Poglavnikov pudl | Edo Popović

10.

Rakitiću je trebalo neko vrijeme da u ženi koja mu je, skanjujući se, prišla u predvorju središnje policijske postaje u Heinzelovoj, prepozna Starmanovu majku. Upravo je bio završio razgovor s načelnikom koji mu je nabio na nos što još nisu pronašli nikakav ozbiljan trag, niti imaju išta čvrsto u slučaju koji je, prema njegovom mišljenju, jednostavan i jasan, a koliko on, načelnik, vidi, sve upućuje na politički motivirano ubojstvo, i počinitelja treba tražiti među lijevima. Vratio se u ured potiskujući bijes, kad su ga nazvali s porte i rekli mu da ga traži neka žena, nije se željela predstaviti.

Gospođo Starman, rekao je Rakitić, kojim dobrom?

Nema mnogo dobra ovih dana, rekla je. Nisam znala gdje da vas potražim, a onda me je jedan policajac uputio ovamo.

Oprostite, rekao je Rakitić, trebao sam vam onda ostaviti posjetnicu.

Žena kao da ga nije čula.

Znate, htjela bih vam nešto reći.

Hoćemo li na kavu, predložio je Rakitić, ima u susjedstvu miran kafić.

Ne bih, hvala, kavu sam popila jutros.

Pošli su niz ulicu pokraj ograde skladišta kućanskih aparata, pokraj poslovne zgrade trgovca elektronikom, pokraj betonskog zida išaranog grafitima iza kojeg se nalazilo zapušteno dvorište i prizemnica crvenog krova, pa zgrada Hitne pomoći, onda opet pročelja prizemnica i polugola stabla drvoreda, FRIZERSKI SALON ZA ŽENE I MUŠKARCE, PEKARNICA, ROŠTILJNICA… Rakitić je šutio čekajući da žena progovori, a ona je hodala stišćući ozeblim prstima krajeve kaputa. Noćas je preko Alpa stiglo zahlađenje, puhao je ledeni vjetar, iz niskog, sivog neba prskale su sitne pahulje i nošene vjetrom zabadale im se u lice, ulica se gušila u sporom prometu, mirisalo je na sagorjeli benzin, povremeno bi neka automobilska sirena dobila živčani slom.

Znate, ja nisam prava Hrvatica, rekla je napokon žena.

Molim? rekao je Rakitić.

I ona je zastala ispred prizemnice na uglu s plavim prozorskim okvirima i pogledala ga u oči.

Moja majka je Srpkinja, rekla je.

Ne razumijem, rekao je Rakitić, zašto mislite da bi me to trebalo zanimati.

A ona je nastavila kao da ga nije čula.

Prije tri mjeseca umrla mi je majka, rekla je. Posljednjih dana bila sam stalno uz nju, umrla je kod kuće, a i Stjepan je često navraćao, volio je baku, jako. I tako nam je jednom kazala da ona nije prava kćer svojih roditelja, stare zagrebačke obitelji iz Gračana, već da su je oni posvojili u prošlom ratu, a da su njezine prave roditelje ustaše odvele u logor gdje su, kako je kasnije saznala, i ubijeni.

Mirko i Vida Bilić, rekao je Rakitić.

Pogledala ga je iznenađeno.

Da, kako znate?

Imena su zapisana u kompjutoru vašeg sina.

Moja majka imala je tada sreću, ako se to može nazvati srećom, što su je odvojili od roditelja i odveli je zajedno s drugom srpskom djecom u sirotište u Zagreb, inače bi bila ubijena u logoru zajedno s roditeljima. Njezini novi roditelji nisu to zatajili od nje, rekli su joj to kad je postala punoljetna, ali je ona to tajila od mene i moje braće, imam dva brata, oba su u Njemačkoj, eto sve do svojih posljednjih dana. Mene je to, naravno, iznenadilo, ali nije mi to bilo važno, niti mi je danas važno, znate, to što je majka ispričala kao da sam vidjela na televiziji, ali Stjepana je to jako pogodilo, kao da se nešto slomilo u njemu.

Rakitić je pomislio kako bi bilo ravno čudu da takav čovjek zdravo za gotovo primi vijest da mu je krv onečišćena tuđom, srpskom krvi, i bio bi se gotovo zlurado nacerio da nije vidio kako tuga treperi na licu te žene.

Znam što mislite o mom sinu, rekla je, i ne zamjeram vam. Ali, on se počeo mijenjati nakon što je to saznao, osjećala sam da je počeo postajati drukčiji, ali sad to više nije važno. Sve ovo govorim vam jer vam možda može pomoći da otkrijete onoga tko ga je ubio.

Budite sigurni da ćemo pronaći ubojicu, rekao je Rakitić neuvjerljivo, tek toliko da nešto kaže.

A ona mu je rekla zbogom, okrenula se i pošla prema tramvajskoj stanici na Vukovarskoj ulici.

U ovom slučaju još samo fale Eskim i komunist iz Opusa Dei, rekao je Ančić kad je čuo novosti.

Polako, na komunista iz Opusa Dei ćemo sigurno naletjeti, rekao je Rakitić. Grad je pun crvenih konvertita i crkvenih doušnika.

Vjeruješ li u ono što se priča? upitao je Ančić.

Šta to?

Pa to da popovi zapravo vladaju Hrvatskom.

Vjeruješ li ti u to? upitao je Rakitić.

Vjerujem da Hrvatskom vlada svatko tko ima mnogo love, rekao je Ančić, a popovi je, fala dragome Bogu, imaju na pretek.

Eto vidiš, rekao je Rakitić. Šta misliš da stisnemo Kvrga?

Misliš da je saznao da Starman nije arijevac pa ga je koknuo?, upitao je Ančić.

Šta ja znam, rekao je Rakitić.

Ne vjerujem, rekao je Ančić. Tip je obični šupak. Ne vidim ga kao ubojicu koji riskira vlastito dupe.

A netko od onih dečkića tamo? rekao je Rakitić. Znaš, to je sve puno gluposti i adrenalina, možda im je rekao o svom porijeklu… Njegova djevojka je spomenula da se počeo udaljavati od ekipice, nešto slično rekla je i njegova majka. Možda je Babić na pravom tragu, znaš, nije nemoguće da je to što je čuo Starmana okrenulo naglavačke, da im je to rekao i poslao ih u kurac, pa su se posvađali, potukli…

To već ima smisla, rekao je Ančić. Tu se uklapa i ona poruka na njemu. Možemo ih opet posjetiti, sigurno će se razveseliti.

Idem najprije do Ciglara, pokupit ću te u povratku.