Poglavnikov pudl | Edo Popović

7.

Slavica Jurić stanovala je u staroj zgradi u ulici Izidora Kršnjavoga. Ulazna vrata zgrade bila su otključana. Uspeli su se sivim stubištem i pozvonili na vratima stana na prvom katu ispred kojih je bio vezan bicikl. Malo poslije iznutra su se začuli koraci. Osjetili su oko u špijunki.

Tko je?

Policija, rekao je Rakitić.

Neko vrijeme na drugoj strani vladao je muk, a onda se čulo otključavanje i vrata su se odškrinula.

Što želite? upitalo ih je lijepo i neljubazno lice djevojke koje su poznavali s Facebooka.

Rakitić joj je pokazao značku.

Mislim da je bolje da vam to kažemo unutra.

Nakon kratkog oklijevanja djevojka ih je pustila u stan.

Ne, ne, ne, grcala je odmahujući glavom, zureći u pod.

Rakitić i Ančić sjedili su na dvosjedu, nijemi, čekajući da se djevojka smiri. Ispod oka pogledavali su prostoriju u kojoj su sjedili. Iskrzani perzijski ćilim na podu, ormar i komoda od masivnog drveta, izlizani dvosjed i fotelja, stara glazbena linija i zvučnici, sve je svjedočilo o tome da ovdje živi vrsta u izumiranju, srednji građanski sloj.

Znala sam da se nešto ružno dogodilo, rekla je djevojka kad se sabrala. Pomislila sam da je kod roditelja, da se nešto desilo njima, ali zašto se nije javljao na mobitel…

Rakitić i Ančić se pogledaše. Mobitel! moglo im se pročitati na licima. Kako smo mogli ne primijetiti da kod njega nije pronađen mobitel, danas svi imaju mobitel, svi i svatko.

Nisam dobro spavala, rekla je, svako malo sam se budila i nazivala ga. Nisam znala gdje da ga potražim.

Koji je broj mobitela? upitao je Ančić.

Rekla je i on ga je zapisao u notes.

Nije vam palo na pamet da nazovete njegove roditelje, upitao je Rakitić.

Ne znam njihov broj, rekla je, Stjepan nije pričao mnogo o njima.

Nemate zajedničke prijatelje?

Odmahnula je glavom.

Ne. A nisam upoznala nijednog Stjepanova, on to nije želio.

Je li vam rekao kamo ide?

Kimnula je.

Rekao je da ide posjetiti prijatelja u bolnicu.

Znadete li o kojem prijatelju i kakvoj bolnici se radi?

Opet je kimnula.

Često ga je posjećivao, rekla je, nekoliko puta mjesečno.

Je li otišao gore autom?

Da.

Crni seat?

Da.

Jeste li primijetili nešto neobično na njemu u posljednje vrijeme? Da ga nešto muči, da ima nekih problema?

Tek smo četiri mjeseca zajedno, rekla je. Nije mi pričao da ima neke probleme, osim… Osim što je želio napustiti tu stranku, znate da je bio u toj stranci? pogledala je Rakitića.

Rakitić je kimnuo.

No to nije bio problem, rekla je i blijedo se nasmiješila, baš suprotno, veselio se što će otići otamo. Počeo je tražiti posao…

Živio je ovdje s vama?

Odnedavno je češće spavao kod nas, rekla je. Znate, živim s roditeljima.

Je li njegov laptop možda ovdje?

Kimnula je.

Rado bismo ga ponijeli da ga pregledamo, rekao je Ančić.

A ako se još nečeg sjetite što bi nam moglo pomoći, rekao je Rakitić na rastanku pružajući joj posjetnicu, samo nazovite.

Nos ti je bez veze, rekao je Rakitić Ančiću.

Brzinom ledenjaka vukli su se trotračnim zelenim valom prema istoku.

U ovom usranom gradu uvijek je gužva na cesti, žestio se Rakitić, krkljanac kakav je u normalnim gradovima samo u satima kad ljudi odlaze na posao i kad se vraćaju s posla, a ovdje je uvijek krkljanac, a nitko ne radi.

Pa zato se svi i vucaraju okolo, rekao je Ančić, jer ne rade. Šta je tu čudno?

Dobro, rekao je Rakitić, ali zašto su svi u autima?

Čuj zašto, rekao je Ančić. A zašto mačak liže jajca? Zato što može.

