Poglavnikov pudl | Edo Popović

5.

Ah, kako sam? rekao je Rakitićev otac. Dobro sam. Bilo bi isto i da kažem da sam loše. Ti i dalje ne bi znao kako mi je, a ovako zvuči bolje, zar ne?

Ne znam šta mu je, rekla je majka, ali danas je cijeli dan ovakav.

A kakav sam to, upitao je svadljivo otac.

Mutan, rekla je. Svadljiv.

Sjedili su za kuhinjskim stolom, u blagom večernjem svjetlu. S prozora se pružao pogled prema zapadu, na crne orise Samoborskog gorja i Medvednice u rumenilu sunčeva zalaska.

Zapravo ne bih kavu, rekao je Rakitić majci, ali bi mi fino sjelo pivo.

Pretpostavljam da za policiju ne važi ona odredba o nula posto alkohola u krvi, rekao je otac.

Ne važi, rekao je Rakitić. I nije više nula posto, već nul pet posto.

Mogao si birati fakultet s onakvim ocjenama, rekao je otac, mogao si biti…

Učitelj kao i ti? upitao je Rakitić. Pa da skapam od gladi.

Otac je odmahnuo rukom.

Mogao si biti što si htio, rekao je. A ti si odabrao da budeš drot.

Nemoj opet počinjati, rekla je majka.

Pa htio sam biti drot, rekao je Rakitić.

Šta bi ti falilo da si odvjetnik? upitao je otac.

Ovako sam uvijek na pravoj strani, nasmijao se Rakitić. Opusti se, stari, hoćemo li podijeliti pivo?

Ako sad popijem čašu piva, rekao je otac, cijelu noć ću se dizati na pišanje. Kad si mlad, nastavio je, muvaš se od šanka do šanka, a u mojim godinama trčiš od vecea do vecea. Posrana starost.

Kakva starost, rekao je Rakitić, još nisi u penziji.

Zato što stalno podižu dobnu granicu, rekao je otac. Prije ću umrijeti nego dočekati penziju.

Kako je tebi na poslu? upitao je Rakitić majku.

Kao i obično, rekla je. Bolesnika je sve više, a sestara sve manje. Štede na nama. Ali, ne žalim se, izdržat ću do penzije.

Koliko još?

Sedam godina, rekla je. Ti si dobro?

Jesam, rekao je Rakitić.

Još uvijek si s Vesnom?

Jesam, odgovorio je Rakitić.

Kad ćete se ženiti?

Kad odu u penziju, rekao je otac. Danas svi ganjaju karijeru. Da se ožene i da Vesna ostane trudna, dobila bi otkaz na fakultetu.

To nije daleko od istine, rekao je Rakitić. Ali zato bih ja bez problema dobio porodiljski.

Svijet je otišao do đavola, rekao je otac.

Jesi li gladan? upitala je majka.

Nisam, rekao je Rakitić. I moram poći, došao sam samo vidjeti vas.

Lijepo od tebe što si navratio, rekla je majka. Kad ćeš opet doći?

Doći ću, rekao je Rakitić.

Malo kasnije Rakitić je hodao kroz žamor Cvjetnog trga. Zuji kao u gnijezdu stršljena. Svatko želi pokazati svoju njušku upravo ovdje, u samom centru grada, kao da je grad samo ovih nekoliko uličica između Jelačić placa i Trga maršala Tita. Ako ne pokažeš svoju facu ovdje i na Facebooku, to je kao da ne postojiš, misli Rakitić, kao da te nema. Nije mu bilo ugodno to laktarenje kroz tjesnac između zgrada i terasa ugostiteljskih lokala na što se svela pješačka zona. Osjećao se kao da ga spora lavina vuče prema ponoru, a on tu ne može ništa učiniti da se spasi. Koji put se morao suzdržavati, zahvaćen sporom maticom ljudskih tijela, da ne zaviče i ne počne mlatarati rukama poput utopljenika. A Vesna je iz nekog razloga voljela uvečer sjediti upravo na terasi kina Europa. Zašto nisam išao Teslinom i Masarykovom ulicom, nervirao se, manja je gužva.

Vesna je sjedila za stolom uza stakleni zid predvorja nekadašnjeg kina, u jednom od onih neudobnih stolaca u kakvima sjede filmski redatelji. Rakitiću su ti stolci bili mrski, neudobni, neprestano se meškoljio u njima, nikako nije mogao pronaći položaj u kojem bi se osjećao opušteno.

Poljubio je Vesnu, sjeo nasuprot njoj i ogledao se uokolo.

Ima li sumnjivaca? upitala je.

Pivo, rekao je konobaru. Sumnjivaca? Svi su sumnjivi dok se ne dokaže suprotno.

To je neka nova premisa.

Bio sam danas kod svojih, promijenio je temu.

Što kažu?

Ništa. Pitaju kad ćemo se oženiti.

Vesna se nasmijala.

To se i ja ponekad zapitam, rekla je. Šta si im rekao?

Da me još nisi zaprosila.

Ja tebe zaprosila?

Da. Ti si emancipirana žena, nisi li?

Kako ću te zaprositi kad još uvijek ne znam skoro ništa o tebi.

Znaš sve što je važno.

Ne znam ništa o tvom poslu.

