Poglavnikov pudl | Edo Popović

4.

Kad Rakitić ostane sam, kad završi radni dan i iziđe iz centrale, on prestane misliti na posao, počnu ga moriti sasvim druge misli i brige nego dok je u službi, a dok je u službi u njegovim mislima nema mjesta za privatno. Tako si je on posložio stvari, i tako je i sad. Vozeći se u kasno poslijepodne kući, razmišlja o tome je li misliti o roditeljima onog nesretnika stvar službe ili privatnih trenutaka.

Starmanovi roditelji stanuju u prizemnici u jednoj od onih uskih uličica na Ferenščici, nekad radničkom kvartu na koji su posljednjih godina bacili oko mešetari zemljištem i onaj soj gramzivaca željnih brze zarade poznat kao developeri, u kući s malenim dvorištem natkrivenim brajdom, s pospanim mačkom na klupici ispod prozora. Kuća je odavno na popisu za rušenje, u urbanističkim planovima ondje su ucrtane poslovne zgrade i neboderi, u susjedstvu su već izrasle višekatnice, u privremenoj sadašnjosti ondje se obiteljske kuće oronulih pročelja sudaraju sa staklenim pročeljima nebodera u kojima se ogleda nebo, a vrtne gredice i voćnjaci gledaju se oči u oči s pokošenim travnatim tepisima i popločenim stazama.

Nisu bili previše iznenađeni što im policajac dolazi na vrata. Pozvali su ga u kuhinju popođenu linoleumom, mirisalo je na vlagu, naftalin i sapun. Pedesetih godina oboje. Žena je pristavljala vodu za kavu, muškarac je motao duhan. Duhan je kupljen kod švercera, nagađao je Rakitić, a i kava je vjerojatno istog porijekla. Perković se neće obogatiti na ovakvim ljudima, mislio je gledajući muškarca kako pripaljuje cigaretu i odbija sivkastomodre dimove. Negdje je pročitao da su u stara vremena u Kini trgovci bili prezreno zanimanje, talog društva, samo dno, niže od kurvi i prosjaka, a vidi danas Perkovića – trgovac, na samom vrhu, a iznad njega samo beskrajne poslovne mogućnosti.

Najprije nisu shvatili što govori kad im je rekao da je njihov sin ubijen, njegove riječi doprle su im do ušiju, ali ne i do srca, a kad su trenutak poslije zahvatile i srce, žena je počela bezglasno plakati, a muškarac se zagledao kroz prozor.

Znao sam da neće dobro završiti kad se spetljao s tim ološem, rekao je okrenuvši napokon glavu i pogledavši Rakitića u oči. Mi smo obični ljudi, radnici, nismo poput njih, mahnuo je neodređeno rukom, dovoljno nam je ovo što imamo, možemo i s tim biti sretni. Ona radi u bolnici, čistačica, ja sam radio na benzinskoj pumpi, sve dok proljetos nisam dobio otkaz kao prekobrojni, otad se snalazim. Nađe se uvijek posla za ljude koji hoće raditi i ne biraju poslove. Ali Stjepan, on je želio biti više nego što jest, mnogo više, nije bio sretan s onim što ima, vjerovao je da zaslužuje više… Dajte, popijte kavu.

Pogledao bih njegovu sobu, rekao je Rakitić.

Muškarac je ustao i krenuo prema hodniku.

Dođite, rekao je i pokazao mu vrata na kraju hodnika. Slobodno uđite.

Soba je mala, s prozorom koji gleda na stražnje dvorište s vrtom i voćnjakom i na zid susjedne kuće. Krevet, ormar, stolić, komodica s radio i cede plejerom, zidovi obojeni u bijelo, posve goli, soba kao da nitko ne boravi u njoj, nikakvih tragova kakve ostavljaju živa bića u mjestima gdje borave, odjeće na naslonu stolca, knjiga na podu pokraj kreveta, cedea rasutih oko plejera. Knjigama ni traga, desetak cedea uredno je poredano na poličici iznad plejera. Metallica, Azra, Majke i još neki bendovi za koje Rakitić nije čuo, ali ne i primadona hrvatskih ekstremnih desničara Thompson. Valjda mu je na kompjutorskoj plejlisti, pomisli Rakitić.

Sigurno se čudite se što nema onih slika na zidu, rekao je muškarac kad se Rakitić vratio u kuhinju, Hitlera, Pavelića, kukastih križeva…

Rakitić je kimnuo.

Rekao sam mu da pod mojim krovom to neće držati, rekao je muškarac. Mi nismo takvi.

Je li imao kompjuter, upitao je Rakitić.

Odnio ga je prošli tjedan, rekao je muškarac. Otad nije dolazio kući.

Od srijede, rekla je žena.

Kao da nitko nikad nije boravio u sobi, rekao je Rakitić.

Stjepan je uredan, rekla je žena. On je uredno dijete.

Sve je rjeđe spavao kod kuće, rekao je muškarac.

Gdje je boravio? upitao je Rakitić.

Muškarac je slegnuo ramenima.

Nismo ga pitali, rekao je, a on nije govorio.

Imao je djevojku, rekla je žena, a muškarac ju je iznenađeno pogledao.

Nisi mi to rekla, rekao je.

Nisi pitao, rekla je.

Znate li gdje ona stanuje? upitao je Rakitić.

Žena je odmahnula glavom.

Zove se Slavica, rekla je.

Slavica i kako još? upitao je Rakitić.

Ne znam, rekla je žena. Rekao mi je da studira ekonomiju.

Vozeći se kasnije Slavonskom avenijom prema zapadu, ususret užarenom predvečernjem nebu, Rakitić se pitao je li između Starmana i njegovih roditelja ostalo išta nerazriješeno, je li neka svađa ostala visjeti u zraku, neki nesporazum, neizrečena isprika za neku staru uvredu, bilo što što muči one koji ostanu živjeti. Na petlji je skrenuo u Držićevu aveniju i povezao se prema jugu, ka Utrinama gdje stanuju njegovi roditelji. Nije ih vidio od očeva rođendana u kolovozu, telefonski razgovori služe samo za razmjenu informacija, vrijeme je da ih upita kako su.