Poglavnikov pudl | Edo Popović

12.

Šta je ovo, Rakitiću?

Načelnik odjela za krvne delikte Milan Marković, četrdesetpetogodišnjak snažnog, zdepastog tijela, okrugle glave, ružičastih obraza, vodnjikavih očiju gotovo spojenih s korijenom nosa, s frizurom američkog marinca, uletio je poput vihora u prostoriju, zaustavio se pred Rakitićevim stolom i bacio na stol novine otvorene na stranici s Rakitićevim portretom, očito povećanjem ranije objavljene fotografije ispred psihijatrijske klinike. Rakitić je upravo miješao zašećerenu kavu. Nije izgledalo da je impresioniran predstavom, a zanimanje nisu pokazale ni njegovi kolege koji su mirno nastavili svoje poslove. Ta je predstava, očito, spadala u rutinu odjela. Rakitić je uzeo novine i počeo čitati.

NEČUVENO
NEMOĆNA DA OTKRIJE UBOJICU MLADOG HRVATSKOG DOMOLJUBA I PRAVAŠA, POLICIJA POKUŠAVA ZA ZLOČIN OPTUŽITI PREDSJEDNIKA HPSP MILIJANA KVRGA

Piše: Željko Kožul

Rano jesenje poslijepodne u ugodnoj atmosferi popularnog lokala Cafe Rafael na Bukovačkoj cesti. Predsjednik HPSP-a, članice pobjedničke koalicije, gospodin Milijan Kvrg sanjivo gleda kroz stakleni zid prema maksimirskoj šumi prošaranoj zlatnim bojama jeseni. U ruci mu čaša portugisca uglednog vinara Janka Podolskog iz Samobora. Mlado crvenkasto vino prelijeva se ljubičastim odsjajem. Teče glatko niz grlo, nije šuštavo, slatko kao jeftinije vrste koje su dobre samo za ugasiti žeđ. Uz portugizac gospodin Kvrg pomno žvače zreli kozji sir s Paga, sljubljujući okuse samoborskog gorja i Mediterana. No, nenadano mu bolni grč prijeđe licem, i gospodin Kvrg počne mi pripovijedati kako je postao žrtvom nečuvenog policijskog terora.

Šta je ovo? ponovio je Marković.

Koliko ja vidim, podigao je glavu s novina Rakitić, to je reportaža s neke degustacije vina i sira.

Ti se ne možeš smiriti, jelda?

Na što ciljate, šefe? upitao je Rakitić.

Na političku harangu koju provodiš, eto na što ciljam!, pjenio se Marković. Na harangu o kojoj i novine pišu.

Političku harangu? začudio se Rakitić. Zar vam nije poznato da Članak 104. Zakona o unutarnjim poslovima izričito zabranjuje da se policija stranački organizira i bavi politikom?

Jel se ti to praviš pametan!? galamio je Marković. Šta si ti, neki pametnjaković, ha?

A isti članak, nastavio je Rakitić, zabranjuje nam i pravo na štrajk, ako bi štrajk onemogućio obavljanje poslova iz Članka 1. tog zakona.

Ama, Marković je lupio šakom o stol, jel ti to mene zajebavaš?

I ta je reakcija donekle spadala u rutinu, jer je Rakitić prethodno bio uzeo sa stola plastičnu šalicu s kavom. No, ostali u prostoriji okrenuli su se prema njima i naćulili uši.

S kojim pravom, Marković je zaokružio pogledom po prostoriji, ovaj ovdje proganja jednu parlamentarnu stranku i uhićuje joj članove?

Rakitić je otpio gutljaj kave i vratio šalicu na stol.

Čovjek je osumnjičen za ubojstvo s predumišljajem, šefe, rekao je, ne znam šta bih drugo trebao napraviti.

Imaš dokaze? upitao je Marković.

Imam indicije, rekao je Rakitić.

Znaš li ti da je otac mladića kojeg si bez ikakva razloga jučer priveo čestiti branitelj, to je čestita hrvatska obitelj…

Članak 14. hrvatskog Ustava, nastavio je Rakitić, kaže da su svi pred zakonom jednaki. A nama su Ustav i zakoni Sveto pismo, a ne obrnuto, je li tako? Osim toga, i žrtva je član te stranke, štoviše predsjednik njezine mladeži. Moramo uzeti sve mogućnosti u obzir, ne možemo okljaštriti i ugroziti istragu zato što je nečiji sinek u krugu osumnjičenika.

Marković je zaustio da nešto kaže, a onda je zastao i pogledao Rakitića.

Želim na stolu vidjeti izvještaj, prosikće, imaš pola sata.

Okrenu se i hitro iziđe iz prostorije.

Ti nisi normalan, rekao je Ančić Rakitiću.

Zašto?

Zašto ga provociraš?

Čime ga to provociram?, pitao je Rakitić. Zakonom? Ustavom? Procedurom?

Nisi trebao privesti onog pizduna, šaptao je Ančić. Učinio si to samo zato što ti je digao živac. Osim toga, načelnik misli da ga zajebavaš kad mu citiraš zakone.

Pa i zajebavam ga, rekao je Rakitić okrenuvši glavu i zagledavši se kroz prozor.

Vidio je polugole krošnje jablanova i nisko jednolično sivo nebo nad istočnim Zagrebom koje je opet počelo prosipati zrnca snijega.

Nemamo ništa čvrsto protiv njega, nastavio je Ančić. Čim mu danas dođe odvjetnik, morat ćemo ga pustiti.

