Poglavnikov pudl | Edo Popović

8.

Cijelo to jutro Ančić je njuškao po Starmanovu laptopu. Ulazi u njegov Facebook profil i elektronsku poštu bili su širom otvoreni. Ančić je s iznenađenjem primijetio da u elektronskoj pošti nije bilo nijedne poruke iz lanjske godine i prethodnih godina. Rubrike „važno“, „sa zvjezdicom“, „osobno”, „posao” i slične bile su prazne. Podjednako je bilo i s Facebook profilom, najstarija objava bila je iz veljače ove godine, a u pretincu za poruke bilo je njih tek nekoliko. Stvarno je bio picajzla, pomislio je Ančić, temeljito se rješavao prtljage, mogao bih ponešto naučiti od njega.

Pošta se najvećim dijelom ticala rada u stranci, dopisivanje s članovima u vezi okupljanja i različitih inicijativa, ništa posebno, zapravo dosadne, zamorne, birokratske pisanije sumnjive pismenosti, a svaka je poruka, bez obzira na to je li bila upućena nekoj instituciji ili stranačkom prijatelju, počinjala s „poštovani”, a završavala pozdravom „za dom spremni” ili skraćeno „ZDS”. Sačuvao je i nekoliko poruka koje je izmijenio s djevojkom. U jednoj mu ona šalje link na portal o urbanom vrtlarstvu i Facebook grupu „ekološko poljodjelstvo”. U jednoj on joj piše kako je umoran „od ovog sranja”, ne objašnjavajući na što misli. Eto što znači kontekst, misli Ančić, njoj je to sigurno bilo razumljivo. Osjećao se poput uljeza dok je čitao njegovu elektronsku poštu, tek je dvije godine u službi i još se nije bio navikao na to da u istrazi umorstva nečija privatnost nije zaštićena. Tako se osjećao i dok je pregledavao Starmanov Facebook profil, nekoliko starih fotografija s majkom i ocem, zatim fotografiju Starmana kao dječaka u vrtu s psom i jednu s neke pješčane plaže na moru. Taj ga osjećaj, međutim, nije pratio dok je gledao Starmanove fotografije s prijateljima iz stranke na kojima, obučeni u crno, podižu ruke na ustaški pozdrav, na jednoj on drži uperen pištolj u plakat socijaldemokratskog kandidata za predsjednika Hrvatske, tu je i grupna fotografija snimljena na grobu Ante Pavelića u Madridu. Objave su u skladu s fotografijama. Čitajući ih, Ančić je pomislio isto ono što bi pomislio svaki put kad bi čitao komentare pune mržnje i bijesa ispod tekstova na portalima: Fukaju li se ti ljudi? Masturbiraju li, drogiraju li se, sve je bolje od ovoga, mislio je.

Posljednja fotografija objavljena na profilu je selfie snimljen sredinom kolovoza, Starman i Ciglar ispred rupe na ogradi psihijatrijske klinike. Poruke na profilu šture su, kratke obavijesti i podsjetnici na sastanke, ništa što bi bilo od neke koristi u istrazi.

U virtualnoj stvarnosti, mislio je Ančić, nema naznaka sukoba, ničega što bi moglo prerasti u ubojstvo. Ovaj očito nije miješao fizičku i virtualnu stvarnost.

Desktop je bio savršeno čist, samo tri ikone, moj kompjutor, moji dokumenti, koš za smeće. Koš za smeće prazan. U dokumentima mapa s fotografijama, mapa s glazbom, priručnik za vrtlarenje u PDF formatu i tekst sačuvan kao „Bilić Mirko Petar 1917”.

Većinu fotografija Ančić je vidio na njegovom Facebook profilu. Tu je i nekoliko fotografija Starmana i njegove djevojke, dvije snimljene noću u nekom kafiću, nekoliko snimljenih na šumskim stazama, vjerojatno na Medvednici. Mapa s glazbom svjedočila je o prosječnom ukusu, mogla se nalaziti u kompjutoru bilo kojeg mladića Starmanove dobi koji noću zalazi na one terase oko Cvjetnog trga, oblači se u H&M-u, vjeruje onomu što pročita i čuje u medijima a što se poklapa s njegovim svjetonazorom, dok ostalo smatra laži i propagandom. I Ančićeva plejlista sadrži mnogo stvari iz Starmanovog laptopa, ali iz toga Ančić ne bi izvlačio neke dalekosežne zaključke, on je ipak policajac, a ovaj je bio član stranke koja je plašila čak i Ančićeve konzervativne, religiozne roditelje.