Stvar je živnula čim su se dokopali Branimirove ulice. Malo poslije parkirali su u Ulici Križnog puta u Gornjoj Dubravi, gdje su se u suterenu jedne obiteljske kuće nalazile prostorije Hrvatske prečiste stranke prava.

Kako predvidljivo, rekao je Rakitić.

Šta je predvidljivo?

Pa ime ulice i ime stranke, pokazao je na tablu na kojoj se u crnom okviru kočio grb Nezavisne države Hrvatske i natpis HPSP – Glavni stan. A gle ovo, pokazao je na crni seat parkiran nekoliko metara dalje. Na tablici su stajala dva slova u.

Opa, rekao je Ančić.

Vrata im je otvorio visok, mišićav, kratko ošišan mladić, ne stariji od 20 godina.

Da? rekao je zagledavši se Rakitiću u oči kao da traži tučnjavu.

Je li Kvrg tu? upitao je Rakitić pokazavši iskaznicu.

Tko?

Kvrg, ponovio je Rakitić.

Hoćeš reći gospodin predsjednik Milijan Kvrg?

Kvrg, ponovio je Rakitić.

Jesi li najavljen? upitao je mladić.

Kvrg jedva čeka da nas vidi, rekao je Rakitić.

Mladić je zatvorio vrata, a malo poslije otvorio ih je Milijan Kvrg, sredovječan muškarac, ne viši od metar pedeset, poprilična trbuha ovješena preko remena, obješenih obraza i tankih brčića u stilu Clarka Gablea iz filma Zameo ih vjetar.

Što želite? upitao je.

Razgovarati, rekao je Rakitić. Ja sam inspektor Rakitić, pokazao je iskaznicu, a ovo je moj kolega inspektor Ančić.

Kvrg ih je proveo kroz hodnik u veliku prostoriju u kojoj se nalazilo nekoliko mladića zabavljenih nečim na monitoru kompjutora. Iz nje su ušli u manju prostoriju s masivnim radnim stolom, ormarima za spise preko jednog zida, kaučom i tabureima oko niskog stola u kutu. Zid iza radnog stola bio je ukrašen hrvatskim grbovima i zastavama različitih provenijencija i stilova, te posterima hrvatskih vojnika kroz povijest, od plaćenika u Tridesetogodišnjem ratu do domobrana i ustaša, bez partizana, naravno. Kvrg je, pokazavši im da sjednu na tabure, utonuo u kauč. Rakitić je imao dojam da Kvrg nogama ne dotiče pod.

Šta mogu učiniti za vas? upitao je Kvrg ovlaživši jezikom gornju usnu.

Predsjednik vaše stranačke mladeži Stjepan Starman ubijen je preksinoć, rekao je Rakitić.

Znam, rekao je Kvrg. Ubijen je kod ludnice.

Rakitić i Ančić nisu mogli skriti iznenađenje.

Odakle vam to, njegov identitet još nismo otkrili medijima.

Imam svoje izvore u policiji, rekao je Kvrg.

I šta kažu ti izvori? upitao je Rakitić. Tko ga je maknuo, netko iz stranke, ili politički rivali koji su tim ubojstvom htjeli spriječiti senzacionalni rast HPSP-a? Koliko bi vam ono glasača dalo glas, 0.005 posto ili čak 0.01 posto?

Ne morate biti cinični, rekao je Kvrg, ankete nisu nikakvo mjerilo. Uostalom, naše vrijeme još nije došlo, Hrvatska nije spremna za ljude poput nas.

Kad ste posljednji put vidjeli Starmana? pitao je Ančić.

Prekjučer, rekao je Kvrg. Bio je ovdje kao i obično, dogovarali smo susret s kolegama i prijateljima iz Mađarske.

Nije valjda s onima koji bi odgrizli Hrvatsku do Zadra, rekao je Rakitić. Pa više bi nam teritorija ostavili četnici, nego ti vaši mađarski prijatelji.

To je samo politički folklor, rekao je Kvrg. Današnje su granice nepovredive.

Je li i ovo politički folklor? upitao je Rakitić mahnuvši prema karti Velike Hrvatske na zidu.

Pretpostavljam da niste došli razgovarati sa mnom o politici, rekao je hladno Kvrg.

Starman vam nije kazao da napušta stranku, rekao je Rakitić.

Otkud vam to?

Imamo svoje izvore u stranci, rekao je Rakitić.

To je smiješno, rekao je Kvrg. Stjepan je bio lojalan stranci, predsjednik mladeži…

Gdje je automobil koji je vozio? prekinuo ga je Rakitić.

