Poglavnikov pudl | Edo Popović

13.

Vrata im je otvorio proćelavi pedesetogodišnjak umornih očiju. Predstavili su mu se, a on ih je pozvao unutra.

Kćer nam je ispričala da ste već bili ovdje, rekao je, samo izvolite.

Uveo ih je u dnevnu sobu gdje ih je dočekala visoka, mršava žena kanirane kose. Iz zvučnika je dopirala tiha glazba, glasovir.

Moja supruga, rekao je, ponudivši im da sjednu. Slavica je kod prijateljice, ne moram ni reći koliko joj je teško. Kako vam mogu pomoći?

U kakvim ste odnosima bili sa Starmanom? bez okolišanja je upitao Rakitić.

Znači li to da sam u krugu osumnjičenika? upitao je podrugljivo Jurić.

Da, rekao je Rakitić. Svi koji su ga poznavali, ili na bilo koji drugi način došli u dodir s njim, u krugu su osumnjičenika.

Bio sam ovdje one noći, odmahnuo je glavom Jurić. Uvijek smo u to vrijeme doma, nastavio je. I kćer je te noći bila doma. Nas dvoje, pokazao je na suprugu, rijetko izlazimo, ponekad na koncert, u kazalište, ali uglavnom smo kod kuće. Takvo je vrijeme, dodao je.

U kakvim ste odnosima bili sa Starmanom? ponovio je Rakitić pitanje.

Jurić ga je pogledao.

U odličnim odnosima, rekao je. Sviđao mi se, jako mi se sviđao, da je više mladih poput njega, ne bih se plašio za budućnost ove zemlje.

Znali ste da je bio član HPSP-a? podignuo je obrve Rakitić.

Naravno, zato mi se posebno sviđao. To je hrvatska budućnost. Naša kćer, nastavio je, ona je slaba, naivna, lakovjerna, povjerovala je u sve te stvari koje se mogu čuti od ljevičarskih parazita koji se skrivaju iza ekoloških udruga, homoseksualnih udruga, udruga za ljudska prava i tako dalje. Nadali smo se da će je Stjepan izvesti na pravi put, pogledao je suprugu, a onda se dogodi ovo.

Rakitić je pogledao njegovu suprugu. Ona je gledala u pod.

Oprostite, rekao je Juriću, što ste po zanimanju?

Diplomirani inženjer elektrotehnike, odgovorio je ovaj. Što vi mislite da među obrazovanim ljudima nema domoljuba?

Trenutno ne mislim, rekao je suho Rakitić, samo slušam.

Četrdeset i pet godina, nastavio je Jurić, četrdeset i pet dugih godina ljudi poput mene skrivali su se u ormarima, da se tako izrazim, držali pognutu glavu i šutjeli, sve dok nam 1990. nije svanula zora.

Baš sam znatiželjan, rekao je Rakitić. Jeste li i studirali u nekom ormaru, ili ste besplatno studirali na Zagrebačkom sveučilištu?

Rakitiću se učinilo da se žena nasmijala.

Oprostite! rekao je Jurić. Ne dopuštam da ovako razgovarate sa mnom. Dio moje obitelji stradao je na Bleiburgu i jasno je da nisam bio oduševljen prošlim režimom.

Imate li saznanja da je Starman bio u sukobu s nekim, išta što bi moglo pomoći istrazi? upitao je Rakitić.

Ne, odgovorio je. Osim što pretpostavljam da su ga ubili oni s druge strane.

Srbi? upitao je Rakitić.

Srbi, komunisti, antifašisti, riječju – neprijatelji ove države.

Znadete li da je Starmanova baka bila Srpkinja? upitao je Rakitić.

Jurić se trgnuo.

Odakle vam sad to?

Rekla nam je njegova majka, odgovorio je Rakitić.

To više nije važno, rekao je Jurić. On je bio ispravan dečko, i samo to je važno.

A vi gospođo, znadete li vi išta što bi pomoglo istrazi? upitao je Rakitić.

Ona je uzvratila pogled i lagano odmahnula glavom.

A te noći, svi ste bili ovdje, u kući?

Potvrdno je kimnula.

Tip se malo zajebao u procjeni, rekao je Ančić dok su hodali prema autu. Njegova je kći preodgojila Starmana, a ne on nju.

Kreten, rekao je Rakitić. Toliko mi je antipatičan da je prava šteta što nije među ozbiljnim kandidatima za ubojicu.

Ti baš ne voliš desničare, rekao je Ančić.

Pogrešno, rekao je Rakitić. Ne volim kretene. Da su njegovi stradali na Bleiburgu. Što bi rekao Sejo Sexon, lakše mu je danas reći da mu je djed stradao na Bleiburgu, nego da je klao u Jasenovcu.

Sejo Sexon? upitao je Ančić.

Ne znaš tko je Sejo Sexon?

Ne. Zar bih trebao znati?

Kladim se, rekao je Rakitić, da doma slušaš samo Thompsona, Severinu i sličnu ekipu.

Izgubio si, rekao je Ančić.

