Poglavnikov pudl | Edo Popović

14.

Vozeći se drugo jutro na posao Rakitić je prolazio pokraj izloga knjižare u Teslinoj. Volio je tu dužu i sporiju rutu kroz centar grada, sve do Palmotićeve ulice kojom se potom spuštao prema Kolodvoru i dalje Branimirovom do Heinzelove. Neki je mladić upravo otključavao vrata knjižare, Rakitić je pomislio kako je to zapravo odličan posao, sjediš tamo među knjigama, razgovaraš s ljudima, prodaš koju knjigu… Nema gužve, nema nervoznih kupaca, nema tipova s fantomkama i pištoljima koji upadaju svugdje gdje ima keša, a još nikad nije čuo da je netko opljačkao knjižaru.

A onda ga je streslo.

Sentimentalni ubojica! Ciglar je onda u razgovoru rekao da je on sentimentalni ubojica. Parkirao je auto na pločnik, uključio sva četiri žmigavca i nazvao Ančića.

Hej, di gori? javio se Ančić.

Čuj, koje je ono knjige Ciglar imao u ormariću?

Odlučio si se kulturno uzdizati, šta?

Ne baljezgaj, obrecnuo se Rakitić, o kojim knigama je riječ?

Čekaj malo da uzmem blokić. Gdje si?

U Teslinoj, brzo ću doći.

Evo, rekao je Ančić, Crvendać, Kvaka 22, Dnevnik sentimentalnog ubojice…

To! prekinuo ga je Rakitić. Tko je napisao knjigu?

Luis Sepulveda. Šta će ti to?

Ali Rakitić je već prekinuo vezu, zaključao auto i pošao prema knjižari.

Dobro jutro, pozdravio ga je mladić. Odavno nije neki kupac ovako uranio.

Luis Sepulveda, rekao je Rakitić. Dnevnik sentimentalnog ubojice.

To već dugo nemamo, rekao je mladić. Davno je objavljena, prije deset godina i više, možda petnaest.

Sigurni ste da je nemate?

Jesam.

A da pogledate u kompjutor?

Mogu, ali je nemamo. Evo, i kompjutor kaže da je nemamo, objavljena je dvijetisućite. Možda je nađete u knjižnici, ili u antikvarijatu, i jedno i drugo odmah je tu iza ugla.

Znam, svejedno hvala.

Izišavši na pločnik Rakitić je ugledao mladog uniformiranog policajca kako obilazi oko njegova auta. Prišao mu je.

Zdravo, kolega, pozdravio ga je i pokazao mu značku. Policajac na zadatku, nasmiješio se. Možeš li na sekundu pričuvati auto, da slučajno onima s paukom ne padne na pamet neka glupost?

Nema problema, kolega, rekao je policajac. A čudi me da pauk već nije stigao, stalno kruže ovuda, pravi lešinari.

U antikvarijatu je Rakitić imao više sreće. Djevojka mu se ispričavala što knjiga nije u najboljem izdanju, korice su izlomljene, rubovi iskrzani, ali zato je cijena svega dvadeset kuna.

Sve u redu, rekao je Rakitić, neću je poklanjati.

Inače, rekla je, imate sreće. Sepulveda se ne zadržava dugo u antikvarijatima, ovaj primjerak dobili smo jučer.

Hvala, stari, rekao je Rakitić policajcu koji ga je čekao naslonjen na haubu auta.

Nema na čemu, rekao je ovaj. Ti si ono bio u novinama jučer, zar ne?

A, jesam, priznao je Rakitić.

Novine pišu gluposti, rekao je policajac. Ništa od onoga što pročitam ne vjerujem, dodao je.

Ni u sportske rezultate?

To je drugo, rekao je policajac. Ali ovo što pišu o politici, odmahnuo je glavom.

Moraš se pripaziti, rekao je Rakitić. To nije dobro za karijeru.

Šta to?

Misliti svojom glavom.