Ančića politika nije zanimala, nije čak ni izlazio na izbore. Činilo mu se da političari od njega traže da smanji kvocijent inteligencije, da izbriše iz sjećanja svoj prijašnji život, sva iskustva. Ukratko, da traže od njega da suspendira mozak, da više vjeruje tuđim riječima i obećanjima nego vlastitim očima, vlastitoj pameti i vlastitom iskustvu. Kao da je život partija šaha, misli on, pa će igrači zaboraviti prethodnu partiju i poteze koje su vukli, pokupiti razbacane figure, složiti ih na ploču i započeti novu partiju.

U Akademiji su ih nadređeni ohrabrivali da izađu na izbore i glasaju, ne libeći se otvoreno govoriti kome bi hrvatski policajci trebali dati svoj glas. Trebali bi svoj glas dati onome tko je stvorio hrvatsku državu, a hrvatsku državu, kako glasi dogma, nisu stvorili svi hrvatski građani, već je hrvatsku državu stvorio HDZ na čelu s… Ančić je otresao glavom odagnavši sjećanje na Akademiju i otvorio ikonu „Bilić Mirko Petar 1917”. Tekst je glasio:

„Bilić Mirko Petar 1917. Prijedor Srbin
Jasenovac 1942.

Bilić Vida Jovan 1921. Prijedor Srpkinja
Jasenovac 1942.”

Ančić je pokušavao dokučiti smisao teksta, kad mu se ispred stola ukaza Rakitić.

Bio sam kod načelnika, rekao je Rakitić.

Šta kaže?

Kaže da nisam plaćen da politički agitiram okolo.

Otkud mu to?

Bit će da ga je nazvao Kvrg i požalio mu se na moje ponašanje.

Kakve sad veze imaju njih dvojica?

Valjda su rodijaci, šta ja znam. Kaže da bih kao policajac trebao imati više poštovanja za predstavnike naroda. Taj bi me stvarno rado vidio daleko odavde.

Pretjeruješ, rekao je Ančić.

Misliš da pretjerujem? Otkad je Marković načelnik, a ima tomu skoro tri godine, dobijam slučajeve jedan bezvezniji od drugoga. Ubojstvo u ludnici! A to je još majka božja kakve sam slučajeve prije dobijao. Davljenje u septičkoj jami. Pa onda slučaj tipa na kojeg je pala grana i ubila ga, a njegova žena za to optužila susjeda s kojim su bili u nekakvoj parnici. I da ti ne pričam dalje.

Zašto bi to radio?

Ne zašto bi to radio, već zašto to radi? Zato što sam odavde, iz Zagreba, a on na mom mjestu već vidi nekog rodijaka iz Gruda ili neke slične pustojebine.

To se zove predrasuda, rekao je Ančić.

Ako kažem da si ti glup, rekao je Rakitić nervozno, znači li to da mislim da su svi Slavonci glupi?

U redu, šefe, rekao je Ančić nasmijavši se. Ali, ako te se već želi riješiti, zar ne može jednostavno tražiti da te premjeste?

Tražio je, ali su ga odjebali u ravnateljstvu. Poludio je, misli da imam tamo neku žnoru.

Imaš li?

Ma kakvi. Mislio je da će to ići glatko kao s Kraljićem iz službe za gospodarski kriminalitet… Znaš taj slučaj?

Ančić je niječno odmahnuo glavom.

A da, ti još nisi bio ovdje. U svakom slučaju nesretni Kraljić mislio je da slučaj koji je istraživao, u koji su bili umiješani carinici, šef carine, policajci, neki ministri, tko sve ne, nije klasičan gospodarski kriminal, već organizirana destabilizacija države.

Šta nije? upitao je Ančić.

