Poglavnikov pudl | Edo Popović

2.

 

Još nam je samo on trebao, promrsio je Rakitić ugledavši muškarca koji im se približavao stazom.

Tko je on? upitao je Ančić.

Ne znaš ga? iznenadio se Rakitić. Željko Kožul, novinar Libertasa, prati policiju. Priča se da je nekad bio pomoćnik glavnog urednika, a onda je nešto zabrljao pa su ga prekomandirali za novinara.

Šta je mogao zabrljati u tom poslu?

Nemam pojma, vjerojatno se držao činjenica ko pijan plota.

Nije to valjda onaj isti što ga spominju kao mogućeg urednika informativnog programa javne televizije? upitao je Ančić.

Glavom i bradom.

Šališ se.

Nisam ja toliko duhovit da smislim tako nešto.

U međuvremenu se Kožul zaustavio ispred njih. Proćelav pedesetogodišnjak podbuhlih obraza, mlohavih, modrih podočnjaka i mutnih očiju koje su vidjele svašta, i koje su žmirile na svašta.

Helou, inspektore, rekao je kratko pogledavši Ančića. Vaš novi kolega?

Nema nikakvih izjava, rekao je Rakitić. Bit će presica kasnije.

Samo par rečenica, rekao je Kožul. Za našu ekskluzivu.

Kao da ja moram išta reći da vi na naslovnicu stavite moje riječi kao ekskluzivu, rekao je Rakitić.

Nemojte tako, inspektore, i ja ću vama jednom zatrebati. Znate, ruka ruku mije. Niste valjda zaboravili da tamo gdje je vama zabranjen ulaz, novinari ulaze bez problema.

Džukac je u pravu, pomisli Rakitić. Najteže korupcijske afere u pravilu otkrivaju novinari, a tamo gdje politika zaustavlja policiju operiraju novinari.

Boli me, odgovorio je Rakitić. To ne važi za krvne delikte.

Ne važi? podrugljivo je rekao Kožul. A što je sa slučajem umorstva onog sindikalista? Ili mog kolege Juratovića koji je u državnom vrhu otkrio krak krimi hobotnice? Ne sjećam se da su počinitelji pronađeni, niti da se policija nešto ozbiljno bavila time.

Džukac je opet u pravu, pomisli Rakitić.

Ovo je ubojstvo s dna, rekao je, posve nezanimljivo ikome gore.

S dna, kažete, rekao je Kožul. Vidim da pojma nemate tko je umoren.

A vi znadete? zarežao je Rakitić.

Možda i znam, rekao je Kožul.

Sav sam se pretvorio u uho.

Najprije vi, inspektore.

Nema trgovine.

Kako vi kažete, rekao je Kožul i gegajući se uputio prema izlazu.

Da nekog kurca valja, ne bi bio to što jest, oporo je rekao Rakitić gledajući za Kožulom.

Čekaj malo, pa spominju ga kao kandidata za šefa informativnog programa! rekao je Ančić.

Pa to i govorim. Da nekog kurca valja, ne bi ga predložili za to mjesto.

 

Pred ulazom u bolničko krilo Rakitiću pristupi tip kruškolike glave, pruži mu ruku i svečano izdeklamira:

Gospodine policajče, dopustite da vam u ime hadezea, čiji sam ponosni predsjednik, izručim najsrdačnije pozdrave, sa željom da što prije pronađete gnusnog počinitelja zločina, to jest počinitelja gnusnog zločina, koji je nesumnjivo Srbin, Jugoslaven, možda čak i Sirijac ili Afganistanac. Znate, stiša glas i osvrne se uokolo, oni su svud oko nas, i dalje nadiru, maskiraju se u izbjeglice, u djecu i žene, ti četnikisti, jugoslavisti i muslimanisti, jadna naša sveta, voljena domovina.

Dobro je, reče mu doktor Kuzmanović. Vratite se na odjel.

Jesu li vas upozorili, gospodine inspektore? nije odustajao kruškoglavi.

Izbuljio je oči, šarenice su se približile korijenu nosa, koža lica napela se, usne se nabrale u začuđenu grimasu, činilo se da će skočiti na Rakitića.

Jesmo, jesmo, upozorili smo ga, strpljivo mu se obratio Kuzmanović. Samo se vratite na odjel, sve će biti u redu.

