se on počeo udaljavati. Najprije tim glupim angažmanom u stranci, što me je dovodilo do bijesa, vrijeđalo osjećaj za inteligenciju, ali to sam mu mogao oprostiti. Računao sam da će ga to na kraju pustiti. Ali onda je upoznao tu djevojku…
Slavicu Jurić, rekao je Rakitić.
Da, nju, i to ga je stvarno udaljilo od mene. Udaljilo ga je i od te idiotske stranke, što je bilo dobro, ali sam počeo shvaćati da se udaljava i od mene, da ga nepovratno gubim.
Poznavali ste Slavicu?
Ne. Htio sam je upoznati, ali mi je rekao da ovo nije mjesto za fine djevojke. Ali je cijelo vrijeme pričao o njoj, o tome kako će se oženiti, on će napustiti politiku i volontirati u nekim udrugama, baviti se vrtlarstvom i slične gluposti. I još bih to mogao svariti, da se nije počeo ponašati prema meni onako svisoka, kao prema retardu. Odjednom mu je postalo neugodno što sam ja tu gdje jesam, počeo se sramiti mojeg društva… Sjedimo u onom pajzlu, a on me se srami, neugodno mu je, kao da smo, ne znam, na nekom primanju u Buckinghamskoj palači, on je neka faca, a ja sam jebeni luđak koji je upao nepozvan i gnjavi ga. I svi nas gledaju.
Govoreći, Ciglar se bio zajapurio, a onda je odmahnuo glavom.
Oprostite, rekao je, ne bih smio padati u vatru u ovako svečanom trenutku.
Kad ste odlučili ubiti ga?
Te večeri. Nisam ga očekivao. Nazvao me i rekao da bi htio razgovarati o nečemu.
Razgovarali ste više od dva sata.
Valjda. Najprije smo razgovarali o koječemu, najviše o starim danima, a onda je on počeo iznositi svoje planove, ženidba, djeca i te stvari. Tada je rekao da me više neće posjećivati, da je došlo vrijeme da okrene novu stranicu i da mi je to došao reći u lice jer smo ipak bili dobri prijatelji. Bili dobri prijatelji! Govorio je to mrtav-hladan, kao da govori zidu. A mene je boljelo. I psa boli kad ga udarite, mačka pati kad je mučite… Nisam bio pri sebi, kao da sam dobio dobar udarac u bradu, rekao sam mu da idem u dućan kupiti kekse, znate, volim u ormariću imati nešto za grickanje, i tada sam na polici ugledao odvijač.
Tada ste ga odlučili ubiti?
Ne baš tako. Nisam to odmah odlučio, ali priznajem da mi je palo na pamet. Razmišljao sam o tome više kao o mogućoj varijanti. Znate, u svakom trenutku otvara nam se bezbroj mogućnosti, ja mogu sad ustati i nasrnuti na vas, ili mogu početi jesti ove papire, vi možete izvući pištolj i upucati me, ili možete početi praviti sklekove… Tako je i taj odvijač tada još bio samo moguće oružje ubojstva, i najvjerojatnije bi tako i ostalo da je Stjepan tada sjeo u auto i otišao. Ali, nije otišao. Kao da se naglo smekšao kad me vidio s onom vrećicom u rukama, vjerojatno je to bio jadan prizor, i on je rekao da će me otpratiti do odjela. Nikad to prije nije učinio. Sad me je počeo žaliti, to je trebao biti čin milosrđa, otpratiti luđaka u njegov svijet i zaključati vrata za njim. Nisam mogao vjerovati. A kad smo se provukli kroz rupu i došli do onog mjesta, počeo je kenjati kako to nije konačan rastanak, da to ne shvaćam tragično, da je cijeli život preda mnom i slične gluposti, kao da sam neki kreten, neka zatelebena klinkica koju je pofukao i sad je ostavlja. E, tu sam stvarno popizdio. Izvukao sam odvijač…
Zašutio je i zagledao se kroz Rakitića nekamo, u neki svijet čija vrata je samo on mogao otvoriti.
Ubod je bio precizan, prekinuo je tišinu Rakitić. Kaže vještakinja da je to učinio netko tko poznaje anatomiju.
Samo početnička sreća, inspektore, rekao je Ciglar. Ništa više.
A ona ceduljica na jakni? upitao je Rakitić. Stavio sam te u zadžepak.
Ah, to je naš stari štos. Kad smo se ono šorali po gradu, to smo kačili na one koje smo povaljali, bila je to naša posjetnica. Iz nekog razloga zadržao sam jedan primjerak u novčaniku i nosio ga sve ove godine.
Gdje je odvijač? upitao je Rakitić.
Dvadesetak koraka od onog mjesta prema sjeveru je jedan hrast. U deblu iznad prvih grana ima rupu. Ondje je, ako ga u međuvremenu vjeverice nisu nekamo odnijele.
I vi sve ovo mirno pripovijedate!
Pa ja sam psihički poremećen, rekao je Ciglar. Imam crno na bijelo.
Dijagnoza nije dozvola za ubijanje nedužnih, rekao je Rakitić.
Dajte, molim vas, nemojte sad početi s litanijama. Nismo u crkvi. Koliko nedužnih ljudi stradava u ratu, pa ratovi nisu izvan zakona. Onda, Gregurić je autom ubio dvije nedužne djevojke, i nikom ništa. Ja sam Stjepana ubio s razlogom. Kakav je ‒ takav je, ali je razlog. Gregurić je osuđen uvjetno. Mene će osuditi na pet, šest godina, možda više. Kakav zaključak možemo izvesti iz ovoga? Ipak, kad sve to završi, kod mene se neće mnogo promijeniti, ostajem ovdje, ili u nekoj zatvorskoj bolnici, svejedno.
Lijepa govorancija, sve skupa, rekao je Rakitić, ali to ne mijenja na stvari da ste ubili nedužnog čovjeka, i da smo vas otkrili.
Ništa vi mene niste otkrili, rekao je Ciglar. Nemojte si svašta umišljati. Htio sam odmah priznati ubojstvo, ako baš hoćete, ali me je zaintrigirala vaša primjedba o Cesaru Millaneu, pa sam odlučio upoznati vas malo bolje i usput se zabaviti. Izbor zabave ovdje je vrlo ograničen. Inače, u nekim drugim prilikama, dodao je, možda bismo bili dobri prijatelji.
Možda, rekao je Rakitić, ali zasad stvari stoje ovako kako stoje. Ivane Ciglar, hapsim vas zbog ubojstva Stjepana Starmana.
U hodniku im je prišao Ančić i pokazao Rakitiću vrećicu s odvijačem.
Čini se da imamo sve, rekao je.
Nemamo, rekao je Rakitić. Trebamo još pokupiti onog šaljivdžiju od bolničara koji ga je pustio van i ravnatelja. Imamo dosta da ih optužimo za pomaganje. Nek se onda njih dvojica na sudu dogovore tko je odgovoran.
To će nam teško proći, mislim na ravnatelja. Skočit će svi na noge, znaš da se ta ekipa drži skupa.
Neka se samo drže. Već godinama kenjaju o reformi zdravstva, pa ćemo je mi lijepo započeti. Možda za to dobijemo pohvalu od vlade, šta kažeš?