Nije, rekao je Rakitić. Otpušten je zbog pokušaja narušavanja ustavnopravnog poretka i sramoćenja državnih institucija.

Tog se sjećam, rekao je Ančić, napale su ga sve novine, pisalo je da je on primao mito.

Tako je pisalo, rekao je Rakitić. A tko mu je smještao igru u policiji?

Marković?

Rakitić je kimnuo.

Za nagradu je dobio ovo mjesto. No, kako ja ne čačkam po korumpiranim glavonjama, već po leševima, ne može me se tek tako otresti… Nego, jesi li išta pronašao unutra? pokazao je na laptop.

Ništa, rekao je rezignirano Ančić. Dosadan neki tip. Pošta mu je dosadna, Facebook profil dosadan, izbor sajtova dosadan, nije išao na porno stranice, čak ni na one naci stranice, nikakvih sumnjivih fotki ni poruka, grozno nešto. Jedino ovo, otvorio je „Bilić Mirko Petar 1917”.

Rakitić se nagnuo i počeo čitati.

Šta to znači, upitao je, odakle mu to?

To se i ja pitam, rekao je Ančić. Da vidimo šta ima na stranici Spomen područja Jasenovac… Evo ga… Poimenični popis žrtava, mrmljao je, pregled i pretraga…

Rakitić je promatrao Ančićeve prste kako munjevito tipkaju, pritom Ančić ne gleda u tipkovnicu, već u monitor. On sam tipkao je s dva kažiprsta, sporo, mukotrpno, kao da ga pritišće neki strašan teret, kao da kleše u kamenu, i radije bi bio iskopao pedeset metara kanala nego pisao izvještaj.

Evo ih, rekao je Ančić, tu su, Bilić Mirko i Bilić Vida, ubijeni četrdeset i druge u logoru Jasenovac. Je, podatke je uzeo odavde. No, zašto ih ima na svom laptopu, zašto su mu oni zanimljivi?

Ima li, možda, nekog Bilića kao prijatelja na Facebooku?, upitao je Rakitić.

Nema, rekao je Ančić.

Pa ni to sranje od Interneta nije sveznajuće, rekao je ozareno Rakitić. To mi se sviđa. Ali, šta ćemo sad?

Kad tehnologija zataji, rekao je Ančić, nema nam druge nego njuškati po starinski.

Malo poslije okupili su se na zajedničkom sastanku.

Onda, hoćemo li danas zgrabiti tipa? upitao je Rakitić Anu.

Pitanje sekunde, šefe, odgovorila je, pitanje sekunde.

Kipke se nije mogao pohvaliti novitetima iz bolnice.

Standardno sranje, rekao je. Sad već neki tvrde da su to popodne vidjeli borce Islamske države kako opkoljavaju bolnicu. No… zastao je.

Svi su ga pogledali.

Ne mogu se oteti dojmu da tamo curi na sve strane, nastavio je Kipke, to jest da je ono stvarno luda kuća, da svi ulaze i izlaze kako im se svidi. Birtija kod samoposluge puna je luđaka, mislim pacijenata, ili kako se već kaže za njih.

Leko je kazao kako ne misli da su crveni ubili Starmana.