Hadeze, reče Rakitić kad su ušli u zgradu. Zar stranke i ovdje imaju svoje ogranke?

Ma ne, odmahnu Kuzmanović. Riječ je, zapravo, o igri. Pacijenti su se udružili u nekoliko, ajmo reći, klanova, natječu se tko je veći domoljub, benigna igra koju dopuštamo, premda ne ohrabrujemo. Hadeze je skraćenica jednog takvog klana, Hrvatskog domoljubnog zdruga.

Nemojte mi reći da postoji i esdepe, upita Rakitić.

Naravno da postoji, odgovori Kuzmanović. Savez domoljubnih patriota, glasniji od hadezea. Glasniji od njih su, opet, dehauovci, Domohljebna hrvatska uhljedba. Imamo, naravno, i mostovce, Milosrdne osvetnike svetog Tita, ultraljevičarsku klerikalnu sektu koja je beatificirala Josipa Broza. Najglasniji su, premda najmalobrojniji, hadepepi, Hrvatski domoljubi prečistog pisma, čiji je predsjednik upravo Ivan Ciglar.

Tko?

Pa… znate… pudl.

Jasno, reče Rakitić. Nego, znatiželjan sam, kako se to natječu u domoljublju?

Uglavnom se okupe u dvorištu i galame, nadglasavaju jedni druge, viču kako mrze ove i one, na tapetu tako budu Srbi, homoseksualci, mormoni, animisti, židovi, komunisti, anarhisti, Jehovini svjedoci, budisti, Poncije Pilat, ovisno što tko prvo ispali. Ili nacrtaju na papir petokraku, ili srp i čekić, ili srpsku zastavu, to jest ono što zamišljaju da je srpska zastava, jer ponekad kombinacija boja dadne slovensku, ponekad jugoslavensku, a ponekad bogme i hrvatsku zastavu, pa to spale. Ili napišu na karton nešto na tobožnjoj ćirilici ili na tobožnjem arapskom, jer, naravno, ne znaju ni ćirilicu, niti arapski, pa i to spale…

Čekajte malo, prekinuo ga je Rakitić, pa to isto događa se i izvan bolnice, mislim u normalnom svijetu.

Pa da.

Pa da? Kako to onda da su jedni unutra, na liječenju, a drugi vani?

Gledajte, inspektore, naši su kapaciteti ipak ograničeni. A linija koja dijeli ovaj, pokazao je na ulaz zgrade, i onaj svijet vrlo je tanka, krhka…

I ima rupu u sebi, rekao je Rakitić.

Kuzmanović ga je hladno pogledao.

 

Nakon razgovora s vrtlarom nisu bili ništa pametniji. Ništa sumnjivo nije primijetio i ništa čuo kad je naišao na tijelo. Samo je grabljao lišće i ugledao mrtvaca.

Odmah sam znao da je mrtav.

Kako to?

Ne znam kako da vam objasnim, rekao je vrtlar, ali vidi se ukočenost mrtvih. To vam je kao razlika između žive i suhe grane.

Jeste li vidjeli neke tragove oko njega, ležao je na travnjaku, možda ugaženu travu?

Vrtlar je odmahnuo glavom.

Nisam obraćao pažnju, rekao je, čim sam ugledao tijelo, otrčao sam obavijestiti ravnatelja.

Njemu ste prvome rekli?

Ne. Sreo sam jednog bolničara, a on je otišao ravnatelju.

 

Inspektoru Rakitiću i njegovu partneru na raspolaganje su stavili sobu za dežurstva. Sobičak s jednim stolom, dva kauča na razvlačenje, kuhinjskim elementom sa sudoperom i plinskim rešoom.

Dva kauča, rekao je Ančić. Ovo se zove luksuz.