Slušaš klasiku, šta, podrugljivo je rekao Rakitić.

Klasiku hard rocka, da, rekao je Ančić. Whoovci, Thin Lizzy, Purpleovci, Zeppelini, AC/DC i te stvari. Ne šljivim domaću muziku, sve je to loša kopija.

Zajebavaš me, rekao je Rakitić.

Zašto?

Ono, ne sličiš hard rock tipu.

A kako bih to, po tvome, trebao izgledati? Kosa do guzice, tetovaže, rinčice i to?

Možda, rekao je Rakitić.

Ne, to je imidž dečki s narkotika. Mi moramo njegovati suzdržaniji izgled.

Večerali su penne arrabbiata, jedino jelo što ga je Rakitić umio pripremiti, a da bude donekle jestivo. Za recept se zainteresirao nakon što mu je jednom Ančić na YouTubeu pokazao britanskog komičara Eddija Izzarda u urnebesnoj točki Death Star Canteen, u kojoj Darth Vader ulazi u kantinu svoje svemirske krstarice i naručuje penne arrabbiata. Otad je Rakitić postao ljubitelj Eddija Izzarda i tjestenine. Nakon večere sjeli su u dnevnu sobu, Vesna je otvorila bocu vina, pili su u tišini, radijator je grijao, to su trenuci za koje Rakitić poželi da traju vječno – večerica, vino i, možda, pokoji Izzardov skeč. Svaki dan bi mogao tako, misli on, ne bi mu uopće dosadilo, dani bez ubojstava, razgovora s očevicima, osumnjičenicima, susreta sa šefom…

Halo, kamo si to otplovio? čuo je Vesnu.

Pogledao ju je, podigao čašu i upitao: Znadeš li išta o djeci Srba odvedenih u ustaške logore koju su usvajali Zagrepčani?

Uh, rekla je Vesna, otkud ti sad to? Razmišljaš da upišeš povijest ili tako nešto?

Ne. Vezano je za slučaj na kojem radim.

Gledala ga je s nepovjerenjem, kao da je upravo izgovorio neku prijesnu laž.

Mora da se šališ, rekla je. Pa ti nikad ne donosiš posao kući. Inspektor Rakitić umire na pragu ovog stana, a rađa se, ne znam, neki čovjek bez zanimanja…

Ne znam nikoga drugog koga bih to upitao, prekinuo ju je Rakitić. Nisam nikad pomislio da ću u rješavanju nekog slučaja morati zakopati tako daleko u prošlost.

Kad nisi filozofičan, rekla je Vesna. A šta je sa slučajevima starih zločina, onih iz prošlih stoljeća, ne rješavaju li se i oni?

Samo u romanima i filmovima.

Da, rekla je Vesna, znadem ponešto o djeci za koju pitaš, premda novija povijest nije moj fah. Znam da su zagrebačke obitelji, naročito one koje nisu mogle imati djece, tih godina posvajale ratnu siročad, pa su tako posvajale i siročiće čiji su roditelji završili u Jasenovcu i drugim logorima. Koliko se sjećam iz opće povijesti, među posvojenima je bilo mnogo djece s Kozare, s Banije i Korduna. Mogu razgovarati s jednim kolegom o tome, on se bavi tim odsječkom povijesti.

Ne treba, rekao je Rakitić. Baka mladića čije ubojstvo istražujem bila je jedno takvo usvojeno dijete.

Ima li to ikakve veze s ubojstvom?

To još ne znam, rekao je Rakitić. On je bio član jedne od onih desničarskih stranaka, ekstračisti ili turbočisti ili tako nešto pravaši.

A znao je da je unuk usvojenog srpskog siročeta?

Saznao je za to prije nekoliko mjeseci. Njegova majka mi je to ispričala, a ni ona to nije znala sve dok joj majka nije to kazala na samrti.

Ovako, sa strane, rekla je Vesna, meni to izgleda kao dobar motiv ubojstva. Biti u takvom društvu, a ne imati pedigre.

Možda, rekao je Rakitić. No čini se da ekipa nije znala da je među njima jedan takav.

Ne skrivaju li i ne niječu li zločinci činjenice? upitala je Vesna. Laž je njihov glavna strategija.

Rakitić se trgnuo. Prevrtio je u mislima posjete i razgovore u Kvrgovoj stranci, a onda odmahnuo glavom.

To je točno, rekao je, ali u ovom slučaju turbočisti ne lažu. Jesu primitivni i sve što uz to ide, šef im je poprilično glup, ali u ovom slučaju ne lažu.

Imate li nekog glavnoosumnjičenog?

Najsumnjiviji je, zapravo, njegov najbolji prijatelj koji boravi na psihijatriji, gdje se u parku i dogodilo ubojstvo.

Eto, rekla je Vesna.

No, to je preočito, a osim toga nemamo motiv.

Prijateljstvo, rekla je Vesna. Prijateljstvo je lako pokvarljiva roba.

Možda, odvrati Rakitić. Hoćemo li još po gutljaj vina?