Na društvenim mrežama, doduše, rekao je, vodi se pravi rat otkako je jučer popodne objavljen identitet ubijenog. Komentari ispod tekstova puni su vatre, ali ne mislim da se među njima krije počinitelj. Uglavnom, jedni likuju, a drugi prijete odmazdom. Stanoviti Karlo Lasić napisao je na jednom portalu komentar, pogledao je u notes, „Jedan je pao, a uskoro će i drugi”. Pronašao sam tipa, stanuje na Trešnjevci, klinac od devetnaest godina, kaže za sebe da je anarhobudist. Kad sam ga upitao što ima značiti njegov komentar, odgovorio je: „Pa to. Jedan nacić je gotov, a uskoro će i drugi. Kao oni avioni u ratu”. Upitao sam ga kako zna da će biti još ubojstava. Rekao je da je ovo početak uličnog rata. Veli da on ne sudjeluje u tom ratu, da je kao budist protiv nasilja, ali da je očito rat počeo, jer se mržnja može napipati rukama, toliko je ima u ovom društvu. U ratu je tako, veli, čeka se da padne prva žrtva, a onda se stvar otme kontroli. Ipak, kaže, ne može reći da žali za ubijenim nacijem, te da neće žaliti ni za sljedećim ubijenim. Treba ih izbrisati, da oni ne izbrišu nas normalne. Upitao sam ga kako to da ga nije strah objavljivati takve komentare pod pravim imenom. Odgovorio je da zašto bi se skrivao iza lažnog imena, da nije pičkica i da je ponosan što je anarhobudist. Bio sam i kod crvenih skinsa, kako se ta ekipa naziva, pronašao sam ih na Internetu, sastaju se u jednoj garaži u Zapruđu, isto klinci, puno su srali, ništa nisu rekli. Sve sam napisao u izvještaju, no ukratko, nemam dojam da je ubojica netko iz tog društva. Oni mogu napasti nacije kad se susretnu negdje na ulici, ali sumnjam da stoje iza ovog ubojstva.

Babić je o HPSP-u pronašao nekoliko zgodnih cveba. Predsjednik stranke Kvrg prije deset godina pravomoćno je osuđen zbog obiteljskog nasilja na godinu dana uvjetno s rokom kušnje od dvije godine. I jedan član stranke, Rudolf Miljak, ima dosje, napad na Gay Pride kolonu 2010. ispred hotela Dubrovnik. Priveden je s još trojicom kompanjona, naši su mu tada slomili nosnu kost i izbili dva zuba, pa se poslije žalio na prekomjerno uporabu sile.

Je li dobio odštetu? upitao je Rakitić.

Dobio je kurac, da oprostite, rekao je Babić, šta bi drugo dobio? Ima na Internetu snimka uhićenja, vidi se kako ga je jedan naš razvalio čizmom u glavu prije nego što su ga svezali. Zatim, imamo muljanje sa službenim autom.

Zašto bi se ikoga ticao njihov službeni auto? upitao je Ančić.

Zato što su kupili ukradeni auto, odgovorio je Babić. Sve u svemu, ekipa je sklona kršenju zakona i ne bi ih isključio s popisa osumnjičenika.

Odlično, rekao je Rakitić. A šta imamo o Ciglaru, okrenuo se Ani.

Ana je otvorila notes i počela čitati.

Ivan Ciglar rođen 1987. u Zagrebu, otac Jan, majka Mirta, rođena Bauer, danas Jurković.

Hobi joj je mijenjanje prezimena? dobacio je Babić i zaradio prijeziran Anin pogled.

Jan Ciglar bio je vojnik Zbora narodne garde, poginuo je 1992. u Popovom polju u borbama s postrojbama bosanskih Srba. Majka se 1995. preudala za elektroinženjera Zvonka Jurkovića, s kojim je 2000. emigrirala u Kanadu i otad o njoj ne znamo ništa. Ivan je ostao živjeti s bakom Helenom Ciglar, očevom majkom. Završio je jezičnu gimnaziju odličnim uspjehom, 2005. upisao germanistiku i diplomirao u roku, s prosjekom ocjena odličan. Godinu dana poslije, 2010. umire baka, Ivan nasljeđuje kuću u Rusanovoj ulici, kuću u Crikvenici i poveću svotu novca. Očeva obitelj bila je vrlo imućna, djed Alojz, koji je umro 1990., bio je građevinski inženjer, radio je po Africi i Aziji, a Jan Ciglar bio je pionir kompjuterskog biznisa do dobrovoljnog odlaska u gardu. Nije poznato da je Ivan Ciglar bio stalno zaposlen, no preveo je nekoliko knjiga s njemačkog, prozu i esejistiku kako se može pronaći na Internetu. Razgovarala sam s urednicom knjiga Sonjom Radić, kaže da je Ciglar sjajan prevoditelj, da je takvima urednik suvišan. Kaže, također, da je i kao čovjek bio poseban, pristojan, ljubazan, da ne može prežaliti to što mu se dogodilo, no da se nada, poznajući ga, da će prevladati tu situaciju. Njegovi problemi sa zakonom započinju 2012. Zabilježen je niz Ciglarovih divljih ispada ispred sjedišta tvrtke tajkuna Hinka Gregurića koji su kulminirali pokušajem ubojstva na terasi kafića na Cvjetnom trgu, sigurno se svi sjećate toga. Četvorica policajaca odvajala su Ciglara od Gregurića, koji je ostao bez jednog oka, a malo je nedostajalo da mu Ciglar zubima ne pregrize vrat. Ciglar se branio šutnjom, međutim, nagađalo se da je povod napadu bila uvjetna presuda Greguriću zbog prometne nesreće u kojoj je sudjelovao i u kojoj su smrtno stradale dvije djevojke. Ciglar, piše u dosjeu, nije poznavao poginule djevojke niti je imao ikakve veze s njima. Psihijatrijskim vještačenjem je utvrđeno da boluje od teškog oblika shizofrenije, osuđen je na hospitalizaciju na zatvorenom odjelu psihijatrijske bolnice.