Policajac se nasmijao.

Nije moja glava bog zna što. Hoćete li pronaći ubojicu?

Imamo ga, pokazao je Rakitić knjigu.

Sretno, rekao je policajac.

Misliš da se tu krije ključ? upitao je Ančić kad mu je Rakitić ispričao o čemu se radi.

Znat ćemo čim pročitam. Srećom samo pedesetak stranica, to ću uz kavu.

Priča govori o plaćenom ubojici koji u baru jednog madridskog hotela dobiva kovertu s fotografijama nekog muškarca, svoje sljedeće mete. Na jednoj fotografiji muškarac je snimljen ispred knjižare u Meksiku D. F. Istodobno, ubojica očekuje da mu se u Madridu pridruži njegova djevojka, francuska mačkica kako je zove, koja je bila na odmoru u Meksiku. Ubojičina meta, za kojeg se kasnije saznaje da se zove Victor Mújica, zapravo je narko diler koji želi uništiti SAD tonama jeftinog heroina koje krijumčari u zemlju, a prisustvovat će susretu nevladinih organizacija u Istanbulu, gdje bi trebao biti smaknut. Međutim, stvari se počinju komplicirati. Najprije se plaćenom ubojici javlja djevojka i kaže mu da neće doći u Madrid jer se zaljubila, ali da će se svakako vidjeti kasnije, jer ga ne želi napustiti bez objašnjenja. No, ubojici ni posao ne ide kako treba. Nakon brojnih peripetija, ubojica pronalazi Mújicu u njegovom stanu u Meksiku D. F., u čijem krevetu zatječe i svoju djevojku. Ubija ih oboje. Djevojku ubija iz ljubomore, nije joj mogao oprostiti prevaru, a Mújica je bio samo posao. U taksiju kojim se kasnije vozi kroz grad čuje se ranchera, tradicionalna meksička pjesma, kojom priča završava.

… Ostati je htjela
vidjevši me tužna,
al’ tako je moralo biti;
ove noći
svoju ću ljubav izgubiti…

Ima smisla, rekao je Ančić kad mu je Rakitić prepričao sadržaj. Uostalom, i Kipke je, čini mi se, to naveo kao motiv. Mislim, ljubomoru.

Evo kako ćemo, rekao je Rakitić. Tražit ćemo sudski nalog da snimimo Ciglara. Ozvučit ćemo sobu za dežurstva, danas ću tamo razgovarati s njim.

Misliš da će priznati?

Ne mislim ništa, osjećam. Kao što cijelo vrijeme osjećam da se on poigrava sa mnom. Čini mi se da nije slučajno onda spomenuo da je sentimentalni ubojica.

Hoćeš reći da te je navodio.

Da. Ne bi bio prvi ubojica koji želi biti uhvaćen. Praksa je puna takvih slučajeva. Sad imamo luđaka, koji zapravo nije luđak, već sasvim razborit čovjek, koji ubijajući prijatelja prekida posljednju vezu sa svijetom koji mu se ne sviđa, i pritom mu je svejedno hoće li utočište potražiti u ludnici ili u zatvoru.

Vjeruješ da je tek tako odbacio sve što je imao, a nije imao malo, i sklonio se u ludnicu?, upitao je Ančić.

Misliš na lovu i te stvari? Da je lova izvor sreće, svi bi bogataši bili sretni i bezbrižni. A nisu.

Kako znaš da nisu?

Tako, fino. Evo, Ciglar nije bio sretan. Ni naši tajkuni nisu sretni. Da su sretni, ne bi se zajebavali gomilanjem love na hrpu. Bili bi naprosto sretni, kao ti i ja.

Mi smo sretni? podigao je obrve Ančić.

Naravno, rekao je Rakitić. Ima li veće sreće nego sjediti u pečenjarnici s kompanjonom, jesti ćevape i piti pivo? Nema.

Blago tebi, odmahnuo je glavom Ančić.