Rakitić je stajao pokraj prozora i promatrao dvorište. Vidio je mrtvozornike kako odnose tijelo prema parkiralištu skrivenom drvoredom tuja. Uniforme, blebećući i smijući se, uz pomoć bolničkog osoblja, pazili su da se ne raziđu štićenici s kojima je razgovaralo četvero mlađih inspektora koji su im dodijeljeni. Krvnjaci, tako u policijskom žargonu zovu inspektore s odjela krvnih delikata. Krvnjaci, pomislio je Rakitić nehotice se stresavši. Krvosljednici. Štićenici su odgovarali na pitanja uzbuđeno gestikulirajući. Vjetar je povijao tuje. Malo poslije u sobu je ušao Kuzmanović s muškarcem tridesetih godina, obučenim u modre pamučne hlače, široku majicu dugih rukava, sa šlapama na nogama. Rakitića su privukle njegove oči, kristalne, hladne, zelene oči koje su ga podsjetile na lanjsko ljetovanje u dolini rijeke Soče, čiju su hladnoću i boju odražavale oči muškarca koji je stajao pred njim i mirno ga promatrao. Uopće ne sliči na pudla, pomislio je Rakitić uzvraćajući pogled.

Gospodin Ivan Ciglar, predstavio ga je Kuzmanović.

Sjedite, pokazao mu je Rakitić stolac.

Ciglar nije ni trepnuo.

Znate li tko smo mi, Rakitić je kimnuo prema svojem partneru, i zašto želimo s vama razgovarati?

Rekao sam mu tko ste, rekao je Kuzmanović. Ostalo prepuštam vama.

Ja sam inspektor Rakitić, moj kolega inspektor Ančić, počeo je Rakitić uobičajenu litaniju, a Ciglar je podigao ruku, pokazao prstom na Kuzmanovića i Ančića i potom mahnuo prema vratima.

Želite da njih dvojica iziđu?

Vau, vau, rekao je Ciglar i nasmiješio se.

Branko, ne mogu te… počeo je Ančić.

Bez brige, rekao je Rakitić, naučio sam par trikova od Cesara Millana.

 

Gotovo da bi mi se i svidio vaš humor, rekao je Ciglar kad su ostali sami, da nije na prvu loptu.

Umorila vas pseća koža, šta? rekao je Rakitić.

Ne budite glupi, rekao je Ciglar. A nisam ni sumnjao da vam je Kuzmanović izlajao sve o meni.

Izlajao je samo da ste poglavnikov pudl kad vas zgrabi, rekao je Rakitić.

Toliko o liječničkoj etici i zaštiti bolesnika, rekao je Ciglar.

Vi mi uopće ne izgledate bolesni.

Sad možda ne, ali kad me lupi!

Zašto ste ovdje? upitao je Rakitić i pripremio bilježnicu i penkalu.

To vi kažite meni.

Mislim, zašto ste u bolnici?

Možda zato što je vani previše smeća i ološa, rekao je Ciglar. Ovdje se čovjek može odmoriti, odahnuti. I biti ono što jest, a da pritom ne strši i ne izaziva sablazan, ne mislite li tako? Da onaj svijet vani valja, ne bi bilo posla za vas, vaše bi zanimanje bilo suvišno.

A ja sam očekivao lujku, rekao je Rakitić.

Griješiti je ljudski, rekao je Ciglar.

Kad ste rekli smeće i ološ, na koga ste mislili?

Na razno ljudsko smeće i ološ, naravno.

Jutros su u bolničkom parku pronašli tijelo vašeg prijatelja Starmana, Rakitić je bez upozorenja promijenio temu.

Ciglar nije ni trepnuo.

Zašto me to ne iznenađuje, rekao je.

Stvarno, zašto?

Zato što se spetljao s kojekakvom bagrom, što je počeo vjerovati u ta sranja, a onda to završi ovako.

Koja sranja?

Pa ta kojima se bavio.

Čime se bavio?

Ne znate čime se bavio?

Rakitić je odmahnuo.

Istražujete njegovu smrt, a ne znate čime se bavio.

Tek smo počeli, rekao je Rakitić mirno, razmišljajući o tome kako ovoga uopće nije potresla smrt prijatelja.

Pa evo vam onda ekskluzivna informacija – bio je predsjednik mladeži prečistih.

Prečistih?

Ciglar je razdraženo pogledao Rakitića.

Ne znate tko su prečisti?

Hrvatski prečisti domoljubi ili kako se već zovete?

Ma ne, to je moja ludnička zajebancija. Stjepan je bio predsjednik mladeži Hrvatske prečiste stranke prava.

