Poglavnikov pudl | Edo Popović
16.
U rano poslijepodne Rakitić je parkirao auto u Lučićevoj ulici i posegnuo za mobitelom. Nakon nekoliko hladnih dana, ljeto se opet ušuljalo u jesen i u grad. Ispred Filozofskog fakulteta bilo je živo, studenti su sjedili na stepenicama ili stajali u grupama i razgovarali. Utipkao je broj u mobitel, prastari model bez fotoaparata, elektronske pošte, Interneta i ostalih kerefeka, zbog kojeg su ga zafrkavali u uredu.
Kad proizvedu mobitel s ugrađenim roštiljem i hladnjakom, bit ću prvi koji će ga kupiti, odgovarao je. Ništa od ovoga što su dosad natrpali u mobitel nije mi potrebno. Osim telefona samog.
Ej, čuo je Vesnin glas, gdje si?
Vidiš šta su nam učinili mobiteli, odgovorio je. Nitko više ne pita kako si, treba li ti što, jesi li tužan, nego – gdje si?
Ne gunđaj, stalno ti nešto nije pravo.
Jesi li gotova za danas? upitao je Rakitić. Tu sam, ispred faksa.
Šta je reći?
Ništa, vraćam sam se s posla, danas sam ranije završio, pa rekoh da te pokupim.
Zar policajcu može završiti radni dan? Koliko se sjećam, tvoj radni dan ima 72 sata.
Ne gnjavi, čekam te, prekinuo je vezu.
Malo poslije ugledao je Vesnu kako se provlači između studenata. Zastala je kod jedne grupice i razgovarala s njima, a onda je pošla preko parkirališta ispred zgrade, istežući vrat ne bi li ga ugledala. Izišao je iz auta i mahnuo joj.
Ubacila je ruksak na stražnje sjedalo, i sjela naprijed.
Kakvu to knjigu imaš otraga? upitala je i poljubila ga u obraz.
Dnevnik sentimentalnog ubojice nekog Sepulvede, odgovorio je i pokrenuo motor. Mislim da bih trebao više čitati.
Kako to misliš više, podbola ga je, kad uopće ne čitaš.
Čitam kad sam na godišnjem.
Da, samo krimiće. Kako ti ne dosadi taj žanr? Živiš ga, čitaš ga, možda bi trebao početi pisati krimiće.
A šta bih to trebao čitati?
Ne znam, možda filozofiju, mistiku, nešto takvo, da se odmoriš od fizičkog svijeta.
Kad narastem, rekao je. Još sam malen za takve stvari.
Hoćemo li svratiti u dućan da kupimo nešto za večeru? upitala je, hladnjak nam je prazan.
Mislio sam da jedemo vani?
Prolazili su Savskom i Frankopanskom ulicom, skrenuli u Dalmatinsku, malo poslije skrenuli su na Britanski trg pa u Nazorovu, prošli pokraj svoje zgrade i nastavili prema podsljemenskoj zoni.
Imaš neko određeno mjesto na umu?
Šestinski Lagvić.
Nije li to malo iznad naše platežne moći?
Jest, ali neće nam prijeći u naviku.
U restoranu koji se nalazio na južnom obronku Zagrebačke gore nije bilo mnogo gostiju. Sjeli su za stol pokraj prozora, s pogledom na grad. Iz zvučnika je dopirala kajkavska popevka Suza za zagorske brege.
V jutro dišeče gda bregi su spali
A mesec još zajti ni štel
Potiho sem otprl rasklimanu lesu
I pinklec na pleča sem del.
Ne znam zašto, no ova pjesma uvijek me podsjeti na planinarski dom Grafičar, rekao je. Kad sam bio klinac starci su me često vodili gore, valjda sam je ondje prvi put čuo.
Postaješ sentimentalan, inspektore, narugala se Vesna.
Takav je dan, rekao je.
Konobar je mirisao na duhan. Vesna je naručila bukovače na žaru, Rakitić teleća jetra na žaru.
Šta gospoda želi popiti?
Vino, odgovorio je Rakitić.
Naša vinska karta nudi od Dom Perignona do arhivskih vina, počeo je konobar.
Pol litre belega v rinfuzi, rekao je Rakitić.
Kako gospodin kaže, naklonio se konobar i povukao se.
Baš nemaš stila, rekla je Vesna.
Šta će mi to, rekao je Rakitić. Danas smo riješili onaj slučaj.
Da! I tko ga je ubio?
Tip iz ludnice, njegov najbolji prijatelj.
Rekla sam ti. A zašto ga je ubio?
Tužna priča o prijateljstvu, obitelji, ostavljanju, usamljenosti i takvim stvarima, rekao je Rakitić. Ne bih sad o tome, ispričat ću ti jednom.
Nije valjda da ti ga je žao?
Pomalo, priznao je Rakitić. Svatko od nas može doći u takvu situaciju. Nije mu bilo lako u vlastitoj koži.
A kome jest.
Znaš, sam mi je dao ključ rješenja.
Da? Kako?
Ona knjiga. Sentimentalni ubojica.
Jeli su u tišini. Mrak se spuštao na grad, sve dok nisu ostala samo svjetla u dolini i noćno nebo iznad njih. Za desert su podijelili zagorske štrukle. Pili su kavu. Čini se da je neki ljubitelj popevki složio plejlistu u restoranu, neki zbor prašio je Lepe ti je Zagorje zelene.
Možda bismo mogli otići nekamo na produženi vikend, rekao je Rakitić. Kako stojiš s vremenom sljedeći tjedan?
Okej sam, ponedjeljak i utorak uvijek mogu eskivirati. Šta bi skoknuli do mora?
Mislio sam da skoknemo do Madrida.
Do Madrida!
Da. Avionske karte nisu toliko skupe, a nije ni smještaj.
Ti, kojemu su Julijske Alpe na kraju svijeta, sad bi odjednom skoknuo u Madrid.
Rakitić je posegnuo rukom u džep, izvukao nešto iz njega i pružio ruku Vesni. Ona je otvorila dlan. Na dlan joj je pao jeftin srebrni prsten.
Gospođice Premužić, nije mogao spriječiti da mu glas zadrhti, hoćete li se udati za mene?
Bože, Rakitiću, nasmijala se, pa ti stvarno nemaš stila.