Hvala ti Ana, rekao je Rakitić. Sad će vam Marko ispričati što smo nas dvojica napravili.

I Ančić je prepričao razgovor sa Starmanovom djevojkom i Kvrgom.

Kako danas stoje akcije osumnjičenika? upitao je Rakitić.

Netko iz stranke, pa Ciglar, rekao je Babić.

Isto to, rekao je Leko.

Ciglar, stranka, rekao je Kipke.

Netko tko još nije na radaru, Ciglar, stranka? rekla je Ana.

Koji bi motiv bio nekome iz stranke da ga ubije?

Pa, rekao je Babić, nije li djevojka rekla da je mislio otići od njih. To se kod nekih smatra izdajom, zar ne? Osim toga, tko zna što je znao o njima, a mi to još ne znamo. Možda obiteljsko nasilje i krađa auta nisu jedine nezgodne stvari koje krase Kvrga i ekipu. Stado ne voli kad se netko izdvaja i odlazi.

Dobro, kimnuo je Rakitić. A Ciglar? pogledao je Kipkea.

Ljubomora, rekao je Kipke.

Ljubomora?

Da, potvrdio je Kipke. Starman ima sve što Ciglar nema – slobodu, djevojku, sređen život, to jest počinje sređivati život, tražiti posao, odvaja se od onih tipova, djevojka je zgodna, pametna, studira i voli ga. A Ciglar je imao bolju startnu poziciju od Starmana, imao je sve što čovjek danas može poželjeti, i sve je prosuo. Osim toga, nije bez veze u ludnici, vjerojatno mu je pukao film i…

A nepoznat netko, okrenuo se Rakitić Ani.

Ovo što sam čula ima smisla, rekla je, ali obje varijante imaju rupu. Što se Kvrga tiče, da je on organizirao ubojstvo, ne bi onaj dan otišao po auto, niti bi sačuvao Starmanov mobitel. On je obični bijednik, rekla bih, ne mislim da ima petlje za takvo što. Jedna je stvar premlatiti ženu, a druga je stvar natovariti si ubojstvo na glavu. A što se Ciglara tiče, priča je logična, ljubomora je nezgodna stvar, može izazvati ono najgore u čovjeku, ali… Starman je Ciglaru bio sve. Ciglar nije imao djevojku, prijatelje, rodbinu, psa, mačku, taj momak mu je bio jedino blisko biće na cijeloj kugli zemaljskoj i zašto bi ga, zaboga, poželio ubiti?

Odlično, rekao je Rakitić. Ovako ćemo. Sad ću napisati izvještaj za šefa, već pritišće i hoće rezultate, a onda ću otići do Ciglara, znate da on želi razgovarati nasamo…

Još će tu puknuti ljubav, dobacio je Kipke i svi su prasnuli u smijeh.

Zašto ne, rekao je Rakitić, zgodan je, mlad i bogat. A onda ćemo Marko i ja opet posjetiti Kvrgove. Ti, Ana, prouči naše izvještaje, vidi što smo propustili i što trebamo dalje. Vas trojica odite do Starmanovih roditelja, razgovarajte i sa susjedima, obiđite lokalne birtije, svašta se tamo može čuti. Dobro?