Izluđuje me sve ovo, reče Rakitić okrenuvši se naglo. I oni luđaci u bolnici, i ovi ovdje… Jedni su uneredili mjesto zločina, drugi nam ne daju dirati osumnjičenike, nema očevidaca, nema motiva, kako da riješimo ovaj slučaj? Kako se baviti ovim poslom u zemlji u kojoj se podrazumijeva da kojekakve njuške, bez obzira kakvu gadariju počinili, zaslužuju da im se gleda kroz prste.

Pretjeruješ, smirivao ga je Ančić, slučaj jest zaguljen, ali nije beznadan. No, ne možeš u rasvjetljavanju zločina kršiti zakon i proceduru.

Šta sam krivo napravio? upita Rakitić.

Priveli smo ga, odvrati Ančić, a obojica znamo… ne, obojica osjećamo da Starmana nije ubio nitko od tih mamlaza. Osim toga, trebao bi uvažiti i stvari koje se ne slažu, koje se ne uklapaju u tvoju sliku.

Da uvažim stvari koje se ne slažu!? zaprepastio se Rakitić. Pa ja sam murjak, a ne filozof. Uvažavam samo stvari koje mogu pomoći, sve druge odbacujem. Nego, ajmo se mi malo brainstormati, ili kako se već to kaže na hrvatskom, pa da onda napišem izvještaj za Markovića.

Evo što dosad imamo, počela je Ana. Starman je na dan kad je ubijen, u stranačke prostorije došao oko deset ujutro. Tamo je ostao sve do četiri popodne. Pisao je mejlove i obavljao druge poslove vezane za sastanak s mađarskim neonacistima. Dva je puta izišao s društvom u lokalni kafić, gdje se ništa značajno nije dogodilo. Starman je djelovao kao i obično, ničim nije dao naslutiti da ima nekakvih problema ili slično. Nešto prije četiri odvezao se u posjet Ciglaru, a s njim se do Črnomerca vozio i Miljak. S Ciglarom se našao nešto prije pet i ostao s njime do sedam. To je više-manje jasno, oko toga se svi slažu. Ostaje, dakle, otkriti što se događalo s njim od sedam do ponoći, u kojem razdoblju je prema nalazu sudske medicine nastupila smrt. Pregledom auta i mobitela nije pronađeno ništa što bi upućivalo na ubojicu. Starman je telefonirao i razmjenjivao poruke s djevojkom, Ciglarom i sa svojima iz stranke, nije pronađen nijedan poziv nekome ili od nekoga tko nije u kontaktima. Teleoperateri bi bankrotirali da su svi poput Starmana. Posljednji poziv uputio je Ciglaru u 16:37, a te noći imao je sedamnaest propuštenih poziva od Slavice Jurić. Krug osumnjičenika i dalje je isti, s tim da su novi momenti njegovo obiteljsko stablo, da tako kažem, o čemu je saznao prije otprilike tri mjeseca i što ga je, kako tvrdi njegova majka, jako pogodilo. Važan novi detalj je i Ciglarova opaska o obitelji koju je, veli, Starman imao, a on nije. Razgovori sa susjedima na Ferenščici nisu iznjedrili nikakav novi detalj. O njemu tamo govore sve najbolje, nikakvih svađa, nikakvih neraščišćenih računa, ništa. Isto je i s izvještajima o razgovorima sa stanovnicima zgrada oko bolnice. Osim, podigla je obrve, što konobarica koja je to poslijepodne bila u kafiću supermarketa nije sigurna da se Starman odvezao autom. Pročitala sam opet Kipkeov izvještaj, tamo stoji da je sigurna da su Starman i Ciglar cijelo vrijeme sjedili na žardinjeri ispred kafića i pričali, no ne može se zakleti u to da je vidjela Starmana kako sjeda u auto, i uopće, ne sjeća se je li crni seat bio ondje kad je u devet sati završila s poslom i pošla kući. Osim toga, kako je rekla, danas su svi auti isti, razlikuju se po boji, a na parkingu je bilo nekoliko crnih auta, nije se zagledala u njih, ne zanimaju je auti.

Šef će biti oduševljen, promrmljao je Rakitić. No, dobro, rekao je bodrije, imamo to što imamo, nigdar ni bilo da ni nekak bilo, ili kako već to ide, i ako mene pitate, Ciglar je broj jedan, a broj dva nepoznat netko koji se još krije u mraku.

Je li itko pričao s djevojčinim roditeljima? upitao je Leko.

Rakitić ge je pogledao i odmahnuo glavom. Budemo Ančić i ja danas, rekao je.

U pravu si, Leko, rekao je Kipke. Ja, da sam otac te djevojke, ne bih bio previše oduševljen da mi dovede takvoga u kuću.

Zašto? upitala je Ana.

Zašto? rekao je Kipke. Neobrazovan je, nezaposlen je, član je te bezvezne stranke, kakva je budućnost pred njim?

Ne podcjenjuj tu stranku, rekla je Ana. Vidiš da je desnica sve popularnija u Europi. Za koju godinu eto njega u Saboru. Politika je ovdje jedino profitabilno zanimanje, jedino su oni sigurni da će dobiti sljedeću plaću.

Ne bih se kladio na to, rekao je Kipke. Mala bara, mnogo krokodila.

Šalim se, Kipke, rekla je Ana.

Ima li još tko dodati nešto što će nas odvesti na ubojičin prag? upitao je Rakitić. Dobro, nastavio je. Mislim da za vas trojicu, pogledao je Kipkea, Babića i Leku, više nemam nikakvu zanimaciju, ti ćeš, Ana, još misliti za nas, ja ću sad pisati izvještaj, a nas dvojica, pogledao je Ančića, popodne ćemo do djevojčinih roditelja, Jurići, zar ne?