Važno je imati hobi | Luca Kozina

GRBAVA PLESAČICA

Kad je Ela prvi put lupala glavom o kauč, Mislav i ja smo umirali od smijeha. Iz televizora je treštao užurbani ritam dječje pjesme. Skočila je na noge s poda na kojem je trenutak prije slagala kockice po veličini. Popela se na kauč i namjestila tako da su joj leđa dodirivala naslon. Ručice uprljane flomasterom je ugurala pod bedra i počela udarati glavom o mekani naslon.

– Ela pleše! – objasnila je.

Dum, dum – njihala se glava s plavim kovrčama naprijed-nazad u ritmu glazbe. Oboma se šok prelio u smijeh. Njezinim je licem tad preletio izraz sreće i ponosa, kao da je upravo naučila voziti bicikl. Mislav ju je snimao mobitelom. Bila je izvan sebe od sreće. Neko nam je vrijeme njezin „ples“ bilo simpatičan. Imala je dvije godine i bila je rumena i okrugla kao jabučica. Ovo je samo faza – mislili smo – kao što je odbijanje hrane, bacanje po podu ili pišanje u krevet.

– Vidio sam Elu kako lupa glavom o kauč – rekao je Mislav jedne večeri u krevetu.

– Ma da? – nisam mu ništa govorila jer se tek vratio s terena nakon mjesec dana.

– Vanja! Još malo pa će napuniti pet godina.

– Znam – ponovim stežući vilicu od bijesa. Što god da Ela radi loše, ja sam za to kriva. – Da je odvedemo u psihijatra ili što? – protisnula sam.

– Nisi normalna! Još mi samo fale priče da mi je mala luda – reče gledajući u strop.

– Ela nije luda.

– Naravno da nije – odvratio je. – Ali me isto brine…

U tom mi je trenutku nešto palo na pamet.

– Ne brini – rekla sam i pomilovala ga po obrazu. Pogledao me zabezeknuto.

Okrenula sam se prema zidu i uskoro zaspala sa smiješkom na licu.

Nije moglo biti jednostavnije. Samo sam joj trebala pokazati da se drukčije može plesati. Čim smo se idući dan vratile iz vrtića, odvukla sam Elu u boravak.

– Nešto ću ti pokazati – rekla sam. Promatrala me znatiželjno.

Na YouTubeu sam upalila „Havanu“, Elinu najdražu pjesmu. Čim je pjesma počela, zanjihala sam se i tapkala nogom. Ela je krenula prema kauču.

– Nema plesa na kauču – zgrabila sam je za ruku.

– Mama!

– Probaj, ples na nogama je zabavniji! – odvukla sam je na sredinu tepiha. Uzdahnula je i tužno me gledala.

– Miči ramena gore-dolje i njiši bokovima. Ovako! – plesala sam kao idiot. Nikad nisam voljela plesati. Na tulumima ili koncertima stajala bih negdje sa strane i kimala glavom – zvali su me drvena Marija. Bila bih sretna kad bi Ela tako radila. Bilo što, samo da ne udara glavom o kauč.

– Ovako? – upitala je. Noge su joj bile ukočene. Pomicala je ramenima kao da se boji da će joj otpasti. Gorjela sam od bijesa. Ugasila sam glazbu i rekla joj da opere ruke. Otišla je u WC pognute glave.

Kada smo kasnije ručale potegnula me za rukav i upitala:

– Mama, jesi li tužna? – gledala me je kao joj život ovisi od mog odgovora.

– Zašto to misliš? – pogladila sam je po kosi i nasmijala se.

– Imala si tako tužno lice kad si me gledala kako plešem. Mislila sam da ćeš se rasplakati – rekla je i odvratila pogled.

– Nisam bila tužna, samo malo razočarana što ti se ne sviđa plesati kao ja.

– Ali, mama – ona živne – ne mogu onako plesati, ne osjećam dobro muziku – zvučala je kao profesionalka koja ne može drugima približiti ono što doživljava.

– Ako tako nastaviš, dobit ćeš grbu – odrezala sam zbunjena njezinim zrelim odgovorom.

Njene usnice su zatitrale.

– Šta je grba?

– Grba je kamen koji ti naraste pod kožom ako lupaš glavom o kauč – otvorila je usta i ispustila žlicu iz ruke.

– Da, da – ulila sam još pileće juhe u njezin tanjur. Nije primijetila, inače bi se već pobunila.

– Bit ćeš kao Anisija s trećeg kata – rekla sam. Djeca su je se bojala, a susjedi su svašta pričali o njoj.

– Mama, neću više plesati na kauču – uzviknula je i počela srkati juhu.

Prošlo je nekoliko dana. Nijednom se nije približila kauču. Na podu je slagala legiće ili crtala. Sve je radila kao da izvršava neku obvezu.

Kad se djeci oduzme nešto što vole jedno vrijeme se dure i onda se preko noći užive u nešto drugo. Ali, Ela je i tu bila drugačija od druge djece. Postajala je sve namrštenija i tužnija.

– Nisam više beba. Ne trebaju mi tvoje priče – rekla je jedne večeri kad sam ušla u njezinu sobu sa slikovnicom Ja sam Akiko. Ta joj je bila najdraža. Preplavio me val krivnje. No, nisam smjela popustiti. Što ako netko od djece ili teta sazna? Zavrtjelo mi se u glavi pri pomisli na podsmijehe i poglede sažaljenja.