Rakitić se smrknuo.

Još uvijek ne mogu shvatiti zašto ne pričaš o svojem poslu, rekla je Vesna. Nije valjda da me štitiš od groznih detalja. Pa nisam baš od porculana. Nakon toliko nasilja oko nas, na televiziji i u novinama, misliš li da nas išta više može šokirati?

Ne štitim tebe, već sebe, rekao je Rakitić.

Ne bi ti bilo lakše da to podijeliš sa mnom?

Ne bi. Mnogo je bolje kad o tome ne pričam.

Voljela bih da sam poput tebe, rekla je.

A to znači?

Da sam dvije u jednoj. Jedna za posao, jedna za po doma.

Slegnuo je ramenima.

Kako možeš tako…?

Mogu, prekinuo ju je. Zar bih trebao dvadeset i četiri sata dnevno biti među leševima, baviti se njima na poslu, pričati o njima u slobodno vrijeme, sanjati o njima. Ovo je jedini način da ih držim podalje od sebe kad odem s posla, da ostanem normalan, kužiš.

Nije razumjela.

A šta ima novo u tvom fahu? upitao ju je. Štrika li se nova verzija povijesti, ili staroj još uvijek nije istekao rok trajanja?

Vesna je docentica na katedri za povijest srednjeg vijeka, Rakitić je upoznat s raznim detaljima vezanim uz različita tumačenja jedne te iste činjenice. To jest, Vesna mu često znade uzrujano pričati o kolegama koji se ponašaju ne kao znanstvenici, već kao navijači, pa su im radovi sličniji stadionskim himnama nego znanstvenim tekstovima. Njega to slabo zanima, misli čemu tolika dreka oko nečeg što je prošlo i ne može se više promijeniti, i vrlo važno što tko misli o tome, bilo je onako kako je bilo, i točka, a što se različitih mišljenja o tome tiče, tu se Rakitić drži one Prljavog Harryja: Mišljenje je ko šupak, svatko ga ima.

Vesna je uvrijeđeno frknula i otpila gutljaj piva.

Kasnije te večeri, ležeći pokraj njega u krevetu, gledala ga je kako spava. Spava na leđima, ruku uz tijelo, lica potpuno mirna. Zaspi čim zatvori oči, kao da ima neki unutarnji prekidač kojim se ugasi, mislila je, ne bez zavisti. Svejedno kakav dan imao iza sebe, on samo sklopi oči i zaspi. Druga je godina otkako je doselio u njezin stan u Nazorovoj ulici, u jednoj od onih starih zgrada oronulih pročelja, i kako dijele krevet, a još uvijek joj se čini dalekim. Nije zamišljala da će živjeti s policajcem, zapravo nikad nije imala neku određenu predodžbu svojeg budućeg dečka, kako izgleda, čime se bavi, koliko je bogat, no pretpostavljala je da će to biti netko tko ima slične interese i sličan opći ukus, najvjerojatnije netko iz struke, netko s diplomom iz društvenih znanosti tko sluša sličnu glazbu, gleda slične filmove i čita slične knjige. A onda joj je mješač karata dodijelio policijskog inspektora. Upoznali su se prije tri godine na parkiralištu kod crkve u Šestinama, vraćala se bila s hodanja Medvednicom, izlazila je natraške autom i udarila u prednji kraj njegova automobila koji je upravo ulazio u parkiralište. Šteta nije bila velika, no ona je predložila da pozovu policiju. Ja sam policija, odgovorio je. Te večeri otišli su zajedno u kino, prijedlog je bio njegov, a ona je prihvatila, više iz znatiželje nego zbog toga što joj se svidio. Zanimalo ju je kako izgleda policajac izbliza, kako je to piti kavu i ići u kino s policajcem. Film je bio odličan, Tarantinov Django, a ni policajac nije bio za odbaciti, godinu poslije uselio se k njoj, a sad ga, evo, gleda kako spava duboko dišući, i hvata sebe kako razmišlja o udaji. Nije da je Vesna neka udavača, niti joj je životni san i cilj udati se i rađati djecu, više je razmišljala o tome kao o jednoj od brojnih mogućnosti.

Sve njezine prijateljice već su udane i imaju djecu, njihovi susreti pretvorili su se u mimohod kolica, u modnu reviju, i Vesna se u takvim situacijama osjeća sve nelagodnije, kao da je šugava, kao da jedina od sviju njih nema mobitel. A ako se susretima pridruže i muške polovice, stvar postane još neugodnija. Branko uglavnom šuti i gleda uokolo i kima glavom, sve dok mu ne zazvoni mobitel, i on odlazi pravdajući se hitnim slučajem, dužnost zove, kaže on, i Vesna bi se mogla okladiti da je u pitanju dogovor, da on svaki put obavijesti partnera da ga izvuče iz neugodne sittuacije u koju je dospio protiv svoje volje.

Gleda ga kako spava i misli o tome koliko je još pristojno čekati da je zaprosi, ili da ona zaprosi njega, i gaseći noćnu svjetiljku i tražeći najudobniji položaj zapita se koliko je još vremena ostalo do onog trenutka kad se neudata žena pretvara u usidjelicu. Taj trenutak, misli ona osluškujući Brankovo disanje, ne bih željela dočekati.