Poglavnikov pudl | Edo Popović
6.
Pa Starman i nema baš mnogo prijatelja na fejsu, rekao je Ančić zureći u displej, svega dvadeset i troje. Očekivao sam više s obzirom na to koliko su bučni u javnosti. Naslovna fotka: ilustracija tipa u šilterici i tamnim naočalama s podignutom desnom rukom, hrvatski grb s prvim bijelim poljem i raskriljeni orao u slovu u, za dom spremni ispisano goticom. Zašto goticom?
Dakle standardno sranje, rekao je Rakitić.
Ti kažeš da je sranje, rekao je Ančić, ali većina kolega ne bi se složila s tobom.
Jebe mi se, rekao je Rakitić. Nisam došao na ovaj svijet da se sviđam drugima, niti mislim ovo što mislim da bih bio simpatičan ikome.
Uvijek tvrdo i veselo, rekao je Ančić. No profilna fotka nije standardno sranje, kako veliš. Sasvim obična fotka nasmiješenog, na ćelavo ošišanog tipa. Moglo bi se zaključiti da je bio simpatičan momak.
Ja mogu zaključiti samo da je mrtav, ubijen, rekao je Rakitić.
Kako si rekao da mu se zove djevojka?
Slavica.
Evo je, prva izlistana među prijateljima. Slavica Jurić. I jedina Slavica među prijateljima, koliko vidim.
Bogme nam taj Facebook olakšava posao.
Pa i izmišljen je da službama poput naše olakša posao, rekao je Ančić. Nije valjda izmišljen da se ljudi upoznaju i druže i prijateljuju.
Morat ću si i ja otvoriti profil, rekao je Rakitić. Tko je od naših na Facebooku?
Svi mlađi, rekao je Ančić. Marković kaže da bi trebalo zabraniti policajcima da budu na Facebooku, da tako samo zabušavaju na poslu i gube vrijeme, i da je glup svatko tko ima svoj zid.
Tako kaže?
Da.
A on nije na Facebooku?
Nije.
Onda stvarno ne mogu objasniti zašto je on glup, oraspoložio se Rakitić. Evo zašto volim ovaj posao, mahnuo je rukom prema šanku bistroa u kojem su marendali.
Zbog šanka?!
Zbog toga što nije uredski posao, rekao je Rakitić. Ne moram povazdan sjediti u smrdljivoj centrali, ubio bih se radije nego cijeli život proveo u nekom uredu. Ovako smo stalno u muvingu, stalno neke nove face, uključujući i face mrtvih… To se zove život.
Bistro se nalazio u prizemlju novogradnje u Radničkoj cesti, jednoj od stotina zgrada koje su nikle u Zagrebu proteklih dvadeset godina, u velikom valu građevinskog biznisa u kojem je oprano mnogo prljava novca. Policija se ispočetka i bavila građevinskom mafijom, ali je ubrzo udarila u zid izvršne vlasti, kamo su vodili svi tragovi. Istrage su obustavljane, tužbe odbacivane, policajci koji se nisu mirili s time premještani su u provinciju, degradirani ili umirovljivani, a mafijaši su dospjeli na novinske naslovnice. Doduše, ne kao mafijaši i kriminalci, već kao developeri, stupovi društva, a hrabriji urednici dopuštali su da ih se naziva kontroverznim poduzetnicima. O pionirima hrvatskoga poduzetničkog duha objavljivane su velike reportaže, a kad bi kojim slučajem, jer ni korumpirani represivni aparat ne može uvijek i na sve žmiriti, dospjeli u istražni zatvor, pisalo se i govorilo o političkom progonu, o nesumnjivom i velikom hrvatstvu poduzetničkih mučenika. Politička krema čest je gost njihovih privatnih zabava, a oni su zauzvrat česti gosti svečanih loža inauguracija i predizbornih stranačkih večera.
Čekaj malo, rekao je Rakitić istegnuvši se prema susjednom stolu na kojem su ležale novine. Vidi ovo, okrenuo je naslovnicu Ančiću.
Na naslovnici Libertasa stajala je mutna fotografija njih dvojice u bolničkom parku.
SKANDALOZNO
UBOJSTVO U DVORIŠTU PSIHIJATRIJSKE KLINIKE
POLICIJA NE ZNA IDENTITET UBIJENOG, ALI ODBIJA SURAĐIVATI S GRAĐANIMA
To je još i dobro kako taj inače znade slagati, rekao je Rakitić.
Šta piše? upitao je Ančić.
Ne znam. Hoćeš pročitati?
Nisam gladan, hvala, rekao je Ančić.
Kad li nas je samo snimio, nisam skužio da fotka.
Jutros su održali prvi zajednički sastanak u centrali. Načelnik je zaključio da je četvero koje su dobili na ispomoć i više nego dovoljno. Ana Lucić zadužena je za analitiku, a Hrvoje Babić, Tonči Leko i Ivica Kipke bit će na terenu.