Nakon što sam odvela Elu u vrtić, u hodniku zgrade me je netko zazvao. Iza mene je stajala Anisija. Vidjela sam je samo jednom, ali je nisam zaboravila. Imala je crvenu kosu do brade. Naočale debelih crnih okvira isticale su svjetlucave plave oči. Lice joj je bilo zategnuto, ali je imala usporene i ukočene kretnje stare žene.

– Evo, ja iz pekare – pokazala je na zelenu vrećicu u ruci iz koje je stršio vrh crnog kruha.

– Nadam se da ste dobro – nisam znala što drugo reći.

– Nikad bolje! – nasmijala se i pokazala red velikih bijelih zuba.

– Muči li vas nešto? – približila mi se zabrinutog izraza lica.

– Samo sam malo umorna.

– Sigurno vam je teško samoj s malim djetetom – rekla je s notom suosjećanja u glasu.

– Znate kakva su djeca – rekla sam.

– Možete navratiti do mene na kavicu – predložila je.

– Pa… mogla bih – skoro sam je odbila, ali odavno nisam razgovarala s nekim tko nije teta iz vrtića.

– Odlično! – zahihotala se. Podsjetila me na Elu kad je bila sretna.

Dok smo se penjale, cijelo vrijeme me je gledala grba posuta velikim tratinčicama.

U hodniku me zapahnuo opori miris mačje hrane i duhana. Sijevnule su oči i iz mraka je išetala bijela perzijska mačka. Omazila se o Anisijinu nogu, a meni je uputila upitan pogled.

– Falila si mi ljubavi – Anisija se spustila na koljena uz glasno krckanje i provukla koščate prste kroz paperjasto krzno. Pogled mi je opet pao na grbu.

– Samo se vi raskomotite – upalila je svjetlo i pokazala na dnevni boravak na lijevoj strani. Upravo tako zamišljala sam boravak jedne čudakinje. Ofucan starinski namještaj izgreben od mačjih kandža, iskukičani stolnjak na stolu od orahovine, nakrivljene planine knjiga na podu, na stolu i policama, listići duhana raspršeni na parketu. Vratila se za nekoliko minuta s dvije šalice na pladnju.

– Dobro će ti doći – namignula je i sjela kraj mene. Ispila sam gutljaj. Pohvalila sam je, a ona se opet zahihotala.

– Svaki dan popijem i do četiri šalice. Cijeli dan prevodim pa mi treba puno goriva – rekla je.

– Slobodno reci Anisiji što te muči – dodala je. Njezine oči molile su za odgovor. Ni ona nije dugo razgovarala s nekim.

– Moja Ela… – počela sam. Anisija je kimnula i uhvatila me za ruku. Riječi su provalile iz mene. Kad sam se vratila kući, grlo me je boljelo i bila sam sto kila lakša, ali me je negdje duboko još grebalo. Izlanula sam da mi treba pomoć i ona se odmah ponudila.

– Daj mi samo pola sata s njom – izrekla je s takvom sigurnošću da sam odmah prihvatila njen prijedlog. Sinulo mi je da nisam normalna što ostavljam svoju petogodišnju kćer s nepoznatom ženom. Ali nisam mogla odbiti one molećive oči, topao, siguran glas ni – grbu.

Rekla sam Eli da ćemo imati gosta.

– Ko, ko? – navaljivala je povlačeći me za suknju.

– Susjeda.

– Koja? Imamo ih sto.

– Jedna s trećeg kata.

– Anisija? – brada joj je zadrhtala.

– Dušo, Anisija mi je puno pomogla ovih dana. Budi dobra, ok?

Dugo me je promatrala, kao da se želi uvjeriti da ne lažem. Kimnula je i nastavila crtati.

Kad sam se sutradan pojavila u boravku s Anisijom, Ela se zabuljila u nju. Anisija joj je prišla i pružila ruku. Ela me pogledala. Uputila sam joj ohrabrujući smiješak. Polako je ispružila ruku i rukovala se s Anisijom.

– Tvoja mama mi je rekla da voliš crtati – Ela je kimnula. Anisija je iz kožne torbe na ramenu izvukla kutiju s drvenim bojicama. To je izmamilo široki osmijeh na Elino lice. Prije dva dana izgubila je svoje bojice u vrtiću.

– Hvalaaa! – zgrabila je kutiju.

– Moram skoknuti do dućana – rekla sam. – Slušaj tetu Anisiju, može?

– Može! – ispalila je Ela. Je li stvarno u redu ostaviti je, pomislila sam. Ali, već je bilo gotovo. Anisiji sam prstom pokazala na daljinski upravljač na stolu. Podigla je palac u zrak.

U supermarketu preko ceste kupila sam vrhnje za kavu i čokoladu za Elu. Možda sam trebala kupiti još nešto, ali se nisam mogla sjetiti. Htjela sam što prije doći kući i uvjeriti se da je sve ok.

Ušla sam u haustor i čula vrisak. Požurila sam uza skale, brže-bolje otključala vrata i uletjela u stan. Čula se „Havana“. Spustila sam vrećicu na pod i približila se poluotvorenim vratima dnevnog boravka. Sjedile su jedna kraj druge. Udarale su leđima o kauč kao klackalice i smijale se. U jednom je trenutku Eli ukosnica pala na pod. Skočila je s kauča i sagnula se da je podigne. Učinilo mi se da sam vidjela ispupčenje na majici s nasmijanim pčelicama. Vratila se na položaj. Ples je krenuo ispočetka. Odmah su uhvatile ritam. Jedan kratki udarac, zatim dva duga. Osjetile su glazbu. Počela sam tapkati nogom i tiho pjevušiti. Naslonila sam se na dovratak, sklopila oči i prepustila se.