Nikad čuo, rekao je Rakitić, te desničarske frakcije niču ko gljive poslije kiše, ima ih više od braniteljskih udruga, tko bi sve to pratio. Nego, jesu li bolnički hadeze i esdepe isto ludnička zajebancija?

Ma kakvi, oni to ozbiljno, zbilja su munjeni. Stjepan, otkad je stupio u stranku, potpuno se promijenio.

Vi niste član?

Nisam. A Stjepan ne samo da se učlanio, već je počeo vjerovati u to.

Na što točno mislite?

Na hrvatsku supremaciju, na to da je endehazija bila super država, da su Jasenovac i drugi logori izmišljotina, da je normalno da Hrvati imaju više prava od Srba i ostalih, da su homići bolesni, i takve stvari.

Rakitić ga je pogledao.

Vi ne vjerujete u to?

Naravno da ne vjerujem, nisam lud. Sva ta sranja služe da operemo ruke, da za sve loše što nam se događa okrivimo druge. To je zapravo način slabića. Mislim, možeš se baviti politikom, ući u neku stranku i ganjati karijeru, lovu, moć, slavu i sve što ide uz to, ali u političkom biznisu vjerovati u ono što rade mogu samo idioti. Moj frend je bio jedan od takvih.

Zanimljivo shvaćanje politike.

Ne mislite valjda da političari stvarno vjeruju u ono što govore i rade? Da ne spominjem prevaru zvanu domoljublje, od koje koristi ima samo vrh, kao u svim piramidalnim shemama i sličnim prevarama. One su zabranjene u normalnom svijetu, ali ne i u Hrvatskoj, gdje su opstale u vidu piramidalnog domoljublja. A Stjepan se upetljao u to do grla i zbilja je počeo vjerovati u sva ta sranja. Tako je nekome i stao na žulj.

Kome?

Bilo kome. Nekom homiću, Srbinu, nekome u stranci, ili u nekoj drugoj stranci. Znate kak se ono veli – mala bara, mnogo krokodila. Otada se Stjepan od starog društva viđao samo sa mnom.

Starog društva iz kvarta?

Ne iz kvarta. Nismo iz istog kvarta. Jedno vrijeme furali smo se na skinse. Bili smo stvarno jaka ekipa, najjača u Zagrebu.

Mislio sam da ne vjerujete u to.

Bio sam mlad i glup, imamo pravo na glupost dok smo mladi, nasmiješio se Ciglar. A to me je i dovelo ovdje.

Da?

Da, no ne bih o tome, rekao je Ciglar, to je sasvim osobna stvar. Pretpostavljam da imate nekih pitanja u vezi Stjepana.

Imam. Kad ste ga posljednji put vidjeli?

Jučer popodne. Izišao sam kroz žicu na pivo s njim. Bili smo u kafiću u dućanu do sumraka, a onda sam se vratio.

Vi možete napustiti odjel?

Zapravo ne, ali ovdje je sve na prodaju, sve možete kupiti.

I izlazak noću? upitao je Rakitić.

Ne. Ne znam kako je na drugim odjelima, ali ovdje ne. To jest, moralo bi se to dobro podmazati.

Znači, teoretski, vi ste mogli izići u bilo koje doba i ubiti Starmana.

Da, mogao sam. A vama ostaje samo da skužite moje motive i prikupite dokaze. Ništa lakše.

Je li vas dopratio do rupe?

Ne. Sjeo je u auto i otišao.

Gdje mu je bio auto?

Ispred dućana.

Šta je vozio?

Crni seat.

Znadete li slučajno registraciju?

Ciglar se nasmijao.

Znam samo slova. ZG i na kraju dva U.

Mogao sam pretpostaviti, rekao je Rakitić i promijenio temu: Zašto ste inzistirali na tome da budemo nasamo?

Mano a mano, rekao je Ciglar. Zato što je to pošteno i fer.

Ne razumijem što radite ovdje, rekao je Rakitić.

Shvatit ćete to kad se malo bolje upoznamo.

Mislite da ćemo postati najbolji prijatelji?

Mislim da ovo nije posljednji put da se vidimo.

Šta je zadžepak? upitao je naglo Rakitić zagledavši se Ciglaru u oči.

Nije primijetio nikakav poseban izraz u njima.

Zadžepak? rekao je Ciglar. Nemam pojma. Otkud vam to?