Kvrg je pocrvenio.

Kako se crni seat kojim se Starman odvezao do bolnice odjednom našao ovdje? Autopilot?

To sam glupo napravio, rekao je Kvrg, znao sam to odmah.

Šta to? Ubili ga?

Kad su mi jučer javili da je Stjepan ubijen, nastavio je Kvrg, uplašio sam se da će netko ukrasti auto, pa sam otišao po nj. Imam rezervne ključeve, rekao je kao odgovor na zapanjene poglede Rakitića i Ančića. Znate, nastavio je, Stjepanu nisam mogao pomoći, auto pripada stranci, a mi ne plivamo u novcu…

Naš izvor kaže, rekao je Rakitić, da je Starman one večeri sjeo u auto koji je bio parkiran ispred supermarketa kod bolnice i odvezao se.

Kvrg je odmahnuo glavom.

Ja sam auto našao na parkingu ispred dućana, rekao je. Vjerujte mi, zašto bih lagao? A vaš izvor vjerojatno je Ciglar, njemu se ne može vjerovati.

Zašto mu se ne može vjerovati?

Jer je potpuno lud, rekao je Kvrg.

Samo trenutak, rekao je Ančić, izvadio mobitel iz džepa i nazvao Starmanov broj.

Negdje na stolu odjeknula je zvonjava. Kvrg nije ni trepnuo.

Nećete se javiti? upitao je podrugljivo Ančić.

Poslije ću, rekao je Kvrg.

Zovem vas, rekao je Ančić, javite se.

Kvrg je gledao u pod.

Odakle vam Starmanov mobitel? upitao je Ančić.

Kvrgu je opet jurnula krv u lice.

Bio je u autu, odgovorio je. Stvari nisu kako izgledaju, slabašno se osmjehnuo. Rekao sam već da ne plivamo u novcu.

Digao se, otišao do stola, uzeo mobitel i pružio ga Ančiću.

Pretpostavljam da će vam trebati.

I vi ste jučer odvezli auto policiji pred nosom, rekao je Rakitić, i uzeli mobitel ubijenog. Znate li da vas možemo optužiti za ometanje istrage?

Žao mi je, rekao je Kvrg, nisam o tome razmišljao.

I Starman vam nije rekao da odlazi iz stranke? upitao je Ančić.

Ne, ne znam zašto bi želio otići, bilo mu je dobro ovdje.

Tko bi mogao imati razlog da ga ubije, je li bio u sukobu s nekim?

Ovdje nije, dečki su ga voljeli, svi smo ga voljeli, odgovorio je Kvrg. Ali crveni ga nisu voljeli.

Crveni?

Da, rekao je Kvrg, srbokomunisti i svi njihovi pomagači.

Zašto mislite da je njima smetao?

Zato što smo ih javno raskrinkavali, upozoravali na to da upropaštavaju Hrvatsku i hrvatski narod. Nas ne zanimaju fotelje i vlast, znate, želimo samo spasiti hrvatski narod od lopova i srbokomunista.

Okej, okej, rekao je Rakitić ustajući. Ne dirajte ništa u autu, doći će kolege i detaljno ga pregledati.

U autu nema Stjepanovih stvari, ako to tražite, rekao je Kvrg.

Gdje su?

Nije ih ni bilo. Stjepan nije gomilao nepotrebne stvari, pa ni u autu.

Svejedno, ne dirajte ništa i budite tu, kolege će brzo doći.

I to je Hrvatina? živcirao se Rakitić u automobilu. Ružan je, deformiran izvana i iznutra, da nije politike, bio bi cirkuska atrakcija zajedno s bradatom ženom i drugim patuljcima, pa jebem ti, tko se sve danas ne bavi politikom.

Korektnost ti nije jača strana, rekao je Ančić.

Jebeš korektnost, to je za ambiciozne. S druge strane, ti dečkići koje sam vidio unutra, sve zgodno, nabildano, mlado meso… Meni sve to vuče na homo furku, šta veliš?

Velim da mi se čini da tip nije ubio Starmana, rekao je Ančić.

Nije baš da je potresen smrću stranačkog druga, rekao je Rakitić, ali također ne mislim da je ubojica. Tko li mu je samo javio da je Starman ubijen?

Netko od naših uniformi, rekao je Ančić, tko drugi?

Toliko o snazi policijske prisege i odanosti Republici Hrvatskoj, rekao je Rakitić.