Što se dosadašnjih izvještaja tiče, rekla je Ana, nemamo ništa, nitko vidio, nitko čuo, niti itko išta zna. Većina onoga što su rekli štićenici može se baciti u smeće. Mnogo ih je reklo da su ga ubili četnici, nasmijala se, neki spominju Arape, dvojica su vidjeli mudžahedine, što god to značilo, kako se skrivaju u parku bolnice… Predlažem da se fokusiramo na stranku u kojoj je bio i na Ciglara. I da, svakako moramo pronaći njegovu djevojku.
Glavni osumnjičenik za sada je nepoznati počinitelj koji je ostavio poruku na tijelu. Motiv, politički. Valja potražiti radikalne ljevičarske grupe, antifa skinse ili kako se već ne zovu, predložio je Leko. On će se latiti toga. Od poznatih, glavni je osumnjičenik Ciglar. On je posljednji vidio Starmana, a ubojstvo se dogodilo u bolničkom parku. Zatim su tu štićenici bolnice, ubojstvo je mogao počiniti bilo tko od njih, motiv kod teških psihičkih bolesnika može biti svašta, i ako je to u pitanju, onda je situacija gadna, vjerojatnost da pronađu ubojicu mala je, gotovo nikakva. Koliko je djevojka ubijenog sumnjiva, vidjet će se kad je pronađu, a valja na oku držati i članove te stranke, kako se ono zove. Roditelje bi zasad isključili, zaključili su na kraju sastanka.
Rakitić je kazao Ani da pročačka po Ciglaru, Babić neka iskopa sve što može o stranci, Kipke neka ode do bolnice i supermarketa i vidi može li još išta izvući, a on i Ančić najprije će otići na marendu, a onda će potražiti djevojku i otići do sjedišta te stranke, ako uopće imaju sjedište.
Ove objave što ih je stavljao na javno vrlo su šarene, čuo je Rakitić Ančića, da ne kažem shizofrenične.
Pa takvi su svi ekstremi, shizofrenični, rekao je Rakitić. Duša i mozak trebaju moći živjeti s psihopatom, kako da ti kažem, pa mu smisle dobrog dvojnika. Dva u jednom, jedino tako mogu podnijeti sebe.
Izrekavši to, Rakitić se štrecnuo sjetivši se da i Vesna kaže za njega da je dva u jednom. Ne može se međutim reći da ga je Ančić slušao, listao je Starmanovu Facebook stranicu i odmahivao glavom.
Koliko se može vidjeti iz ovih nekoliko javnih objava, još u proljeće je bio za dom spreman, mrzio pedere i ćirilicu, napijao se krvi crvene gamadi u vladi i uopće, ali sredinom ljeta stavlja dva potpuno normalna posta, jedan o biciklistima, drugi o urbanim vrtovima, a posljednji javni post jedna je stvar Johnyja Štulića.
Koja stvar?
Kao ti i ja.
To je odličan sentiš, ne bih očekivao da ga slušaju ljudi poput Starmana.
Promjena je očita, rekao je više za sebe Ančić, volio bih vidjeti njegov profil.
Šta ima na stranici njegove cure?
Da vidimo… Ona ima više prijatelja, preko petsto… Zgodna cura. Na naslovnoj fotki je ona na biciklu… Fotka profila, evo vidi, stvarno lijepa cura… A javne objave uglavnom se tiču bicikliranja i linkova na biciklistički sindikat i urbane vrtove. Otuda promjena kod Starmana, pretpostavljam.
Šta ti je ljubav, kaže Rakitić. Daj, neka ti pošalju njezinu adresu.
Onda, hoćemo li prije do njegove cure ili do partijskog šefa? pitao je Rakitić dok su se Heinzelovom vozili prema Kvaternikovom trgu. Uostalom, tko je bio taj Heinzel?
Ančić je klizio prstom po displeju.
Wikipedia kaže sljedeće: Vjekoslav Heinzel, rođen 1871. umro 1934., hrvatski arhitekt i zagrebački gradonačelnik. Povijesno i civilizacijski gledano, najviše je pridonio da Zagreb dobije sadržajno i estetski velegradske vizure te postane relevantna europska civilizacijska, kulturna i turistička metropola.
Šta je i on gradio fontane i javne šekrete, ko ovaj danas?
Ma kakvi, odbio je Ančić, ovo je ipak bio fin čovjek, arhitekt, piše da je Visoku tehničku školu završio u Grazu, a arhitekturu diplomirao u Stuttgartu. Osim toga, supruga Berta, rođena Pick, djelovala je u mnogim dobrotvornim društvima, a sagradila je i sirotište Leskovac.
Jaka stvar, frknuo je Rakitić. Današnji gradonačelnik cijeli je Zagreb pretvorio u sirotište… A gdje ćemo prvo?
Ja bih kod njegove cure, predložio je Ančić, nos mi kaže da će nam ona dati materijala za razgovor s predsjednikom te stranke, kako se ono zove?
Milijan Kvrg.
Koje ime!
Valjda ti nos zna što govori, rekao je Rakitić. Idemo k njoj.
